U sljedeća ćemo tri nastavka objaviti tekst g. Nediljka Budiše pod naslovom "Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u dalmatinskoj Zagori". U prvom nastavku donosimo priču o geografskom položaju i ekologiji Nevesta i Cere te o imenima Nevesta i Cere u povijesnom kontekstu.
Uvodna riječ
Kada je otac psihoanalize Sigmund Freud mjeseca rujna 1901. godine šetao po velebnim ruševinama Foruma Romanuma u Rimu, došla mu je na um jedna dalekosežna ideja. Naime, sve te silne ruševine mogu predstavljati i metaforu podsvijesnog u svakom čovjeku. Po njegovom učenju, prošlost se može samo potisnuti ali nikada izbrisati iz svijesti (pogotovo ne iz podsvijesti). Jednako kako nas ruševine stalno podsjećaju na materijalnu prošlost, tako i naša podsvijest nikada nije potpuno slobodna od tragova našeg djetinstva.
Moje djetinstvo u dalmatinskoj Zagori sedamdesetih godina prošloga stoljeća u selu Ceri (župa Nevest) bilo je među ostalim i obilježeno i pričama moga pokojnoga dida Ante Budiša pok. Andrije (1910.-1976.) koga su zvali Ćiko. On je imao dosta znanja o lokalnoj povijesnoj usmenoj tradiciji. Međutim, osim mene (u vrijeme njegove smrti, desetogodišnjeg dječaka) i njegovog prijatelja Jure Sunare-Tarlaša (seljaka koji je bio i arheolog-amater), nije bilo nikoga u mjestu tko bi se zanimao za njegovo lokalno povijesno znanje. Danas se sjećam didovih priča samo djelomično, nikada ga nisam nešto sustavno pitao, nego uvijek usput, uz neku prigodu. I moram priznati da sam dugo vremena mislio da su to samo lijepe priče i ništa više. Kad sam pregledao original spiska obitelji u Nevestu iz 1711. sjetio sam se njegovih kazivanja da je Ivan “pater familias” svih cernskih Budiša a Cvitko svih ceranskih Sunara. Tada mi je postalo jasno da su ono malo didovih informacija koje sam uspio zapamtiti morale biti vjerodostojne. Mene je u to vrijeme više zanimala neveška Gradina, o kojoj je dosta dosta zanimljivog ispričao (ali to je tema za drugu priču), ali ne i ime Budiša.
Sretna je okolnost da se radi o rijetkom imenu/prezimenu što čini svako istraživanje lakšim. Cilj ovoga pisanja nije rigorozno znanstveno istraživanje toga imena već pokušaj prezentacije onoga što se zna kako bi se dobila solidna osnovica za buduća istraživanja.
O geografskom položaju i ekologiji Nevesta i Cere
Sela Nevest i Cera su smještena u srcu dalmatinske Zagore (vidi sliku), u zaleđu primorskih gradova Šibenika i Trogira na pola puta između Knina i Splita željeznicom sa udaljenošću od oko 4-5 kilometara do auto-ceste Dalmatine. Kroz mjesta sa južne strane (pravac jug→sjever) ide lokalna cesta Prgomet-Drniš a sa sjeverne strane isto tako lokalna cesta Utore Gornje-Konjevrate (pravac istok→zapad). To je kraj tipične submediteranske klime. U Ceri klima ima više mediteranski karakter (tu su tradicionalno rasle dobre masline, bademi, orasi, smokve,razne vrste voćki i povrća) dok je na sjevernom djelu (Nevest) više izražena mješavina kontinentalne i mediteranske klime; ljeta su vruća a zime često hladne i burovite. Stanovništvo se bavilo i stočarstvom, uglavnom ovčarstvom.
U krajobrazu šireg područja Nevesta i Cere dominira krš sa karbonatnim stijenama čija tektonska razlomljenost pospješuje poniranje atmosferske vode u podzemlje. To je glavni uzrok nedostatka vode posebno u ljetnim mjesecima. Postoje dvije veće krške zaravani (neveško i ceransko Polje) sa eocenskim flišom pomješanim sa crvenom i crnom zemljom.
