Prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina
Nastavljamo s tekstom g. Nediljka Budiše pod naslovom "Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u dalmatinskoj Zagori". U prvom smo nastavku ispričali priču o geografskom položaju i ekologiji Nevesta i Cere te o imenima Nevesta i Cere u povijesnom kontekstu. Sada govorimo o stanovništu i prezimenima Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina.
Stanovništvo i prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina
U ranom i kasnom srednjem vijeku Nevest je bio na tromeđi interesa hrvatskoga bana iz Knina, trogirske biskupije i šibenske općine (komune). Zato imamo dokumenata o stanovništvu toga doba u Nevestu. Međutim, to starohrvatsko stanovništvo (pomiješano sa vlaškim stočarima) ovih krajeva je iseljeno (bolje reći protjerano) u većinom Primorje u vremenskom periodu između 1521. i 1685. godine. Na taj način je nestalo ne samo povijesno sjećanje nego predaja i legende (u kojima je uvijek zrnce istine).
Prezimena današnjeg stanovništva u Nevestu i Ceri (koje je naseljeno iza 1685.) mogu se prema podrijetlu ugrubo podijeliti u pet kategorija: bosanska (npr. Bošnjak, Sunara); bodulska (npr. Budiša), hercegovačka (npr. Šege, Slugani, Matijaši) poljička (npr. Rajčići, Ivančevići) pragustinska (doseljenici iz okolice Makarske; možda Jurjevići) te domaća iz Zagore (možda Mrčele ali samo ako potječu iz Marčela – starih Planjana). Starosjedilačkih neveških prezimena (Pavlović, Jurjević, Ivanković, Stoslavić, Hreljanović, Ninčević, Bogdavčić itd.) koja su dokumentirana u Nevestu prije i za vrijeme turske okupacije (kada Cera nije ni postojala) danas nemamo.
Slijede prezimena koja nalazimo u Nevestu i Ceri u zadnjih 350 godina.
- BAKOVIĆ – vjerojatno ženici ili naseljenici u Nevestu iz Planjana. Izumrli su po muškoj lozi u XX stoljeću; još ne znamo koje su obitelji nasljednici njihovih imanja. Godine 1711. Bakovići su prebivališta imali u Planjanima gdje su živjele obitelji braće Jure i Mate, sinova pokojnog Ante Bakovića.
- BALEK – starinom iz Utora Donjih (prezime je nastalo od starog utorskog-neveškog roda Bučevići); ženici u Nevestu.
- BILAĆ – naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. Odselili se iz Nevesta u XX. stoljeću. U popisu iz 1711. nalazimo osobu koja se piše kao Petar Billi pok. Tadije koj je vjerojatno bio »pater familias« neveških Bilaća.
- BUČEVIĆ – starinom iz Utora Donjih; ženici u Ceri. Obiteljski nadimak im je Keran (a to je danas i prezime u Utorima Donijm). Bučevići se pojavljuju u velikom broju u maticama fra Bonaventure Biloglava 1679. – 1686. a starina roda je u Nevestu i Utorama Donjim, gdje su u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježene brojne obitelji tog roda; kasnije su obiteljski nadimci toga roda »Keran« i »Balek« postala prezimena. Iz Nevesta i Utora Donjih raspršili su se Bučevići po cijeloj Zagori i šire.
- BOŠNJAK – starinom iz Visoke (tamo su doselili kako im i ime kaže, iz Bosne); ženici u Nevestu i Ceri. U Nevestu imaju obiteljski nadimak Knjezi (Bošnjak-Knjez, naseljeni kod Zlopolja) kao i Bošnjak-Marinov. Bošnjaci-Dubanovi su ženici iz Cere u Nevest. Bošnjaci iz Cere su potomci Pomorića-Budiša po ženskoj liniji.
- BUDIŠA – starinom Budišići, prema usmenoj predaji oko 1685. su naseljeni na Budišinom Klancu u Nevestu. U venecijanskom zemljišniku iz 1711. nalazimo ih u Ceri. Svi su potomci Ivana Budišića pok. Stipana iz Rogoznice. Budiše-Mijači u Nevestu su ženici iz Cere u XX. stoljeću. Kod ovog prezimena u Ceri imamo slijedeće obiteljske nadimke: Popovići, Šubići i Pomorići. Popovići su izumrli po muškoj liniji a nadimak su dobili u XIX. stoljeću prema popu koji se zvao don Bare Budiša. Dok je nadimak "Šubić" izveden iz osobnog imena (antroponim), nadimak "Pomorić" je nastao na osnovi geografskih imena (toponima) – u ovom slučaju od imenice "pomorje" – pa označava prodošlicu iz Primorja (Pomorja). Interesanto je da se kod Pomorića do dana današnjeg u skoro svakoj drugoj generaciji javlja ime Stipan, prema običaju da unuk dobije djedovo (didovo) ime. Znači nadimak "Pomorić" se može dovesti u logičnu vezu sa činjenicom da je praotac Stipan (otac "patera familiasa" Ivana Budišića) rodom iz Rogoznice. Dali su ti stari Budišići autohtono prezime ili imaju veze sa razgranatim prastarim hrvatskim plemenom kninsko-ličko-gackih Mogorića ostaje da se istraži i utvrdi.
- DŽELALIJA – naseljeni u Nevestu između 1685. – 1711. Ovo prezime ima korijen u turskoj riječi "čelali" što znači "moćni". Svi su potomci Mije Dželalije pok. Petra. Imaju brojne obiteljske nadimke: Đukići (na Ðukića Kosi), Ivčovići (danas se djele na Išine i Jaline), Kapini (starinom Petralovići), Pajlovi (ispod Oborske kose; starinom Grgarići), Tomaševići i Vranjelići (na Ljučici). Prezime nalazimo u susjedstvu (Unešić, Sedramić), u Zagori na Miljecima i Pakovu selu te na otoku Braču.
- GALIĆ – naseljeni u Ceru između 1685. – 1711. Nemaju obiteljskih nadimaka. Svi su potomci Mate Galića iz Blizne; Matu nalazimo godine 1684. kao ratnika u Skradinu pod zastavom drniškog kapetana (harambaše) Luke Živkovića.
- HRGA – starinom iz Koprna (tamo su doselili vjerojatno iz Hercegovine); ženici su u Nevestu od prije 100 godina. Obiteljski nadimak im je Šaban.
- IVANČEVIĆ – naseljeni u Ceru 1685. – 1711. (starinom su iz Poljica). Nemaju obiteljskih nadimaka. Današnji Ivančevići (Čolovići) u Nevestu su ženici iz Cere. Svi su potomci Petra Ivančevića iz Mirlovića. Najstariji spomen prezima Ivančević potječe iz 1585. godine u Šibeniku; više od 100 godine kasnije (1695.) i Jure Ivančević živi u tome gradu. Godine 1653. ostao je spomen o Mati Ivančeviću iz Velima (današnji Stankovci; vjerojatno kao izbjeglica). U vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) pri opsadi Klisa 1648. godine poljički harambaša Mihovil Ivančević se posebno istakao u borbama (o njemu kaže Kačić: I ovo je silni junak bio, po imenu Ivančević Mijo; kada godir u četu iđaše, vazda turske glave odsicaše). Prema »Hrvatskim rodovima općine Muć«, starina tog roda je drevna Poljička Kneževina, i to Gornje Polje, u kojem je 10. ožujka 1642. godine upisan u ulozi svjedoka pri prodaji zemljišta bio i Jure Ivančev(ić).
- JANJOŠ – starinom Janjošević, naseljeni u Nevest između 1685. i 1711. Prezime se izvodi od mađarskog imena Janoš (Jan ili Janko); ne zna se odakle su točno starinom. Nemaju obiteljskih nadimaka. Svi su potomci Petra Janjoševića pok. Stojana.
- JURJEVIĆ – naseljeni u Ceru („na A'metovo stanje“) iza 1711 godine. Ne znamo jesu li u vezi sa starim neveškim Jurjevićima (koji su bili starosjedioci Legatovića) ili su doseljenici. Neveški Jurjevići koji imaju i nadimak Oprce su ženici iz Cere.
- KEVIĆ – naseljeni u Nevest iza 1711. (vjerojatno iz Hercegovine). Jedan poznati obiteljski nadimak je Kević-Zelić.
- MATIJAŠ – naseljeni u Nevest iza 1711. (vjerojatno iz Hercegovine). Matijaši-Jurinovići žive sa zapadne strane neveške Gradine kod ceste Drniš-Prgomet. Na sjeverozapadu Nevesta postoje još i „pravi" Matijaši (pod Umcom) te Matijaši-Runtići čiji nasljednici žive u Šibeniku.
- MRČELA – starinom iz Koprne, ženici u Nevestu i Ceri. Vrlo vjerojatno autohtoni rod dalmatinske Zagore, podrijetlom iz starih Marčela sa granice današnjih Planjana i Vinova. Po obiteljskom nadimku neveški rod se zove Mrčele-Šiškonje a u Ceri Mrčele žive sa Budišama-Pomorićima (gdje su se i priženili).
- PEROVIĆ – naseljeni u Nevest iza 1711. (vjerojatno iz Hercegovine). Obiteljske nadimci su Perovići-Mutići i Perovići-Žarkovići .
- PUĆO – potječu od Mate Puće (nadimakom "Đuđo") iz Planjana koji se 1882. priženio u Budiše-Popoviće. Ujedno su i ženici u Ceri (Ivančevići) a po svome tradicionalnom zanimanju su bili kovači u mjestu (odatle današnji nadimak "Kovači"). Prema usmenjoj predaji, Puće su bili kovači još od turskih vremena dok se u starijim dokumentima u Zagori spominju tek iza 1725. Prezime Pućo se može izvesti iz imenice "puć" (put) pa bi pućo bio putnik ("pućnik" kod zapadnih Slavena). Druga je mogućnost da je današnji izgovor prezimena iskrivljenica od "Puđo" ili "Puđa"; rod Puđa potječe iz sela Miši u Livanjskom kraju.
- RAJČIĆ – naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. Imaju sljedeće obiteljske nadimke: Šmeuti, Kudrići, Barišići, Kljaići, Blažovići i Mršići. Svi su potomci Ilije Rajčića pok. Ivana (manje vjerojatno od Mate Rajčića pok. Mate koji je odselio u Pribude). Iza 1711. raspršili su se Rajčići iz Nevesta po cijeloj Zagori (Vinovo, Unešić, Ogorje i Radošić). Osim u Zgaori, nalazimo ih danas u Mravincama (Solin), na samoj granici Poljica pa su vjerojatno iz Poljica. Po sličnosti prezimena nameće se zaključak da bi mogli imati veze sa starom hrvatskom plemenitaškom porodicom Rajčić iz Like koji su se u 15. stoljeću naselili među Poljičane.
