Prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina
Autor: Nediljko Budiša • Objavljeno: 10.08.2009. • Tema: Istaknuta vijest, Savjeti i iskustva istraživačaNastavljamo s tekstom g. Nediljka Budiše pod naslovom "Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u dalmatinskoj Zagori". U prvom smo nastavku ispričali priču o geografskom položaju i ekologiji Nevesta i Cere te o imenima Nevesta i Cere u povijesnom kontekstu. Sada govorimo o stanovništu i prezimenima Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina.
Stanovništvo i prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina
U ranom i kasnom srednjem vijeku Nevest je bio na tromeđi interesa hrvatskoga bana iz Knina, trogirske biskupije i šibenske općine (komune). Zato imamo dokumenata o stanovništvu toga doba u Nevestu. Međutim, to starohrvatsko stanovništvo (pomiješano sa vlaškim stočarima) ovih krajeva je iseljeno (bolje reći protjerano) u većinom Primorje u vremenskom periodu između 1521. i 1685. godine. Na taj način je nestalo ne samo povijesno sjećanje nego predaja i legende (u kojima je uvijek zrnce istine).
Prezimena današnjeg stanovništva u Nevestu i Ceri (koje je naseljeno iza 1685.) mogu se prema podrijetlu ugrubo podijeliti u pet kategorija: bosanska (npr. Bošnjak, Sunara); bodulska (npr. Budiša), hercegovačka (npr. Šege, Slugani, Matijaši) poljička (npr. Rajčići, Ivančevići) pragustinska (doseljenici iz okolice Makarske; možda Jurjevići) te domaća iz Zagore (možda Mrčele ali samo ako potječu iz Marčela – starih Planjana). Starosjedilačkih neveških prezimena (Pavlović, Jurjević, Ivanković, Stoslavić, Hreljanović, Ninčević, Bogdavčić itd.) koja su dokumentirana u Nevestu prije i za vrijeme turske okupacije (kada Cera nije ni postojala) danas nemamo.
Slijede prezimena koja nalazimo u Nevestu i Ceri u zadnjih 350 godina.
- BAKOVIĆ - vjerojatno ženici ili naseljenici u Nevestu iz Planjana. Izumrli su po muškoj lozi u XX stoljeću; još ne znamo koje su obitelji nasljednici njihovih imanja. Godine 1711. Bakovići su prebivališta imali u Planjanima gdje su živjele obitelji braće Jure i Mate, sinova pokojnog Ante Bakovića.
- BALEK - starinom iz Utora Donjih (prezime je nastalo od starog utorskog-neveškog roda Bučevići); ženici u Nevestu.
- BILAĆ - naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. Odselili se iz Nevesta u XX. stoljeću. U popisu iz 1711. nalazimo osobu koja se piše kao Petar Billi pok. Tadije koj je vjerojatno bio »pater familias« neveških Bilaća.
- BUČEVIĆ - starinom iz Utora Donjih; ženici u Ceri. Obiteljski nadimak im je Keran (a to je danas i prezime u Utorima Donijm). Bučevići se pojavljuju u velikom broju u maticama fra Bonaventure Biloglava 1679. – 1686. a starina roda je u Nevestu i Utorama Donjim, gdje su u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježene brojne obitelji tog roda; kasnije su obiteljski nadimci toga roda »Keran« i »Balek« postala prezimena. Iz Nevesta i Utora Donjih raspršili su se Bučevići po cijeloj Zagori i šire.
- BOŠNJAK - starinom iz Visoke (tamo su doselili kako im i ime kaže, iz Bosne); ženici u Nevestu i Ceri. U Nevestu imaju obiteljski nadimak Knjezi (Bošnjak-Knjez, naseljeni kod Zlopolja) kao i Bošnjak-Marinov. Bošnjaci-Dubanovi su ženici iz Cere u Nevest. Bošnjaci iz Cere su potomci Pomorića-Budiša po ženskoj liniji.
- BUDIŠA - starinom Budišići, prema usmenoj predaji oko 1685. su naseljeni na Budišinom Klancu u Nevestu. U venecijanskom zemljišniku iz 1711. nalazimo ih u Ceri. Svi su potomci Ivana Budišića pok. Stipana iz Rogoznice. Budiše-Mijači u Nevestu su ženici iz Cere u XX. stoljeću. Kod ovog prezimena u Ceri imamo slijedeće obiteljske nadimke: Popovići, Šubići i Pomorići. Popovići su izumrli po muškoj liniji a nadimak su dobili u XIX. stoljeću prema popu koji se zvao don Bare Budiša. Dok je nadimak "Šubić" izveden iz osobnog imena (antroponim), nadimak "Pomorić" je nastao na osnovi geografskih imena (toponima) – u ovom slučaju od imenice "pomorje" – pa označava prodošlicu iz Primorja (Pomorja). Interesanto je da se kod Pomorića do dana današnjeg u skoro svakoj drugoj generaciji javlja ime Stipan, prema običaju da unuk dobije djedovo (didovo) ime. Znači nadimak "Pomorić" se može dovesti u logičnu vezu sa činjenicom da je praotac Stipan (otac "patera familiasa" Ivana Budišića) rodom iz Rogoznice. Dali su ti stari Budišići autohtono prezime ili imaju veze sa razgranatim prastarim hrvatskim plemenom kninsko-ličko-gackih Mogorića ostaje da se istraži i utvrdi.