Područje Nevesta i Cere je tradicionalni krški kulturni pejzaž oblikovan neusklađenim međudjelovanjem prirode i čovjeka. Nekontrolirani porast stanovništva je uzrokovao agrarnu prenaseljenost praćenu intenzivnom ispašom, sječom i uništavanjem vegetacijskog pokrova. Rezultat je bio erozija tla, njegova smanjena plodnost usljed nemogućnosti samoobnove. Na socijalom planu taj neusklađnjeni odnos prirode i čovjeka je doveo do siromaštva i propadanja tradicija i vrijednosnih sustava. Zbog toga je čitav kraj demografski skoro odumro u zadnjih dvadesetak godina,
Imena Nevesta i Cere u povijesnom kontekstu
Nevest i Cera su stara naselja. Paleolingvist Petar Skok izvodi ime Nevest iz illirskog jezika; u prvom pisanom dokumentu navodi se „Neveste“, što je i danas službeno ime toga mjesta u talijanskom jeziku. Neobično je da se nitko do sada nije dosjetio povezati ime Nevest sa imenom illirskog plemena Nesti iz okolice rijeke Nestos (današnja Cetina). Isto tako pronađen je i epigrafski spomenik u Zaostrogu čovjeku koji je očito bio glavar ilirskog municipija Novensa (Aurelius Veturious decurio municipi Novensium); još se ne zna gdje je ovo naselje, ali je ime upadljivo slično imenu Nevest (koga Coronelli na svojoj karti iz 1696 godine zove „Nouest“). Isto tako na nekim starim zemljovidima Nevest je označen kao Neuss.
Svi moderni povjesničari koji spominju Nevest polaze od pretpostavke da je to staro ilirsko ime. Uzrok tome jest Stošićev citat jedne Skokove jezične studije toponima iz 1920 godine, koji su svi poslije manje više nekritički preuzeli. Međutim isto tako može biti jednako vjerojatno da je ime Nevest novijeg datuma. Nemamo naime povijesnih dokumenata i sistematskog arheološkog istraživanja ovoga prostora. Ne postoji ni jedna poznata isprava hrvatskih narodnih vladara gdje bi se Nevest eksplicitno spominjao; malo znamo o ovome prostoru prije mongolske najezde. Za sada pouzdano znamo da je papa Klement IV. izdao 13. srpnja 1266. bulu sa prvim spominjanjem sela Nevest.
Ime Cera (talijanski Cerra) pojavljuje se u dokumentima još kasnije, tek 1521 godine i to kao „Čera“. To je vjerojatno izvedenica od staroslavenskog „černo“ ili „cerna“ što odgovara riječi „crno“ u modernom hrvatskom jeziku. Drugo tumačenje da je mjesto dobilo ime prema hrastu ceru (Quercus cerris) je doduše popularno, ali malo vjerojatno (hrasta cera ima posvuda).
Područje današnjeg Nevesta i Cere se u starim vremenima zvalo Nevest a obuhvaćalo je i izgubljeni dio koji se zvao Legatovići/Lagatovići (područje oko Lagatora i Lagatorića u današnjem Unešiću). Sva ta područja se skupno zovu „stari“ ili „povijesni“ Nevest.
Nevest i nestalo naselje Tabunj
Stanovništvo starog područja Nevesta iz ranog Srednjeg vijeka je većim djelom nestalo (izginulo, porobljeno, izbjeglo, protjerano) za tatarske najezde između 1240 -1242 godine. Vjerojatno se dio i spasio po bježeći po šumama (koje su tada prilično gusto pokrivale Zagoru) ili se se sklonili po obližnjim, zabačenim i nepristupačnim mjestima. Nesreća toga prostora za tatarske najezde jest da je tuda prolazila lokalna vojnička cesta. Nju su izgradili Rimljani (bolje reći rimske legije) ali tako dobro, da je tisuću godina iza njih još bila u upotrebi, sve do Napoleona! Upravo te ceste je tatarska konjica zacjelo koristila za brz prodor prema moru. Nije teško zamisliti kako je sve što im se našlo na putu završilo u ognju i pepelu. Toma Arhiđakon u svojoj „Povijesti Solina“ nam je ostavio vjernu sliku brutalnosti i krvoločnosti Tatara toga vremena.