- SLUGAN – naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. Ne zna se odakle su točno starinom. Obiteljske nadimci su: Anturovi, Batinovi, Kocini i Kresini. Svi su potomci Petra Slugana pok. Mije.
- SUNARA – starinom Sunarići, naseljeni u Nevest između 1685.- 1711., podrijetlom iz okolice Travnika ili Fojnice (gdje i danas nalazimo Sunariće). Sunare iz Nevesta imaju tri obiteljska nadimaka: Gargići, Ikačići i Tarlaši. Svi su potomci Filipa Sunare pok. Petra seoskog glavara u Zagori i ratnog zapovjednika mletačke vojske. Dok se 1684. godine u Skradinu (u izbjeglištvu) piše kao Filip Sunarić, već godine 1711. u Nevestu se izjašnjava kao Filip Sunara. U jezičnom smislu značenje prezimena Sunara (jednako kao i prezimena Nakić) je zagonetno. Oba naime su nastala u okolici Travnika ili Fojnice i odatle se proširila prema Dalmaciji. Uglavnom su se dalmatinske Sunare 1711. naselile u Nevest-Ceru i Šibenik a odatle se kasnijim stoljećima proširlile po cijeloj Hrvatskoj.
- SUNARA – naseljeni u Ceru između 1685. – 1711. Sunare iz Cere imaju obilje obiteljskih nadimaka pa se tako međusobno se djele na Dujmušiće, Jašiće, Mariće, Markuzoviće, Mart'noviće, Petruškoviće i Pujake. Svi su potomci Cvitka Sunare pok. Vida. Za očekivati je da su Sunare iz Cere bile u rodu sa neveškim Sunarama. U mletačkim popisima obitelji koje su se za Morejskoga rata (1684.-1699.) sklonile kao izbjeglice u primorju, nalazimo obitelji Filipa, Jure i Mije (Mihovila) Sunare u Crnici, te Filipa i Marka Sunarića u Skradinu (Marko je bio jedan od suorganizatora evakuacije stanovništva 1684.). Ne znamo rodbinske odnose među ovim ljudima kao i odnos ovih ljudi prema Cvitku Sunari pok. Vida. Poznati Sunara iz narodne predaje Nevesta, Cere i Visoke je »hajduk Bože« iz Dujmušića, koji je živio prije oko 200 godina.
- SVIRAC – naseljeni u Nevest između 1685. – 1711. (još su ih zvali i Zvirac). Potomci su Petra Svirca pok. Nikole. Izumrli su po muškoj liniji u XX. stoljeću; nasljednici imanja su obitelji Budiša-Mijač i Dželalija-Pajlov.
- ŠEGO – iz Planjana, ženici u Nevestu od prije 100 godina. Naseljeni su na Šeginoj Glavici (bivši Sladnov Umac – nazvan po Slatinu iz Marine, koji je bio nastanjen u Nevestu i živio u Sunara-Ikačića). Šege su poznati hercegovački rod sa starinom u području Brotnja (danas dio općine Čitluk) i to iz sela koja se zovu Međugorje i Bijakovići.
- VIŠIĆ – naseljenici iz Koprna (žive kod crkve sv. Marije u Nevestu) od prije 100 godina. Zovu ih još i Višići-Vakteri. "Vakter" se izvodi od njemačke imenice "Wachter" što znači čuvar, stražar. Višići su čuvali prugu u Ceri kod talijanske tvrđave iz II. svijetkog rata u kućici zvanoj "Vakterica" (koju su porušili partizani 1945.) pa im odatle i dolazi nadimak.
- ZELEMBABA – ženici u Nevestu, nasljednici stare obitelji Pavlovića pa ih u Nevestu i zovu Zelembabe-Pavlovići (narod Nevesta kaže i Pa'lovići). Starinom su iz okolice Knina (gdje su sve do Oluje i živjeli ali kao pravoslavni Srbi). Ime ima izvorište u turskom jeziku. Još uvijek ne znamo u kakvoj su vezi ti Pa'lovići sa starim neveškim Pavlovićima koji se spominju 1480. i 1496. Naime Ivaniš Pavlović (1480.) ostavlja crkvi sv. Marije "5 gonjaja" (ca. 50-100 kvadrata) zemlje u današnjim Livadama (Donje Polje) dok Jurica Pavlović (1496.) posjeduje svjetovne knjige ili dokumente pisane hrvatskim jezikom. To je bitan podatak za kulturnu povijest i hrvatski identitet staroga Nevesta.
Neki toponimi nastali od poznatih imena i prezimena
U svezi izumrlih prezimena u Nevestu potrebno je istaći i bogatstvo toponimima koje je sa njima povezano. Bilaći su živjeli su između Bošnjaka-Knjeza i Višića-Pešića (Unešić). Kada se ide na Bilaćov Umac, kod lovačkog Doma, mora se proći pokraj Bilaćova Bunara i preko Bilaćove "Rampe", na željezničkoj prugi. Krška polja iznad Prljica u Ceri se zovu Bilaćuše. Danas u Šibeniku živi još samo jedna osoba koja nosi to neveško prezime. U mletačkom popisu iz 1711. nalazimo osobu koja se piše kao Petar Billi pok. Tadije. Neki autori to tumače kao 'Bilić'; međutim mnogo je vjerojatnije da se radi o "pateru familiasu" neveških Bilaća, Petru Bilaću. Bakovići (npr. Bakovića Torovi u Ceri ili Bakovića Bušak u Nevestu) imaju natpis na križu (bolje reći na ostacima križa) na Biljugu ispod Ðukića Kose. "Hajduk Bože" iz Dujmušića je živio u špilji koja se danas zove "Božina Pećina". Samovoljno je seljacima naplaćivao »zaštitu« pa su ga seoske straže (komiti) više puta bezuspješno pokušavale uhititi. Na kraju je ubijen u vatrenom okršaju kod kamena koji se zove »Božin Greb« smješten iza osamljene, nadaleko uočljive kamene glavice – zvane Kuk – na jugoistoku Cere. Kamen je bio ploča velikih dimenzija (oko 4 x 4 m) debeo skoro 1 metar koja je šezdesetih godina prošloga stoljeća oštećena dinamitom. Jurjevići iz Cere žive ispod "Ametove Drage" prema Ahmetu, turskom posjedniku toga dijela Cere; prije turske okupacije ta draga se zvala "Ladikina Draga".
Istaknute lokalne povijesne osobe
FILIP SUNARA – pok. Petra. seoski glavar u Zagori i ratni zapovjednik (kapitan, harambaša) hrvatskih postrojbi mletačke vojske. Za svoje velike ratne zasluge (posebno evakuaciju stanovništva Zagore 1684.) bio je bogato nagrađen zemljom i titulama od strane Mletačke Republike. Za oslobađenje Dalmacije od Turaka, pod njegovom zastavom su se borili većinom preci stanovništva u današnjoj općini Unešić. Ne znamo pouzdano o njegovu ratnome putu, ali po posjedima koja je stekao (Nevest, Cera, Visoka, Bračević i Ramnjane) možemo zaključiti kako se vrlo uspješno borio protiv Turaka. U mletačkim popisima izbjeglica za Morejskoga rata (1684.-1699.) u Flipovoj postrojbi nalazimo Juru i Miju (Mihovila) Sunaru a u jednom drugom popisu nalazimo i Marka Sunarića. Nemamo spoznaja u kakvom su srodstvu bili ali ako ovu porodicu usporedimo sa porodicom Nakić (o kojoj imamo više informacija) možemo pretpostaviti da se radi o bliskim srodnicima, vjerojatno braći.
Nadalje, možemo i rekonstruirati motive njihove seobe iz pitome okolice Travnika u kršnu Dalmaciju: vjerojatno nisu mogli trpjeti turski zulum pa su se odmetnuli pod mletačku vlast, dovodeći sa sobom i druge porodice. Filip Sunara je morao biti i vršnjak serdara Matije Nakića; već 1711. je bio kao star čovjek bio nastanjen sa svojom obitelji ("pater familias") u Nevestu. Nemamo slika niti povijesnih opisa pa ne znamo kako bi taj vrli čovjek mogao izgledati; ali imamo jednu zanimljivu epizodu iz 1806. godine. Filipovi unuci (ili praunuci) harambaša Ante Sunara te saržent (podnarednik) koji se također zvao Ante su nemirne 1806. vodili više skupina naoružanih ljudi u pobuni protiv pokušaja novačenja u francusku vojsku. Stoji pisano kako "se posebno isticao stasiti harambaša Sunara".
Don BARE BUDIŠA je podrijelom od Budiša-Popovića, obitelji koja je po muškoj liniji odumrla u 19. stoljeću. Za don Baru za sada znamo samo da je bio župnik Ljubitovice 1806-1807 u vrijeme nemira i pobuna u dalmatinskoj Zagori nastalih povodom pokušaja novačenja u francusku vojsku. Grob mu se nalazi ispod oltara crkve sv. Marije u Nevestu, gdje ima i natpis. Je li taj natpis sadržavao samo ime ili nešto više? Je li pisan glagoljicom, hrvatskom ćirilicom ili latinicom? Danas ne znamo. Znamo samo da je pokriven pločicama prilikom obnove poda crkve sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Neobično je da u ovome kraju koji je davao franjevce i franjevke imamo i jednog popa. Naime većinu novih naseljenika su tradicionalno pastorizirali franjevci. Da je Bare bio pop a ne franjevac vjerojatno je odlučilo je podrijetlo njegove obitelji iz Primorja. Bilo bi vrlo interesantno znati dali je don Bare bio i pop glagoljaš. Ostali franjevci iz mjesta su: Fra Mijo Sunara župnik u Hrvaca 1772-1778, Ogorja 1778-1784, Dicma 1788, i Kruševa 1829-1844. Fra Bonaventura Sunara bio je župnik Ogorja i Čvrljeva 1806. Marija Budiša (18.X.1883. – 11.II.1945.) je bila redovnica franjevka i vrhovna glavarica reda Družbe Bezgrešnog Začeća Majke Božje, kćer Ilije Budiša (Pomorić).
Ovdje bih dodao jos par opaski, budući da se kontinuirano bavim to problematikom, pa svaki moj posjet Nevestu (a to je oko desetak dana godišnje) znači mali »update« mojih spoznaja.
