Vlasi u nama svima

Malo je narodnosnih rodova, kao što su, uvjetno rečeno, Vlasi, koji svoju etnogenezu nisu završili i nikada nisu postali politički narod, a da je o njima objavljeno toliko teza te napisan ogroman broj knjiga i zapisa, i to pokrivajući i širi prostor nego što su to Srednja Europa i Balkan.

"Naselivši Hrvati … današnju zemlju svoju prozvaše imenom Vlah sve romanske prvosjedioce…" (Vjekoslav Klaić, 1880.) "Vlasi ili romanizirani Iliri su ubrzo nakon došastja Hrvata slavinizirani. Pohrvaćenje katoličkih Vlaha bilo je brzo i dovršeno je već na prijelazu IX. u X. stoljeće." (Radoslav Lopašić, 1894.) To je doba kada se Hrvati naziru ili utemeljuju kao politički narod u vrijeme kneza Branimira. U Hrvata se vrlo rano javljaju prezimena, pa je stoga svakom rodoslovcu onomastička i genealoška pojavnost vlaških imenskih osnova važna u osobnim istragama. Mnogi naši etnolozi i folkloristi upućuju nas da je narodna nošnja u Ravnim kotarima i Dalmatinskoj zagori najvjerojatnije vlaškog iskona.

Kad nakon seoba genetički promišljamo o autohtonosti zatečenog većinskog stanovništva na prostoru današnje i tadašnje Hrvatske ne smijemo ispustiti iz vida mijenu pučanstva u slijedu od pra i nekih predaka Tračana i Ilira te samih Ilira, koji nakon latiniziranja postaše Romani te Vlasi, pa tako sve do konačnog pohrvaćenja, koje se zbilo u dva povijesna razdoblja, i to u već spomenutom IX. stoljeću, ali isto tako i pred dolazak Osmana na prijelazu XIV. u XV. stoljeće. Tu se prvenstveno radi o Vlasima rimokatoličkog obreda. U taj proces stapanja u hrvatsko narodnosno pučanstvo može se uklopiti i poveliki dio Vlaha grčkopravoslavnog obreda, i to u razdoblju od naših doseoba pa sve do XVII. stoljeća, a koji se osobnim izborom i osjećajem kao našijenci organiziraju u grkokatoličkoj vjeri te doprinose u hrvatsko biće mnoge vrjednote kojima izgrađuju i svoje blistavo mjesto u hrvatskoj kulturi i povijesti poput svih ostalih Hrvata. Od najranijeg doba, osim kao stočari, bili su poznati i kao održavatelji karavanskih putova i prometa roba dijelom Srednje Europe, ali i balkanskim bespućima, a što je u danom dobu osobito bilo na korist Dubrovačkoj Republici (1358. – 1808.). Među srpskim historičarima često nalazimo one koji biraju izvore i/ili obrću njihova značenja navlačeći sve vlaško na srpsko, i to maltene: vlasi-morlaci-martolozi = srbi, a da pri tome ne spominju ili namjerno zaboravljaju na višestoljetnu netrpeljivost Vlaha i Srba, koja je bila i Dušanovim zakonikom kanonizirana i koja je pred Kosovskim bojem rezultirala, neke vrste, prebjegom Vlaha na osmansku stranu, kasnije po zlu poznatih martoloza! Zato su mahom nevjerodostojni! Poneki hrvatski povjesničari iz oportunizma slažu se s takovim stavovima (Ferdo Šišić, 1869. – 1940.), a pogotovo oni koji su pred I. rat bili politički naklonjeni hrvatsko-srpskoj koaliciji. Najstariji podatci turskih kronika, prema Asik Pašazade Tarihi-u (1393. – 1476.), smještaju pak Vlahe martoloze iskonom u grčki etnos (F. Giese, 1926.).

Zato "… naša povijesna znanost dužna je hrvatskoj i međunarodnoj znanosti dati objektivan odgovor otkud je u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća bilo oko 10% srpskoga stanovništva, kada znamo da hrvatske povijesne isprave u posljednjih tisuću godina nigdje ne spominju migracije etničkih Srba na tlo Hrvatske …" (Mirko Marković, 1998.), naravno, osim u nekoliko napuštenih hrvatskih podunavskih sela, i to na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće u dobu seobe Srbalja pod Arsenijem III. Čarnojevićem u Banat i južne dijelove Mađarske. Izvorište toga broja (10%) je u posrbljenju neudomaćenih Vlaha na našim domovinskim prostorima, i to pod utjecajem pojavnosti velikosrpskih počela proizašlih iz Vukovih riječi u štivu "Srbi svi i svuda"! Sve se masovnije zbilo tek sredinom XIX. stoljeća kada se nazire konačna autokefalnost srpske pravoslavne crkve koja je potvrđena 1879. Do tada u nas dotekli Vlasi grčkopravoslavne vjere pokušavali su i dobivali svoja veća ili manja prava u graničnim područjima Austrougarskog carstva te na kraju ipak procijenili svoj probitak u srpstvu. I to je to!

