O predavaču

Dr. sc. Vladimir Geiger rođen je u Đakovu 1962. Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je povijest i doktorirao 1996. s tezom “Njemačka etnička zajednica u Đakovu i Đakovštini od početka 19. do sredine 20. stoljeća”. Od 1993. radi u Hrvatskom institutu za povijest (tada Institut za suvremenu povijest) u Zagrebu. Istražuje povijest i sudbinu hrvatskih Nijemaca, te partizansku i komunističku represiju i zločine u Hrvatskoj potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Kao slijed tih bavljenja objavio je nekoliko knjiga, a u domaćim i stranim časopisima veći broj znanstvenih, stručnih i publicističkih radova, te sudjelovao s izlaganjima na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima. Član je uredništva “Časopisa za suvremenu povijest” (Hrvatski institut za povijest, Zagreb) i “Tokova istorije” (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd). U Hrvatskom institutu za povijest voditelj je znanstvenog projekta “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”.

Fotografija u najavi teksta preuzeta je s web-sjedišta Jutarnjeg lista.
Fotografija uz biografiju preuzeta je sa stranica Hrvatskog instituta za povijest.

• ravnateljica HMI-ja Katarina Fuček,
• dr. sc. Željko Holjevac, povjesničar (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu);
• mag. a. Ljubica Zorica-Matin, socijalna antropologinja (doktorantica Sveučilišta u Beču) te
• urednica Vesna Kukavica.

U glazbenom programu sudjeluje Barbara Othman, operna solistica HNK Osijek. Voditeljica je Ljerka Galic, prof.

Hrvatski iseljenički zbornik je serijska publikacija, u tiskanom i elektroničkom obliku, mnogostruke namjene koja analitički prati društvenu i kulturnu zbilju hrvatskoga naroda u domovini i iseljeništvu. Tom zahtjevnom nakladničkom serijom Hrvatska matica iseljenika nastoji ponajprije poduprijeti kulturnu integraciju hrvatskoga iseljeništva s domovinom. Stoga je razumljiva odluka izdavača da Hrvatski iseljenički zbornik tiska u trojezičnom obliku (hrvatski, engleski i španjolski) kako bi premostio jezičnu barijeru i tako bio dostupan i onim građanima hrvatskoga podrijetla iz pedesetak država svijeta koji više ne govore hrvatskim jezikom već jezikom domicilne zemlje.

Više o zborniku i temama predavanja možete pročitati na stranicama Hrvatske matice iseljenika.

Predavanje se održava u dvorani Hrvatske matice iseljenika, koja se nalazi u zaleđu Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“, ali unutar njene građevinske cjeline, i to u prostoru u kojem je utemeljeno i naše Hrvatsko rodoslovno društvo „Pavao Ritter Vitezović“ u lipnju godine 2005., a u kojoj smo održali i nekoliko prvotnih skupova.

Iz sadržaja bi se moglo zaključiti da se među opće zanimljivim temama nađe i poneka primjerena rodoslovcima.

Nakon vrlo zanimljivih priča o porijeklu prezimena Budiša i Budišić iz Nevesta i Cere koje smo prethodnih mjeseci objavili u 3 nastavka, iz pera g. Nedjeljka Budiše donosimo zanimljivu studiju o prezimenu Sunara.

Što znači prezime Sunara?

U Rječniku JAZU/HAZU zapisano je prezime Sunarić iz 1563. – to je vjerojatno za sada jedan od najstarijih spomena toga prezimena (dok se ne istraže dubrovački i turski arhivi). U jezičnom smislu riječ Sunara mora imati orijentalno podrijetlo dok je prezime Sunar, Sunara, Sunarić/Sunarović vrlo rijetko i jedinstveno kod Hrvata i Srba. Štoviše uopće se ne javlja kod Bošnjaka-muslimana i ostalih europskih naroda. Travnički Sunarići su katolici-Hrvati i žive i danas u selu koje se zove Grahovik (oko 2 km udaljeno od grada). Usmena predaji toga kraja tumači da su se doselili u okolicu Travnika iz Dubrovnika još za vrijeme bosanskih narodnih vladara [1]. Prema usmenoj predaji hrvatskih Sunara iz Dalmacije (Nevest-Cera) oni su podrijetlom iz okolice Travnika [2]. U Crnoj Gori (Herceg-Novi, Boka Kotorska) susrećemo ljude sa prezimenom Sunara koji su bili vrlo cijenjene zanatlije [3]. Jednu obitelj koja se zove Sunarić krajem 18. stoljeća, naselili su Turci u Foču a drugu u Potkozarje [4]. Ti Sunarići iz Bosne (skupa sa onima u Srbiji i Crnoj Gori) pripadaju srpskom narodnom korpusu.

Zaseok Sunare u Ceri. U pozadini desno je brdo Veliki Bogočin, sa crkvom-kapelicom i ostacima zidina poganskog starohrvatskog svetišta (vjerojatno Svantevida/Sevida ili Bijelog Boga-Bilina). Krajnje lijevo na slici je Mali Bogočin (pretpostavlja se da je bio kultno mjesto slavenskog boga rata Peruna).

Nemamo nikakvih pismenih dokaza da su Sunare naselile u okolicu Travnika iz Dubrovnika – to je legenda. Ako međutim pretpostavimo da je uvijek u osnovi svake legende – zrnce istine – možemo izvući neke logičke zaključake. Kako su travničke Sunare su katolici, onda je razložno pretpostaviti da su tamo već bili i prije dolaska Turaka još za vrijeme bosanskih narodnih vladara (banova i kraljeva). Svejedno, pred nama stoji pregrešt zanimljivih pitanja. Što znači riječ 'Sunara'? Radi li se o nadimku? Oznaci profesije? Socijalnog staleža? Zašto su se te Sunare selile iz Dubrovnika u srednju Bosnu? Odakle su došli u Dubrovnik? Zašto to prezime susrećemo samo kod Hrvata i Srba i to vrlo rijetko? Zašto ga nema kod bosanskih Muslimana (muslimana-Bošnjaka) i ostalih Europljana? Zašto je prezime ‘Sunar’ i njegove izvedenice (Sunardi, Sunardy, Sunarini, Sunario, Sunardjan, Sunardjo, Sunariyah, Sunarko) tako rašireno na Orijentu (Turska, Nepal, sjeverna Indija)?

