Status Animarum

Jedan od prvih koraka pri istraživanju obiteljskog stabla nakon što saznate u kojoj župi su živjeli vaši preci, jest pregled crkvenih knjiga poznatih pod nazivom Stanje duša (Status Animarum). Još se nazivaju i staležnicima. Vođenje ovih knjiga propisano je Rimskim obrednikom (Rituale Romanum) iz 1614. godine, iz doba pape Pavla V. Budući da u početku primjena Rimskog obrednika nije bila obavezna, zapisi u staležnicima nemaju uniformni format, već ovise o osobi koja je podatke upisivala. Vođeni su iz pastoralnih razloga, kao evidencija o znanju katekizma, budući da su crkvene vlasti željele imati pregled nad vjerskim događanjima u župi. Često su se ti podaci koristili i za vojne evidencije (što je i razlog brojnim pogreškama na koje je moguće naići, o čemu ću također jednom prilikom).

Status Animarum

Najstariji staležnici u sjeverozapadnoj Hrvatskoj potječu s kraja 18. stoljeća. Zapisi u staležnicima naročito su prikladni za istraživanje rodoslovlja, budući da se na jednoj stranici nalaze podaci o datumima rođenja (krštenja), vjenčanja i smrti gotovo svih članova jedne obitelji kroz više generacija (dvije, tri, ponekad i četiri). Ponekad su zapisivani i podaci o selidbama, udajama u drugu župu, pa čak i izvanbračnim vezama. Knjige staležnika su najčešće velikog formata, primjerice A3, podijeljena je na pojedina sela i dijelove župe, a u tim dijelovima jedna je stranica posvećena jednom kućanstvu.

Prvi staležnici, sredinom 18. stoljeća, vođeni su deskriptivno, dok se stotinjak godina kasnije počinje uvoditi tablični prikaz, a često se podaci o jednoj obitelji upisuju na više stranica (naročito kad je pala smrtnost i obitelji bile velike). U sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zapisi su vođeni na latinskom jeziku. Za identifikaciju svakog kućanstva zapisani su podaci o mjestu i kućnom broju kućanstva, imenu i prezimenu gospodara u kućanstvu i podaci o ostalim članovima obitelji i njihovom srodstvu s gospodarom, kao i o slugama u kućanstvu, ako ih je bilo (npr. kod plemićkih obitelji). Obiteljski odnosi zapisivani su najčešće na latinskom, mada se u nekim knjigama mogu naći i odnosi zapisani danas pomalo neobičnim hrvatskim jezikom. No, vokabular je jednostavan i lako se nauči – radi se o nekoliko često korištenih izraza.

 Početkom 19. stoljeća uvodi se tablični prikaz, u knjigama su unaprijed tiskane tablice i nazivi stupaca, pa je dužnost osobe koja upisuje podatke samo da ih upiše na ispravno mjesto. Budući da je format bio unaprijed zadan, puno ih je lakše čitati nego deskriptivne. Svaki odrasli član kućanstva dobivao je oznaku – veliko slovo – koje je služilo za identifikaciju rodbinskih odnosa.

 

Status Animarum

Primjerice, par je dobio oznaku A. Njihova su djeca dobivala oznaku malog slova – u ovom primjeru malo a. Drugi par u kućanstvu dobio bi oznaku B, njihova djeca oznaku b, itd. S protokom vremena, kako bi se tko od djece vjenčao, uz prethodnu oznaku dobio bi novo, veliko slovo, npr. K i bilo bi dopisano ime osobe s kojom je vjenčan. Njihova bi djeca bila upisana pod malim slovom k. Kad bi netko umro, u odgovarajuću rubriku bio bi upisan datum smrti, a njegovo ime obično bi bilo prekriženo.

Ovakvi zapisi neprocjenjiv su izvor za rodoslove, pogotovo kad bi u nekom mjestu bilo više osoba s istim imenom i prezimenom. Dodatnu vrijednost imaju i u tome što sadrže podatke o događajima – tako su često evidentirane smrti na ratištima, koja nisu zapisana u maticama umrlih, budući da je smrt nastupila u drugoj župi.

Posebno je zanimljivo to da, kad jednom pronađete gdje se nalazi staležnik koji vas zanima, za vrlo kratko vrijeme možete saznati sve o razvoju obitelji u razdoblju od pedesetak i više godina. Jasno, prvo treba savladati čitanje zapisa, ali to je toliko jednostavno da ne predstavlja neki veći napor.