O prezimenu Burburan
Prezime Burburan endemsko je prezime. Kontinuirano se javlja u prezimenskom korpusu na cijeloj okomici cresko-lošinjske i riječke prošlosti te ga, osim u ovome arealu, nema ni u jednom drugom antroponimikonu. Ono je, dakle, dio tankog odnosno ekskluzivnog, a ne reprezentativnog sloja prezimenskog leksika Hrvatske.
Burburan je jedno od najrjeđe prisutnih prezimena u Hrvatskoj. Nosi ga veoma mali broj žitelja: svega kojih četrdesetak. Nešto više od polovice njih živi u gradu Rijeci, a ostali na području grada Kastva, zatim u mjestima Permani (općina Matulji) i Nerezine (otok Lošinj) te u naselju Porozina (otok Cres). Ovo su trenutno najtočniji podaci jer, nažalost, popis stanovništva Republike Hrvatske iz 2021. godine nije još u cijelosti obrađen.
Prema popisu stanovništva 1948. godine: u Rijeci je živjelo 9 osoba s tim prezimenom ( svi su se u taj grad doselili iz creskog naselja Dragozetići); u gradu Cresu 2, u Dragozetićima 31, u Osoru 4, a na otoku Lošinju: njih 8 u Nerezinama te 5 u Svetom Jakovu. Prema popisu 2001. godine: u Rijeci ih je bilo 20, u naselju Porozina 2, u Osoru 2, u Nerezinama 4 i jedna osoba u Malom Lošinju.
Nekoliko naraštaja više obitelji Burburan iz naselja Dragozetići, fotografija snimljena 80-ih ili 90-ih godina 19. stoljeća.
Panorama naselja Dragozetići (otok Cres)
Od ostalih zemalja u Europi, prezime Burburan postoji još samo u Italiji, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Svi nositelji ovog prezimena u Italiji (njih oko 15) djeca su i/ili ostali potomci, sada već pokojnih iseljenika ( tzv. esuli ) koji su po završetku Drugog svjetskog rata s cresko-lošinjskog otočja izbjegli na Apeninski poluotok. Prema portalu cognomix.it (Diffusione del cognome Burburan), oni danas imaju prebivališta u sljedećim gradovima i regijama: Milano, Monza, Rim, Genova , Ancona , Rieti i Macerata.
U Švedsku se, krajem 70-tih prošlog stoljeća, odselio rođeni Riječanin Josip (sada se zove Josef) Burburan. Tamo je, oženivši se Šveđankom, zasnovao četveročlanu obitelj. U Londonu, prijestolnici Ujedinjenog kraljevstva, već nekoliko godina ( sa svojom obitelji) živi Viktor Burburan, rođeni Riječanin.
Po pretraživačkim alatima web-stranice forebears.io, prezime Burburan najčešće je u Sjedinjenim Američkim Državama (nosi ga oko 60 osoba). Najveći dio njih potomci su prvih doseljenika s otoka Cresa i Lošinja. Osim već navedenih zemalja Europe, prezime Burburan postoji i u Australiji (njih 4) te u Brazilu (4 osobe).
Prema dokumentima o imigracijama u Brazil, koje posjeduje Arquivo Publico do Estado de Sao Paulo (arquivoestado.sp.gov.br/web), Anton Burburan- rođen u naselju Dragozetići (otok Cres) – stigao je u Brazil 14. 01 1952. godine. On je u toj zemlji zasnovao obitelj sa suprugom koja je tamo prispjela kao emigrant iz Nizozemske. Današnji nositelji ovog prezimena u Brazilu, njihovi su potomci.
Moguća povijesna rekonstrukcija
Do ozbiljnijih i relevantnijih podataka o porijeklu ovog prezimena moguće je bilo doći tek na osnovu zabilježbi pronađenih u rijetkim povijesnim spisima. Na temelju proučavanja fonda Državnog arhiva u Rijeci pod nazivom „Zbirka matičnih knjiga s primorsko-goranskog područja, istočne Istre i kvarnerskih otoka“, koji ima oznaku HR -DARI – 275 (razdoblje 1564 – 1949) , utvrđeno je da se osobe s prezimenom Burburan najranije pojavljuju u matičnim knjigama u naselju Dragozetići.
U matičnim knjigama Grada Cresa i Osora (Osorske biskupije) ovo se prezime pojavljuje kasnije pa se pretpostavlja da su u taj dio otoka prvi od Burburana doselili upravo iz Dragozetića. Zbog nedovoljne istraženosti, a uslijed nedostupnosti eventualno drugih relevantnih pisanih dokumenata, navedenu tvrdnju ipak treba prihvatiti s određenom dozom rezerve.