Slavensko/turska hipoteza

Jezično razmatranje podrijetla imena Sunara daje tri moguće hipoteze: slavenska, turska i indijska. U hrvatskoj ima prezimena kao što su Sunko, Sunić, Sunković, Sonko, Sonković, Sunajko ili Sunajkić i ona se izvlače iz starih (povijesno nestalih) muških imena kao što su Sunajko ili Sunaj. Međutim nemamo nikakvih poznatih dokumenata gdje se izričito spominje Sunar, ne samo kod Hrvata nego i kod ostalih slavenskih (pa i romanskih i germanskih) naroda. Zbog toga je „slavenska“ (i općenito europska) hipoteza malo vjerojatna. „Turska“ (ili bolje rečeno „muslimanska“) hipoteza počinje sa špekulacijom kako je prezime izvedeno iz imenice/glagola „suna". Tako nalazimo da se Jure „Suna" javlja 1679. na popisu fra. Bone Biloglava (župnika župe Zmina-Muć od 1679. do 1686.); poslije ga na istom popisu susrećemo kao Juru Sunaru (1686.) [5]. Sunećenje je obrezanje (kod muslimana) a „suna“ označava jednu islamsku predaju ili tradiciju (odatle i naziv sljedbenika „suniti“). Sunećenje svojih kandidata za islam, kao vjerski ritual, izvode muslimani sami. Zato je razložno pitanje zašto bi jedan kršćanski rod ime te prakse uzeo kao osnovu svoga prezimena?

Sunari u Indiji i Turskoj

Zbog svih gore navedenih razloga „indijska hipoteza“ je najprikladinja za jezično razmatranje značenja riječi i podrijetla Sunara. Ime 'Sunar' u Hindi-jeziku označava osobu koja se bavi zlatarstvom unutar Šudra – kaste hinduskog sustava. Riječ 'sunar' dolazi iz Sanskrita -„Suvarna kār“ [swarnakara] -> „onaj tko radi sa zlatom“. Dakle označava profesiju ali i socijalni status. Naime, kod tradicionalnih Hindusa pojedine profesije su strogo propisane određenim kastama – pojedincu nisu predviđene bilo kakve mogućnosti za prijelaz iz jedne u drugu kastu (tj. društveni uspon). Šudre su četvrta i najniža kasta; ostale tri su iz arijske zajednice: prva-svećenici, druga-ratnici, treća-stočari/ratari. Šudre obuhvaćaju pokoreno tamnoputo domaće dravidsko stanovništvo Indije nakon invazije Indoeruopejaca (Arijaca) oko 1500. – 500. godine prije Krista [6]. Poslovi koje su obavljali Sunari kao Šudre su označeni kao 'niževrijedni' (kovači, lončari, zlatari, stolari, kožari, konopari itd.) ali su bili jako bitni za svaku funkcionirajuću zajednicu [7]. U tijeku stoljeća, pojedine porodice Sunara su postale u nekim slučajevima i tzv. Parije ('nedodirljivi' , 'untouchable'), dok se drugima posrećilo popeti u društvenoj hijerarhiji [8].

Otkud onda prezime Sunar kod Turaka, gdje su svi nositelji toga prezimena muslimani? I kako to da toga prezimena nema među Bošnjacima-muslimanima kada su već Turci toliko utjecali na njih? Jedno moguće rješenje te enigme moglo bi (ali ne mora) biti i testiranje haplotipova Y-DNA muškaraca koji nose prezime Sunar/Sunara/Sunarić. Ako bi se potvrdilo da ti ljudi imaju genetičke markere karakteristične za starosjedioce Pandžaba (kako je to utvđeno za npr. Rome, kod kojih dominira haplotip H) onda bi imali mnogo više pouzdanih činjenica o podrijetlu europskih (i turskih) Sunara. Ali i tu treba biti oprezan, npr. haplotip R1a1a („stepski“) susrećemo kod ~30% Hrvata ali i kod ~30% Indijaca (smatra se da su ga donijeli Irano-arijevci iz stepa središnje Azije).

Sunare iz Nevesta, nadgrobna ploča sa natpisom „Sunar“ i „Biljug“. Lijevo [A]: Zaseok Sunare iz Nevesta snimljen sa Gradine. Desno [B]: nadgrobna ploča iz groblja („Šamatorja“) crkve sv. Marije iz župe Nevest sa natpisom „SUNAR“ i ostalim teško odgonetljivim slovima. Desno [C]: kameni fragment zvan „Biljug“ sa tekstom pisanim bosančicom kod 'Počivalista mrtvih' u Nevestu ispod Ðukića Kose. Stare kamene obiteljske kuće Sunara u Nevestu također sadrže natpise takve vrste. (Fotografije i grafička obrada, N. Budiša 2009.)

Moguća povijesna rekonstrucija

Zato nam preostaje analiza povijesnih indicija, koja ne mora biti točna, ali može biti poticaj daljnjih istraživanja koje će donijeti više svijetla u ovu zanimljivu materiju. Možemo pretpostaviti kako su se iz današnjeg Pandžaba (Indija i Pakistan) ti ljudi sa jako traženim zlatarskim i drugim zanatskim umijećima za muslimanskih osvajanja proširli po cijeloj Aziji. Na primjer, dobro je dokumentirano kako je perzijsko-turski sultan Mahmud od Gaznija (971. – 1030 .) nakupio preko preko pola milijuna roblja tijekom tursko-perzijske invazije na Pandžab (1024.) u Indiji (a među njima i mnoge pripadnike Swarankar grupe [10]. Odatle su Sunari mogli prispjeti na Bliski istok i Bizantsko carstvo, područje današnje Turske i dalje trgovačkim putevima do svih luka Europe (slično kao i europski Romi). To razmatranje može (ali i ne mora) objasniti predaju iz bosanskog sela Grahovika da su Sunare tamo pristigle iz Dubrovnika. Taj grad je bio najjača tranzitna luke srednjega vijeka na ovome dijelu Jadrana. A bosanskih banovi i kraljeva su zacjelo trebali vrsne zanatlije. Tako znamo da su obitelji srpskih Sunarića podrijetlom iz Herceg-Novog (a tamo su prispjeli također iz Dubrovnika) od starine bili vrsni puškari [11].

Sunare u srednjovjekovnoj Bosni (Grahovik, Herceg-Novi) su vjerojatno u vrijeme dolaska Turaka bili dobro integrirani u sredine kojima žive i postali „domaći“. Ekspanzija Turaka po Balkanu, omogućila im je i daljne širenje; tako su vjerojatno i dospjeli u Dalmaciju (Nevest) kao turski podanici iz Bosne još u drugoj polovici (ili najkasnije do kraja) 16. stoljeća. Pripadnike roda Sunara iz Nevesta i Cere nalazimo i u maticama fra Bonaventure Biloglava (1679.-1686.) koji je bio sa stanovništvom koje nije izbjeglo sa ognjišta nakon ustanka Zagorana protiv Turaka (1648.). Kako njihovi današnji posjedi u Ceri graniče sa njivama i šumama što se zovu „A'metuše“ (od muslimanskog imena Ahmet) nije teško zaključiti da su te zemlje (kao i Široke njive, Cerole i ostale posjede) prije oslobođenja vjerojatno obrađivali kao kmetovi/podanici turskih gospodara Cere. Druga je mogućnost da su ih Turci kao zanatlije (puškari, lončari, kovači) doveli u Nevest i Ceru; njihove usluge za tursku posadu (martolozi) na neveškoj Gradini su mogle biti vrlo tražene. Bilo kako bilo, iza toga egzotičnog prezimena krije se zanimljiva povijesna priča, gotovo pustolovina, vrijedna daljnjeg istraživanja.