Mislim da prezime Janjoš ne mora biti nužno mađarskog podrijetla. Ono bi isto tako moglo biti i izvedenica od starog hrvatskog imena Uneša/Juneša. Naime ime (Nevestu i Ceri susjednog) sela Unešić (koje se u nekim starim dolumentima piše i kao Unješić) izvodimo od osobnih nadimaka Unešići ili Unješići, a to su sinovi (potomci) čovjeka koji se zvao Uneša ili Unješa. To prvotno ime bi se moglo ovako mijenjati: Uneša/Unješa -> Juneša/Junješa ->Janjoša. Potomci Janjoše bili bi Janjoševići (kako se ta obitelj u Nevestu i piše 1711.) ili Janjoši (kako se danas pišu pripadnici toga roda). Znači, prezime Janjoš može biti i hrvatskog podrijetla.
Rod Jurjevića u Nevestu ima obiteljski naziv »Oprce« ; međutim taj nadimak je mogao postojati i u Ceri. Iza brda Kuk (starinom vjerojatno brdo Laškijevac) se nalazi dolina koja ze zove »Oprcin vrta« . U starim dokumentima (1434.) ta dola se zove se »Laška dolina« i predstavlja jedan od međaša između Šibenskog kotara i područja pod jurisdikcijom hrvatskog bana u Kninu.
STARE MUSLIMANSKE OBITELJI IZ NEVESTA I CERE
Interesantno je spomenuti da je u Drnišu od kraja 16. stoljeća pa sve do kraja turske uprave 1683. godine živjela značajna i bogata turska obitelj Cerničić. Zbog nedostatka povijesnih podataka ne znamo dali ovo prezime ima veze ili je slučajno slično imenu Cera (prezime Cerić javlja se relativno često a istoimeno selo se nalazi u okolici Vukovara). Ne zaboravimo da se ima »Čera« ili »Cera« prvi put spominje u turskim dokumentima (tzv. defterima koji su služili kao poreske i katastarske knjige te predstavljali svojevrstan popis stanovništva).
U Turskom popisu stanovništva (kada područje starog Nevesta bio dio nahije Petrova Gora) iz god. 1528. susrećemo i dvije muslimanske obitelji. Prva je obitelj Hasana, sina Abdulahova. On bi mogao biti došljak budući da mu je već otac bio musliman (a Nevest je okupiran 1521./1522.). U Donjem Polju ispod Gradine susrećemo oranice koje se zovu »Šljivik«/»Šljivici«. Znamo da se u Nevestu i Ceri šljiva nikada nije tradicionalno uzgajala. Ali ime toga prostora nam govori da je tu bio šljivik. Nije li to bilo vlasništvo nekog došljaka iz Bosne i Hercegovine, gdje se šljiva tradicionano uzgaja? Možda je Hasan bio vojnik na službi u utvrdi Gradina? Za sada možemo samo nagađati.
Još je interesantnija druga obitelj iz 1528. – obitelj Huseina sina Vukodragova. Očito je Husein »friški« konvertit na Islam budući da mu otac još uvijek nosi staro hrvatsko ime. Radi li se o domaćem čovjeku? Nerijetko je bio slučaj kako su stari hrvatski i bosanski plemići (sitni ili krupni posjednici) konvertirali na Islam, čime bi sačuvali pa čak i proširili svoje posjede (najbolji su primjer obitelj Filipovića i Kurjakovića). Ove dvije obitelji Hasana i Huseina su zacijelo mogle bile vlasnici većeg dijela zemljišta (njiva, šuma, pašnjaka) u Ceri a moguće i Neveškog polja ispod Gradine koja je za vrijeme turske okupacije bila utvrda sa martolozima. Tim jakim turskim prisustvom u starom Nevestu se može objasniti i činjenica da Nevest nije plaćao godišnji danak (jedan cekin po obitelji) uskocima za zaštitu. A to su skoro sva zagorska sela na okupiranom dijelu manje više redovito činila sve do 1617. pa čak i muslimani kao što je to radio Bilaf Mustapić iz susjedne Koprne.
U usmenoj predaji naroda Nevesta i Cere postoji priča o »A’metu« koji je navodno imao samo dvije kćeri – tako je njihov rod po muškoj lozi prestao postojati (nemamo spomena o njemu 1711.). Dok su gotovo sve muslimanske obitelji nakon oslobođenja 1865. napustile ovaj kraj, zna se da ih se mali broj zadržao. Pastoralnim djelovnajem franjevaca (pa i pravoslavnih popova) gotovo svi su konvertirani na kršćanstvo pa u popisima iz 1725. I 1730. ne susrećemo ni jednu muslimansku obitelj na području Zagore.
moj pradjed se zvao Bariša Ninčević Lamota iz Solina
1783 se spominje Bariša Ninčević Glamota iz Solina.
Kakva je naša veza s Nevestom Hvala
Poštovanje,
o prezimenu Ninčević imate opširan prikaz na web stranici Ogorja (http://www.ogorje.net/prezime/nincevic/109.html ). Prema tome izvoru, starina roda Ninčevića bi trebao biti Vranjic. Po mome mišljenju ta hipoteza je na klimavim nogama. Ako se tvrdi da je Mihovil Njinjac (u izvorniku Gnignac) koji se spominje u splitskim ispravama 1543. predak svih solinskih Ninčevića onda se je jednako tako može tvrditi da su dalmatinski Budišini/Budiše/Budeše potomci Ivana Budičina što se spominje u splitskim ispravama iz 1188. Tamo gdje nema pouzdanih dokumenta mudro je govoriti o mogućnostima koje mogu ali i ne moraju biti istinite.
Koliko ja znam preci današnjih „fetivnih“ Solinajna su manje više naseljeni u Solin u vremenu između 1685.-1725. godine. Ako pogledate prezimena, kao što je npr. Boban logički se navodi zaključak da se radi o stanovništvu iz zaleđa; iz Zagore, Sinjske krajine, Imotske krajine, Poljica, Zabiokovlja te Hercegovine, pa čak i Bosne. Ako su neki i naselili iz Splita, Vranjica, otoka ili iz Primorja (Pomorja) – onda se radi o iznimnim slučajevima.
U Stošićevim „Selima“ (1940.) čitamo kako je Cvitko (Cvijetko) Ninčević iz Nevesta bio bratim Nove Crkve u Šibeniku u vremenu između 1596.-1610. godine. Pouzdano znamo kako je Nevest pao u turske ruke 1522. godine. Imamo i turski popis stanovništva iz 1528., ali na žalost tamo nisu upisana prezimena nego sam imena glavara obitelji. Ako se Cvitko (Cvijetko) Ninčević 1596. u Šibeniku izjašnjava kao „Nevešćanin“ i to 74 godine nakon pada Nevesta u turske ruke, možemo pretpostaviti da je: ili izbjeglica ili druga pa čak i treća generacija neveških Ninčevića rođenih u izbjeglištvu. Postoje zacjelo u Notarskim Arhivima Šibenske općine (u Zadru) o tome podaci koji na žalost još nisu istraženi.
U Knjizi krštenih fra. Bone Biloglava, župnika župe Zmina (današnja općina Muć) od 1679. do 1686. god ne susrećemo niti jednu osobu sa prezimenom Ninčević. Nevest je za turske okupacije vjerojatno bio dio župe Zmina. Međutim, nalazimo tri obitelji Ninčevića u izbjeglištvu (1648.-1685.) gdje se muškarci bore pod badnirama (zastavama) Zagorskih kapitana ili harambaša. Tako susrećemo kao izbjeglice obitelji Bariše, Petra i Mate Ninčevića travnja 1684. god na prostoru između Velima (današnji Stankovci), Rakitnice, Rasline i Banjevaca. Sva trojica su se borila pod zastavom alfijera Tadije Despotovića (Despotovići su danas Tešije) i kapitana Stipana Anetića. Iste godine (svibanj) družina kapitana Stipana Anetića sa sve tri obitelji Ninčevića je premještena unutar gradskih zidina grada Šibenika.
Poslije oslobođenja Zagore od Turaka premješta Republika Venecija Ninčeviće u Solin ali i druga Zagorska sela. Vaš davni predak Bariša Ninčević-Glamota/Lamota iz 1783. bi uistinu mogao biti praunuk ili čukun-unuk Bariše Ninčevića koji je živio 1684. god. Naime dobro je poznat običaj našega strarijeg naroda da se unucima imena daju po djedovima.
Bilo kako bilo, ta stara veza sa Nevestom a s njime vjerojatno i znanje o stvarnom podrijetlu roda Ninčevića je izgubljena u „bespućima povijesne zbiljnosti“ u zadnjih 350 godina. Ali možda će buduća istraživanja Arhiva Šibenske komune baciti više svijetla na taj problem. Do tada imate dobar razlog za vjerovati da je Vaš rod starinom iz Nevesta.
Lijep pozdrav,
Nediljko Budiša
˝starohrvatsko stanovništvo (pomiješano sa vlaškim stočarima) ovih krajeva je iseljeno (bolje reći protjerano) u većinom Primorje u vremenskom periodu između 1521. i 1685. godine.˝
zanima me to starohrvatsko stanovništvo, budući da sam iz Solina, prezime Bubić, vjerojatno onda iz područja Drniša porijeklom. Jeli to starohrvatsko stanovništvo baš autohtono iz Drniša ili su se i oni doselili tu? Znači li onda da su i moji Bubići autohtono stanovništvo područja Drniša ili su pak doseljeni nakon turskih osvajanja?
hvala
Poštovanje,
u mojim amaterskim istraživanjima starijeg žiteljstva Nevesta i Cere nisam naišao na prezime Bubić. Trebalo bi pozornije provjeriti spiskove izbjeglica sa drniškog područja za vrijeme Morejskog rata (1684. – 1699.) (Izvor: 1.K. Kosor: Drniška krajina za turskoga vladanja, KAČIĆ – Zbornik franjevačke Provincije Presvjetlog Otkupljenja, Tom XI, Split 1979, str. 125-194.). Znam da postoji selo Bubić kod Skradina, pa bi prezime „ Bubić” bi moglo označavati osobu koja potječe iz toga mjesta. Ali to je špekulacija; nedostaje nam istraživanja arhivske građe (turske i mletačke) pa tako možemo samo nagađati ili logički zaključivati na temelju poredbi ili indicija.
Jezično promatrajući prezime Bubić bi moglo imati istu osnovu kao i prezimena Bulić, Budić, Budak, Budanko ili Budiša. Naime, Butko, Budko, Bubo, Bulo, Budo i sl. su imena od milja, a mogu biti i nadimci. Uglavnom su izvedenice ili varijacije od strarih hrvatskih (slavenskih) imena Budimir ili Budislav.
