Uz 75. obljetnicu Vijeća Europe – Lujo Tončić–Sorinj: Ispunjeni snovi

Prije 75 godina, 5. svibnja 1949. u Londonu su predstavnici deset zapadnoeuropskih država potpisali Statut Vijeća Europe, prve isključivo europske organizacije, što je bio i prvi korak u procesu europskih integracija. Povijest Vijeća Europe ujedno je i presjek geopolitičkih zbivanja na kontinentu, koja su u velikoj mjeri bila uvjetovana tenzijama s nekadašnjim SSSR–om, pa nakon kraćeg zatopljenja u vrijeme Gorbačova i Jeljcina, sa sadašnjom Putinovom Rusijom, koja je nakon 26 godina članstva (od 1996. do 2022.) zbog agresije na Ukrajinu isključena iz te organizacije čija je glavna zadaća zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda te izgradnja demokratskih institucija i ujednačavanje pravnih standarda na kontinentu kroz najrazličitije oblike suradnje uspostavljene na temelju više od 220 konvencija, sporazuma i drugih međunarodnih pravnih instrumenata.
Republika Hrvatska primljena je u članstvo Vijeća Europe 6. studenoga 1996. nakon mnogih komplikacija, uvjetovanih dijelom ratnim zbivanjima, dijelom nerazumijevanjem ili nesklonošću nekih od ključnih faktora međunarodne zajednice, iako se ne može zanijekati da su nekim od tih komplikacija kumovale i naše domaće nespretnosti i pogreške. U proteklih 28 godina RH je ipak uz mnogo truda od zemlje o kojoj se u tijelima organizacije raspravlja zbog raznih problema uspjela postati njenom uvaženom članicom, do mjere da je – nakon uspješnog predsjedanja Odborom ministara 2018. godine (na red za predsjedanje se dolazi automatski, rotacijom po abecednom redu, op. a.), naša potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić izabrana i za četrnaestu po redu glavnu tajnicu organizacije, na petogodišnji mandat koji završava ovog ljeta.

U tom je kontekstu bilo zanimljivo konstatirati da je među njenim prethodnicima na toj dužnosti, u vrijeme dok je Hrvatska bila samo dio jugoslavenske federacije koja zbog jednopartijskog sustava nije zadovoljavala kriterije za članstvo pa to nije ni pokušavala ostvariti, bio jedan Hrvat. Bio je to Lujo Tončić Sorinj, u jednom razdoblju i austrijski ministar vanjskih poslova, koji je 1969. izabran za petog po redu glavnog tajnika organizacije, a tu je dužnost obavljao do 1974. godine.

Većina političkih promatrača je, kad bi se spomenuli njegovi hrvatski korijeni, pomišljala da je pripadnik hrvatske nacionalne manjine koja je bježeći pred turskom invazijom u 16. stoljeću utočište našla u Gradišću. Iako, naravno, nije imao ništa protiv Gradišćanaca, Tončić–Sorinj je uvijek inzistirao na tome da se u njegovoj biografiji navede da je potomak Josipa Tončića, zamjenika carskog namjesnika Dalmacije, čiji su korijeni, kako se navodilo, u skromnoj obrtničkoj obitelji s otoka Raba, pa se ta napomena uz njegovo ime i danas nalazi na mrežnim stranicama Vijeća Europe.

To je, logično, probudilo rodoslovca u meni, pa sam – radeći na knjizi o povijesti VE koja je nedavno izišla iz tiska – odlučio malo podrobnije istražiti to njegovo porijeklo. Bilo je to lakše nego sam očekivao jer su se neki od izdanaka te obitelji pobrinuli da genealoški obrade više od 500 srodnika, uključivši i one po ženskim linijama i to – s poveznicama na izvode iz matičnih knjiga za mnoge od njih – postavili na mrežne stranice GENI. Dosta se informacija o pojedinim članovima te obitelji moglo naći i na internetu (posebno kroz Wikipediju, ali i na nekim austrijskim mrežnim stranicama.

Josip Tončić

Lujov djed, Josip Tončić, za zasluge na dužnosti zamjenika carskog namjesnika Dalmacije dobio je plemstvo. Nakon raspada Austrougarske s Bulatom i Bianchinijem proglasio je pripojenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, radi čega su ga Talijani, kad su se dočepali Zadra, uhitili i zatočili u Perugii.