- DŽELALIJA - naseljeni u Nevestu između 1685. – 1711. Ovo prezime ima korijen u turskoj riječi "čelali" što znači "moćni". Svi su potomci Mije Dželalije pok. Petra. Imaju brojne obiteljske nadimke: Đukići (na Ðukića Kosi), Ivčovići (danas se djele na Išine i Jaline), Kapini (starinom Petralovići), Pajlovi (ispod Oborske kose; starinom Grgarići), Tomaševići i Vranjelići (na Ljučici). Prezime nalazimo u susjedstvu (Unešić, Sedramić), u Zagori na Miljecima i Pakovu selu te na otoku Braču.
- GALIĆ - naseljeni u Ceru između 1685. – 1711. Nemaju obiteljskih nadimaka. Svi su potomci Mate Galića iz Blizne; Matu nalazimo godine 1684. kao ratnika u Skradinu pod zastavom drniškog kapetana (harambaše) Luke Živkovića.
- HRGA - starinom iz Koprna (tamo su doselili vjerojatno iz Hercegovine); ženici su u Nevestu od prije 100 godina. Obiteljski nadimak im je Šaban.
- IVANČEVIĆ - naseljeni u Ceru 1685. – 1711. (starinom su iz Poljica). Nemaju obiteljskih nadimaka. Današnji Ivančevići (Čolovići) u Nevestu su ženici iz Cere. Svi su potomci Petra Ivančevića iz Mirlovića. Najstariji spomen prezima Ivančević potječe iz 1585. godine u Šibeniku; više od 100 godine kasnije (1695.) i Jure Ivančević živi u tome gradu. Godine 1653. ostao je spomen o Mati Ivančeviću iz Velima (današnji Stankovci; vjerojatno kao izbjeglica). U vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) pri opsadi Klisa 1648. godine poljički harambaša Mihovil Ivančević se posebno istakao u borbama (o njemu kaže Kačić: I ovo je silni junak bio, po imenu Ivančević Mijo; kada godir u četu iđaše, vazda turske glave odsicaše). Prema »Hrvatskim rodovima općine Muć«, starina tog roda je drevna Poljička Kneževina, i to Gornje Polje, u kojem je 10. ožujka 1642. godine upisan u ulozi svjedoka pri prodaji zemljišta bio i Jure Ivančev(ić).
- JANJOŠ - starinom Janjošević, naseljeni u Nevest između 1685. i 1711. Prezime se izvodi od mađarskog imena Janoš (Jan ili Janko); ne zna se odakle su točno starinom. Nemaju obiteljskih nadimaka. Svi su potomci Petra Janjoševića pok. Stojana.
- JURJEVIĆ - naseljeni u Ceru („na A’metovo stanje“) iza 1711 godine. Ne znamo jesu li u vezi sa starim neveškim Jurjevićima (koji su bili starosjedioci Legatovića) ili su doseljenici. Neveški Jurjevići koji imaju i nadimak Oprce su ženici iz Cere.
- KEVIĆ - naseljeni u Nevest iza 1711. (vjerojatno iz Hercegovine). Jedan poznati obiteljski nadimak je Kević-Zelić.
- MATIJAŠ - naseljeni u Nevest iza 1711. (vjerojatno iz Hercegovine). Matijaši-Jurinovići žive sa zapadne strane neveške Gradine kod ceste Drniš-Prgomet. Na sjeverozapadu Nevesta postoje još i „pravi" Matijaši (pod Umcom) te Matijaši-Runtići čiji nasljednici žive u Šibeniku.
- MRČELA - starinom iz Koprne, ženici u Nevestu i Ceri. Vrlo vjerojatno autohtoni rod dalmatinske Zagore, podrijetlom iz starih Marčela sa granice današnjih Planjana i Vinova. Po obiteljskom nadimku neveški rod se zove Mrčele-Šiškonje a u Ceri Mrčele žive sa Budišama-Pomorićima (gdje su se i priženili).
- PEROVIĆ - naseljeni u Nevest iza 1711. (vjerojatno iz Hercegovine). Obiteljske nadimci su Perovići-Mutići i Perovići-Žarkovići .