„Sunar“ – natpis sa kamene ploče u groblju kod crkve sv. Marije u Nevestu; tri različite grafičke reprezentacje (N. Budiša, 2009.)

Izvori građe i komentari

1. Izvor: internet-diskusija na temu „Sunarić, da vidimo koliko nas ima?“
2. Budiša, N. (2009). Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u dalmatinskoj Zagori – Prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina. Rodoslovlje.hr – Portal hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović” (Online: http://www.rodoslovlje.hr/author/budisa).
3. Prezimena i plemena u Crnoj Gori – Portal zajednice Crnogoraca u Australiji (Online: http://www.montenegro.org.au/S.html).
4. Istorija Kozare i Potkozarja – Kratka istorija Kozare i Potkozarja sa migracijama stanovnistva,naseljima i prezimenima (Online: http://www.scribd.com/doc/14462803/Istorija-Kozare-i-Potkozarja).
5. Božić-Bužančić, D. (1988). Prilog poznavanju stanovništva i antroponima mućko-lećevičke Zagore. Čakavska rič, 2, Split, 1988., str. 59.
6. Mallory, J.P. Indoeuropljani – zagonetka njihova podrijetla. Školska knjiga – Zagreb, 2006., str. 168.
7. Za više informacija pogledati hrvatsku Wikipediju (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kaste).
8. Rose, H. A. (1908). On Caste in India. Journal of the Royal Anthropological Institute, str. 100.
9. Za više informacija pogledati englesku Wikipediju (http://en.wikipedia.org/wiki/Sunar_(caste))
10. Berzin, A. (1996). The Historical Interaction between the Buddhist and Islamic Cultures before the Mongol Empire (online: http://www.berzinarchives.com/web/en/archives/e-books )
11. Alex Sunarich at http://boards.ancestry.families.aol.com/surnames.sunaric/1/mb.ashx

Svi članovi zainteresirani za posudbu naših knjiga i časopisa mogu naručiti knjige na e-mail adresi ivanka.rebrovic@zg.t-com.hr ili na telefon 01/667-7576.

Knjige se preuzimaju prema dogovoru u Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21.

Svi zainteresirani članovi i ostali prijatelji Društva, koji su zainteresirani da nam doniraju knjige ili časopise, mogu se javiti na isti e-mail i telefon ili se obratiti bilo kojem članu Društva.

Popis knjiga dostupan je u formatu PDF (85,3 kB).

Genomska DNA

Za uspješnost ove metode potrebno je imati pristup uzorku tkiva (epitelne stanice usne šupljine, krv, korijen kose i sl.) živućih ljudi iz kojih je moguće izolirati DNA. Ponekad je moguće izolirati uzorke iz ljudskih ostataka, najčešće kostiju, zubi i sl. (ukoliko nisu previše degradirani). Ekstremni primjer je uspješna izolacija DNA iz 70 000 godina starih ostataka neandertalaca. Tehnike su jednostavne, izravne i ne zahtijevaju mnogo pretpostavki, osim najosnovnijih Mendeljejevih zakona nasljeđivanja koji objašnjavaju kako se određeni geni prenose s roditelja na potomstvo. Međutim, pošto genomska DNA tijekom mejoze prolazi kroz tzv. proces rekombinacije, mnogo nasljednog materijala biva izmiješano i praćenje nasljeđivanja određenih biljega kroz više generacija postaje vrlo teško i zamršeno.

U ljudskoj DNA postoje tzv. VNTR lokusi (Variable Number Tandem Repeat, varijabilne uzastopno ponavljajući sljedovi). Riječ je o kraćim ili duljim sekvencama DNA koje se uzastopno ponavljaju, a pojedinci se razliku u broju ponavljanja koja su u njih prisutna. Razlikujemo tzv. mikrosatelitne i minisatelitne DNA. U prvih sekvence kraće od pet nukleotida uzastopno se ponavljaju mnogo puta, dok su sekvence koje se ponavljaju kod minisatelita dulje od pet nukleotida (granica među mikrosatelitne i minisatelitne DNA je proizvoljna i nema nikakvo biološko značenje). Mikrosatelitne DNA još nazivamo STR (Short Tandem Repeats, kratke uzastopno ponavljajuće sekvence) ili SSR (Simple Sequence Repeats, jednostavne ponavljajuće sekvence). Ukoliko odjednom, paralelno gledamo mnogo različitih mikrosatelitnih lokusa („gena“) na različitim kromosomima, dobivamo specifični uzorak za svakog pojedinca. Vjerojatnost da će dvije nasumično odabrane osobe na Zemlji imati isti uzorak za 13 različitih lokusa je oko 1:1012.

Slika1. Shema VNTR lokusa; sljedovi uzastopno ponavljajuće DNA su okruženi sekvencama koje su specifične za određeni VNTR lokus na određenom kromosomu i identični su za isti lokus među različitim pojedincima. Ti jedinstveni, specifični sljedovi su označeni crno, dok su minisatelitni i mikrosatelitni uzastopno ponavljajući sljedovi označeni crveno. Razlika među pojedincima je isključivo u broju ponavljanja unutar lokusa. Ista simbolika je zadržana i na ostalim slikama (različiti VNTR lokusi na različitim kromosomima su označeni različitim bojama – crvenom i plavom).

VNTR lokusi se mogu istraživati s pomoću više različitih tehnika.

RFLP (Restriction Fragment Lenght Polymorphism) analysis – analiza raznolikosti duljina restrikcijskih fragmenata

Tehnika zahtijeva mnogo izolirane DNA, koja se obrađuje posebnim enzimima (tzv. restrikcijskim endonukleazama) koji cijepaju DNA na specifičnim mjestima. Nakon obrade tim enzimima DNA će biti pocijepana na fragmente čija će duljina ovisiti o broju ponavljanja VNTR sekvenci. Te fragmente onda možemo razdvojiti zbog razlike u duljini, te posebnom tehnikom (Southern blot) učiniti vidljivima. Pojedinci imaju različite fragmente različitih duljina (zbog razlika u broju ponavljanja) i tako ih možemo razlikovati. U stvarnosti, to izgleda kao individualni barkod.

