Prilog poznavanju starine roda Ivančevića iz Cere

Selo Cera (starinom 'Cere ili Čera'; danas dio općine Unešić Šibensko-kninske županije) se prvi puta spominje u turskim defterima iz 1528. u okviru vilajeta 'Hrvati'. U tome vilajetu (provinciji) znakovita imena, Cera je bila u sklopu novoosnovane nahije Petrova Gora (vidi sliku 1) sa središtem u Drnišu a pod sudskom jurisdikcijom Skradinskog kadiluka. [1] Iz te godine imamo i popis domaćinstava s imenima glavara porodica (ili možda klanova). [2] Na žalost, taj popis je od male koristi jer u turskom pravnom sustavu nije bilo kategorije prezimena. Iza turskog posjedanja Nevesta i Cere 1521. te cijele Zagore (1537. – 1540.) pa do konačnog oslobođenja 1685. došlo je jakih fluktuacija i izmjena stanovništva pri čemu starosjedioci gotovo nestali iz tih krajeva ali i šire (a s njima i geografski/rodovski pojam 'Hrvati').

Na prvim sustavnim popisima koje su mletačke vlasti provele nakon oslobođenja, najstarije podatke o prisutnosti Ivančevića u Ceri nalazimo u izvadku iz zemljišnika za sela Nevest i Ceru ('Ristretto della villa di Nevest e loco detto Cera') koji se danas čuva u državnim arhivu u Zadru. [3] U tome dokumentu iz 1709. upisan je i Piero Iaunceuich de Merilouich, tj. Petar Ivančević iz Mirilovića, današnje Mirlović-Zagore. Osim podatka da posjeduje oko ca. 200.000 m² zemlje nemamo nikakvih drugih infromacija (npr. broj čeljadi u obitelji/klanu, broj vojno sposobnih muškarca itd.) koje susrećemo kod većine drugih obitelji iz mjesta. Interesantno je kako na popisu stanovnika u Miriloviću za godinu 1709. također nalazimo Petra Ivančevića; ali još nemamo pri ruci originalni dokument koji bi nam dao uvid u obiteljsko stanje.

Slika 1. Ivančevići – između Mirlović-Zagore i Cere u dalmatinskom zaleđu. Na izvatku zračne slike (Bing Maps) lijevo vide se ostaci kuća (bijela strelica) u napuštenom zaseoku Ivančevići u Mirlović-Zagori. Desno je zračna snimka (arkod.hr) patronimičkog zaseoka Ivančevića na sjeverozapadnom rubu Cere. (Grafička obrada: Nediljko Budiša 2011@Copyright).

Dakle, možemo pouzdano tvrditi kako su Ivančevići iz Cere došljaci iz Mirilovića od prije otprilike 300 – 320 godina. Uistinu, i danas u Mirlović-Zagori kod oranica zvanih Dulibe, nedaleko od ceste Konjevrate-Unešić postoje ostaci kuća koje nalazimo u šumi iza Mirlovića lokve. Posjetili smo tu lokaciju prošloga ljeta i fotografirali vidljive ostatke toga zaseoka, koga mještani i dan-danas zovu Ivančevići (vidi sliku 1 te slike 2abcd). Izbrojili smo četiri kuće koje su kvaliteno zidane sa kleasnim 'vacama', našli smo ostatke bunara, sjenica i torova te mnoštvo suhozidne građe. Pojedine kuće su tako dobro očuvane (vidi sliku 2a) da su sve donedavno korištene kao staje za ovce, konje i goveda. Nismo uspjeli naći nikakav natpis, kao ni stare grobnice oko crkve u Mirlović-Zagori, ali neizbježan je dojam (sudeći po broju objekata i konfiguraciji terena) kako je taj patronimički zaselak morao imati najmanje 3 – 5 brojnih porodica te da je tu ljudski stvaralački život morao trajati više generacija.

Drugi značajni starinski spomenik Ivančevića jest stara 'sumska' kamena grobnica na samom južnom ulazu u crkvu Sv. Marije u Nevestu (vidi sliku) napravljena vjerojatno prije 1730. Na kamenu su još uvijek čitljiva slova 'OVOJE G. IUA….' („Iuanceuich“?) (vidi sliku 2g). Prvotna crkva sv. Marije bila je manja od ove današnje, veličinom i oblikom je podsjećala na srednjovjekovnu crkvicu Sv. Jure u Žitniću. Kako nije uobičajno graditi grobnice na samom ulazu u crkvu, jasno je da je taj objekt napravljen prije proširenja crkve sv. Marije u Nevestu (1731.). [4] Nadalje je zanimljivo da se se rod Ivančevića toga vremena piše kao Iuanceuich, jednako kako se pišu pripadnici toga roda i u Šibeniku (Hellena Iuanceuich, 1585.; Gregorius (Jure) Iuanceuich, 1695.) [5] O mogućoj vezi zagorskih Ivančevića s Ivančevićima starosjediocima Šibenika može se samo spekulirati; potrebno je istražiti dokumente u šibenskim i zadarskim arhivima.