- PUĆO - starinom iz Planjana, ženici u Ceri (Ivančevići) te nasljednici Budiša-Popovića od 1882. Obiteljski nadimak im je Kovači – jer su po svome tradicionalnom zanimanju bili kovači Nevest-Cere. Pućo se izvodi od Puć – starije varijante imenice Put (koju danas nalazimo samo kod zapadnih Slavena) i označava osobu koja putuje, ili skita sa mjesta na mjesto. Prema usmenjoj predaji, Puće su bili putujući kovači, koji su došli sa Turcima i ostali (nakon što su se pokatoličili) u Zagori (Planjane, Kljaci) i poslije turske okupacije.
- RAJČIĆ - naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. Imaju sljedeće obiteljske nadimke: Šmeuti, Kudrići, Barišići, Kljaići, Blažovići i Mršići. Svi su potomci Ilije Rajčića pok. Ivana (manje vjerojatno od Mate Rajčića pok. Mate koji je odselio u Pribude). Iza 1711. raspršili su se Rajčići iz Nevesta po cijeloj Zagori (Vinovo, Unešić, Ogorje i Radošić). Osim u Zgaori, nalazimo ih danas u Mravincama (Solin), na samoj granici Poljica pa su vjerojatno iz Poljica. Po sličnosti prezimena nameće se zaključak da bi mogli imati veze sa starom hrvatskom plemenitaškom porodicom Rajčić iz Like koji su se u 15. stoljeću naselili među Poljičane.
- SLUGAN - naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. Ne zna se odakle su točno starinom. Obiteljske nadimci su: Anturovi, Batinovi, Kocini i Kresini. Svi su potomci Petra Slugana pok. Mije.
- SUNARA - starinom Sunarići, naseljeni u Nevest između 1685.- 1711., podrijetlom iz okolice Travnika ili Fojnice (gdje i danas nalazimo Sunariće). Sunare iz Nevesta imaju tri obiteljska nadimaka: Gargići, Ikačići i Tarlaši. Svi su potomci Filipa Sunare pok. Petra seoskog glavara u Zagori i ratnog zapovjednika mletačke vojske. Dok se 1684. godine u Skradinu (u izbjeglištvu) piše kao Filip Sunarić, već godine 1711. u Nevestu se izjašnjava kao Filip Sunara. U jezičnom smislu značenje prezimena Sunara (jednako kao i prezimena Nakić) je zagonetno. Oba naime su nastala u okolici Travnika ili Fojnice i odatle se proširila prema Dalmaciji. Uglavnom su se dalmatinske Sunare 1711. naselile u Nevest-Ceru i Šibenik a odatle se kasnijim stoljećima proširlile po cijeloj Hrvatskoj.
- SUNARA - naseljeni u Ceru između 1685. – 1711. Sunare iz Cere imaju obilje obiteljskih nadimaka pa se tako međusobno se djele na Dujmušiće, Jašiće, Mariće, Markuzoviće, Mart’noviće, Petruškoviće i Pujake. Svi su potomci Cvitka Sunare pok. Vida. Za očekivati je da su Sunare iz Cere bile u rodu sa neveškim Sunarama. U mletačkim popisima obitelji koje su se za Morejskoga rata (1684.-1699.) sklonile kao izbjeglice u primorju, nalazimo obitelji Filipa, Jure i Mije (Mihovila) Sunare u Crnici, te Filipa i Marka Sunarića u Skradinu (Marko je bio jedan od suorganizatora evakuacije stanovništva 1684.). Ne znamo rodbinske odnose među ovim ljudima kao i odnos ovih ljudi prema Cvitku Sunari pok. Vida. Poznati Sunara iz narodne predaje Nevesta, Cere i Visoke je »hajduk Bože« iz Dujmušića, koji je živio prije oko 200 godina.
- SVIRAC - naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. (još su ih zvali i Zvirac). Potomci su Petra Svirca pok. Nikole. Izumrli su po muškoj liniji u XX. stoljeću; nasljednici imanja su obitelji Budiša-Mijač i Dželalija-Pajlov.
- ŠEGO - iz Planjana, ženici u Nevestu od prije 100 godina. Naseljeni su na Šeginoj Glavici (bivši Sladnov Umac – nazvan po Slatinu iz Marine, koji je bio nastanjen u Nevestu i živio u Sunara-Ikačića). Šege su poznati hercegovački rod sa starinom u području Brotnja (danas dio općine Čitluk) i to iz sela koja se zovu Međugorje i Bijakovići.