Kako bi čitatelj lakše povezao sve niti te više nego zanimljive obiteljske priče, najbolje je bez ikakve dvojbe početi baš od tog Josipa Tončića, koji je kao djed Luje Tončića-Sorinja nedvojbeno ključna ličnost u njihovu rodoslovu. Dva pitanja koja se tu logično postavljaju su kako je potomak “skromnih rapskih obrtnika” dospio na tako važan položaj, odnosno, tko su ti njegovi predci bili.

U rapskoj matičnoj knjizi rođenih, na dan kad je Josip Tončić rođen, tj. 16. studenog 1847., upisano je krštenje nekog Giuseppea Simonea Toncicha, zakonitog sina Stefana Toncicha i Chiare Bastaich. U obiteljskom stablu oni su upisani kao Stjepan i Klara Antica Ana Tončić, rođena Bastaić. Kao ni drugi u ono doba, ni oni nisu mogli birati, a vjerojatno nisu ni znali pod kojim će ih imenima svećenik upisati… Uz ime Josipova oca, u rubrici u koju se unosilo vjeroispovijest i zanimanje uz uobičajenu napomenu da su rimokatolici upisano je i “sarto”, što na talijanskom znači krojač. Tu piše i da su se otac Stjepan i majka Klara vjenčali 23. siječnja 1844. pa sam tragom tog datuma pronašao i zapis o tom vjenčanju, a u njemu piše da su roditelji mladenaca bili Simone, za kojeg je također navedeno da je “sarto”, tj. krojač, i Vespazija rođena Dobrilovich.

U obiteljskom su stablu potomci, kojima ta prinudna talijanština nedvojbeno nije bila mila, Simonea upisali kao Šimuna. Budući da je i prije spomenutom Giuseppeu kao drugo ime u MKR upisano Simone, pa je nedvojbeno da ga je dobio u uspomenu na djeda, a datumi su se poklapali, nije bilo ni najmanje dvojbe da je riječ baš o Lujinim predcima, tj. da mu je Josip bio djed, Stjepan bio pradjed, a Šimun šukundjed…

Obiteljska priča Tončićevih, koju je Lujo prepričao u knjizi svojih uspomena naslovljenoj “Ispunjeni snovi”, kaže da se Josip među Stjepanovom djecom toliko isticao sposobnošću, da su mu roditelji omogućili da se školuje. Već za studija počeo se baviti politikom, čvrsto na narodnjačkim pozicijama, zauzimajući se za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Suprotstavljajući se autonomašima i talijanašima počeo je pisati za Hrvatski narodni preporod i za zadarski list ll Nazionale koji je imao i hrvatski prilog. Radi jednog članka u kojem je napao državnu politiku bio je uhićen te osuđen. Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu nije više smio studirati u Austriji, pa je upisao Višu školu u Beogradu. Tamo se zaposlio u srpskom Ministarstvu vanjskih poslova i naposljetku postao tajnik srpskog predsjednika Vlade Jovana Ristića.

Nakon nekog vremena vratio se u domovinu i naselio se u Zadru, gdje je u travnju 1873. pokrenuo list “Zemljak”, kojem je bio i glavni urednik. Pošto je njegov grijeh iz mladosti zbog izmijenjenih političkih okolnosti očito bio izbrisan, 1877. uspio je ući u državnu službu te je postao jedan od rijetkih Hrvata u upravi u kojoj su dominirali službenici koji su govorili njemački ili talijanski. Slijedila su imenovanja na položaj okružnog poglavara Hvara, pa Splita, Šibenika, Dubrovnika te naposljetku Zadra, da bi od 1906. do 1911. bio čak i zamjenik carskog namjesnika Dalmacije sa statusom dvorskog savjetnika.

Budući da je tadašnji namjesnik Niko Nardelli od ljeta 1907. iz zdravstvenih razloga samo ograničeno obnašao svoju dužnost, većinu je njegovih poslova obavljao Tončić. O tome svjedoči i zapis jednog suvremenika, u kojem se kaže: „Gospodin Niko je namjesnik u ovoj zemlji, ali činjenica je da netko drugi brine o ovoj ‘provinciji’ kad je sunčano ili kišovito i da netko drugi drži sve konce u politici (…)Taj netko je dobro poznat, a to je već spomenuti dvorski savjetnik u namjesništvu.“

Najveći uspjeh namjesništva Nardelli/Tončić svakako je bilo uvođenje hrvatskog jezika kao unutarnjeg službenog jezika Dalmacije. Njegove su vrijednosti očito postali svjesni i u Beču te je Tončiću u travnju 1911. za zasluge dodijeljena plemićka titula zbog koje je prezime trebalo povezati s nekim lokalitetom, a Josip odabrao da to bude Sorinj, što je ime jednog rta na sjeverozapadnom dijelu njegova rodnoga Raba i istoimenog brda na njemu.

Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije Josip Tončić pl. Sorinj postao je predsjednik Narodnog vijeća u Zadru i s dalmatinskim političarima Edom Bulatom i Jurjem Bianchinijem 1918. godine proglasio ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Talijani, koji su iste godine okupirali Zadar to mu, kao ni beskompromisni otpor koji im je pružao, nisu mogli oprostiti te su ga – iako mu je bilo već 70 godina – uhitili i deportirali u Perugiu.

Kad je napokon oslobođen, nije se htio vratiti u Zadar koji je Rapalskim ugovorom 1920. dodijeljen Italiji, nego se preselio se u Split, gdje je ranije službovao i gdje je desetak godina kasnije, 17. srpnja 1931. i umro. Unuk mu Lujo, koji je svake godine iz Austrije u Hrvatsku dolazio na ljetovanje, bio je uz njega kad je umirao te je u svojim memoarima zapisao kako mu je djed, prije nego je umro, rekao “I nemoj mi zaboraviti hrvatski jezik”…
Dok je službovao u Dubrovniku, Josip se oženio s Aspazijom iz ugledne gosparske obitelji Koludrović, čiji je otac Perikles kao inženjer imao uspješnu domaću i međunarodnu karijeru pa je npr. zabilježeno da je uz ostalo bio i jedan od onih koji su gradili željezničke stanice u Sankt Petersburgu i Moskvi te transsibirsku željeznicu.

Preslika zapisa o krštenju Josipa Tončića u rapskoj matici rođenih. Upisan je kao Giuseppe, a roditelji su Stephano (Stjepan) i Chiara (Klara) Bastianich. Za oca Stjepana piše da je “sarto”, tj. krojač

Josip i Aspazija imali su petero djece – četiri sina i jednu kćer. Od tih četiriju sinova dva su umrla u ranoj dječjoj dobi (Mihovil s 4, a Ćiril s 2 godine), a dva su postala istaknute ličnosti: Kamilo je ugledni arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika secesije u Dalmaciji, a drugi, Dušan, otac našega Luje, liječnik koji se nakon kraće karijere u zemlji otisnuo u svijet. Prije nego prikažemo što se zbivalo s njim, evo nekoliko riječi o Kamilu, iako je on bio mlađi od Dušana.

Preslika zapisa o vjenčanju Josipovih roditelja Stjepana i Klare, iz kojeg je vidljivo da je Stjepanov otac Šimun također bio krojač…

Kamilo Tončić

Lujov otac, dr. Dušan Tončić Sorinj, radio je kao liječnik na Korčuli, pa u Skadru, a zatim, do početka 1. svjetskog rata kao zdravstveni savjetnik i austrijski počasni konzul u Džedi u Saudijskoj Arabiji. Po raspadu Austrougarske bio je povjerenik za likvidaciju “Dunavske monarhije”, nakon čega je kao stranac izgubio austrijsko državljanstvo i pravo na rad u toj zemlji…

Rođen 28. listopada 1878. u Zadru, gdje mu je otac Josip tada službovao, pučku je školu pohađao u Hvaru, a gimnaziju u Splitu, da bi diplomirao visoku i nisku gradnju na Tehničkom Sveučilištu u Beču. Projektirao je 1903. tzv. Sumporno kupalište, prvu zgradu izgrađenu u stilu secesije u Splitu i smjestio je iznad ljekovitih sumpornih vrela u Marmontovoj ulici. Projektirao je i Hrvatski dom u Splitu izgrađen 1908. sa svrhom da okuplja splitska narodnjačka kulturno–umjetnička i sportska društva (Narodna čitaonica, Slavjanski napredak, Narodna glazba, Dobrovoljni vatrogasci, Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir i “Hrvatski sokol”). Dvije njegove secesijske zgrade u Zadru su za bombardiranja u II. svjetskom ratu uništene.