Osobno me, (kao i Vas) jako zanima to starohrvatsko stanovništvo Zagore pa pripremam kratki prikaz onoga što se zna za župu Nevest (uglavnom kasni srednji vijek). Za sada Vam mogu napsati kako dolje slijedi (uzput koristim priliku da razjasnim pojam „Vlaha“).
Kada su se Hrvati postali vladajući vojnički sloj i vlasnici zemlje u Dalmaciji (prvesntveno u Zagori) – svi starosjedioci (uključujući to i romansko stanovništvo u gradovima kao što su Trogir, Split i Zadar) su bili – Vlasi. Ti novi gospodari (Hrvati) su imali „kule“ uz rub polja i na okolnim vrhuncima iz kojih su vladali njihovi župani sa dobro naoružanim vojnicima. Nadničari u polju i čobani u brdima (potomci domorodaca) bili su njihovi podčinjeni, a ovi iz gradova su im plaćali tribut. Ta podjela se zadržala i onda kada su se Hrvati iz iz vladajućeg vojničkog sloja transformirali u narod (9-11. stoljeće). Ljudi su se tijekom stoljeća izmješali i te socijalne barijere su sa vremenom uklonjene. Svejedno, sve do turske okupacije, u svakom selu Zagore se točno znalo koje su obitelji starinom „didići“ (iz plemenitih hrvatskih rodova) – ostali su bili Vlasi (danas kažemo „Vlaji“).
Ono što Vas zanima je pred-tursko doba – kada se pojavljuju Vlasi-Bunjevci u Zagori i Dalmaciji. Tko su ti ljudi? Znamo da su katolici, da govore ikavicom i da sastavljaju glagoljske/latinične isprave na hrvatskom („dalmatinskom“) jeziku . Ti predturski doseljenici u Zagoru bili su poznati kao Bunjevci (uglavnom podrijetlom iz istočne Hercegovine) imaju ista ili slična prezimena i vjeru kao i starosjedioci, ali donose štakavsko-ikavski dijalekt (koji i danas dominira u Zagori). Nasuprot njima stajali su „didići“ (izmješani sa „starim“ starosjediocima) koji su vjerojatno bili čakavci. „Didići“ su ljudi koji su (još uvijek u to vrijeme) imali jaku usmenu predaju i znanje o svome podrijetlu od plemenitih hrvatskih rodova. Treba reći da se doba dio „didića“-posjednika još u to vrijeme odselilo u gradove, odatle su upravljali posjedima (kao npr. plemić Grgur Negoy iz Nevesta koji je živio u Šibeniku). Upravo je to ona mješavina stanovništva što bježi u Primorje na početku turske okupacije (1521.) i za kasnijih ratova (Ciparski rat, upadi Uskoka, Kandijski rat ). Popisi tih ljudi i njihovih obitelji moraju postojati u arhivima Šibenika, Trogira i Splita. Treba ih samo istražiti i objaviti. Od njih uglavnom potječu i današnji stanovnici Solina.
I kada smo se već uhvatili Vlaha, da kažem da su „pravi Vlasi“ u Zagoru došli sa Turcima u vremenu od 1521. do 1648. Turci su u Zagoru/Dalmaciju uglavnom doveli katoličko stanovništvo srednje Bosne ali dijelom i pravoslavne Vlase s tromeđe Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Pravoslavni Vlasi kad su stigli u Hrvatsku i zapadnu Bosnu sa sobom su donijeli ijekavski štokavski dijalekt i nisu ga do danas promjenili. Tko su „Vlaji“ našega vremena? U zadnjih 500 godina „Vlah“ (talijanski „Morlacco“, Morlak, Murlak) bio je za dalmatinskog primorca i otočanina svaki Zagorac (katolik ili pravoslavac, svejedno); dakle to je geografski, a ne nacionalni ili vrijednosni pojam. Za te ljude, čak i „didići“ („čisti“ Hrvati, da tako kažem) su također „Vlaji“, samo zato što npr. žive u Unešiću a ne u Prvić Luki. Nadajmo se da te kategorizacije u generaciji obrazovanih mlađih naraštaja neće imati vrijednosni karakter, tj. da ih nitko neće uzimati ozbiljno. Naime, ljude treba mjeriti po njihovu karakteru a ne po geografskom podrijetlu.
Toliko, znam da nisam odgovorio na Vaša pitanja, ali nadam se da ste što novoga i korisna saznali.
Lijep pozdrav,
Nediljko Budiša
ne samo da ste mi odgovorili na pitanje, nego ste me još više zainteresirali u vezi povijesti kraja dalmacije i dalmatinske zagore. točno ste shvatili moje pitanje, baš u sridu. zato zahvaljem
zahvaljujem*
Postovanje,
Gdje se odrzala bitka (negdje u sibenskom zaledju?).,
izmedju Tatara i navodno: Ugra (vjerojatno se misli na Hrvate), Baksira i Nijemaca.
Tatari su otjerani nakon te bitke s tih prostora.
Je li ima kakvih dokaza o postojanju takve bitke i tko su Baksiri.
Hvala!
……………..
Inace, cuo sam da je postojao pl.Rajcic, spomen ploca mu je u crkvi Sv. Dominika, ili je cak tamo sahranjen.
Je li on pripada rodu iz Nevesta, kako se zvao i koje godine je zivio.
Poštovanje,
gosp. Josipe, nisam odavno navraćao na Rodoslovlje, pa tek sada vidim da Vam dugujem odgovor.
Prvo lakše pitanje. Prezime Rajčić dolazi od muškog imena Rajko. Imamo ga i kod Hrvata i kod Srba. I dosta je rašireno po cijelom Balkanu. Inače, često me pitaju ljudi, da im kažem jesu li i njihovi preci bili ‘plemići’. Uglavnom pitanje treba biti: dali su moji preci bili ‘didići’ tj. potomci originalnih Hrvata? Moje istraživanje antroponimije Nevesta i Cere ukazije da se možda najviše 1/4 prezimena može okarakterizirati kao ‚stara hrvatska‘ ostali su manje više vlaškog podrijetla. No to se ne smije mješati sa konceptom moderne nacije. Moderne nacije nisu rodovski konglomerati, interesne grupe ili genetički srodnici već u provome redu kulturne i političke zajednice.
Juraj Rajčić je bio hrvatski plemić koga su hrvatsko-ugarski kralj i hrvatski ban iz Knina (skupa sa drugim plemićem Dražojevićem) poslali među Poljičane. Umro je u Splitu i pokopan je u crkvi sv. Dominika, gdje mu je i danas grob sa natpisom. U Poljicima tih Rajčića danas nema ‚pretvorili‘ su se u Paviće i Ugrine. To su bili obiteljski nadimci koji su postali prezimena. Kod nas imamo npr. u Utorama staru porodicu Bučevića, koji su odbacili staro prezime a preuzeli nadimačka imena: Kerani, Baleci itd. Međutim, naseljenci u Ceri su zadržali staro prezime Bučević (iako su po nadmiku Kerani). Tako da to staro prezime nalazimo u Ceri iako tu ne pripadaju starionm!
Možemo špekulirati da se možda slično dogodilo i sa poljičkim Rajčićima. Pri tome se moglo desiti da su domaći preuzeli nadimačka prezimena (Pavić i Ugrin/Ugričić) dok su raseljeni zadržali starinsko prezime Rajčić. Ti su za turske okupacije vjerojatno i dospjeli u Nevest gdje su i živjeli kao turski podanici sve do velikog ustanka Zagorana 1648. i prelaska naroda u zbijeg 1684. godine. No može isto tako biti da su ih Turci u Nevest naselili odnekle drugdje i da uopće nemaju veze za poljičkim Rajčićima. Kako rekoh sve su to špekulacije, nemamo još povjesno istraženih dokumenata.
Na Vaše drugo pitanje vezano za Tatare ne mogu odgovoriti. Morate pitati kakvog profesionalnog povjesničara. Ne znam tko su Baskiri. Uglavnom su Tatari tursko-mongloski narod; i danas ih nalazimo u većem broju u Ukrajini (Krim) i Rusiji (Kazanska oblast). Sa Turcima su ratovali kao plaćenici i na našim prostorima. Bili su brutalni ratnici, Aralica je u jednome svome romanu (‘Duše robova’?) opisao kako su postupali sa hrvatskim zarobljenicima za Maloga rata (1715).
Mongoli su sa druge strane zadnji ‘posjet’ u Zagori imali davne 1242. kada su (po svemu sudeći) napravili neviđeni pokolj i uništavnanje; naručito na produčju današnjeg Unešića i Nevesta (stari Tabunj). Zapravo ta dva mjesta i nastaju iza toga događaja (nemamo ih u ispravama hrvatskih narodnih vladara). U Dalmaciju su Mongoli dospjeli kao brzi laki konjanici progoneći ugarsko-hrvatskog kralja koji se spasio bijegom na otoke. Usput su koristili stare rimske vojničke ceste i tako se i iznenadno pojavljivali na usputnim lokacijama pa i nije bilo šanse se spasiti bijegom.
‘Ugri’ ili ‘ugričići’ je bio cest nadimak za podanike hravtsko-ugarskih kraljeva. Po toj osnovi su Poljičani I Rajčiće prozvali ‘Ugrini’ pa tako i danas imamo prezime Ugrin.
Poštovani gospodine Budiša,
još jednom ste me oduševili svojim komentarom g. Vukorepi od 22.lipnja. Vjerujem da bi – ne samo meni, nego i mnogim našim članovima – bilo veoma drago osobno Vas upoznati, pogotovo prilikom nastupa na našoj Tribini. Možemo li osobno kontaktirati via internet?
Moj e-mail je <mladen.paver@zg.t-com.hr>
Lp, M. Paver
Dobra večer,
evo molba i sa moje strane.
Moji Grgići su se 1648 naselili u Vranjic. Puno znam o toj migraciji. Ali ipak ne znam iz kojega su sela u Petrovem polju, ne znam gdje se čuva pogodba između seoskih poglavara (moj prapradjeda je bio Jakov Grgić) i Venecije i koje literature imajo najviše podataka iz toga vremena. Nadam se, da Vas nisam previše opteretila, a bila bi Vam puno, puno zahvalna za sve informacije. Srdačan pozdrav, Tonka
Hvala, gospodine Budiša.