- VIŠIĆ - naseljenici iz Koprna (žive kod crkve sv. Marije u Nevestu) od prije 100 godina. Zovu ih još i Višići-Vakteri. "Vakter" se izvodi od njemačke imenice "Wachter" što znači čuvar, stražar. Višići su čuvali prugu u Ceri kod talijanske tvrđave iz II. svijetkog rata u kućici zvanoj "Vakterica" (koju su porušili partizani 1945.) pa im odatle i dolazi nadimak.
- ZELEMBABA - ženici u Nevestu, nasljednici stare obitelji Pavlovića pa ih u Nevestu i zovu Zelembabe-Pavlovići (narod Nevesta kaže i Pa’lovići). Starinom su iz okolice Knina (gdje su sve do Oluje i živjeli ali kao pravoslavni Srbi). Ime ima izvorište u turskom jeziku. Još uvijek ne znamo u kakvoj su vezi ti Pa’lovići sa starim neveškim Pavlovićima koji se spominju 1480. i 1496. Naime Ivaniš Pavlović (1480.) ostavlja crkvi sv. Marije "5 gonjaja" (ca. 50-100 kvadrata) zemlje u današnjim Livadama (Donje Polje) dok Jurica Pavlović (1496.) posjeduje svjetovne knjige ili dokumente pisane hrvatskim jezikom. To je bitan podatak za kulturnu povijest i hrvatski identitet staroga Nevesta.
Neki toponimi nastali od poznatih imena i prezimena
U svezi izumrlih prezimena u Nevestu potrebno je istaći i bogatstvo toponimima koje je sa njima povezano. Bilaći su živjeli su između Bošnjaka-Knjeza i Višića-Pešića (Unešić). Kada se ide na Bilaćov Umac, kod lovačkog Doma, mora se proći pokraj Bilaćova Bunara i preko Bilaćove "Rampe", na željezničkoj prugi. Krška polja iznad Prljica u Ceri se zovu Bilaćuše. Danas u Šibeniku živi još samo jedna osoba koja nosi to neveško prezime. U mletačkom popisu iz 1711. nalazimo osobu koja se piše kao Petar Billi pok. Tadije. Neki autori to tumače kao ‘Bilić’; međutim mnogo je vjerojatnije da se radi o "pateru familiasu" neveških Bilaća, Petru Bilaću. Bakovići (npr. Bakovića Torovi u Ceri ili Bakovića Bušak u Nevestu) imaju natpis na križu (bolje reći na ostacima križa) na Biljugu ispod Ðukića Kose. "Hajduk Bože" iz Dujmušića je živio u špilji koja se danas zove "Božina Pećina". Samovoljno je seljacima naplaćivao »zaštitu« pa su ga seoske straže (komiti) više puta bezuspješno pokušavale uhititi. Na kraju je ubijen u vatrenom okršaju kod kamena koji se zove »Božin Greb« smješten iza osamljene, nadaleko uočljive kamene glavice – zvane Kuk – na jugoistoku Cere. Kamen je bio ploča velikih dimenzija (oko 4 x 4 m) debeo skoro 1 metar koja je šezdesetih godina prošloga stoljeća oštećena dinamitom. Jurjevići iz Cere žive ispod "Ametove Drage" prema Ahmetu, turskom posjedniku toga dijela Cere; prije turske okupacije ta draga se zvala "Ladikina Draga".
Istaknute lokalne povijesne osobe
FILIP SUNARA – pok. Petra. seoski glavar u Zagori i ratni zapovjednik (kapitan, harambaša) hrvatskih postrojbi mletačke vojske. Za svoje velike ratne zasluge (posebno evakuaciju stanovništva Zagore 1684.) bio je bogato nagrađen zemljom i titulama od strane Mletačke Republike. Za oslobađenje Dalmacije od Turaka, pod njegovom zastavom su se borili većinom preci stanovništva u današnjoj općini Unešić. Ne znamo pouzdano o njegovu ratnome putu, ali po posjedima koja je stekao (Nevest, Cera, Visoka, Bračević i Ramnjane) možemo zaključiti kako se vrlo uspješno borio protiv Turaka. U mletačkim popisima izbjeglica za Morejskoga rata (1684.-1699.) u Flipovoj postrojbi nalazimo Juru i Miju (Mihovila) Sunaru a u jednom drugom popisu nalazimo i Marka Sunarića. Nemamo spoznaja u kakvom su srodstvu bili ali ako ovu porodicu usporedimo sa porodicom Nakić (o kojoj imamo više informacija) možemo pretpostaviti da se radi o bliskim srodnicima, vjerojatno braći.