Na web stanici Nevesta i Cere se pominje mogućnost da su Ivančevići iz Cere stari hrvatski poljički rod [7]. No u dokumentima se Ivančevići u Šibeniku spominju ranije negoli Ivančevići iz područja Muća i Poljica o kojima Kerum i Ivanković pišu u knjizi 'Hrvatski rodovi općine Muć'. [5] Dakle, za sve te tvrdnje nemamo nikakvih dokumentiranih dokaza. Zbog toga, jednako tako postoji velika vjerojatnost da su Ivančevići i stari autohtoni hrvatski rod Zagore. To može dijelom potkrijepiti i popis izbjeglica u Velimu (današnji Stankovci) gdje 1653. susrećemo Matu Ivančevića kao glavara obitelji (pater familias). Iz toga vremena imamo i podatak da je fra Pavao Ivančević, bio župnik Zemunika kod Zadra. [3].

Neobično bi bilo (iako ne i nemoguće) kada bi se netko iz Poljica s cijelom obitelji sklanjao u Stankovcima kao izbjeglica. Poljičke obitelji, pa tako i Ivančevići-Poljičani, su se sklanjali u izbjeglištvo obično u Omišu ili Splitu, rijeđe u Solinu ili Kašelima; dobar dio 'fetivnih' Splićana i jesu Poljičani podrijetlom. Tako Kačić spominje

„dva brajena, dva Ivančevića
Serdca bihu Marka Kraljevića.
Oba brata od Kaštelah ravnih
Spominju se od junakah slavnih;“ [6].

S druge strane, u knjizi krštenih fra Bonaventure Biloglava, čitamo kako je godine 1683. Mate Ivančević bio kum na krštenju Ivana Ivića, sina Lukinog i Margaritinog. Ne znamo radi li se o istome Mati (po svemu sudeći, radi se o dvije različite osobe). [8]

Većina porodica današnje općine Unešić prešle su u izgnanstvo tek 1684. tj. nakon turskog poraza pod Bečom. Sačuvani su dokumenti s popisima svih izbjeglih obitelji – ali na njima ne nalazimo i Ivančeviće. Zašto? Zašto nema ni jednog ratnika Ivančevića pod barjacima zagorskih glavara, harambaša i serdara 1684. godine? Zato što su Ivančevići postali izbjeglice već 30 godina prije! Osim Mate i njegove obitelji (1653.), u izbjeglištvu susrećemo i harambašu (kapitana) Mihovila (Miju) Ivančevića (1650.) koga Kužić svrstava među 'osobe nepoznata podrijetla'. [3] O Mihovilu međutim, imamo spomen u Kačićevoj 'Pismarici' ('Pisma od vitezova kliških') gdje se hvali njegovo junaštvo u vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) pri opsadi Klisa 1648.

„I ovo je silni junak bio
Po imenu Ivančević Mijo
Kadagodir u četu idjaše.
Vazda turske glave odsicaše.“ [6].

Gore nabrojane i dobro dokumentirane činjenice nužno nameću pretpostavku kako su se Ivančevići iz Mirlovića pridružili pobuni Petropoljaca i Prominjana i djela Zagorana koju je 1648 god. organizirao visovački gvardijan fra Nikola Ružić. Znamo da je pobuna završila tragično; ustanici su ili pobijeni ili zauvijek protjerani iz rodnih mjesta; ustaničke obitelji koje nisu izbjegle u Primorje su ili masakrirane ili odvedene s ognjišta u ropstvo. [9]. Imovima je zaplijenjena i podijeljena među domaćim agama i begovima te njihovim vlaškim podanicima. Kada su se ovi potonji ipak 1684. odlučili 'promjeniti stranu' – mletačke vlasti su im obećale da mogu zadržati svoja imanja ali i posjesti imanja lokalnog muslimanskog plemstva.