Poštovana gospođo Grgić,
po mome mišljenju, najbolji članak je svakako onaj od Dr. fra Karla Kosora (Drniška krajina za turskoga vladanja, KAČIĆ – Zbornik franjevačke Provincije Presvjetlog Otkupljenja, Tom XI, Split 1979, str. 125-194.). Tamo možete naći slijedeće:
1. Pismeni Ugovor između predstavnika stanovništva Drniške krajine i mletačkih vlasti je potpisan u Šibeniku 17. prosinca 1647 godine. U ime Jakova Grgića (vašega davnoga pretka koji je bio jedan od knezova Petrova polja) ugovor je potpisao Iviša Selaković iz Skradina, nastanjen u to vrijeme u Visovcu. Kosor donosi sadržaj ugovora i pri tom citira Desnicu (B. Desnica, Istorija kotarskih uskoka i – 1646.–1684., Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, XIII, SAN, Beograd, 1950., str. 27–28). To je dakle izvor u kome se vjerojstno može naći više podataka, jer je Desnica bez sumlje koristio izvornu povijesnu pisanu građu (koja je nadam se i naveo, kako je to i običaj kod originalnih znanstvenih radova). Sa druge strane, original Ugovora bi morao biti negdje u Šibeniku ili Zadru.
2. Drugi bitan podatak jest da jest da su (nakon propasti ustanka i neviđene tragedije koja je zadesila te ljude i njihove obitelji) mletačke vlasti naselile dio toga pučanstva u Solin i Vranjic. Tako su većina današnjih ‚fetivnih‘ Solinjana i Vranjičana potomci tih ljudi. Izvor koji je koristio Kosor jest: Ž. Rapanić – L. Katić, Prošlost i spomenici Solina, Solin 1971, str. 125-128.
Osobno nemam te članke ili knjige pri ruci, ali ne bi trebalo biti teško nabaviti ih preko kakve profesionalne knjižnice. Možda Vam se i posreći da u njima i nađete naziv mjesta u Petrovu polju gdje je živio Jakov Grgić prije tragične 1648. godine.
Srdačno Vas pozdravljam,
Nediljko Budiša
Poštovani gdine. Budiša, molio bih Vas ukoliko imate saznanja, iz kojeg roda je nastalo prezime Elez na području Sedramića, Moseća i Ružića. Čitao sam o vezi s prezimenima Sivrić i Despotović. Hvala!
Poštovani gospodine Elez,
Najbolji tekstovi o mogućoj vezi između Despotovića, Sivrića i Eleza mogu se naći na Ogorje.net.
Na istom portalu nalazi se i lijepi opis etimologije Vašega prezimena kao i mogućeg podrijetla Vašega roda. Osobno se još nisam bavio starinama Žitnića, Ostrogašice, Planjana, Sedramića, Moseća i Ružića (iako me jako zanimaju) pa Vam ne mogu biti od velike pomoći.
Junak Martin Despotović (Despot) koga su Turci zvali 'Čolak' ('Jednoruki') je opjevan u Kačićevom 'Razgovoru ugodnom naroda Slovinskoga':
Rodi majka zmaja i junaka
u Zagorju Despota Čolaka
desna mu je ruka odsičena
bojak bijuć s carevim delijam.
Livom turske glave odsicaše,
kada junak na vojsku iđaše;
on posiče petnajest Turaka,
krajišnika po izbor junaka.
Također postoji po tome pitanju i lijep Kužićev izvorni znanstveni članak „Prilog biografiji nekih Kačićevih vitezova te podrijetlu stanovništva njihova kraja“ (Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 47/2005., str. 191–224.) dostupan i na Internetu.
Lijep pozdrav,
I ovdje unosim crticu o Vašem komentaru o Vlasima!
Malo, a veliko o Vlasima i nama!
Tek kad impozantnom znanstvenom opusu prof.dr.sc. Nediljka Budiše pridodamo i zapisanu razbibrigu – možemo doživjeti njegovu nevjerojatnu i ustrajnu objektivnost debatiranja te originalnost pogleda.
Takova zanimljivost doseže vrhunce u opisima Nevesta i Cere, ali i u komentaru o Vlasima u manjem, ali značajnom hrvatskom prostoru. Čitatelja zaokupe do sada ne zabilježene teze o Vlasima/Vlajima kroz nekoliko povijesnih razdoblja do pitanja: ''Tko su Vlaji našeg vremena?'' te o tome vrijednosnog naputka svakom dobronamjerniku.
Vrijedno pažnje i daljnjih istraga!
Poštovani, imam puno pitanja. Negdje oko Nevesta nalazi se progon CIPCI. Što bi ta mogla riječ značiti i kakav je značaj tog progona u povijesti tog kraja? Dolazak Pešića u Unešić da li je sačuvano kroz crkvene knjige o V;U;i R, te gdje bih to mogao pogledati? Da li bi se unutar crkvene organizacije knjige V;R;U; od sela Korušca iz 18. stoljeća mogla naći u Visokoj_Visovcu- Šibenskoj biskupiji? Obitelji s prezimenom TOPIĆ iz Korušaca da li su povezani doseljenjem s Topićima iz Siverića i Mirlovića? Unaprijed se zahvaljujem na bilo kakvoj sugestiji i odgovoru.
Poštovanje,
najbolji Internet-izvor o prezimenu Topić jest ogorje.net.
Što se toponima tiče, gotovo u svakom selu Zagore pa i dalje imamo obilje naziva u krajoliku kao što su ‘Vlaka(e)’, ‘Progon(i)’, ‘Bušci/Bušak’, ‘Draga(e)’, 'Betina(e)' itd. Uistinu toponim ‘Cipac/Cipci’ jest rjedak ali nije i potpuno nepoznat.
U Ceri imamo njive koje zovemo Cipci (vidi kartu toponima na: http://www.nevest-cera.net/page9.php) na koje se dolazi iz starih Budiša putem koji se zove Progon. Ovo je što osobno znam o povijesti toga prostora: na Cipcima je bilo starohrvatsko groblje, čiji se ostaci danas ne vide ali njegovo postojanje je dokumentirao fra Lujo Marun još 1895. On je susreo seljake (Bošnjaci) koji su mu pokazali nakit koji su našli u grobovima čije su ploče podigli plugovi prilikom oranja. Inače sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je područje imalo dosta stoljetnih hrastova – dubova (od koji su mnogi bili i cerovi, Quercus cerris).
Prema kazivanju Filipa Budiše (Šubića, pok. Petra) bilo je i jako starih panjeva/ili rupa gdje su nekada bili panjevi – sa ograđenim prostorom gdje su bili grobovi. Navodno su posljednjeg razorali Bučevići još prije (ili neposredno iza) II. svijetskog rata i pri tome pronašli mač i nešto nakita.
Jezično gledajući, toponim „Cipci“ vjerojatno dolazi od riječi „cipac“ što znači podkoljenica. Kao djeca znali bi reći (posebno kod igranja maloga nogometa): „puka ga u cipac!” što bi značilo „udario ga u potkoljenicu!”. Taj naziv me osobno ne čudi, jer kada se prostor Cipaca promatra sa susjednog Golog Brda (sa ‘Gnjletina’) uistinu se čovjek ne može oteti dojmu kako cijela ta površina izgleda kao potkoljenica.
„Progon“ tj. put (širok oko 1.5 m) između posjeda Budiša i Ivančevića u Ceri je vrlo star, sigurno je tu bio još u prastarim vremenima (treba sam vidjeti razinu tla iza suhozidina na posjedima sa gornje strane).
Toponim „progon“ je vjerojatno izvedenica od kakve stare slavenske riječi koja bi označavala određenu vrstu puta (npr. prolaz ili slično tome).
Druga prastara riječ sačuvana u toponimiji ovoga kraja je ‘draga’, koja također označava put (obično uzak i vijugav put/staza između brda). Npr. uzak, vijugav put se kaže “przewód” u poljskome i “прожилок/prožilok” u ruskome jeziku. U oba ta jezika sličan je i naziv za put: dróżka, droga, długość (poljski); dráha (češki) te дорога/doroga (ruski).
Dakle oba toponima “progon” i “draga“, označavaju pojam puta u različitim kontekstima, pa ne bi trebalo čuditi ako se gdje i nađe „progonska draga“ -> kakav vijugav put između brda/livada /luka/polja/ podvornica… dovoljno širok da njime može proći kakva konjska ili volovska zaprega ili stado stoke (sitnoga ili krupnoga zuba).
Nadam se da sam barem dijelom uspio odgovoriti na Vaše upite.
Lijep pozdrav,
Poštovani, iskreno sam zahvalan na odgovoru ali i iznenadjen brzinom vaše reakcije na upit. Hvala Vam za iscrpan odgovor na dio mog upita ali biti ću slobodan (i drzak) da i dalje pitam i učim. Prezime ČIPČIĆ ja sam vezao (priprosto) uz riječ CIPCI ili cipcić, te držim da je vezana uz "cip ili ciplja ili cipac" što bi predstavljalo komad drveta za ogrijev. Pretpostavljam da su ljudi dobivali prezime po nekom nadimku kroz stoljeća, pa bi umanjenica "cipčić" mogla biti osnov za poznata dalmatinska prezimena: Ćipiko, Cipci, Čipkovići, Čipci i Čipčići. Neka prezimena su se latinizirala, neka talijanizirala, a neka su ostala normalna narodna prezimena. Prihvaćajući činjenicu da kralj Tvrtki I. 1389. godine ukazom dozvoljava naseljenje knezovima MATIĆIMA i 17-orici drugih naseljavanje u Dalmaciju, a Matićima u Čipčić selo držim da je to starohrvatsko pleme i prezime. Kako se Čipčić selo nalazilo u Petrovu polju držim da se dio stanovništva kroz stoljeća migrirao prema drugom prostoru. Dio plemena Čipčić i danas živi na Miljevačkom platou u mjestu Ključ. Kako dobro u Hrvatskoj prošlosti znamo što su značile tvrdjave ili utvrde KLJUČ i KLJUČIĆ držim da je moguće u pohodu iz jednog obitavalište u drugo njihov boravak i u Ceru…….. U gradu Trogiru 1230. godine upisan je Stephan Cipcius, koji je korijen od kasnijih ĆIPIKA? Na hrvatskom Saboru u Cetingradu 1.I.1527. sijedi Tomaš Čipčić čiji se otac kao "plemenit človik" Toma Čipčić spominje 40 godina prije kao zemljoposjednik u Ostrovici u Lici……Držim, da su plemići nižeg reda koji su bili suborci ŠUBIĆIMA-Zrinskim jer danas u selu Rupje kod Karlovca žive ljudi sa prezimenom Cipčić. Čipčić selo se posljednji puta spominje u knjigama vjenčanih i umrlih u crkvi Sv Martina u Vranjicu od 1670-1700. godine. Pretpostavljam starohrvatsko groblje u Ceru da je bilo i posljednji počinak nekih Čipčića ili C
Štovani, kako nisam super-vješt prethodni tekst mi je pobigao, a da nisam sve sve iskazao, pa ću nadopununiti. Sugestija uz prezime TOPIĆ stoji, ali ja sam iz Korušaca, oni drže iskona Topića u što nisam siguran….U istraživanju prva tri (3) Topića kod dvije porodice potrebna mi je jedna generacija oko 1730-40 pa sam došao do korjena,…….ali me zanima tko su i odakle su došli i kada. Držim, prezime Topić nije nastalo od turske riječi topo ili topal, jer se prezime Tophia javlja u albaniji oko 1200. godine, a bili su COMTE, PRINC, KNEZ, tj. prvi ljudi arbanasa sve do Skenderbega sa kojim su se orodili………Vjerujem da su Topići potakli od tog plemena, ali ………….. dokazi trebaju ne pretpostavke. Dolazak Topića iz Bosne stoji, jer je činjenica, kao što je i čin jenica da su TOPHIE i BALSHE svojevremeno osvojili Rašku, Duklju i Bosnu. Što omogućava pretpostavku o doseljenju iz Bosne i to ne "hromih" Topića. Ako na ove moje pretpostavke, želje i činjenice možete nadodati još koji podatak kao o CIPCU, biti ću zahvalan jer ću utkati još koju nit u povijest dalmatinske zagore kroz TOPIĆE i ČIPČIĆE. Hvala unaprijed!
