O Vitezoviću

Pavao Ritter Vitezović (Senj,1652 – Beč, 1713), rođen je od oca Alzašanina, zapovjednika krajiške straže na Nehaju, i majke iz plemićke obitelji Lučkinića. Hrvatska povijest pamti Vitezovića kao historika, gramatika, leksikografa i stihotvorca, ali prije svega kao strastvenog borca za prevladavanje razdrobljenosti Hrvata i, šire, južnih Slavena na razmeđi triju tadašnjih imperija. Zato ga povijest i svrstava među preteče ilirstva, narodnog preporoda. Vitezović se školovao u Senju, Zagrebu i Rimu, a onda je kod Valvazora u Wagensperku (Kranjska) izučio tiskarsko umijeće. Godine 1683. sudjeluje kao časnik u borbama protiv turske opsade Beča, a 1691. postaje podžupan Ličke županije i, u više navrata, njen zastupnik u Saboru.

VitezovićKao školski drug tadašnjeg zagrebačkog biskupa Aleksandra Mikulića uspijeva pokrenuti Zemaljsku tiskaru u Zagrebu, kojoj postaje upravitelj – kako na to podsjeća spomen-ploča na sjevernom krilu zgrade Hrvatskog sabora, postavljena o 300-godišnjici tog dogođaja. Vitezović je nagovorio biskupa Mikulića i da otkupi Valvazorovu biblioteku i tako stvori Zemaljsku knjižnicu, temelj Metropolitane.

Vitezović zatim objavljuje svoju knjigu "Kronika aliti spomen svega svieta viekov" (1696), a nakon Karlovačkog mira između Austrije s Osmanlijskog carstva – kad je imenovan za savjetnika austrijske komisije za razgraničenje Austrije s Turskom i Venecijom – tiska 1700. svoje najpoznatije djelo, "Croatia rediviva" ("Oživjela Hrvatska"). U njemu traži ujedinjenje svih hrvatskih pokrajina s osloncem na Beč. Godinu dana kasnije objavljuje po drugi put svoj rad "Stemmatographia" (građa za hrvatsko grboslovlje, heraldiku) kao preteču zamišljenog djela o hrvatskoj povijesti, s pozivom na suradnju – na koji se tadašnja Hrvatska oglušila.

Godine 1706. nestala je u požaru Vitezovićeva kuća u Zagrebu, kada je teško oštećena i Zemaljska tiskara. Spletke brojnih Vitezovićevih zavidnika i neprijatelja dokrajčile su njen rad. Ali Vitezović je još uspio objaviti svoju hrvatsku ortografiju, zalažući se da – za razliku od njemačkog, mađarskog i talijanskog – u hrvatskom pravopisu svaki glas ima svoj poseban znak, kao i u glagoljici, što će postati polaznom osnovom i Gajevog pravopisa. Vitezović je objavio i Hrvatsko-latinski rječnik, s opširnim tumačenjem imena, što ga čini prvim hrvatskim onomastičarem. Pavao Ritter Vitezović završio je život kao prognanik iz Hrvatske, u jednom sirotinjskom svratištu u Beču 1713.godine.

Osnivačka skupština Hrvatskog rodoslovnog društva, održana u Zagrebu 15. lipnja 2005, usvojila je statut koji određuje da novo Društvo nosi naziv Pavla Rittera Vitezovića.