Slika 2. RFLP analiza, VNTR sljedovi se cijepaju enzimima na specifičnim mjestima (označeno trokutićima) te tako nastali fragmenti razdvajaju i vizualiziraju kako bi se otkrio jedinstveni uzorak za određenu osobu. Prema Mendeljejevim zakonima nasljeđivanja, može se odrediti srodnost među osobama budući da samo roditelji mogu prenijeti određeni alel (oblik gena, odnosno u ovom slučaju, broj ponavljanja unutar VNTR lokusa) na potomstvo.

PCR (Polymarase Chain Reaction) analysis – analiza lančanom reakcijom polimeraze

VNTR lokuse, osim gore navedenom tehnikom, moguće je analizirati i PCR-om. U ovom slučaju nije potrebno izolirati mnogo DNA, jer se pomoću enzima polimeraze već iz vrlo malih količina DNA može dobiti mnogo umnoženih dijelova. Umjesto da DNA restrikcijskim enzimima na specifičnim mjestima cijepamo, možemo umjesto toga pomoću enzima polimeraze, opet na specifičnim mjestima, umnožiti je. Tako specifično umnožene fragmente možemo također razdvojiti na temelju razlike u duljini, obojiti bojom za DNA (etidijev bromid) i vidjeti. Rezultat je sličan onome u gore navedenoj tehnici.

Slika 3. PCR analiza, VNTR sljedovi se polimerazom umnožavaju na specifičnim mjestima (označeno strelicama), a fragmenti nastali reakcijom se jednostavno vizualiziraju etidijevim bromidom. Uzorak je sličan onome iz RFLP analize.

AFLP (Amplified Fragment Length Polymorphism) analysis – analiza raznolikosti duljina PCR-om umnoženih fragmenata DNA

Još jedna tehnika koja ima neke sličnosti i s RFLP i PCR analizom. DNA se prvo obrađuje restrikcijskim enzimima koji će je specifično pocijepati kao u prvoj tehnici, no nakon toga ne slijedi odmah analiza, već PCR kojim će se samo neki određeni tako nastali fragmenti umnožiti slično kao u drugoj tehnici. Tek nakon toga slijedi analiza. Metoda je vrlo moćna, jeftina i informativna. Rezultat je ponovno uzorak koji je karakterističan za pojedinca, no u ovom slučaju se češće primjenjuje automatizirano razdvajanje fragmenata različite duljine.

Slika 4. AFLP analiza, nešto je kompliciranija metoda, ali vrlo moćno oruđe u analizi srodnosti. Nakon prvog cijepanja slijedi umnožavanje DNA u PCR reakciji. Ovdje je specifične fragmente također moguće vizualizirati kao i u prve dvije tehnike, no najčešće se ipak upotrebljava automatsko razdvajanje posebnim uređajem (rezultat je grafički prikaz, kao na slici desno).

Y kromosom i mitohondrijska DNA

Iako je Y kromosom dio genomske DNA, specifičnost ove tehnike se temelje na činjenici da se Y kromosom nepromijenjen nasljeđuje isključivo s oca na sinove. Ostali kromosomi (autosomi) tijekom mejoze prolaze kroz proces rekombinacije, odnosno miješanja genetskog materijala među homolognim kromosomima (tijekom mejoze, jedan kromosom naslijeđen od oca i jedan od majke miješaju svoje nasljedni materijal; zbog toga je istraživanje srodnosti kroz više generacija često otežano). Kod Y kromosoma (koji je spolni kromosom) se to ne događa, već se gotovo kompletan kromosom prenosi nepromijenjen na sljedeću generaciju. Mitohondrijske DNA se uopće ne nalazi u jezgri i uopće ne prolazi kroz proces mejoze i rekombinacije te se nepromijenjena nasljeđuje s majke na njeno potomstvo. No samo žensko potomstvo može mitohondrijsku DNA prenijeti i dalje, na sljedeću generaciju; muškarci svoju mitohondrijsku DNA naslijeđenu od majke i ne mogu prenijeti na svoje potomke.

Slika 5. a) (lijevo) Nasljeđivanje Y kromosoma i mitohondrijske DNA (specifični Y kromosom i mitohondrijska DNA su označeni različitim bojama), svi muškarci nasljeđuju Y kromosom od oca i prenose ga isključivo na sinove, dok mitohondrijsku DNA nasljeđuju od majke, ali je ne prenose dalje. Žene nasljeđuju samo mitohondrijsku DNA od svojih majki i prenose je dalje na potomstvo, no njihovi sinovi ne prenose tu mitohondrijsku DNA dalje.

Slika 5. b) (desno) Shematski prikaz Y kromosoma i mitohondrijske DNA i nasljeđivanje specifičnih mutacija (označene različitim bojama).

Analiza Y kromosoma

Y kromosom je karakterističan za muškarce, nasljeđuje se nepromijenjen, isključivo s oca na sina. Jedine promjene koje se na njemu eventualno mogu dogoditi su mutacije – nasumične zamjene pojedinog nukleotida koje se događaju slučajno, spontano i vrlo rijetko. Na Y kromosomu se također nalaze VNTR lokusi. Ukoliko se analiziraju određeni dijelovi Y kromosoma više različitih muškaraca, oni mogu biti vrlo slični ili čak identični. No ipak, mogu postojati i određene razlike među njima, ukoliko je kod nekog od muških predaka došlo do neke određene promjene koja je onda bila naslijeđena i prenesena na sinove te se održala do danas. Na temelju tih promjena moguće je odrediti srodnost po muškoj liniji.

Analiza mitohondrijske DNA

Mitohondrijska DNA, smještena unutar mitohondrija, nasljeđuje se isključivo po ženskoj liniji, no, pošto su mitohondriji presudni za opskrbu stanica energijom, imaju ih i muškarci i žene. Tako je moguće odrediti ženske pretke. Tehnika je jednostavna; izolirana mitohondrijska DNA se umnoži u PCR reakciji i tako dobiveni umnoženi dijelovi se sekvenciraju (određuje im se slijed baza u DNA) te, primjerice, ukoliko postoje razlike između sekvence osobe koja se testira i hipotetskog pretka po majčinoj liniji, srodnost se može isključiti. Ukoliko su sekvence identične, vjerojatnost srodnosti je vrlo visoka.

Važno je naglasiti da sve ovdje navedene tehnike mogu apsolutno isključiti srodnost, no dokazati srodnost je moguće samo do neke određene (vrlo visoke) statističke vjerojatnosti.

Agencija Istražuje obiteljsku povijest u nadbiskupskim i državnima arhivima širom Slovenije. Isto tako, odvjetnicima nudi usluge takozvanog "probate research" ili traženja imovinskih nasljednika. Njihova radna grupa obavlja svoj posao pouzdano i profesionalno, držeći se strogih etičkih načela postavljenih kako bi se osigurala što veća stručnost i ponuda.