Skupljao je dalmatinske narodne nošnje, vezove i druge predmete narodne umjetnosti pa je 1910. godine osnovao Regionalni muzej za narodnu umjetnost i ručni rad, današnji Etnografski muzej u Splitu, koji je 1927. darovao Općini. U razdoblju između 1910. i 1931. utemeljio je Obrtničku školu, Graditeljsku i umjetničku školu te Srednju tehničku školu, te Umjetničku galeriju (danas Galerija umjetnina), ravnatelj koje je bio između 1931. – 1941. Nakon toga je do kraja rata bio ravnatelj Etnografskog muzeja. Nekome su njegovo imovno stanje, visok položaj u struci i u društvu očito zasmetali, te je zbog navodne političke nepodobnosti i jedne neutemeljene optužbe za kolaboraciju s Talijanima u veljači 1948. osuđen na 8 mjeseci zatvora, a kuća mu je konfiscirana. Riječ je o krasnoj vili s više od tisuću četvornih metara parka ispred nje koju je projektirao Kamilov prijatelj sa studija, arhitekt Karel Beneš iz Praga, ali je njegov projekt Kamilo prilagodio svojim zamislima, a sam je uredio i interijer.

Da je Kamilo zaista bio nešto kriv, kazna koja mu je izrečena zacijelo bi bila i veća, a njemu i obitelji ne bi bilo dopušteno da ostanu živjeti u njoj. Duboko razočaran tom situacijom Kamilo je po izlasku iz zatvora danima spaljivao svoje nacrte, radove, dokumentaciju, korespondenciju i knjige. Nakon njegove smrti 29. lipnja 1961. park je bio potpuno zapušten, iako je kuća bila pod zaštitom Ministarstva kulture. Nepravda je, što se vlasništva tiče, u međuvremenu ipak ispravljena i kuća je razmjerno nedavno vraćena Kamilovim potomcima, koji je sada temeljito obnovljenu, kao luksuzni objekt u kojem je sačuvano puno Kamilovih intervencija, iznajmljuju bogatim turistima, kojima je na raspolaganju i dobar restoran u prizemlju.

Iza Kamila i supruge Pie Agneze Nonveiller (također iz vrlo ugledne splitske obitelji) ostalo je dvoje djece – sin Zdenko Tončić koji je također bio arhitekt i sveučilišni profesor, te kćer Zorka, koja je bila udana za liječnika Antu Starčevića, nećaka istoimenog “oca domovine” i šogorica njegova drugog nećaka, Mate Starčevića, HSSovca koji je od 1939. do 1941. bio gradonačelnik Zagreba. Kamila i njegovu kćerku Zorku još ćemo spominjati kad dođemo do pojedinih epizoda u životu našeg Luje Tončića. No, prije toga, da bismo uopće došli do Luje, evo i priče o njegovu ocu Dušanu.

Dr. Dušan Tončić Sorinj

Lujov otac, dr. Dušan Tončić Sorinj, radio je kao liječnik na Korčuli, pa u Skadru, a zatim, do početka 1. svjetskog rata kao zdravstveni savjetnik i austrijski počasni konzul u Džedi u Saudijskoj Arabiji. Po raspadu Austrougarske bio je povjerenik za likvidaciju “Dunavske monarhije”, nakon čega je kao stranac izgubio austrijsko državljanstvo i pravo na rad u toj zemlji…

Rođen u Zadru 19. listopada 1875. i u MKR upisan kao Dušan Methodius Oscar. I on je školovanje – ovisno o mjestima očeve službe – započeo u Hvaru i nastavio ga u Splitu, da bi zatim u Beču studirao medicinu te se s liječničkom diplomom vratio u domovinu. Od 1899. do 1904. kao liječnik je radio u Blatu na Korčuli. Tamo je ostavio velikoga traga: kao sjajnog doktora i čovjeka koji je pomogao mnogim ljudima spominju ga sve blaćanske kronike. Nakon toga, a neko podrobnije objašnjenje za to nisam našao ni u Lujinim memoarima, bio je kraće vrijeme liječnik u bolnici sestara milosrdnica u Skadru. Jednom, kad je u listopadu 1905. brodom iz Albanije došao u posjet obitelji u Dalmaciji pa je navratio i do prijatelja u Blato, prihvatio je – iako to nije morao – da pregleda i liječi nekoliko svojih starih pacijenata…