Najstariji do sada poznati spomen prezimena Burburan datira s kraja 15. stoljeća. U zbirci službenih dokumenata, naslovljenoj: „Frammenti di Terminazioni ducali del Comune di Portole d’Istria“ (Odlomci duždevih završnih izvještaja Općine Oprtalj) – arhivske signature „BEE 16“ – koja se čuva u Diplomatičkom arhivu Gradske knjižnice „Attilio Hortis“ u Trstu, Italija (Biblioteca Civica „Attilio Hortis“ di Trieste, Sezione Archivio Diplomatico) nalazi se zapisnik s javnog skupa održanog pod svodom lože Općine Oprtalj (Istra), dana 15. studenog 1499. godine.
U tome je dokumentu zapisano kako je Mattio Burburan (inače rodom s otoka Cresa, a žitelj Oprtlja)) predvodio raspravu s predstavnicima duždeve i Oprtaljske općinske vlasti oko prijepora proizašlih vezano uz način i troškove ustroja posade mletačke galije „Giusti Napoletano“ u svibnju te 1499. godine.Ta se galija pripremala za Drugi rat Venecije protiv Osmanlija (rat je trajao od 1499. do 1503. godine) u borbi za prevlast na istočnom dijelu Mediterana.
U spomenutoj zbirci tršćanskog arhiva nalazi se i dokument datiran 10. studenog 1501. godine, naslovljen „Chiudere i denari in una cassa“ (Pohranjivanje novca u jedinstvenu blagajnu), a u kojem se ponovno spominje ime Mattio Burburan, kao prisutnog na sjednici Oprtaljske općine oko odlučivanja o financijama te komune. Iz toga možemo zaključiti da je taj Mattio, očigledno, bio uvaženi član tadašnje Oprtaljske zajednice.
Dragozetići na otoku Cresu
Iz izloženog proizlazi da je upravo naselje Dragozetići ishodišna točka nastanka prezimena Burburan. Dragozetići je središnje naselje cijelog sjeverozapadnog dijela otoka Cresa. Sjeverni dio otoka Cresa najviši je i kopnu najbliži dio otoka koji dominira nad dvama važnim pomorskim prolazima : Velim i Srednjim vratima. Smještaj na ulazu u Riječki zaljev, kontaktni prostor Mediterana i razvijenog europskog zaleđa, imao je oduvijek posebno važnu stratešku ulogu.
Župa Dragozetići (zaštitnici su sv. Fabijan i sv. Sebastijan) utemeljena je 1632. godine. Iznad naselja prolazi glavna prometnica Porozina – Dragozetići – Cres – Lošinj. Naselje još uvijek ima točno 104 kućna broja, ali danas broji svega kojih petnaestak stalnih stanovnika. Prema popisu iz 1927. godine zabilježen je najveći broj žitelja: ukupno njih 331.
Prema Andre Mohorovičiću, Dragozetići bi moglo biti jedno od najstarijih naselja na otoku Cresu; najbliže je istarskoj obali i sasvim izolirano od starih mjesta Beli i grad Cres. O samim počecima naselja nema sigurnih podataka. Prema nekim izvorima, prva kuća potječe iz 1200. godine, ali nije bilo moguće pronaći tragove njezine izgradnje. Nedaleko Dragozetića nalazi se brdo Halm (431 m) na kojem su pronađeni ostaci jedne od 29 utvrda-gradina na otoku Cresu iz brončanog i željeznog doba. Osim kao utvrde, gradine su se koristile i kao povremena naselja-stanovi za ispašu stoke.
Unutrašnji smještaj Dragozetića posljedica je u prvom redu nepovoljnih prirodnih uvjeta (brdovitost kraja, strme i slabije razvedene obale i oskudica obradiva tla) prema kojima je čovjek prilagodio svoju gospodarsku aktivnost i izgradio svoje naselje. Lokacija naselja, smještenog na prisojnoj padini iznad plodnog polja Sad- na visini od 279 metara nad morem, bila je uvjetovana prvenstveno mogućnostima iskorištavanja agrarnog zemljišta u tom polju kao i okolnim dolovima.
Uz poljodjelstvo, stoljećima su osnova egzistencije mještana Dragozetića bili još i eksploatacija bujne šume (izvoz ogrjevnog drva prema Veneciji, Chioggi i Ravenni bili su sve do Drugog. svjetskog rata veoma važan izvor prihoda za dio stanovništva; uvale Porozina i Pragajena bile su najvažniji izvozni punktovi creskog drva), zatim ekstenzivno ovčarstvo i stočarstvo te u nešto manjoj mjeri ribarstvo i pomorstvo.