Rodoslovna istraživanja stručnjaka agencije Gens Historia često sežu preko državnih granica Slovenije te ih tako dovode i u arhive Hrvatske, Austrije, Italije, a ponekad i u Srbiju…

Zbog toga je agencija zainteresirana za suradnju s novim partnerima iz Hrvatske.

Za više informacija, zainteresirani se mogu obratiti agenciji na adresu elektroničke pošte info@genshistoria.com ili ih posjetiti na web-sjedištu Gens Historia na adresi www.genshistoria.com.

Adresa:

U četvrtak, 4. veljače 2010. godine u 17 sati u maloj dvorani Hrvatskog državnog arhiva Marulićev trg 21 (u blizini Botaničkog vrta)  sestra Edith Budin održala je predavanje pod naslovom "Metropolitanska knjižnica Zagrebačke nadbiskupije".  Nakon nje je mr. Mirna Abaffy predstavila Valvasarovu grafičku zbirku.

Metropolitana
Bibliotheca cathedralis ecclesiae zagrabiensis

Zagrebačka knjižnica Metropolitana ubraja se među najstarije crkvene knjižnice u Hrvatskoj, koja od svog početka u srednjem vijeku traje do danas. Počeci su joj vezani uz osnivanje biskupije u Zagrebu (1093./94.). Prvi biskup Duh, podrijelom Čeh, sigurno je donio sa sobom neke liturgijske knjige u Zagreb. Neke od najstarijih nalazimo na popisu u najstarijoj inventarnoj knjizi (1394.):

• MR 126 – Sacramentarium sanctae Margarete (11. stoljeće)
• MR 153 - Evangeliarium (11. stoljeće)
• MR 165 - Agenda pontificalis

„Život“ ove knjižnice do 17. stoljeća možemo pratiti tek proučavajući inventare riznice zagrebačke katedrale. Ponovni procvat Metropolitana doživljava u vrijeme biskupa A. I. Mikulića (1688. – 1694.), kada je dao urediti sve knjige, koje su se čuvale u sanducima u katedrali, izgradio (1692.) novu zgradu za knjige i osnovao zakladu za uzdržavanje knjižnice. Povećao je fond Metropolitane kupnjom izuzetno vrijedne knjižnice slovenskog polihistora Janeza Weikharda Valvasora (1530 svezaka knjiga i oko 7300 grafika).

Zagrebački biskuo Želiščević izdao je 1695. godine prve Konstitucije o knjižnici u sporazumu s Prvostolnim kaptolom.

Za daljnje unapređenje Metropolitane velike su zasluge još dvojice biskupa:

• Maksimilijana Vrhovca (1787. – 1827.), koji je nabavljao literaturu iz različitih europskih država, popisao sve knjige, povećao zakladu za rad knjižnice i brinuo za tiskanje knjiga,
• nadbiskup/kardinal Juraj Haulik (1837. – 1869.) otvorio je Metropolitanu 1846. godine zagrebačkoj kulturnoj javnosti.

Knjižnica je teško stradala 1880. godine u potresu pa su knjige bile pohranjene u jednu kaptolsku kuriju, gdje su ostale do 1914. godine.

Posebnim Ugovorom (1914.) između Prvostolnog kaptola i Kraljevske sveučilišne knjižnice Metropolitana je pohranjena u Kraljevsku sveučilišnu knjižnicu 1916. godine u kojoj se nalazi i danas. Vlasnik i nadalje ostaje Zagrbačka nadbiskupija. Od 1996. godine nalazi se u prostorijama Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21. Ova dragocjena knjižnica čuva brojna djela, koja svojim sadržajem obuhvaćaju sve oblasti znanosti i kulture. Danas Metropolitana posjeduje oko 150 starijih rukopisa (11. – 16. stoljeće) od kojih su mnogi bogato iluminirani i predstavljaju svjetske raritete: Biblia Sollemnis i Misal Jurja Topuskog. Oko 50 rukopisa nastalo je u razdoblju od 17.  do 19. stoljeća, koji se ubrajaju u metropolitanske raritete, kao i oko 300 mlađih rukopisa s oznakom MP.

Rukopisi potječu iz različitih zemalja: Italije, Mađarske, Češke, Njemačke, Francuske, ali i Hrvatske. S obzirom na jezik, u ovoj „riznici“ nalazimo djela na latinskom, njemačkom, francuskom, mađarskom, hrvatskom, grčkom, talijanskom i drugim jezicima, a najveći broj rukopisa pisan je goticom, 5 karolinom i 2 glagoljicom (MR 161 i MR 180, 15. stoljeće), a samo jedan u cjelini beneventanom (MR 166), pa se ubraja među izuzetne vrijednosti.

Među najljepše iluminirane rukopise ubrajamo dvije Biblije: Biblia Solemnis (MR 159, gotica 14. stoljeće, nastala u Francuskoj) i Biblia Veteris Testamenti (MR 156, gotička kurziva, 14. stoljeće, nastala u Češkoj). Od domaćih rukopisa ističe se Missale Georgii de Topusko (MR 170, gotica, 15. stoljeće).

Metropolitana čuva i najveću zbirku inkunabula (252) u Hrvatskoj. Vrlo vrijedan dio ove knjižnice čini zbirka knjiga 16. stoljeća (oko 1500 naslova). Ukupno posjeduje oko 60.000 svezaka građe.

Posebno treba spomenuti malu, ali vrijednu zbirku atlasa i zemljovida, te naročito vrijednu Valvasorovu knjižnicu, koja sadržajem obuhvaća područje svih do tada poznatih znanosti, a broji oko 1530 svezaka s Valvasorovim ex librisom, i oko 7300 grafika.

Knjižni fond ove biblioteke omogućuje nam upoznati različite minijatorske škole i vidjeti sve vrste uveza i opreme knjige (drvo, pergamenu, kožu, baršun, matal i dr), saznati informacije iz povijesti tiskarstva i mnoga vrijedna i rijetka izdanja najvećih svjetskih izdavača.

S.M. Edith Budin

Valvasorova grafička zbirka

U sastavu Bibliothecae Metropolitanae nalazi se i Valvasorova grafička zbirka, koja obuhvaća više od 7300 grafičkih listova i crteža, a naziva se po kolekcionaru, što ju je u tijeku XVII stoljeća sabrao i nalijepio na sveske.

Historijat

Slovenski polihistor Johann Weikhardt barun Valvasor (Ljubljana, 28. ili 27. V 1641. – Krško, 19. IX 1693.), odvjetak talijanske trgovačke obitelji, koja se u prvoj polovici XVI stoljeća iz pokrajine Bergamo preselila u Kranjsku i ondje stekla imutak i ugled, poslije školovanja na isusovačkom kolegiju u Ljubljani putovao je u rasponu od 1659. do 1672. godine Austrijom, Njemačkom, Italijom, Francuskom i Švicarskom, bio u Tunisu, boravio u Beču, u Mlecima i dvije godine u Lyonu, proučavajući prije svega povijest, arheologiju i prirodne znanosti i upoznavajući znanstvenu Europu svojega doba.