Dok je 1906. još radio u Skadru, vidio je natječaj za mjesto zdravstvenog savjetnika u Džedi u Saudijskoj Arabiji, pri čemu bi onaj tko preuzme tu dužnost ujedno bio i austrijski počasni konzul. Objašnjenje za to vrlo je jednostavno: kroz tu su luku na hodočašće u Meku masovno stizali muslimani iz Bosne koja je od 1878. bila pod austrijskom upravom i kroz nju su se vraćali kući, pa je sanitarna kontrola tih povratnika bila nužna kako bi se spriječilo da s njima u Europu stigne i neka od opasnih epidemija poput kuge, koje je još bilo u tom dijelu svijeta. Dušan je bio u prednosti u odnosu na ostale kandidate jer je znajući hrvatski u slučaju potrebe mogao s tim ljudima lakše komunicirati, tako da je bez problema dobio taj posao i od 1906. sve do izbijanja 1. svjetskog rata 1914. radio u Saudijskoj Arabiji, a dio plaće od 3.000 kruna godišnje dobivao je i od Vlade u Sarajevu.

S obzirom na konzularnu funkciju koju je obavljao, Dušan je povremeno putovao u Beč, gdje mu je u Ministarstvu vanjskih poslova pretpostavljeni bio visoki dužnosnik u tamošnjoj pravnoj službi, grof Adolf von Plason de la Woesthyne, čije se rodoslovlje preko Belgije i Francuske može pratiti unatrag sve do 14. stoljeća, a čija je supruga Katharina Wilhelmina, rođena von Schmieterloew, imala flamanske i švedske plemićke korijene koji su također sezali daleko u prošlost.

Još razmjerno mladi i naočiti liječnik je na tog pripadnika starog europskog plemstva koji je prijateljevao ne samo s ministrima, nego i s prestolonasljednikom Franzom Ferdinandom, zacijelo ostavio jako dobar dojam jer je dopustio da taj pučanin zapravo skromnog porijekla 28. svibnja 1911. oženi njegovu kćerku Mabel.

Istina, Dušanov otac Josip nepunih je mjesec dana prije toga dobio plemstvo i onaj predikat “von Sorinj”, ali se to – iako je bilo dobro došlo – sasvim sigurno nije moglo uspoređivati s pedigreom obitelji Plason de la Woesthyne. No, kako je Mabel, kako se to u ono vrijeme govorilo, bila raspuštenica (rastavila se od prvog muža koji je bio kockar i pijanac), grofu Adolfu je možda i odgovaralo da je novi suprug odvede iz Beča u Saudijsku Arabiju barem dok skandal rastave ne padne u zaborav. No, ni na tako velikoj udaljenosti to nije ostalo neprimijećeno: u jednom trenutku bilo je najavljeno da u posjet Saudijskoj Arabiji preko Džede dolazi engleski potkralj Indije, pa su se neki pobojali da bi protokolarno bilo neprilično da jedna takva osoba bude među onima koji će dočekati tako visoke goste. Prigovori su ipak otpali kad je diplomatskim kanalima – zacijelo zahvaljujući njezinu ocu – veleposlanstvo dobilo potvrdu da ona i dalje ima pristup dvoru i u Beču i u Budimpešti.

Mabel se, kad je zatrudnjela, zbog sigurnosti vratila u Beč i tamo u ožujku 1912. rodila kćer Genovevu, koja će se, kad odraste, udati za grofa Ernesta Fischlera von Treuberga pa se njome dalje nećemo baviti.
Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Dušan je bio na odmoru kod kuće i više nije se mogao vratiti u Džedu, a za tim više nije bilo ni potrebe jer je rat prekinuo hodočašća iz Bosne, pa je ostao na raspolaganju u Ministarstvu. Tri godine kasnije, 12. travnja 1915., u Salzburgu, gdje je njena obitelj posjedovala jedan mali dvorac, Fürberg, koji se spominje još u 15. stoljeću, Dušan i Mabel dobit će i sina Luju.

Koliko se može zaključiti iz Lujovih uspomena, on i sestra Genoveva odrastali su praktički bez oca jer je Dušan bio prezauzet poslom. Nema puno pojedinosti o tome, osim što je na jednom mjestu zapisano da je dobio i neko ratno odlikovanje. I tu sada dolazimo do jedne zanimljive situacije: obiteljska priča kaže da je jednoga dana, kad je djed u razgovoru spomenuo ministra vanjskih poslova mali Lujo upitao majku “Mutti, was ist das, ein Außenminister” (Mama, što je to ministar vanjskih poslova), a ona mu je odgovorila da je to “čovjek koji pazi da se zemlji ne dogodi neko zlo koje bi dolazilo izvana…”, nakon čega je on odlučio da će i on to postati jednoga dana….