Preslika jedne od stranica iz Matične knjige umrlih koja se vodila pri Župnom uredu Dragozetići: u predzadnjem redu popisa umrlih zabilježen je datum 13. lipnja 1836. kada je umro Gaetanno (Gaetanus) Burburan
Porijeklo prezimena Burburan, i što ono zapravo znači
Općenito se smatra kako su svi primjeri prezimena prvotno bili samo nadimci te kako su tek konverzijom preuzeli ulogu znaka za prezimensku identifikaciju. Između značenja kakvo se u prezimenima danas javlja u komunikaciji i značenja kakvo je u prezimenima bilo u trenutku njihova nastanka postoji vrlo velika razlika.
Danas ova vrsta jezičnih znakova nema značenja, osim, dakako, značenja „prezimena“. Priroda prezimena kao znaka jest, mogli bismo reći, „u značenju bez značenja“ jer se u korist osnovnog značenja, tj. značenja prezime , potiru sva ostala značenja.
Prezimena su stabilna i nasljedna. Zbog ovih se njihovih odlika njima najpotpunije ostvaruje identifikacija članova nekoga društva u odgovarajućem vremenu i prostoru. Prezimena su, kao i svi ostali antroponimi, prije svega, jezični znakovi. Bez jezične analize njihovih signala nije moguća analiza nejezičnih fenomena koji su odraz odnosa jezični znak, motiv njegova nastanka te vrijeme i prostor, u kojem je znak vršio svoju ulogu u komunikaciji.
Prezime Burburan nastalo je u jezičnom dodiru idioma talijanskog i hrvatskog jezika, u povijesnom okviru u kojem je jezično prožimanje bilo dugotrajan proces od značajnije simbioze romanskog i hrvatskog etnosa, u trajanju od XI stoljeća pa sve do naših dana. Svi dijalekti, narječja, varijeteti, idiomi, odnosno mjesni govori duž hrvatske jadranske obale i priobalja te na otocima, imaju patinu mediteranske civilizacije.
Prezime Burburan nema hrvatske jezične korijene u sebi. Porijeklo tog prezimena je talijansko (u jednom od dijalekata talijanskog govornog područja), što je u skladu s poviješću ovih krajeva, koje je bilo povezano s Serenissimom i regijom Marche. Mletačko višestoljetno vladanje dovelo je u blizak odnos s Italijom gotovo pa cjelokupnu obalu s otocima, od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga uzduž jadranske obale. (izuzev grada Rijeke) čime je došlo do simbioze romanskog i hrvatskog etnosa.
U jezičnom smislu prezime je izvedeno od talijanske riječi burburana, što znači isto što i tramontana , a u dijelu hrvatskog govora označava osobu koja dolazi sa sjeverozapadnog dijela nekog područja na kojem puše vjetar sjeverac odnosno tramontana. Ovaj je antroponim motiviran prirodnom /geografskom sredinom.
Leksem la burburana dio je rječnika arhaičnih dijalekata Apeninskog poluotoka, romanjolskog tipa, koji prevladavaju u regiji Marche (Ancona, Pesaro i Urbino, Montefeltro, općina Frontino) . Obzirom na tu arhaičnost, ovu riječ gotovo je nemoguće pronaći u suvremenim rječnicima talijanskog jezika.
Tijekom povijesti, postojali su vrlo intenzivni trgovački i pomorski odnosi između područja Rijeke i Riječkog zaljeva i regije Marche.Veliki broj riječi romanskog podrijetla može se protumačiti kao posljedica stoljetnoga intenzivnoga jezičnog i kulturnog kontakta čakavaca, odnosno cekavaca sjevernog dijela Cresa i govornika romanske jezične skupine. Uslijed toga mnogi su otočani bili bilingvalni, postojale su uzajamne posuđenice, pa su onda i najsiromašniji slavenski govori postupno bivali obogaćivani mediteranizmima i obrnuto.
Sva se prezimena etnonimskog podrijetla s talijansko-hrvatskim jezičnim odlikama nalaze u većem ili manjem dijelu areala kojemu protežitost možemo odrediti na otočnom pojasu od Cresa, Lošinja i Krka, preko Raba, Paga, Prvića, Brača, Hvara, Korčule pa sve do Visa i Lastova, a na kopnenom dijelu priobalja od gotovo svih istarskih gradova: od Umaga, Poreča, Rovinja i Pule na zapadnoj obali istarskog poluotoka, preko Opatije, Rijeke, Zadra, Šibenika, Trogira, Splita do Dubrovnika.