Ne samo da su ovaj kraj skoro uništili, nego su Mongoli vjerojatno razorili do temelja i jedno naselje (možda i grad) zvan Tubnium/Tabunj/ Tabudj/Tabia/Tambia/Timbia koga ćemo u ovoj studiji zvati Tabunj. Položaj toga mjesta je još uvijek kontroverzan; ali čini se da je Miletić [1] prilično blizu pravoj lokaciji: na dijelu povjesnog područja Nevesta na zapadu (današnji Unešić do Podumaca) moglo biti i isčezlo misteriozno naselje Tabunj. No sudeći prema natpisu na Biligu iz Cere položaj toga mjesta bi isto tako mogao biti i u blizini neveške Gradine. [2] Tu je naime bilo lokalno komunikacijsko cestovno čvorište između slijedećih regionalnih središta antičke Zagore: Rider – Burnum – Magnum – Salona (Danilo – Kistanje/Ivoševci – Kljaci/Umljanović – Solin). A i sama neveška Lokva je bila „natkrivena“ (vjerojatno radi zaštite od malarije!) i predstavljala je važan izvor vode na tome mjestu. Po toj logici Nevest bi bio novi baštinik Tabunja. [3]
Nakon tatarskog razaranja kada nestaje i Tabunj, opustjelo područje današnjeg Nevesta, Cere i Unešića počinje se lagano demografski opravljati. Ali nikada neće dostići onu razinu naseljenosti kao ni značenje koje je imalo prije toga. U toj slabosti vide svoju šansu i primorski gradovi Trogir i Šibenik pa staro područje Nevesta postaje poprište sukoba interesa hrvatskoga bana iz Knina, trogirske Biskupije i šibenske komune (općine). To je razlog zašto imamo pisanih dokumenata o Nevestu i u trogirskim i u šibenskim arhivima (kninske arhive su uništili Turci; time su nepovratno nestali mnogi dragocjeni dokumenti u kojima se nesumljivo spominje i Nevest). Većina notarskh spisa iz Trogira i Šibenika još uvijek nije znanstveno istražena niti prezentirana javnosti.
Opcentio valja napomenuti da je prostor Dalmatinske zagore sve do tatarske katastrofe vjerojatno bio među najrazvijenijima europskim regijama. To se stanje donekle održalo do turske okupacije od kada ovaj prostor u gospodarksom, političkom i kulturnom pogledu bilježi manje više samo nazadovanje. A Dalmatinska zagora, u čijem srcu je povijesni Nevest smješten oko svetog brda Bogočina, je ključna točka hrvatskog identiteta.
Jedna kratka napomena glede imena Čera/Cera: U turskim defterima iz 1550. susrećemo u Zagori i selo „Čera“ sa tri obitelji, Stipana (sina Nikole), Miloslava (sina Jelavčića) te Berdine (sina Stipana). Krešimir Kužić pretpostavlja da bi to mogle biti Čerine na Blacima. [4]
1. Ž. Miletić – Rimske ceste između Jadera, Burnuma i Salone, RFFZ, Zadar 1992/1993
2. N. Budiša – Starinski Spomenici Nevesta I Cere, rukopis u prpremi..
3. N. Budiša – Crtice iz povijesti župe Nevest, Arhiv župskog ureda u Nevestu, 2009.
4. K. Kužić – Povijest Dalmatinske zagore, Književni krug Split, 1997.
Svakako dopadljivo i svima onima koje zanima prezime Budiša iscrpno pojašnjenje njihova prezimena.