Poštovanje,
Kako ste napisali dva posta onda ću Vam nastojati odgovoriti odvojeno. Prvo bih nešto rekao o Cipcima – o prezimenima poslije (kad/i ako/ uhvatim vremena).
O znanstvenoj vrijednosti arheološkog lokaliteta Cipci u Ceri se ne može govoriti bez temeljnih istraživanja. Vaš navod kako je „starohrvatsko groblje u Ceru da je bilo i posljednji počinak nekih Čipčića ili [Cipcius-a]“ zvuči interesnatno. Samo trebate ga i dokazati. Jednostavno treba 'prekopati' trogirske arhive, jer su oni najdragoceniji izvor pisanih podataka o ovome području.
Moje osobno mišljenje jest da je groblje na Cipcima vrlo staro, i pogansko, utemeljno još od ranoga srednjega vijeka („od stoljeća sedmog“) a ugašeno je pokrštavanjem stanovništva (9.-11. stoljeće). Teško da će se tamo naći kakav pisani trag. Već je u 11 stoljeću bilo napušteno jer 1266. god. (kada se po prvi put spominje župa Nevest) nema spomena o mogućoj crkvi ili groblju.
Međutim poganstvo Zagori nikada nije potpuno isčezlo; ima ga djelom u folkloru i usmenoj predaji ali još više u toponimima (a možda najviše u sadašnjeg stanovništva, ali to je druga tema). U nadi da će Vam biti od pomoći kod daljih istraživanja – želim ovdje iznijeti sam par razmatranja okolnih toponima kako biste dobili uvid o starini pa i značenju lokaliteta Cipaca u tim davnim poganskim vremenima.
Samo ime Cera (talijanski Cerra) 1528. se piše kao „Čera“, i to nije slučajno. To je mora biti izvedenica od staroslavenskog „černo“ ili „cerna“ što odgovara riječi „crno“ u modernom hrvatskom jeziku. Drugo tumačenje da je mjesto dobilo ime prema hrastu ceru (Quercus cerris) je doduše popularno, ali malo vjerojatno (hrasta cera ima posvuda).Ime Čera je svakako usko vezano za šumu cerova hrasta koju danas zovemo Bilin Bunarić ispod brda zvanog Bogočin (preciznije: ispod sedla zvanog Veliki Rujevac).
Tu možemo ovako spekulirati ‐ Bilin Bunarić vjerojatno nema veze sa čovjekom (ili obitelji) koji se zvao Bilać (iako su Bilaći stara neveška porodica) ili Bile (kako to neki mještani tumače), nego prije sa obližnjim brdom u blizini koje se moglo zvati Bilin a danas zove Bogočin. Na njemu je bilo središte Bijeloga Boga (Bilin) pa odatle i naziv, koji se izgubio pri posljednjoj izmjeni stanovništva (1560.‐1680.).
Kad su novi doseljenici našli tamo poganski oltar (uništen 1937) i svetu ogradu (dijelom srušena do temelja, dijelom u dobru stanju) ‐ uvidjeli su da se tu moralo Bogu služiti (Bogu činijeti) – Bogočin.
Bogočin je imao istu funkciju kao i Bilin u Primorskom Docu. Kako su stare slavenske religije bile dualne (dobro‐zlo; svijetlo‐tama; bijelo‐crno), onda je u blizini bilo i neko brdo koje se moralo zvati i Crni (Černi) brijeg. A taj brijeg je morao biti iznad Crne Ljuti – a to je današnji Veliki (Crni) Umac. Između njih je bio izgubljeni potok – Široka Dražica. Korito toga potoka se zove Široka Dražica i još danas ga je lako slijediti.
Kako su mrtvi kod starih Hrvata odlazili u podzemni (tamni, crni) svijet sijena – onda se mjesto gdje su ukopavali mrtve moglo zvati Černo ili Čera. Groblja su im bila blizu vode sa hrastovom prašumom (Sveti Gaj). I upravo to staro hrvatsko groblje je bilo na području Cipaca i Vinogradina (Ivančevića posjedi) u današnjoj Ceri (smještenoj ispod Crne Ljuti). O tome imamo prvi izvještaj fra Luje Maruna iz 1897. godine. Ispod Cipaca je morao biti Sveti Gaj (vjerojatno podučje današnjih Lokvica ispod Cetinka) gdje su se vode zimi nakupljale (nisu mogle otići u podzemje zbog debelog sloja humusa). Cera se počela naseljavati tek u kasnom srednjem vijeku (kada su ljudi zaboravili za starohrvatsko groblje i stara vjerovanja). Ali ostao je naziv Čera, Cera ili Cere.
Srdačan pozdrav,
poštovani, mene zanima podrijetlo prezimena radačić,odakle su došli i kako je teklo njihovo naseljavanje planjana donjih.
Dobra večer i srdačan pozdrav,
evo došla je zima, malo sam više na internetu, pa sam ponovo poćela uređivati podatke o mojim precima.
Od proljeća nisam gledala vašu stranicu. Tek sada sam pročitala vaš odgovor. Puno vam hvala za sve podatke koji mi omogučavaju nova traženja i upoznavanje Grgića prije dolaska u Vranjic. Od dolasku u Vranjic pa do danas imamo evidentirane sve člane naše familije. Grgići su se udomaćili u Vranjicu, niso se micali sa pouotoka. Zato je jednostavno slijediti povijest od davne 1647. Zanimljivo je to, da smo mi vranjički Grgići dobili nadimak LUJINI, za razliku od drugih Grgića koji su BARKOVI. Nitko ne zna od kuda dolazi taj nadimak, a pojavljuje se u crkvenim knjigama več od 1757. godine.
Još jednom hvala za pomoč, Tonka Grgić
Poštovani,
pokušavam saznat povijest mog prezimena (ŠINDILJ). Za sada znam da potječe iz sela Parčić na zapadnim obroncima Svilaje u općini Drniš.
Hvala
Štovani, interesira me povijest i etimologija prezimena Mrčela iz Koprna, susjednog sela s Cerom i Nevestom. Prema mojim saznanjima, ovaj oblik prezimena prvi put se u pisanom obliku spominje krajem 18. ili početkom 19. st., otprilike u vremenu Francuske vladavine Dalmacijom, ali je nejasno je li riječ o novonastanjenim stanovnicima u Koprnu nakon ratova s Turcima (i ako jest, od kuda su došli), ili se ovim prezimenom počelo nazivati dotadašnje stanovništvo, bilo da je prezime nastalo od imena, nadimka ili sl. Zanimaju me nadalje, pisani izvori za ovo istraživanje, posebno zapisi iz crkvenih matica, te povijest migracija.
Mrčele se još pojavljuju u Naklicama i Gatima kod Omiša, na Murteru, a postoji i malo seoce Mrčela na Kamešnici.
Unaprijed zahvalna.
Poštovani gospodine Radačiću,
poštovani gospodine Šindilj,
rado bih Vam pomogao, ali nemam podataka o vašim prezimenima.Kako sada zbog novih obaveza, dužnosti i zadaća nemam vremena za proučavanje rodoslovne i lokalne povijesne literature, ostaje nada kako će možda u budućnosti biti bolje.
Jeste li pokušali na Forumu?
Srdačan pozdrav,
Nediljko Budiša
Poštovana gospođo Nenadić,
Kako se prezime Mrčela javlja i u Nevestu i u Ceri, napisao sam malo opširniji elaborat lokalnoj web-stranici. Ovdje želim prododati samo neke novije misli i opažanja.
Jedno vrijeme se se i igrao mislima da se i opširnije pozabavim tom problematikom, pa sam i kontaktirao ljubazne Mrčeline dečke iz lokalne udruge ‘Kampanel‘. Međutim, obaveze u Berlinu mi više ne dopuštaju nikakvo bavljenje ‘hobijima’ pa sa sve to ostavio za ‘bolja vremena’.
Ako pogledate kratak sažetak povijesti na stranicama ‘Kampanela’ (http://kampanel.hr/povijest.html) i susjedne ‘Nevest-Cere’ (gdje ima podataka koji nisu dostupni na ‘koprnskom webu’ čiji povijesni prikaz se oslanja na jednu studiju Nenada Cambija) – vidjet će te da nema eksplicitnog spomena prezimena ili roda Mrčela prije turske okupacije. Dakle Mrčele su u Koprno naseljeni vjerojatno iza 1685 godine.
Postoje li informacije o Mrčelama od prije te godine? Meni nije ništa poznato. Veliki je problem što nedostaju studije ili još gore, što uopće i nema povijesnih dokumenata. Usmena predaja u Koprnu kao i u cijeloj Zagori je na žalost slabo (bolje reći nikako) očuvana. Zato nam ostaje samo jezična analiza imena kao i toponima u bližoj okolici.
Prezime Mrčela se izvodi latinskog osobnog imena (antroponim) Marčelo (umanjenica za ime Marko); nastalo je (za Hrvate [‘r’vate] karakterističnim) gutanjem samoglasnika (isto kao i selo Kop’rno) pa bi korektno pisanje bilo M’rčela. Interesantno je spomenuti kako se jedan od poznatih srednjovjekovnih šibenskih knezova (XV. stoljeće) zvao Kristofor Marčelo.