Nadalje, možemo i rekonstruirati motive njihove seobe iz pitome okolice Travnika u kršnu Dalmaciju: vjerojatno nisu mogli trpjeti turski zulum pa su se odmetnuli pod mletačku vlast, dovodeći sa sobom i druge porodice. Filip Sunara je morao biti i vršnjak serdara Matije Nakića; već 1711. je bio kao star čovjek bio nastanjen sa svojom obitelji ("pater familias") u Nevestu. Nemamo slika niti povijesnih opisa pa ne znamo kako bi taj vrli čovjek mogao izgledati; ali imamo jednu zanimljivu epizodu iz 1806. godine. Filipovi unuci (ili praunuci) harambaša Ante Sunara te saržent (podnarednik) koji se također zvao Ante su nemirne 1806. vodili više skupina naoružanih ljudi u pobuni protiv pokušaja novačenja u francusku vojsku. Stoji pisano kako "se posebno isticao stasiti harambaša Sunara".
Don BARE BUDIŠA je podrijelom od Budiša-Popovića, obitelji koja je po muškoj liniji odumrla u 19. stoljeću. Za don Baru za sada znamo samo da je bio župnik Ljubitovice 1806-1807 u vrijeme nemira i pobuna u dalmatinskoj Zagori nastalih povodom pokušaja novačenja u francusku vojsku. Grob mu se nalazi ispod oltara crkve sv. Marije u Nevestu, gdje ima i natpis. Je li taj natpis sadržavao samo ime ili nešto više? Je li pisan glagoljicom, hrvatskom ćirilicom ili latinicom? Danas ne znamo. Znamo samo da je pokriven pločicama prilikom obnove poda crkve sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Neobično je da u ovome kraju koji je davao franjevce i franjevke imamo i jednog popa. Naime većinu novih naseljenika su tradicionalno pastorizirali franjevci. Da je Bare bio pop a ne franjevac vjerojatno je odlučilo je podrijetlo njegove obitelji iz Primorja. Bilo bi vrlo interesantno znati dali je don Bare bio i pop glagoljaš. Ostali franjevci iz mjesta su: Fra Mijo Sunara župnik u Hrvaca 1772-1778, Ogorja 1778-1784, Dicma 1788, i Kruševa 1829-1844. Fra Bonaventura Sunara bio je župnik Ogorja i Čvrljeva 1806. Marija Budiša (18.X.1883. – 11.II.1945.) je bila redovnica franjevka i vrhovna glavarica reda Družbe Bezgrešnog Začeća Majke Božje, kćer Ilije Budiša (Pomorić).
Nediljko Budiša rođen je u Šibeniku 1966. godina. Hrvatski je znanstvenik-prirodoslovac. U Zagrebu je uspješno okončao studije biologije i kemije (nastavnički studij), molekularne biologije (inžinjerski studij) te biofizike (magistarski studij). Doktorirao je na rendgenskoj strukturnoj analizi proteina pod vodstvom nobelovca Roberta Hubera, na Tehničkom sveučilištu u Münchenu 1997. Ostvario je tipičnu znanstvenu karijeru od post-doktorskih studija do habilitacije i poziva za redovnog profesora na Tehničkom sveučilištu u Berlinu (2008.). Jedan je od utemeljivača - inženjerstva genetičkog koda - što je i njegova životna znanstvena misija. Osim prirodoslovlja pomalo se bavi poviješću, filozofijom, književnošću i religijom kao hobby-aktivnostima.
Svi članci koje je objavio Nediljko Budiša
Ovdje bih dodao jos par opaski, budući da se kontinuirano bavim to problematikom, pa svaki moj posjet Nevestu (a to je oko desetak dana godišnje) znači mali »update« mojih spoznaja.
Mislim da prezime Janjoš ne mora biti nužno mađarskog podrijetla. Ono bi isto tako moglo biti i izvedenica od starog hrvatskog imena Uneša/Juneša. Naime ime (Nevestu i Ceri susjednog) sela Unešić (koje se u nekim starim dolumentima piše i kao Unješić) izvodimo od osobnih nadimaka Unešići ili Unješići, a to su sinovi (potomci) čovjeka koji se zvao Uneša ili Unješa. To prvotno ime bi se moglo ovako mijenjati: Uneša/Unješa -> Juneša/Junješa ->Janjoša. Potomci Janjoše bili bi Janjoševići (kako se ta obitelj u Nevestu i piše 1711.) ili Janjoši (kako se danas pišu pripadnici toga roda). Znači, prezime Janjoš može biti i hrvatskog podrijetla.
Rod Jurjevića u Nevestu ima obiteljski naziv »Oprce« ; međutim taj nadimak je mogao postojati i u Ceri. Iza brda Kuk (starinom vjerojatno brdo Laškijevac) se nalazi dolina koja ze zove »Oprcin vrta« . U starim dokumentima (1434.) ta dola se zove se »Laška dolina« i predstavlja jedan od međaša između Šibenskog kotara i područja pod jurisdikcijom hrvatskog bana u Kninu.
