Sasi među Goranima

Nakon pada Bihaća i Dubice, Turci su izbili na cijelu južnu obalu Kupe, pa su knezovi Zrinski tako ostali i bez rudnika Gvozdansko na Banovini, koji im je 1529. davao – uz željeznu rudu – i 11,80 zlota (19,60 kilograma) srebra. No kad je obrana Hrvatske stala zadržavati osvajače na Kupi, stvoreni su uvjeti da Petar Zrinski, s iskustvom iz Gvozdanskog, pokrene rudarenje u Gorskom Kotaru, u Liču i Čabru.

Za razmah takvog pothvata trebali su mu prije svega vješti stručnjaci, kakvih tada u Hrvatskoj nije bilo. Zato je svoje agente razaslao u potragu za njima u susjednu Kranjsku, ali i u Tirol, Korušku i Bavarsku. Da je uspio dovesti prave ljude, pokazala su i otkrića bogatih žila željezne rude i njena prerada u Čabru. Pothvat je počivao na Sasima, kako su tada nazivali cijenjene njemačke rudare. Veća skupina stigla ih je ovamo 1665. g. iz austrijskog Eisenertza. Nekad cvjetne pokrajine Njemačke, Češke i Austrije ležale su tada nakon 30-godišnjeg rata u razvalinama. Njemačka je izgubila 80 posto svog stanovništva pa su i mnogi rudari morali potražiti sreću u krajevima s manje pustoši i bijede. Tako su se odlučili i za Gorski Kotar, za Čabar.

Ilustracija: Georgius Agricola, De Re Metallica, str. 337.

Ruda koju su saski rudari tu kopali talila se dan i noć u visokoj peći, podignutoj 1651. g. Rudnik je bio dobro opremljen a radionice raspolagale svim potrebnim uređajima za dobivanje sirovog željeza, poluobrađenih i finalnih proizvoda: mužara, šipki, obruča, potkova, tronožaca za ognjišta i sl. Željezo je postalo osnovni artikl trgovine u Bakru, glavnoj izvoznoj luci Zrinskog. No najmoćnijem velikašu Hrvatske Čabar nije bio zanimljiv samo po izravnoj dobiti (ona je 1761. iznosila 47.167 libri ili blizu 9.000 forinti) , nego i po izgledima za nezavisnu opskrbu oružjem: topovima, kuglama i bombama. Čabar je okupio oko dvjesto radnika, kad je rudnik Idrija – tada jedan od najvećih u Europi – zapošljavao samo 80 radnika više od čabarskog.

Nakon pogibije Zrinskog i Frankopana sva njihova imovina zaplijenjena je u korist carske komore. Imanja je najprije opljačkala carska vojska, a onda su pljenidbene komisije popisale ostatak na posjedima smaknutih urotnika od Čakovca do luke Bakar. U jednom od takvih zapisnika, dovršenom 26. lipnja 1673., možemo otkriti i imena 204 radnika čabarskog rudnika i željezare. Među njima se razabiru i prezimena saskih rudara. Donosimo ih pisana fonetski, prema studiji prof. Miljenka Pandžića u zborniku "Gorski Kotar"(Delnice, 1981.) koji Gorani s opravdanim ponosom nazivaju enciklopedijom svog zavičaja.

Na tom su popisu: Arnold, Bolc, Binderle, Eler, Ebner, Groher, Kofler, Kumer, Lazer, Lokner, Maherle, Malner, Mizner, Murn, Osterle, Osvald, Paur, Pinter, Prezl, Rajs, Rizman, Šafer, Šercer, Šterlen, Štiherle, Traf, Volf.

Kakve su im bile sudbine? Njihovi potomci mahom su se asimilirali u Hrvatskoj, a pojavu tih prezimena sljedećih godina u raznim naseljima Gorskog Kotara možete pratiti u knjizi Antona Burića "Povijesna antroponimija Gorskog Kotara u Hrvatskoj 1438-1975. – goranska prezimena kroz povijest" (Rijeka, 1983.). Ne znam da je i jedan drugi kraj u Hrvatskoj dobio djelo, slično Burićevom.

To me je navelo da u Hrvatskom državnom arhivu, u zbirci dokumenata obitelji Zrinskih i Frankopana, potražim ovaj papir iz Čabra od godine 1673.

U kutiji 92 našao sam spis broj 13 i na njegovoj 296. stranici zapis u pomalo rogobatnom stilu koji u prijevodu s latinskog glasi:

"MARTIN PAUR za marljivo istraživanje srebrne rude drugdje, time naveden ništa manji ipak uspjeh na poslu imajući tako je mimo ovog zbrojeno i primio libri 407, solida 10"

Prezime Paur, skraćeno od njemačkog Bergbauer (rudar) pisalo se kasnije – kako se može lijepo pratiti u matičnim knjigama župe Brod na Kupi – Pawr, Pauer, Paver. Tako sam doživio uzbudljiv susret sa svojim najstarijim pretkom iz 1673. godine.

Kopkalo me je – koliko je prije 330 godina vrijedila ta njegova zarada, stečena u podzemnim rovovima rudnika Čabar, ali i na prekovremenom radu u traganju za srebrnom rudom. Što je značilo njegovih 400 libri?

Odgovor mi je ponudio povjesničar Rudolf Horvat. U knjizi "Prošlost grada Zagreba" zabilježio je kako su 1635. gradski senatori i asesori zaključili da se svi ledični obrtnici (očito zbog nestašluka, zbog kojih je magistrat čupao kosu s glave) u roku od šest mjeseci moraju oženiti. Inače im prijeti globa od stotinu libara! Tim novcem moglo se tada u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu kupiti kuću s okućnicom. Znači, svojom rudarskom zaradom (ostaje nejasno kroz koje razdoblje stečenom) Martin Paur mogao bi kupiti četiri kuće na ondašnjem Griču.

Čabar. Izvor: Wikipedia