Po završetku Prvog svjetskog rata Dušan je bio u državnoj službi sve do 31. listopada 1918., kada je imenovan opunomoćenikom za likvidaciju Dunavske monarhije, kako se tada nazivalo bivše Austrougarsko carstvo. No, to je završilo za njega više nego nepovoljno: s obzirom na porijeklo, postao je strani (SHS) državljanin, izgubivši time sva prava austrijskog državljanina pa i pravo da radi kao liječnik, što ga je jako pogodilo. Doduše, u jednom se trenutku to pokazalo i korisnim za obitelj jer mu kao strancu nisu mogli oduzeti imanje u Salzburgu kojem je slovio kao vlasnik, iako ga je u brak kao nasljedstvo donijela supruga Mabel. Naime, nove austrijske vlasti su tada rekvirirale mnoštvo takvih objekata radi smještaja ratnih stradalnika, ali imovinu stranih državljana nisu dirale. Budući da su bili imućni nekako su uspijevali preživljavati do vremena kad su se stvari počele normalizirati i kancelar Schussnig htio ga je – da popravi nanesenu mu nepravdu – imenovati povjerenikom za odnose s hrvatskom manjinom u Gradišću. No, nacistički udar kojim je Austrija 1938. postala dio njemačkoga Reicha (Anschluss) to je onemogućio.

Stvari su se dodatno pogoršale kad je za jednog savezničkog bombardiranja 1943. obiteljski dvorac u Salzburgu teško oštećen. Zbog svega toga Dušan je sve do smrti 21. svibnja 1957. godine bio praktički stalno u depresiji, do mjere da je čak odbijao govoriti njemački te se i obitelji obraćao na hrvatskom ili venecijanskom talijanskom kojeg je naučio u mladosti, a iz toga bi ga tek povremeno trgnuli uspjesi koje je postizao njegov sin Lujo.

Lujo Tončić–Sorinj

Bio je briljantan učenik, koji je s obzirom na obiteljsko okruženje uz njemački i hrvatski govorio još engleski i talijanski, pa je s lakoćom prošao školovanje u Humanističkoj gimnaziji u Salzburgu. U razredu je bio s mlađim bratom Herberta von Karajana, kojeg je također upoznao i zahvaljujući tome – kad je postao glavni tajnik Vijeća Europe – uspio ovoga nagovoriti da napravi orkestralni aranžman “Ode radosti” koja će zatim na Lujov prijedlog postati prvo himna VE, a zatim i EU.

Godine 1938., kao 23-godišnjak, stekao je diplomu doktora prava. No, kako su te 1938. godine nacisti preuzeli vlast, a on se još za studija deklarirao kao njihov protivnik, obitelj ga je poslala u Zagreb da izbjegne progon kojem bi zacijelo bio izložen. Tu je upisao studij povijesti i slavistike. I u Zagrebu se isticao svojim sposobnostima pa su ga angažirali da radi i na nekim projektima suradnje sa sveučilištem u Berlinu. S obzirom na veze koje je imala obitelj njegove prije spomenute sestrične Zorke (kćerke strica mu Kamila), čiji je muž bio nećak glasovitog pravaša dr. Ante Starčevića, a mužev brat Mate Starčević gradonačelnik Zagreba, kod njih je sretao mnoge istaknute ličnosti, a bile su mu otvorene razne mogućnosti i nakon osnutka NDH. Nudili su mu da uđe u diplomatsku službu i da ide u neko veleposlanstvo ili da – ako mu se to više sviđa – ostane u Ministarstvu u Zagrebu, a on je to odbio jer mu se, kako će zabilježiti u svojim uspomenama, nisu sviđali Pavelić i ustaše, a još manje to što su iz pozadine konce ipak vukli nacisti.

S obzirom na to nije uspio izbjeći poziv u njemačku vojsku, a tu ga je očito sustigla negativna karakteristika iz Beča pa su ga pretpostavljeni šikanirali na sve moguće načine, sve dok ga pod svoje nije uzeo jedan razumniji časnik, ljutit što jedan vrhunski intelektualac mora ribati vojničke latrine, kopati kanale i raditi slične besmislice. Tako je Lujo dobio zadatke primjerenije njegovim kvalifikacijama. Kao prevoditelja i nastavnika jezika slali su ga na razne zadaće u Nizozemsku, Belgiju i Francusku, a na kraju je dospio na mjesto predavača jezika u centru za obuku zrakoplovne obavještajne službe u Frankfurtu, pa je jednom zgodom navrat–nanos morao naučiti i makar osnove ruskog, rumunjskog i portugalskog.