STARE MUSLIMANSKE OBITELJI IZ NEVESTA I CERE
Interesantno je spomenuti da je u Drnišu od kraja 16. stoljeća pa sve do kraja turske uprave 1683. godine živjela značajna i bogata turska obitelj Cerničić. Zbog nedostatka povijesnih podataka ne znamo dali ovo prezime ima veze ili je slučajno slično imenu Cera (prezime Cerić javlja se relativno često a istoimeno selo se nalazi u okolici Vukovara). Ne zaboravimo da se ima »Čera« ili »Cera« prvi put spominje u turskim dokumentima (tzv. defterima koji su služili kao poreske i katastarske knjige te predstavljali svojevrstan popis stanovništva).
U Turskom popisu stanovništva (kada područje starog Nevesta bio dio nahije Petrova Gora) iz god. 1528. susrećemo i dvije muslimanske obitelji. Prva je obitelj Hasana, sina Abdulahova. On bi mogao biti došljak budući da mu je već otac bio musliman (a Nevest je okupiran 1521./1522.). U Donjem Polju ispod Gradine susrećemo oranice koje se zovu »Šljivik«/»Šljivici«. Znamo da se u Nevestu i Ceri šljiva nikada nije tradicionalno uzgajala. Ali ime toga prostora nam govori da je tu bio šljivik. Nije li to bilo vlasništvo nekog došljaka iz Bosne i Hercegovine, gdje se šljiva tradicionano uzgaja? Možda je Hasan bio vojnik na službi u utvrdi Gradina? Za sada možemo samo nagađati.
Još je interesantnija druga obitelj iz 1528. – obitelj Huseina sina Vukodragova. Očito je Husein »friški« konvertit na Islam budući da mu otac još uvijek nosi staro hrvatsko ime. Radi li se o domaćem čovjeku? Nerijetko je bio slučaj kako su stari hrvatski i bosanski plemići (sitni ili krupni posjednici) konvertirali na Islam, čime bi sačuvali pa čak i proširili svoje posjede (najbolji su primjer obitelj Filipovića i Kurjakovića). Ove dvije obitelji Hasana i Huseina su zacijelo mogle bile vlasnici većeg dijela zemljišta (njiva, šuma, pašnjaka) u Ceri a moguće i Neveškog polja ispod Gradine koja je za vrijeme turske okupacije bila utvrda sa martolozima. Tim jakim turskim prisustvom u starom Nevestu se može objasniti i činjenica da Nevest nije plaćao godišnji danak (jedan cekin po obitelji) uskocima za zaštitu. A to su skoro sva zagorska sela na okupiranom dijelu manje više redovito činila sve do 1617. pa čak i muslimani kao što je to radio Bilaf Mustapić iz susjedne Koprne.
U usmenoj predaji naroda Nevesta i Cere postoji priča o »A’metu« koji je navodno imao samo dvije kćeri – tako je njihov rod po muškoj lozi prestao postojati (nemamo spomena o njemu 1711.). Dok su gotovo sve muslimanske obitelji nakon oslobođenja 1865. napustile ovaj kraj, zna se da ih se mali broj zadržao. Pastoralnim djelovnajem franjevaca (pa i pravoslavnih popova) gotovo svi su konvertirani na kršćanstvo pa u popisima iz 1725. I 1730. ne susrećemo ni jednu muslimansku obitelj na području Zagore.
moj pradjed se zvao Bariša Ninčević Lamota iz Solina
1783 se spominje Bariša Ninčević Glamota iz Solina.
Kakva je naša veza s Nevestom Hvala
Poštovanje,
o prezimenu Ninčević imate opširan prikaz na web stranici Ogorja (http://www.ogorje.net/prezime/nincevic/109.html ). Prema tome izvoru, starina roda Ninčevića bi trebao biti Vranjic. Po mome mišljenju ta hipoteza je na klimavim nogama. Ako se tvrdi da je Mihovil Njinjac (u izvorniku Gnignac) koji se spominje u splitskim ispravama 1543. predak svih solinskih Ninčevića onda se je jednako tako može tvrditi da su dalmatinski Budišini/Budiše/Budeše potomci Ivana Budičina što se spominje u splitskim ispravama iz 1188. Tamo gdje nema pouzdanih dokumenta mudro je govoriti o mogućnostima koje mogu ali i ne moraju biti istinite.
Koliko ja znam preci današnjih „fetivnih“ Solinajna su manje više naseljeni u Solin u vremenu između 1685.-1725. godine. Ako pogledate prezimena, kao što je npr. Boban logički se navodi zaključak da se radi o stanovništvu iz zaleđa; iz Zagore, Sinjske krajine, Imotske krajine, Poljica, Zabiokovlja te Hercegovine, pa čak i Bosne. Ako su neki i naselili iz Splita, Vranjica, otoka ili iz Primorja (Pomorja) – onda se radi o iznimnim slučajevima.