Na putovanjima je sabrao velik broj matematičkih i astronomskih sprava, knjiga i rukopisa, grafičkih listiva i crteža, različitih starina i rijetkosti i sve to smjestio u dvorcu Bogenšperku (Wagensbergu) kraj Litije, koji je kupio 1672. godine. U Bogenšperku je 1678. godine osnovao također grafičku radionicu i tiskaru, koja je radila bakroreze za njegova umjetnička ostvarenja i ilustracije za njegova povijesno-topografska djela. Kad je zapao u ozbiljne materijalne teškoće zbog troškova izdavanja svojeg životnog djela Die Ehre des Herzogthums Crain (4 svezaka, 1689.), Valvasor je likvidirao radionicu i morao je prodati zbirke, a napokon i dvorac Bogenšperk; tako je 1690. njegovu knjižnicu zajedno s grafičkom zbirkom kupio zagrebački biskup Aleksandar Mikulić. U tijeku Prvog svjetskog rata (1916.) grafička je zbirka zajedno s drugim knjigama bivše Valvasorove knjižnice u sastavu Metropolitane spremljena u Sveučilišnoj knjižnici. Godine 1948. zbirka je ugovorom između Nadbiskupije zagrebačke kao vlasnika i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti detinirana u JAZU, od 1951. U njezinu novo osnovanom Kabinetu grafike. Od 1996. godine zbirka je ponovo pripojena Metropolitanskoj knjžnici i nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21.

Pregled

Sam Valvasor nalijepio je svoju grafičku zbirku à jour u 18 svezaka veličine 40 x 31 cm, s karakterističnim ornamentalnim ukrasom hrpta kožnog uveza, s tiskanom naslovnom stranicom na njemačkom i s ex – librisom.Već u Vrgovčevo doba nije bilo IV sveska, te ih i danas ima ukupno 17.

Mora da je zametak zbirke bio u grafičkoj kolekciji slikara g. Wubitscha (J. Bobiča), jer niz listova, posebno nizozemskih i njemačkih autora, nosi na poleđini Wubitschev potpis ili inicijale. Valvasor je te listove vjerojatno nabavio poslije Wubitscheve smrti, negdje u sredini XVII stoljeću.

Wubitsch je grafike očito sabirao po estetskom kriteriju, kao kvalitetne umjetnine, djelomično i kao predloške za slikanje. Valvasor je nastavio u istom smislu i tako sakupio velik broj izvrsnih i već u njegovo doba znamenitih i skupocjenih grafika i crteža, ali je isto tako nabavio i nalijepio u sveske veoma mnogo primjeraka upotrebne grafike: geografskih karata, letaka, tzv. svetih sličica, igraćih karata i dr., bez obzira na likovnu vrijednost. Na taj su način ostali sačuvani mnogi listovi, kojima se zbog njihove efemernosti nije posvećivala veća pozornost i obično ih nema u sličnim kolekcijama. Stoga Valvasorova zbirka ima veoma veliko ne samo umjetničko nego i kulturno povijesno značenje.

Njezino je značenje to veće, što je do našeg doba zadržala izvorni oblik, koji joj je dao sam kolekcionar, bez ikakve intervencije sa strane, ako se izuzme detaljan pregled i rukopisni katalog, što ga je 1907. – 1909. godine izradio kanonik dr. Lj. Ivančan. Sastavni djelovi zbirke raspoređeni su u sveske u osnovi tematski (I – XII sveske), kopije uz originale, visokovrijedna i vrhunska ostvarenja uz skromne obrtničke ili čak amaterske radove.

I svezak sadržava biblijske prikaze pretežno iz Starog zavjeta na ukupno 439 listova. II svezak (na 480 listova) obuhvaća biblijske prikaze Bogorodice i Isusa, dakle iz Novog zavjeta. U III svesku nalaze se prikazi svetaca i pustinjaka, na 466 listova. V svezak ima 298 listova i u njemu su prikazi sibila, pa alegorije slobodnih umjetnosti, mjeseci, godišnjih doba, elemenata, strana svijeta i osjetila. U VI svesku sabrani su prikazi nošnji, vartometa, kazališnih predstava, arhitekture, perspektivnih prospekata, matematičkih i geometrijskih sprava, ukupno na 245 listova. VII svezak obuhvaća grbove, geografske karte, vedute gradova i morskih luka i dr. na ukupno na 210 listova. U VIII svesku, na 328 listova, nalaze se novine – leci, povijesni prikazi, svečane povorke, nadalje prikazi seljaka, glazbenika, prosjaka, luđaka i dr. U IX svesku, na 312 listova, prikazane su bitke, lov i ribolov, zvijeri, ptice, gamad, puževi, cvijeće, bilje i drveće, plodovi i dr. X svezak, na 274 listova, sadržava prikaze na teme Ovidijevih Metarmofoza i Vergilijeve Enejide i druge prikaze pjesničkih i ljubavnih sadržaja. XI svezak, na 332 lista, sadržava prikaze na teme Ovidijeve Ars amandi i prikaze golog tijela i različitih erotskih motiva. U XII svesku, na 447 listova, nalaze se portreti. U XIII svesku, na 399 listova, uvršteni su radovi francuskih autora, a u XIV svesku, na 339 listova, radovi J. Callota, njegova kruga i kopista. XV svezak, na 415 listova, obuhvaća radove A. Dürera, H. Aldegrevera, g. Pencza, M. Schongauera, L. van Leydena, B. i H. S. Behama, potom radove jednog broja nizozemskih i njemačkih monogramista XVI stoljeća i dr. U XVI svesku, na 277 listova, nalaze se grbovi, a osim toga svi drvorezi zbirke. XVII svezak, na 465 listova, sadržava crteže sepijom, bistrom i olovkom, pa akvarelirane crteže. Napokon, XVIII svezak, na 234 lista, obuhvaća akvarelirane crteže ili akvarele različitih predmeta rađene prema prirodi, pa nacrte za čipke i dr., vjerojatno od Valvasora.