Možemo pretpostaviti što se desilo s imanjima Ivančevića u vremenu od 1648. do 1685. Kada su se nakon protjerivanja Turaka vratili u Mirlović, vjerojatno su njihova imanja imala drugog gospodara. Toponimi pojedinih parcela u ovim krajevima još uvijek podsjećaju na ta burna vremena, kada je zemlja brzo mijenjala vlasnike (u ovisnosti o tome i tko je bio 'jači'). Mletačka republika je u tome kaosu pokušala naći rješenje zadovoljavajuće za sve. Uistinu, već 1725. imamo uređen katastar (koji je još i danas valjan) gdje je zemlja podijeljena manje-više pravično. Ali seljaci nisu bili vlasnici zemlje, nego država; državi su morali plaćati desetinu i služiti vojsku; zato je svaki spisak stanovništva obavezno imao podatke o vojno sposobnim muškarcima i konjima. [9] Ivančevići su dobili posjede u Ceri u susjedstu roda Budiša, koji po svemu sudeći ima sličnu povijesnu priču iza sebe (predaja o Budišinom klancu, vidi [10].).

Nadamo se da smo ovom mogućom povijesnom rekonstrukcijom barem hipotetski odgovorili na pitanje zašto su Ivančevići napustili (za dalmatinsko zaleđe) relativno plodno i vodom bogato područje Mirlović-Zagore za manje atraktivno područje na sjeverozapadnom rubu doline Cere. Dok kod roda Budiša o tim nemilim događajima imamo usmenu predaju, većina današnjih Ivančevića iz Cere i ne zna da su im preci živjeli u Mirloviću. I da su najmanje jednu cijelu generaciju bili u izgnanstvu, pri čemu su izgubili stari – ali zato našli novi zavičaj – ispod Gradine na Golom brdu u Ceri.

Na kraju želimo napomenuti da je ovaj naš pokušaj rekonstrukcije hipotetske naravi; ostavljamo povjesničarima da istraže dokumente te da opovrgnu/potvrde ovu našu 'radnu' hipotezu.

Slika 2. Ivančevići – između Mirlovića i Cere. Na slikama lijevo (a,b,c d) vide se ostaci kuća u napuštenog zaseoka Ivančevići u Mirlović-Zagori. U sredini (e) su stare kuće Ivančevića u Ceri. Desno gore (f) je Petar Ivančević (1913 – 1995); postoji kontinuirani slijed imena Petar u Ivančevića od njihova doseljenja u Ceru (oko 1709.) sve do našega vremena (obično se jednom od unuka daje ime po djedu). Desno dolje (g) je dio nadgrobne ploče (vjerojatno starije od 1730.) sa južnog ulaza u crkvu sv. Marije u Nevestu. Uočiti slova koja vjerojatno označavaju prezime Iuanceuich (Ivančević). (Fotografije: Branko_Ivančević@Copyright).

Literatura:

1. Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, Sarajevo, 1959.; knjiga 10. str 175-180.
2. Jakov Grbeša: Unešić i okolica kroz tisućljeća, Unešić, 1997.; str. 80.
3. Krešimir Kužić: Povijest Dalmatinske zagore, Književni krug Split, 1997.; str. 161 i T XIX
4. Vicko Kapitanović: Nevest, Župski ured u Nevestu, 1992.
5. Ante Ivanković i Jure Kerum: Hrvatski rodovi općine Muć', Split, 2007.
6. Andrija Kačić-Miošić: Razgovor ugodni naroda Slovinskoga, Zagreb 1862.; str. 358.
7. Nediljko Budiša: Prezimena u Nevest-Ceri, 2009.
8. Danica Božić-Bužančić: Prilog poznavanju stanovništva i antroponima mućko-lećevičke Zagore. Čakavska rič, 2, Split, 1988., str. 59.
9. Karlo Kosor: Drniška krajina za turskoga vladanja, Kačić, XI. (str. 125-182), Split, 1979.
10. Nediljko Budiša: Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u dalmatinskoj Zagori – Portal hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović”, 2009.

O autorima:

Mag. ing. prometa Branko Ivančević (rođen u Drnišu 1963.) je glavni tehnolog na Hrvatskim željeznicama za TPV područje Dalmacije. Uz svoj profesionalni rad na željeznici, izrađuje karte za navigacijske uređaje, od 2009. stalni suradnik "navigo sistema" iz Zagreba za područje Dalmacije te se pomalo bavi toponimijom Zagore, poviješću svog kraja i prikupljanjem građe o prezimenu Ivančević.