U Stošićevim „Selima“ (1940.) čitamo kako je Cvitko (Cvijetko) Ninčević iz Nevesta bio bratim Nove Crkve u Šibeniku u vremenu između 1596.-1610. godine. Pouzdano znamo kako je Nevest pao u turske ruke 1522. godine. Imamo i turski popis stanovništva iz 1528., ali na žalost tamo nisu upisana prezimena nego sam imena glavara obitelji. Ako se Cvitko (Cvijetko) Ninčević 1596. u Šibeniku izjašnjava kao „Nevešćanin“ i to 74 godine nakon pada Nevesta u turske ruke, možemo pretpostaviti da je: ili izbjeglica ili druga pa čak i treća generacija neveških Ninčevića rođenih u izbjeglištvu. Postoje zacjelo u Notarskim Arhivima Šibenske općine (u Zadru) o tome podaci koji na žalost još nisu istraženi.
U Knjizi krštenih fra. Bone Biloglava, župnika župe Zmina (današnja općina Muć) od 1679. do 1686. god ne susrećemo niti jednu osobu sa prezimenom Ninčević. Nevest je za turske okupacije vjerojatno bio dio župe Zmina. Međutim, nalazimo tri obitelji Ninčevića u izbjeglištvu (1648.-1685.) gdje se muškarci bore pod badnirama (zastavama) Zagorskih kapitana ili harambaša. Tako susrećemo kao izbjeglice obitelji Bariše, Petra i Mate Ninčevića travnja 1684. god na prostoru između Velima (današnji Stankovci), Rakitnice, Rasline i Banjevaca. Sva trojica su se borila pod zastavom alfijera Tadije Despotovića (Despotovići su danas Tešije) i kapitana Stipana Anetića. Iste godine (svibanj) družina kapitana Stipana Anetića sa sve tri obitelji Ninčevića je premještena unutar gradskih zidina grada Šibenika.
Poslije oslobođenja Zagore od Turaka premješta Republika Venecija Ninčeviće u Solin ali i druga Zagorska sela. Vaš davni predak Bariša Ninčević-Glamota/Lamota iz 1783. bi uistinu mogao biti praunuk ili čukun-unuk Bariše Ninčevića koji je živio 1684. god. Naime dobro je poznat običaj našega strarijeg naroda da se unucima imena daju po djedovima.
Bilo kako bilo, ta stara veza sa Nevestom a s njime vjerojatno i znanje o stvarnom podrijetlu roda Ninčevića je izgubljena u „bespućima povijesne zbiljnosti“ u zadnjih 350 godina. Ali možda će buduća istraživanja Arhiva Šibenske komune baciti više svijetla na taj problem. Do tada imate dobar razlog za vjerovati da je Vaš rod starinom iz Nevesta.
Lijep pozdrav,
Nediljko Budiša
˝starohrvatsko stanovništvo (pomiješano sa vlaškim stočarima) ovih krajeva je iseljeno (bolje reći protjerano) u većinom Primorje u vremenskom periodu između 1521. i 1685. godine.˝
zanima me to starohrvatsko stanovništvo, budući da sam iz Solina, prezime Bubić, vjerojatno onda iz područja Drniša porijeklom. Jeli to starohrvatsko stanovništvo baš autohtono iz Drniša ili su se i oni doselili tu? Znači li onda da su i moji Bubići autohtono stanovništvo područja Drniša ili su pak doseljeni nakon turskih osvajanja?
hvala
Poštovanje,
u mojim amaterskim istraživanjima starijeg žiteljstva Nevesta i Cere nisam naišao na prezime Bubić. Trebalo bi pozornije provjeriti spiskove izbjeglica sa drniškog područja za vrijeme Morejskog rata (1684. – 1699.) (Izvor: 1.K. Kosor: Drniška krajina za turskoga vladanja, KAČIĆ – Zbornik franjevačke Provincije Presvjetlog Otkupljenja, Tom XI, Split 1979, str. 125-194.). Znam da postoji selo Bubić kod Skradina, pa bi prezime „ Bubić” bi moglo označavati osobu koja potječe iz toga mjesta. Ali to je špekulacija; nedostaje nam istraživanja arhivske građe (turske i mletačke) pa tako možemo samo nagađati ili logički zaključivati na temelju poredbi ili indicija.
Jezično promatrajući prezime Bubić bi moglo imati istu osnovu kao i prezimena Bulić, Budić, Budak, Budanko ili Budiša. Naime, Butko, Budko, Bubo, Bulo, Budo i sl. su imena od milja, a mogu biti i nadimci. Uglavnom su izvedenice ili varijacije od strarih hrvatskih (slavenskih) imena Budimir ili Budislav.