Obrada

Od muzeološke obrade u užem smislu na mikrofilm je snimljena cijela zbirka i cijeli Ivančanov rukopisni katalog. Više od 2000 grafika fotografirano je i od toga učinjena povećanja 13 x 18 cm. Napokon, restaurirane su 1703 grafike, a kaširano njih 988. U načelu su restaurirani i kaširani listovi koji su proučeni i nakon toga izlagani; restauriran je i određen broj drugih listova, a fotografirani su svi proučeni i veoma mnogi koji se proučavaju. U vezi sa znanstvenim istraživanjem zbirke pripremljene su izložbe proučenog gradiva s pripadnim publikacijama – katalozima. Dosad su održane ove izložbe:

• 1955. – J. Callot, Bakropisi;
• 1955. – A. Dűrer, Drvorezi i bakrorezi;
• 1971. – Lik Bogorodice u grafici A. Dűrera, njegovih kopista i suvremenika;
• 1971. – Barokno kazalište u grafici;
• 1972. – J. v. d. Nypoort, Grafika i crteži;
• 1972. – L. Cranach i njegov krug u grafici;
• 1973. – M. Schongauer, L. v. Leyden i njihovi kopisti u grafici;
• 1974. – H. Goltzius i njihov krug u grafici;
• 1978. – Rubensova grafička škola i njegovi kopisti;
• 1979. – Nűrnberški mali majstori XVI stoljeća.

Mr. Mirna Abaffy

Fotografije: Ivanka Rebrović

On je najprije nazočne podsjetio zašto Mormoni toliko mnogo ulažu u poticanje i jačanje genealoških istraživanja diljem svijeta. Glavni poticaj, prema njegovim riječima, leži u vjerovanju da trebamo doznati više o našim pređima kako bismo ih zavoljeli, jer im dugujemo mnogo za svoje postojanje.

Steve Rockwood je zatim predstavio nekoliko zanimljivih tehnologija koje nam mogu pomoći u našoj potrazi za rodoslovnim informacijama. Najviše je bilo govora o tehnologijama zasnovanim na internetu, no iz izlaganja je bilo jasno da tu mogućnosti ne prestaju. Zahvaljujući vlastitome bogatom tehnološkom iskustvu koje je stjecao radeći za brojne američke kompanije poput Disneya, Levisa, MasterCarda, Searsa i AT&T-a, Rockwood je bio aktivni sudionik stvaranja interaktivnoga rodoslovnog sustava na internetu što ga danas koristi i svijetu besplatno na raspolaganje nudi Crkva Isusa Krista.

Osim što se na adresi www.familysearch.org može pronaći najveća svjetska baza genealoških podataka, Steve Rockwood skrenuo nam je pozornost i na još neke nove mogućnosti. Više od 100 tisuća volontera diljem svijeta, naime, koristi sustav indeksiranja snimaka matičnih knjiga koje su prebačene u digitalni format, no ne mogu se pretraživati. Gospodin Ringwood pozvao je sve nazočne da i sami, ako žele, doprinesu da se zapisi iz Hrvatske i zemalja regije indeksiraju. Sustav je vrlo jednostavan, i može se koristiti u vlastitome domu. Dovoljno je imati računalo spojeno na internet, te malo vremena i dobru volju. Oni koji žele sudjelovati u projektu, istaknuo je Ringwood, mogu se javiti u zagrebački Centar za rodoslovlje pri Crkvi Isusa Krista gdje će dobiti dodatne informacije.

Na predavanju je predstavljeno i internetsko wikipedijsko središte na adresi http://wiki.familysearch.org gdje zainteresirani rodoslovci mogu ne samo dobiti informacije o genealoškim temama, nego svoje znanje mogu podijeliti s drugima. Baza znanja organizirana je po zemljama, a postoji i odsjek o Hrvatskoj u kojem, doduše, trenutno nema puno podataka, no hrvatski su rodoslovci pozvani da, prema želji i mogućnostima, ih dopune. Središte se trenutno može dopunjavati samo na engleskom jeziku, no ako bude dovoljno informacija, može se oformiti i na hrvatskom.

I na kraju, bilo je riječi i o besplatnoj telefonskoj podršci što je Crkva Isusa Krista nudi rodoslovcima diljem svijeta. Nazovete li, naime, besplatni telefon ([0-800-220-113] + [866-403-1913]), vaš poziv bit će preusmjeren rodoslovnom stručnjaku upoznatom s mogućnostima internetskoga središta Family Search koji ujedno govori hrvatski. Ukoliko u trenutku vašega javljanja stručnjak koji govori hrvatski nije dostupan, moguće je ostaviti glasovnu poruku s vašim brojem telefona, na koji će vam biti uzvraćen poziv.

Dodatne informacije o ovim i drugim mogućnostima možete dobiti u Centru za rodoslovlje pri Crkvi Isusa Krista Svetaca posljednjih dana, Kutnjački put 21, petkom od 14 do 20 sati. Voditeljica centra je Lidija Sambunjak, kojoj možete također pisati na email lidija(at)sambunjak.com ili je nazvati na broj 091 5518 660 ili 01 3362 652.

U sklopu tribine HRD-a Mario Bara, diplomirani povjesničar i sociolog, profesor povijesti i sociologije s Instituta za migracije i narodnosti održao je u četvrtak, 21. siječnja 2010. godine, u 18 sati predavanje pod nazivom “Unutrašnja kolonizacija u Hrvatskoj između dva svjetska rata”.

Kraj mjesta Predavca, nedaleko Bjelovara, postoji zaselak koji mještani i susjedi nazivaju – Mala Krapina. Naravno, zato što u njemu većinu čine Zagorci. doseljeni ovamo u prvoj polovini 20.stoljeća.

Koliko ima takvih „Malih Krapina“ (ili Malih Lobora, Pregrada, Konjščina itd.) između Drave i Save, Lonje i Dunava? O njima govore brojke iz procjene Agrarno-pravnog odsjeka Banovine Hrvatske (1941), koje navode 8.798 obitelji kolonista sa 52.222 osobe, doseljene u Slavoniju između 1919-1941.godine. Što ih je poticalo na odlazak iz pradjedovskog zavičaja?

I tu je statistika dovoljno rječita: uoči I svjetskog rata u Slavoniji su na jednom kvadratnom kilometru živjele 53 osobe, a u isto vrijeme u Krapinsko-zagorskoj županiji – 137 duša!