Prema zgodnom tumačenju talijanskih dijalektologa, vezano na leksem burburana radi se o onomatopejskoj tvorbi, tvorbi koja proizlazi iz zvuka BU kojim se oponaša i označava te ostavlja dojam cviljenja, kmečanja, hujanja vjetra, zatvorenim ustima, i UFF, ali više kao BRRR…, odnosno produljeno puhanje/dahtanje, kako bi se doživio dojam stvarne i prave hladnoće i ledenosti tog vjetra. U organskom idiomu govornika Dragozetića naglasak je na zadnjem slogu prezimena Burburan.
Na širem području naselja Dragozetići udomaćen je bio autohtoni cekavski govor (cekavica), koji spada u poddijalekt otoka Cresa – jedan od četiri utvrđena poddijalekata čakavskog ekavskog dijalekta. Taj se govor razvio kao posljedica raznih otočnih mijena, a zahvaljujući svome zemljopisnom položaju predstavlja možda najčišći idiom otoka Cresa, koji je najbolje očuvao svoje izvorne značajke i koji pokazuje najveće bogatstvo izraza. Nažalost, danas postoji još veoma mali broj živućih govornika tog varijeteta.
Prezime Burburan na Filipinima
Alat internetske web stranice forebears.io, za proučavanje i istraživanje rodoslovlja, prezimena i imena, sadrži podatak o tome da najveći broj ljudi s prezimenom Burburan (njih čak oko 500 ) živi na Filipinima. Ovo mi je saznanje u prvi mah djelovalo poprilično zbunjujuće, uslijed nemogućnosti da pronađem ikakvu logičnu poveznicu s prethodnim spoznajama. Zbog toga sam tu činjenicu ostavio za kraj ovoga prikaza. Naknadnim istraživanjima naišao sam na objašnjenje kako između nositelja prezimena Burburan u toj dalekoj azijskoj zemlji i onih u Europi, Brazilu i najvećem broju njih u Sjedinjenim američkim državama, zapravo ne postoji bilo kakva genetska veza.
Riječ burburan na jeziku filipinskog naroda Ilocano (Ilokano) doslovno znači dugodlaki pas. Dakle, prezime Burburan na Filipinima pripada skupini prezimena zoonimske motivacije. Osim metaforizacije (nadimak, profilaksa, praznovjerje) valja imati na umu i metonimijske odnose u imenovanju, a kojima se uspostavlja određeni odnos bliskosti čovjeka prema životinji. U najširem smislu to je zanimanje , odnosno lov, uzgoj, prodaja (primjerice stoke) i slično.
Vezano na prisutnost prezimena Burburan na Filipinima, nemoguće nam je sa sigurnošću utvrditi radi li se o motivaciji prema zanimanju ili o nadimačkom prezimenu koje je bilo motivirano nazivom za životinju (psa). Ako je to prezime na Filipinima nastalo prema zanimanju, onda se ono tek jednim svojim dijelom motivacijski oslanja na zoonim.
Ilocano (Ilokano) je jezik naroda Iloco (Iloko), treće po brojnosti i raširenosti među etničkim skupinama Filipina. Njihova najgušća naseljenost je na sjeverozapadnom dijelu obalnog područja najvećeg filipinskog otoka Luzon. Najveću skupinu Filipinaca koja je emigrirala u SAD čine upravo pripadnici naroda Iloco (Iloko), a najviše ih ima u Kaliforniji te na otočju Hawaii. Pojedinci iz te etničke skupine u državama SAD nositelji su i prezimena Burburan.
Izvori građe (uz one već navedene u tekstu):
- Aurati Agostino, Vocabolario dialettale del contado Urbinate, Accademia Rafaello, Urbino, 1983
- Bjelanović Živko, Onomastičke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007
- Fabijanec Florence Sabine, Trgovački promet Kvarnera na Jadranu krajem Srednjeg vijeka, HAZU, Zagreb, 2007
- Spallacci Giulia, I commerci adriatici e mediterranei di Ancona nel XV secolo, CLUEB, Bologna, 2020
- Stražičić Nikola, Otok Cres, Otočki ljetopis Cres-Lošinj br.4, Mali Lošinj, 1981
- Rubinoi Carl Ralph Galvez, Ilocano Dictionary and Grammar, University of Hawaii Press , 1971
- www.academiadlapula.it/vocabolarie
- https://yodisphere.com/2022/09/Ilocano-People-history-Culture.html