Osobno me, (kao i Vas) jako zanima to starohrvatsko stanovništvo Zagore pa pripremam kratki prikaz onoga što se zna za župu Nevest (uglavnom kasni srednji vijek). Za sada Vam mogu napsati kako dolje slijedi (uzput koristim priliku da razjasnim pojam „Vlaha“).
Kada su se Hrvati postali vladajući vojnički sloj i vlasnici zemlje u Dalmaciji (prvesntveno u Zagori) – svi starosjedioci (uključujući to i romansko stanovništvo u gradovima kao što su Trogir, Split i Zadar) su bili – Vlasi. Ti novi gospodari (Hrvati) su imali „kule“ uz rub polja i na okolnim vrhuncima iz kojih su vladali njihovi župani sa dobro naoružanim vojnicima. Nadničari u polju i čobani u brdima (potomci domorodaca) bili su njihovi podčinjeni, a ovi iz gradova su im plaćali tribut. Ta podjela se zadržala i onda kada su se Hrvati iz iz vladajućeg vojničkog sloja transformirali u narod (9-11. stoljeće). Ljudi su se tijekom stoljeća izmješali i te socijalne barijere su sa vremenom uklonjene. Svejedno, sve do turske okupacije, u svakom selu Zagore se točno znalo koje su obitelji starinom „didići“ (iz plemenitih hrvatskih rodova) – ostali su bili Vlasi (danas kažemo „Vlaji“).
Ono što Vas zanima je pred-tursko doba – kada se pojavljuju Vlasi-Bunjevci u Zagori i Dalmaciji. Tko su ti ljudi? Znamo da su katolici, da govore ikavicom i da sastavljaju glagoljske/latinične isprave na hrvatskom („dalmatinskom“) jeziku . Ti predturski doseljenici u Zagoru bili su poznati kao Bunjevci (uglavnom podrijetlom iz istočne Hercegovine) imaju ista ili slična prezimena i vjeru kao i starosjedioci, ali donose štakavsko-ikavski dijalekt (koji i danas dominira u Zagori). Nasuprot njima stajali su „didići“ (izmješani sa „starim“ starosjediocima) koji su vjerojatno bili čakavci. „Didići“ su ljudi koji su (još uvijek u to vrijeme) imali jaku usmenu predaju i znanje o svome podrijetlu od plemenitih hrvatskih rodova. Treba reći da se doba dio „didića“-posjednika još u to vrijeme odselilo u gradove, odatle su upravljali posjedima (kao npr. plemić Grgur Negoy iz Nevesta koji je živio u Šibeniku). Upravo je to ona mješavina stanovništva što bježi u Primorje na početku turske okupacije (1521.) i za kasnijih ratova (Ciparski rat, upadi Uskoka, Kandijski rat ). Popisi tih ljudi i njihovih obitelji moraju postojati u arhivima Šibenika, Trogira i Splita. Treba ih samo istražiti i objaviti. Od njih uglavnom potječu i današnji stanovnici Solina.
I kada smo se već uhvatili Vlaha, da kažem da su „pravi Vlasi“ u Zagoru došli sa Turcima u vremenu od 1521. do 1648. Turci su u Zagoru/Dalmaciju uglavnom doveli katoličko stanovništvo srednje Bosne ali dijelom i pravoslavne Vlase s tromeđe Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Pravoslavni Vlasi kad su stigli u Hrvatsku i zapadnu Bosnu sa sobom su donijeli ijekavski štokavski dijalekt i nisu ga do danas promjenili. Tko su „Vlaji“ našega vremena? U zadnjih 500 godina „Vlah“ (talijanski „Morlacco“, Morlak, Murlak) bio je za dalmatinskog primorca i otočanina svaki Zagorac (katolik ili pravoslavac, svejedno); dakle to je geografski, a ne nacionalni ili vrijednosni pojam. Za te ljude, čak i „didići“ („čisti“ Hrvati, da tako kažem) su također „Vlaji“, samo zato što npr. žive u Unešiću a ne u Prvić Luki. Nadajmo se da te kategorizacije u generaciji obrazovanih mlađih naraštaja neće imati vrijednosni karakter, tj. da ih nitko neće uzimati ozbiljno. Naime, ljude treba mjeriti po njihovu karakteru a ne po geografskom podrijetlu.
Toliko, znam da nisam odgovorio na Vaša pitanja, ali nadam se da ste što novoga i korisna saznali.
Lijep pozdrav,
Nediljko Budiša
ne samo da ste mi odgovorili na pitanje, nego ste me još više zainteresirali u vezi povijesti kraja dalmacije i dalmatinske zagore. točno ste shvatili moje pitanje, baš u sridu. zato zahvaljem
zahvaljujem*