‚Latinsko‘ prodrijetlo ujedno znači i ‚starovlaško‘, jer su originalni Hrvati (‚didići‘) u doba uspostave hrvatske narodne države, tako zvali u početku svo stanovništvo (u primorskim gradovima i po zaleđu) koje je govorilo vulgani latinski jezik/dijalekt. Ako pogledamo toponime u okolici Koprne (a ime Kop‘rno, tj. Kop[e]rno je staro hrvatsko/slavensko ime) naći će mo dosta neslavenskih imena naselja koja zvuče latinski (starovlaška naselja): Nevest (latinsko ili ostrogotsko ime); Marčele i Partemis/Partemić (današnje Vinovo Gornje i Donje), Ostrogašica (označava vjerojatno Ostrogotsku zajednicu koj je tu prebivala) ili Sedramić (od keltski ‚sedra‘ – tvrd kamen) itd. Drugi interesantni starovlaški toponim su Lagatori/Lagatorići; taj toponim podsjeća na Legatoviće/Lagatoviće, ‚izgubljeni‘ dio Nevesta (područje oko današnjeg Zlopolja). Latinsko (starovlaško) ime 'Lagator' u hrvatskom jeziku znači ‚knez‘ ili ‚glavar‘. Znači, Lagator je poglavar katuna (vlaške zajednice). Već u kasnom srednjem vijeku većina Vlaha su se slavenizirali i imaju uglavnom slavenska prezimena i titule (npr. Knjezi iz Nevesta)
Pored Mrčela ostala prezimena sa mogućom latinskom/starovlaškom osnovom (tj. prezimena koja nemaju slavensku već latinsku osnovu) iz bliže okolice su vjerojatno Nakić, Parat, Jaman, Pepur, Piteša, i možda još poneka.
Ova jezična analiza me upućuje na zaključak kako bi prezime Mrčela moralo biti vrlo staro, ako ne i starosjedilačko/autohtono prezime Zagore. Ostatak elaborata o prezimenu Mrčela možete pročitati na gore navedenoj web-stranici (http://www.nevest-cera.net/page5.php).
Nadam se da će Vam ovo ad hoc pisanje bili bar malo od pomoći.
Srdačan pozdrav,
Nediljko Budiša
Poštovanje,
evo molba i sa moje strane, volio bi znati odaklen prezime Lemo iz Visoke potjece.
Znam da ih dosta ima u juznoj Americi.
Hvala
Postovani gospodine Budisa,
mozete nam reci odakle prezime Bozic na Visokoj.
Unaprijed hvala,
Ruzica Jakoplic ex Bozic
Poštovani ,
znate li nešto više o podrijetlu prezimena Pepur ?
Prezime se jedino javlja u Vinovu i volio bi znati otkuda potječe.
Unaprijed Hvala
Gospodine anonimac L…,
sveučilišni profesor Nediljko Budiša Vam piše pod punim imenom i prezimenom, i to dva tri komentara prije ovog te, zapravo, odgovara na Vaše pitanje. Iz njega se jasno vidi vjerojatnoća da Vaš upit o prezimenu Pepur upućuje na njegovu latinsko/starovlašku osnovu te time, možda, i na ubrojivost među najstarija prezimena u nas. Znate li prije koliko je to stoljeća?
Pozdravljam!
Poštovanje,
prvo veliki pozdrav gospodinu Ručeviću i komplimenti za hvale vrijedne priloge na ovim stranicama!
A sada odgovor “Gospodinu L”: uistinu, prezime Pepur je jedinstveno kao i neka druga prezimena (Aužina, Goreta, Nakić, Piteša, Parat, Jaman, Mrčela) sa područja na potezu Mirlović-Zagora/Ostrogašica/Podumci/Planjane Donje/Vinovo Donje/Nevest – i ‘zvuče’ jako latinski. O tome sam već pisao gore kod upita za prezime Mrčela. Zato Vam prvo želim reći što ne znam, tj. nisam siguran: ne znam naime što znači prezime Pepur. Trebalo bi pitati stručnoga jezikoslovca; npr. kod prezimena Piteša jako lako razaznajemo ime Pitu (Vlaško/Cincarska varijanta muškoga imena Petar). Sa druge strane, može biti da i griješim – možda se kod prezimena Pepur radi o kakvom nadimku novijeg datuma. Tko zna.
Ali ako ne griješim onda sam jedno siguran: Vaše prezime, tj. prezime Pepur je vrlo staro i vjerojatno autohtono prezime Zagore – živi spomenik jednog vremena koje su izbisale stoljetne migracije, pošasti, ratovi i sve druge nevolje koje od davnina do danas pritišću ove prostore. U prezimenu Pepur je sačuvan i dio naše hrvatske povijesti, dio vremena od prije turskih osvajanja kada su ove prostore naseljavali ljudi čiji potomci danas mahom žive u Primorju ili razasuti od Istre do Gradišća (Burgerland) u Austriji (a i čine manjinu u današnjoj Zagori dalmatinskoj).
Evo zašto bi to trebalo biti tako: turska osvajanja u našim povijesnim udžbenicima uglavnom su negativno prikazana. No, Tursko carstvo je bila moćna feudalna imperija koja je na neki način zamjenila (istrošeni) Bizant. Bila je to vrlo dobro ogranizirana i solidno ustrojena feudalna država u 14., 15. i 16. stoljeću (to su na vlastitoj koži dobro osjetili i Hrvati). Tursko carstvo toga vremena nije bilo jako drugačije od ostalih ondašnjih europskih feudalnih država. Kada su 1521 god. Nevest, Dobrečić (mahom današnja Ostrogašica i Planjane Donje), Marčele (Vinovo Gornje i Plananje Gornje) te Partemis/Partemić (današnje Vinovo Donje) došli pod tursku vlast/jurisdikciju (nemamo podataka da su tuda vođene ikakve lokalne borbe; dakle cijeli je prostor „šaptom” pao) – Tursko carstvo je bilo u vrhuncu moći (1521./1522.) i kao svaka imperija vješto je kombiniralo mač i diplomaciju za nova osvajanja.
Taj povijesni scenarij je za stanovništvo tih sela značio relativnu egzistencijalnu sigurnost; Turci (kao inteligentni i iskusni osvajači) nisu radikalno mijenjali lokalne strukture osvojenih pordučja; kao kod svake imperije, bitno je bilo da se efikasno kupi porez tj. harač. Zato su ta mjesta u vrijeme tursko-mletačkih ratova (1538. – 1540./ 1570. – 1573.) pošteđena razaranja, proganjanja i ubijanja stanovništva (kako su se ‘tipično’ vodili ratovi između feudalnih država toga doba). Tako znamo da su Legatovići (dio Nevesta koji nije bio pod turskom vlašću), Unešić i Koprno doslovice sravnjeni sa zemljom 1538. – 1540.,dok je ostatak Zagore „dokrajčen” 1570. – 1573. Isto tako znamo da Nevest i Partemis nisu plaćali „zaštitu“ Uskocima do 1617. godine.
Znači u tome djelu Zagore je ostalo dosta starosjedilačkog stanovništva, što vidimo ne samo po prezimenima nego i po očuvanim toponimima. Taj povijesni usud je vjerojatno omogućio da se i staro prezime Pepur sačuva do današnjih dana i bude živi svjedok onoga vremena kada su Slaveni/Hrvati živjeli u suživotu sa romanskim (pa i gotskim) starosjediocima.
Lijep pozdrav,
Nediljko Budiša
Poštovanje i pozdrav gospodinu Lemi i gopođi Jakoplić,
selo Visoka je prije turskih osvajanja (1521./1522.) oduvijek bilo pod upravom hrvatskih banova iz Knina ili kliških kaštelana. Zato gotovo i nemamo podataka u šibenskim ili trogirskim arhivima o tome produčju u kasnom srednjem vijeku. Jedino su dobro dokumentirane srednjovjekovne granice između Visoke i staroga Nevesta (današnji Cera i Nevest), jer su često puta izbijale svađe i razmirice između banovih podanika sa šibenčanima ili trogiranima. Sigurno su Vam poznati ovi toponiomi: Rapat—Kuk (Laškijevac) – Laška dolina (danas: Oprcin vrta ili Kaštelanska draga?) – Orljak – Ladikina (danas: A'metova) Draga – Buble Sedlo (danas; Bubanj) – Pištet– Gradina (danas: Gradinica) – Križata kamenica – Kulica. Zabilježeni su po prvi put 1396. a ponovo potvrđeni 1434 god. od strane bosanskih kraljeva i hrvatskih banova!
Visoka je vjerojatno podijelila sudbinu većine područja Zagore krajem srednjega vijeka – najkasnije do kraja 16. stoljeća je bila opustošena i dobrim dijelom raseljena. Turske vlasti su u vremenu od ca. 1580 – 1680 god. dovele nove naseljenike. Npr. visočko prezime Bošnjak jasno ukazuje odake su ti ljudi. Koja visočka prezimena nastaju u tome vremenu? Srećom , sačuvani su popisi izbjeglih obitelji iz Zagore za morejskog rata (1684. – 1699.). Tako nalazimo u maticama fra Bonaventure Biloglava iz 1684. za slijedeća prezimena: Melvan, Božić, Dražić, Labrović i Burilović. Međutim, kod tih prezimena ne piše iz kojeg su sela. Slijedeći popis su napravile mletačke vlasti 1709. i tu nalazimo ova prezimena u Visokoj: Dražić, Biluš, Labrović, Burilović, Županović i Nevolić. To su znači starosjedioci Visoke od prije 300 godina.
Znamo da su se Županovići i Biluši odselili. Ali kada su se onda u Visoku naselili Božići, Balovi, Celići, Melvani, Radići, Serdari, Čatlaci, Bošnjaci, Karolići i Leme…. (i neka mi se oprosti ako čije prezime ili nadimak nisam spomenuo).
Očito je da su npr. Božići, Radići i Melvani stigli u Visoku kasnije (vjerojatno iz Čvrljeva i Utora). Dali su se priženili ili kupili/dobili zemlju, teško je znati. Dok je značenje rijetkog prezimena Melvan jasno (turski: „mudri“ ili „učeni“; vidi ogorje.net) prezime Božić je „univerzalno“ hrvatsko (i slavensko) prezime (baš kao i Radić) koje se spontano javilo na mnogo lokacija pa će te morati posegnuti za arhivskom građom kako biste mogli specifično pratiti svoje korijenje. Moje osobno mišljenje jest da biste trebali poći od pretpostavke da su Božići na Visoku stigli iz Čvrljeva. Tu treba započeti svako istraživanje. Druga visočka prezimena kao npr. Balovi ili Celići su vjerojatno nastala od Dražića, dakle dijeljenjem starih rodova.