Iz Frankfurta je u jednom trenutku poslan u Zagreb da nabavi neke knjige i tada je s rođakom, mladim liječnikom Nikšom Alegrettijem , koji je kasnije bio profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, odlučio pobjeći u nadi da će nekako uspjeti nestati. Preko Slavonskog broda i Bosne uspjeli su nekako doći do Splita baš u trenutku talijanske kapitulacije, kada su partizani preuzeli kontrolu nad gradom. Znajući da bi ovima bio dvostruko sumnjiv (i zbog porijekla i zbog pripadnosti njemačkoj vojsci) krio se kod strica Kamila i njegove obitelji te se, pošto je grad ubrzo pao u njemačke ruke, ipak vratio u Njemačku.

U Frankfurtu je za savezničkih bombardiranja 1944. dvaput ranjen. Prvi put u siječnju, ne preteško jer je kaciga koju je nosio zaustavila geler koji ga je pogodio u glavu. Drugi je put, ali puno teže, stradao u ožujku: jedan mu se geler zabio duboko u leđa, ali mu srećom nije ozlijedio ni jedan vitalni organ pa su ga uspjeli spasiti, a na oporavak je bio poslan u Olomouc u Češkoj.

Lujo Tončić-Sorinj bio je austrijski ministar vanjskih poslova od 1967. do 1969.

Po završetku rata je kao deklarirani antinacist imenovan za pročelnika političkog odjela Austrijskog instituta za gospodarstvo i politiku u Salzburgu, da bi ubrzo postao i jedan od salzburških zastupnika Austrijske narodne stranke u Narodnom vijeću (tadašnjem Parlamentu), a kroz to i član promatračkog izaslanstva Austrije u Savjetodavnoj skupštini Vijeća Europe (to je današnja Parlamentarna skupština, op. a.). Bio je član parlamenta neprekidno do 1966. godine kada je imenovan ministrom vanjskih poslova u Vladi kancelara Josefa Klausa. Iako na toj dužnosti nije ostao jako dugo, jedva dvije godine (naslijedio ga je Kurt Waldheim, koji će kasnije postati i glavni tajnik UN-a) postavio je temelje za konačan sporazum s Italijom oko autonomije Južnog Tirola, a više je nego zaslužan i za to da su Ujedinjeni narodi baš u Beču otvorili jedan od svojih Ureda te tu smjestili još i Organizaciju za industrijski razvitak i Agenciju za atomsku energiju, što je zatim – uz austrijski neutralni status – privuklo još dvadesetak drugih međunarodnih organizacija. Jača orijentacija austrijske vanjske politike prema podunavskim zemljama i susjedima, također je njegovo nasljeđe.

Kad je jugoslavenski predsjednik Tito 1967. prvi put službeno posjetio Austriju, a po protokolu je ministar vanjskih poslova taj koji dočekuje i kasnije prati šefa strane države, nije mogao izbjeći tu obavezu. S obzirom na to što se ranije bilo dogodilo sa stricem mu Kamilom i obiteljskom imovinom (konfiscirana im je bila čak i obiteljska grobnica), to mu nije bilo jako ugodno, pa je u memoarima zabilježio da se morao i te kako suzdržavati, posebno kad se nakon službene večere i dosta pića gost malo klimavo držao na nogama pa ga je on morao pridržavati…. Izgleda ipak da je Tita – možda i zbog znanja jezika – prilično impresionirao, jer je od te 1967. bez problema svakog ljeta dolazio na ljetovanje u Hrvatsku, najčešće kod obitelji Meneghello u Palmižanu, a u međuvremenu im je vraćena i grobnica.