To su neki od podataka, kojima je slikovito popratio svoje izlaganje na Tribini HRD „Pavao Ritter Vitezović“ 21.siječnja prof. Mario Bara, znanstveni novak s Instituta za migracije i narodnosti. Gost dolazi iz ustanove, koja je po svojim radovima i projektima vrlo zanimljiva adresa za rodoslovnog istraživača. O tome svjedoči i knjiga „Ratovi, kolonizacije i nacionalna struktura Slavonije u dvadesetom stoljeću „(Zagreb, 2009) kojoj je, uz dr.sc. Ivana Lajića, koautor prof. Bara. Seobe stanovništva neodvojiv su pratilac povijesti Novog vijeka na hrvatskim vjetrometinama, od osmanlijskih prodora na Balkan u 15. i 16. st. Te prisilne migracije tekle su u valovima prema zapadu i sjeveru, sve do Gradišća, Slovačke i Moravske. S regresijom osmanlijskog carstva započelo je ponovno naseljavanje oslobođenih područja. U 18. i 19.stoljeću vlast naseljava Slavoniju, uz hrvatsko stanovništvo, i Nijemcima, Česima, Slovacima i Mađarima. Od 1919.g. u Kraljevini SHS (od 1929. Jugoslavija) počinje organizirano naseljavanje dotadašnjih veleposjeda (najčešće u vlasništvu osoba njemačke i mađarske narodnosti) agrarnim interesentima. Kolonizaciju vodi država, koja dodjeljuje zemlju u prvom redu srpskim dobrovoljcima iz ratova 1875-1918, ali usporedno djeluju i privatne organizacije i pojedinci – od Hrvatske poljobanke do Đure Basaričeka (ubijen kao narodni zastupnik u beogradskom parlamentu 1928.), udruge „Zemlja“ i dr. Znatno manje poznata je ta privatna kolonizacija Slavonije i Baranje u istom razdoblju, koja je iz agrarno prenaseljenih krajeva, kao što su Hrvatsko zagorje i Međimurje, dovela na tisuće hrvatskih obitelji u plodnu Slavoniju. Uz prirodni porast njenog stanovništva, takve seobe dovele su do povećanja stanovništva Slavonije i Baranje sa 604.664 (1900.godina) na 782.596 (1948).

Za opširnije podatke o tim kretanjima, koja su odredila i grananje mnogih naših obiteljskih stabala, prof. Bara upućuje na knjigu Viktora Horvata „Nutarnje seobe i kretanje stanovništva“(Zagreb, 1942) i na doktorsku disertaciju Josipa Vrbošića,obranjenu na Pravnom fakultetu u Osijeku 1986.

Izlaganju prof. Marina Bare dao je izrazito obilježje dijalog s auditorijem, iz kojeg su dolazila brojna pitanja što su odmah dobivala i odgovore i komentare.

Našim posjetiteljima omogućili smo uvid u slajdove s predavanja.

Tema predavanja je "Metropolitanska knjižnica Zagrebačke nadbiskupije".

Sestra Edith Budin
(fotografija preuzeta sa stranica Đakovačko-osječke nadbiskupije)

O knjižnici

(tekst je preuzet sa stranica Hrvatskog državnog arhiva)

Knjižnica Metropolitana

Počeci Metropolitanske knjižnice sežu u 11. st., u vrijeme kada Zagreb postaje biskupski grad (1093/1094). U doba prvoga zagrebačkog biskupa Duha, nabavljene su i prve liturgijske knjige. U Metropolitani se i danas čuvaju neki rukopisi iz toga vremena, primjerice: Evangeliarium, Sacramentarium sanctae Margaretea, Agenda pontificalis.

Ta mala skupina liturgijskih kodeksa temelj je današnje Knjižnice. O Metropolitani kao knjižnici svjedoči najstariji inventar Riznice zagrebačke katedrale iz 1349: u njemu je registrirano 111 rukopisa u popisu knjiga, te 2 u popisu drugih liturgijskih predmeta. Prema inventaru, osnovu Knjižnice činile su juridičke, biblijske, liturgijske, filozofske i teološke knjige. Od kodeksa vrijedno je spomenuti Bibliju sollemnis, Liber sententiarum, Passionale i Benedictionale. U vrijeme biskupovanja Ivana Albena (1421-1433) načinjen je novi inventar, posljednji koji donosi takav popis knjiga. Stoga je teško pratiti stanje u Knjižnici tijekom više od 250 slijedećih godina.

Pravu renesansu Metropolitana doseže u vrijeme biskupa A. I. Mikulića (1688-1694), koji je 1692. sagradio Knjižnicu i u nju dao prenijeti sve knjige iz katedrale. On je osnovao zakladu za njezin rad i otkupio vrlo vrijednu biblioteku poznatoga slovenskog polihistora J. W. Valvasora (1641-1693). Mikulićev nasljednik S. Želiščević izdao je 1695. prve Konstitucije knjižnice, a za unapređenje Metropolitane velike su zasluge još dvojice biskupa. M. Vrhovac (1787-1827) nabavljao je literaturu za Metropolitanu iz raznih europskih država, popisivao je knjige, povećao je zakladu za rad knjižnice, a osobito se brinuo za tiskanje knjiga u Zagrebu. Biskup J. Haulik otvorio je Knjižnicu zagrebačkoj kulturnoj javnosti 1846., a sâm joj je ostavio velik broj svojih knjiga. Godine 1914. sklopljen je ugovor između Zagrebačke nadbiskupije i Prvostolnoga kaptola te Nacionalne i sveučilišne knjižnice o privremenoj pohrani Metropolitane u novoj zgradi Knjižnice. Vlasnikom Metropolitane i dalje je ostala Zagrebačka nadbiskupija. Ugovor o pohrani sa HDA, sadašnjim vlasnikom zgrade, sklopljen je 1996.

Metropolitana čuva knjige iz gotovo svih područja znanosti i kulture. Posjeduje oko 150 starijih rukopisa (11-16. st.), među kojima su mnogi bogato iluminirani i svjetski su rariteti. Pedesetak rukopisa iz razdoblja 17-19. st. ubraja se u metropolitanske raritete (oznaka MR). Ova Knjižnica čuva i najveću zbirku inkunabula u Hrvatskoj (252). Posjeduje oko 300 “mlađih rukopisa” (18- 19.st.), a posebno je vrijedna zbirka s približno 1500 naslova iz 16. st. koji se danas ubrajaju među rijetkosti. Iz malene no vrijedne zbirke atlasa i zemljopisnih karata ističu se atlasi Orteliusa i Jansona.

Metropolitana danas ima oko 60.000 svezaka knjiga. Posebnu vrijednost predstavlja već spomenuta Valvasorova knjižnica, čije su knjige, iz gotovo svih područja znanosti, u velikom broju ukrašene bakrorezima poznatog bakroresca M. Meriana. J. W. Valvasor sakupio je za života vrijednu grafičku zbirku s oko 7.300 grafika i crteža nastalih u razdoblju 15-17. st. Manji dio kupio je kao kolekciju od slovenskoga slikara G. Wubitscha, a veći je sakupio na svojim putovanjima Europom. Potkraj života prodao je zbirku, posredstvom P. R. Vitezovića, zagrebačkom biskupu A.I. Mikuliću. U Zbirci su zastupljeni gotovo svi značajni grafičari 15.-17. st.: A. Dürer, L. Cranach, M. Schöngauer, G. Penz, obitelji Kilian, Sadeler i Perelle i dr. Tematski je zbirka raznovrsna – osim religijskih tema mnoštvo je grafika i crteža s temama iz svakodnevnoga života. Osim umjetničke vrijednosti, ova zbirka ima i velik kulturno-povijesni značaj, kao najveća i najznačajnija zbirka starih grafika i crteža u Hrvatskoj.