Znameni iz predprezimenskog doba i njihova pretvorba u prezimena, najvjerojatnije već u razdoblju od X. do XII. stoljeća, su: Abras(ević), Anzul(ulović), Bandul(a), Barut, Basar(ić), Basta(sić), Bazina, Beara, Bokul(ić), Botun, Brbat, Brbatović, Bulat, Bumbak, Buza(j), Buzancic, Dančul(o), Domin, Drakul(ić), Džakul(a), Gavela, Kacan, Katul(ić), Kekez, Kožul(j), Mamula, Marul(ić), Mastela, Matavulj, Sanader, Šerbula, Štedul, Šugar, Šuker, Vatav, Vrsal(o), Žužul … kao i mnoge druge imenske izvedenice iz navedenih primjera.

Ostala prezimena predpostavljenih vlaških korijena, zapisanih u listinama s imanja nekih srednjevjekovnih velikaša su oblikovana kao i većina današnjih hrvatskih prezimena , i to: Alić, Basarović, Bastašić, Bilosavić, Buljkorčić Bursić, Burzanović, Butur(ac), Dobanović, Dobrić, Hrastovačić, Lakonović, Lijačić, Luić, Milić, Milinović, Nebrilović, Pasijaković, Pavečić, Radeljić, Rasporić, Selendović, Sestić, Sestrić, Strahojević, Šubašić, Šuranović, Šutilović, Vlajnić, Vlašić, Vrsajko, Vrsajković, Vrsalović, Vukosavić, Zečković, Zokić, … i tako sve do ovih naših današnjih prezimena.

Podulji uvod – u, da tako kažem, vrtlog i bujicu vlaških kretanja prostorima srednje i jugoistočne Europe – napisan je stoga da može onomastičaru predočiti i takvu mogućnost naših iskona te pomoći u istragama i objašnjenjima između, uvjetno rečeno, korijena "starovlaških" i "novovlaških" prezimena, koja su zasigurno evoluirala u ista ili slična svima u nas, dakle: biblijska, patronimska, matronimska …

Najstarija prezimena u Hrvata zabilježena su u Zadru, i to: Mirca Bogobojša 1040., Petar i Martin Zlurad 1118. te Stane Varkaša i Drago Nozdronja 1178. (Petar Šimunović, 2006.).

I tako od starinaca Romana do stapanja u hrvatski etnos za vječnost ostade u nas sintagma: ''Vlasi u nama svima!''

Na svršetku autor preporučuje zanimljivu minimalnu bibliografiju o napisanom štivu:

  • Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni programi – ishodišta i posljedice, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (2007.);
  • Ivan Mužić, ur., Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, Muzej hrvatskih arheoloških starina, Split (2010.);
  • Zef Mirdita, Vlasi starobalkanski narod, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (2009.);
  • Pavo Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća, HKD Napredak, Sarajevo-Mostar (1996.);
  • Marko Rimac i Goran Mladineo, Na tragovima Morlaka: Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709., Državni arhiv u Zadru. (2009.);
  • Tadija Smičiklas, 200-godišnjica oslobođenja Slavonije, JAZU, Zagreb (1891.);
  • Milan Vasić, Martolozi u jugoslovenskim zemljama pod turskom vladavinom, ANUBiH, Djela, 29, Sarajevo (1967.);
  • Mirko Valentić, O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba, Časopis za suvremenu povijest 24/3, 1992: 1. – 21.;
  • Mirko Marković, Vlasi u Hrvatskoj – podrijetlo i etnogeneza tzv. Srba u Hrvatskoj, Hrvatsko slovo, Zagreb (27.ožujka 1998.);
  • Pavo Živković, Narodnosna slika BiH tijekom 15. i 16. stoljeća, Zadar: Zadarska smotra 41/6, 1992: 43. – 66.;
  • Hrvoje Petrić, Popis vlaških naselja u Slavonskoj krajini s početka 17. stoljeća, Zavod za hrvatsku povijest, Vol.42 No.1 Prosinac 2010.;
  • Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb (2006.).

Božidar Ručević

Diplomirani inženjer u miru od 2002. Član je Hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" od utemeljenja 2005., a rodoslovnim istraživanjem bavi se više od 20 godina. Posebno područje interesa je podrijetlo Hrvata do stoljeća VII. i znameni očevog roda Ručevića i majčinog roda Vidakovića te nekih usporednih ili slučajnih rodova kao što je temeljna crtica o rodu Bertića iz Orehovice u Hrvatskom zagorju.

Možda vam se svidi

52 komentara

  1. Božidar Ručević says:

    Rodoslovni prijatelju, nema zlobe, nepotrebno čuđenje, ne mogu pisati o onome što nisam pročitao te i Vama predlažem isto što i gđi Zorici, a meni je samo drago što članak ovdje objavljen 27. veljače 2011. još uvijek proširuje moju temu – ‘Vlasi u nama svima’. Od tada sam napisao dvije rodoslovlju bliske knjige te objavio desetak štiva, pa i Vi objavite činjenice koje su Vas se toliko genealoški dojmile, i to bez pakiranja u nepristojnost i floskule!

  2. Vuletić says:

    Vi učeni ljudi sigurno znate ono što ja nikako ne mogu pronać ni dokučit . ?
    1. postoji li popis poljičana koji su u alkarskom statutu “bili” a sudjelovali su u obrani Sinja 1715.
    2. postoji li popis “20-ak starosjedilačkih obitelji” u Sinju nakon 1715. g. a kojima su mlečani priznali pravo na zemlju koju su obrađivali.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.