Lujo Tončić-Sorinj kao glavni tajnik VE u društvu osnivača Paneuropske unije, Richarda Coudenhove-Kalergija

Nakon promjena u vladi, u siječnju 1968. vratio se u Parlament i u austrijsko izaslanstvo u PSVE, gdje je – pošto je neko vrijeme bio jedan od potpredsjednika – u ljeto 1969. izabran za petog po redu GT-a. I na toj međunarodnoj dužnosti ostvario je nekoliko važnih rezultata, iako se morao mučiti s velikom krizom koju je u organizaciji izazvao državni udar u Grčkoj, gdje je vojna hunta nešto ranije preuzela vlast i nemilice počela kršiti ljudska prava mučenjem i ubijanjem svih koji bi usudili suprotstaviti im se. Dok je bio na toj dužnosti osnovana je i Zaklada za mlade i Centar za mlade u Strasbourgu, a pripisuju mu i prve pokušaje otvaranja VE prema istoku…

I nakon umirovljenja ostao je politički aktivan, a kad je počeo raspad Jugoslavije on se koristeći svoje međunarodne veze aktivno zauzimao za hrvatsku neovisnost. To nije ostalo nezapaženo pa je nakon susreta s predsjednikom Tuđmanom od 20. lipnja 1990. aktivno djelovao kao poklisar za veze s Austrijom i europskim demokršćanima, a nakon što je Hrvatska i formalno priznata, za njeno što brže pristupanje EU i NATO-u. Njegova knjiga o Hrvatskoj borbi za priznavanje, u kojoj ima i mnoštvo autobiografskih elemenata, objavljena je pod naslovom “Usamljena borba Hrvatske” i kod nas i na njemačkom, a veliku su pozornost nakon toga privukli i njegovi memoari pod naslovom “Ispunjeni snovi”….

Da bi potvrdio privrženost Hrvatskoj, pozivajući se i na “vezanost uz Dalmaciju“, zatražio je te dobio i hrvatsko državljanstvo. No, smetnuo je s uma da će time pasti pod udar čl. 27. austrijskog zakona o državljanstvu prema kojem je – jer prije nije tražio posebnu dozvolu – trebao automatski izgubiti austrijsko državljanstvo, što bi značilo da gubi i pravo na mirovinu koja mu pripada kao bivšem ministru i članu parlamenta, a to si ipak nije mogao priuštiti. Stoga je morao posebnom procedurom dokazivati da ono hrvatsko još nije pravovaljano te ga nije ni preuzeo…. Stanovita kompenzaciju mu je možda bio Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom kojim je odlikovan 1995. godine. Umro je 20. svibnja 2005.

“Ispunjeni snovi/, Hrvatska, Austrija, Europa” naslov je knjige memoara Luje Tončića-Sorinja koja kod nas na žalost nje prevedena. Kako bi pomogao Hrvatskoj za čije se priznavanje jako zauzimao Tončić-Sorinj objavio je i knjigu pod naslovom “Usamljena borba Hrvatske/Od pobjede jezika do pobjede oružja”.

Sa suprugom Renatom rođenom Trenker (vjenčanje je bilo na brzinu obavljeno između dvaju sjednica Parlamenta od kojih se ona prva neočekivano odužila, a zbog nekih kriznih situacija nije bilo vremena ni za bračno putovanje) imao je petero djece – jednoga sina, Marjana, i četiri kćeri: Dianu, Jolandu, Yvonne i Raphaelu. Budući da se prema propisima o zaštiti osobnih podataka ne smije bez njihove suglasnosti iznositi podatke o još živim osobama, nećemo ovdje spominjati pojedinosti o njima i njihovu potomstvu. Dodat ću samo – jer je riječ o javnoj funkciji pa je to i tako opće poznata činjenica – da je kćerka Yvonne nastavila očevim stopama pa danas radi u Ministarstvu vanjskih poslova te ima rang veleposlanice.

Na kraju ove priče, vratimo se početnoj fazi obiteljskog rodoslova Tončićevih: neko temeljitije istraživanje možda bi otkrilo neki zapis i roditeljima Lujina šukundjeda Šimuna. U spomenutim memoarima, koji kod nas na žalost nisu prevedeni, Lujo je zapisao da se u obitelji pričalo da su predci Tončićevih na Rab dospjeli bježeći pred Turcima, najvjerojatnije odnekud iz Like. U početku su bili težaci i ribari, da bi s vremenom uspjeli kupiti neku zemlju u Rabu i na njoj sagraditi kuću, no koliko je generacija prošlo do trenutka kad su postali viđeni lokalni obrtnici, to se nije moglo precizno utvrditi.

U najgornjoj kućici je upitnik jer dosad nisu pronađeni neki matičarski zapisi o roditeljima Šimuna Tončića. Pretpostavlja se da su njihovi predci na Rab došli bježeći pred Turcima odnekud iz Like