I sada dolazimo do zagonetke prezimena Lemo. To prezime je slavensko (npr. poljski pisac Stanislav Lem) a ima ga i u bližoj okolici (npr. Lemac u Ostrogašici); nije mi poznato njegovo jezično podrijetlo i značenje. Međutim, ima jedna zanimljivost: 1709 god. nalazimo Nevoliće u Visokoj dok ih danas nema nigdje u Dalmaciji. Sa druge strane (ako se ne varam) jedan dio Lemića u Visokoj se nadimački zove „Zavolić“. Nije li to iskrivljenica od staroga „Nevolić“? Ako je tako, onda su Leme stari visočki rod. Kod Kužića sam pročitao (str. 264) da bi Leme mogle nastati i dijeljenjem starog roda Labrovića.
Bilo kako bilo, trebate obići starije ljude (dok ih još ima) po Visokoj i raspitati se o tim stvarima. Bit će uistinu šteta da sve te informacije zauvijek nestanu.
Šaljem vam srdačan (dobro)susjedski pozdrav iz dalekog Berlina!
Nediljko Budiša
Poštovani gospodine Budiša!
Molio bi vas da napišete nešto o prezimenu Perajica.
Prvi spomen mog prezimena se može pronaći negdje 1684-1685 gdje se spominje Mijo Stipčević zvani Perajica. Spominje se i neki Ilija Perajica i njegovi ustanici iz Cetine isto oko 1685. Zanima me porijeklo roda Perajica od prije 1684. Pretpostavljam da bi se moglo radit o vlaškom rodu. Možda mi možete pomoći oko porijekla roda Stipčevića koji bi mogao biti u vezi s mojim prezimenom.
hvala
Želio bih ovim pokušajem analize kao potpuni laik najprije potaknuti, te onoliko koliko mogu doprinijeti utvrđivanje geneze prezimena i roda Lemo u selu Visoka. Nastanak i podrijetlo prezimena Lemo u Visokoj je zaista velika zagonetka. Po usmenoj predaji u početku u Visokoj nije postojalo prezime Lemo. Prezime Lemo se navodno prvi put spominje kao kovanica Labrović-Lemo, da bi se nakon toga iz nje izdvojilo prezime Lemo. S obzirom na neusporedivo veći broj kuća sa prezimenom Lemo, nego sa prezimenom Labrović, uzimajući u obzir dinamiku množenja obitelji u ondašnjim vremenima, otvara se pitanje istinitosti usmene predaje. Slavensko podrijetlo prezimena Lemo je vrlo upitno. Naime prezime Lemo egzistira i u susjednim nam državama kao npr. u Livnu u BiH, gdje su pripadnici tog prezimena konfesionalno muslimani, te u Italiji pa nije isključena ni mogućnost migracije, odnosno namjesništva u razdobljima mlečanske uprave nad južnom Hrvatskom. Kada bi se odgovorilo na pitanje da li postoje krvne relacije između roda Lemo u Visokoj i u BiH, odnosno Italije, riješili bi ili bili bliže rješenju zagonetke prezimena Lemo.
Poštovani gospodine Perajica,
Perajice su starinom Stipičevići, vjerojatno stari hrvatski rod koji je od pamtivjeka obitavao oko Dinare jer tu i dan-danas na obe strane živi isti etnos (narod) srodan i biološki i kulturno. U Dalmaciji tj. u Zagori Stipičevići su sigurno bili nastanjeni najkasnije u 17 stoljeću. Kad kažem – „Zagora" – mislim otprilike na područje današnjih općina Unešić, Lećevica i Muć
Perajica je nadimačko prezime izvedeno od osobnog imena Petar, u biti, jedna od mnogobrojnih varijacija toga imena. Prema jezikoslovcu Petaru Šimunoviću, (Naša prezimena, 1985.) postoji preko pedesetak varijacija imena Petar (Petar, Pero, Perica, Perak, Perko, Peran, Peraj itd.)
Knjiga krštenih fra Bonaventure Biloglava sadrži prvo explicitno spominjanje prezimena Perajica i to 1683. i 1686.; naime tih godina je kršten Ilija Perajica. Ne znamo kakve veze Ilija Perajica vođa/haramaša ustanika/prebjega oko Cetine (1685.) ima veze sa tim djetetom. Ovo je međutim sigurno: u tome vremenu (1679.-1686.) pripadnici Vašega roda su se pisali kao Stipičević, Perajičić i Perajica. U tim nemirnim, prevratnim i nesigurnim vremenima fra Bone je obilazio sela Zagore i krstio djecu. Na žalost, nije nam ostavio i imena sela iz kojih su novokrštenici potjecali kao ni imena roditelja.
U knjizi fra Bone nalazimo brojne Stipičeviće, pa tako godine 1679. imamo 12 novorođenčadi kod Stipičevića: Jure, Jela, Grgo, Margareta, Manda[2x], Mate, Matija [2x], Ante, Marko, Petar. Godine 1680. imamo 7 novorođečadi: Ivan, Šimun, Ivanka, Kata, Mate, Petar, Anđa, Vid, Margarita, Grgo. Kako vidimo, fra Bone je očito (iz nama nepoznatih razloga) ponavljao ista imena raznih godina. Tako 1684. opet susrećemo Katu, Šimu , Patra i Ivanku a 1685. imamo Lucu dok se imena Vid, Grgo i Margarita ponavljaju. Ono što je posebno interesantno u tim spisima jest da se Kata, Marko i Margarita 1683. pišu kao Perajičići dok su prijašnjih godina (1679., 1680.) nosili prezime Stipičević.
Drugo značajno vrelo podataka je venecijanski zemljišnik iz 1709. i 1711. U Planjanima 1709. nalazimo Grgu, Luku i Juru Stipičevića (ne piše im ime oca) kao glavare obitelji. Ako su to isti Grgo, Jure i Luka koji se kao novorođečad spominju u fra. Boninoj knjizi, onda se radi o zrelim tridesetogodišnjacima koji su zasnovali obitelji. U Planjanima nalazimo i Šimuna te Marka Stipičevića pok. Mate (braća?).
Posebno je interesantno da 1709. u Planjanima nalazimo i Miju Stipičevića pok. Mije. Mihovil Stipičević je rođen 1683. ili 1686. (obe godine ga susrećemo na spisku fra Bone Biloglava). Dali je pokojni Mijo onaj čuveni junak „capitano Michiel Stipigeuich alias Peraiza“ koga sa svojom družinom („Gente“) susrećemo u Skradinu 1684.?
Godine 1709. Stipičeviće nalazimo i u Mir'loviću i to Marka (ne piše mu ime oca), Juru i Grgu pok. Nikole te Luku pok. Frane. Radi se vjerojatno i istim ljudima koje susrećemo i u Planjanima. U to vrijeme su moćnije porodice (a Stipičevići-Perajice su zbog junaka Mije bili moćna porodica Zagore toga vremena) zauzimale turske posjede u više mjesta Zagore. Tek kasnije je mletačka vlast uvela više reda u taj kaos i prisilila porodice da se odluče za mjesto stanovanja, pa tako već 1725. imamo uređen katastar (koji je vjerojatno i dan danas još aktualan).
Godine 1711. čitamo kako su se Grgo (pok. Nikole), Šimun (pok, Mate) i Mijo (pok. Mije) Stipičević iz Planjana te Ante Stipičević iz Mir'lovića preselili u Pribude.
Iste godine (1711.) čitamo kako se Mate Perajica pok. Marka iz Planjana doselio u Čvrljevo. Dvije godine prije (1709.) u Planjanima zaista nalazimo Marka Stipičevića pok. Mate. Ovdje možemo rekonstrirati tri koljena: Mate ima sina Marka koji svome sinu daje isto ime ('djedovo ime na unuka' – tipičan običaj u Zagori do današnjih dana). Perajice iz Čvrljeva vjerojatno potječu od te obitelji.
Kako vidite,već u to doba bili su Stipičevići-Perajice brojan rod. Zacjelo su se neki Stipičevići pretvorili u Perajice dok su oni u drugim mjestima vjerojatno uzeli neka druga prezimena (pogledajte samo u Vašem susjedstvu Božiće i njihova nadimačka prezimena!). To je razlog zašto danas u Dalmaciji imamo razmjerno malo Stipičevića (najviše u Makarskoj) a daleko više Perajica.
Lijepo Vas pozdravljam,
Nediljko Budiša
Lemo i Lemić su relativno rasprostranjena imena po cijeloj Hrvatskoj (pogledati: http://imehrvatsko.net/namepages/view/family_name/prezime-lemic) ali i širem regionu (Lemo i Lemić su prezimena i kod Bošnjaka i Srba). Ime je dakle slavensko ili ako hoćete Indoeuropsko pošto varijacije susrećemo i kod Romana (kad ste već spomenuli Talijane) i Germana (npr. kod Nijemaca su prezimena Lemm i Lemke relativno česta; vidjeti: http://www.verwandt.de/karten/absolut/lemke.html). Naravno, ne treba isključivati mogućnost da su te sličnosti i slučajne.
Osobno bih „krvne relacije“ i genetiku ostavio po strani. Imate dvije mogućnosti/hipoteze. Prvo: Lemo je autohtoni/iskonski visočki rod. Tada je prezime Lemo nastalo grananjem starijih rodova (npr. preuzimanjem nadimka). Druge nema. Kužić piše o vezi sa npr. Labrovićima. Sa druge strane, osobno bih se dobro raspitao o starini nadimka Nevolić/Zavolić. Zašto nalazimo Nevoliće na Visokoj 1709.? Gdje su nestali?
Druga hipoteza: Dali je prezime Lemo stiglo na Visoku kasnije (npr. ženidbom)? U tu svrhu ne bi bilo loše malo „pročačkati“ po maticama i rekonstruirati obiteljsko stablo. Evo jednog zanimljivog traga: kod Kužića (str. 238) možete pročitati kako se Mijo Lemić 1711. doselio iz Kaštel Starog u Donju Vučevicu. Ima li danas Lemića od starine u Kaštel Starom ili Donoj Vučevici? Jesu li se odatle dalje proširili do Visoke?
Nastojte odgovoriti na ta pitanja i pronaći što je više moguće sigurnih podataka, imajući na umu da prezime Lemo (ukoliko nije izvedeno od nekog autohtonog visočkog roda) dolazi na Visoku najranije 1725. (vjerojatno još i kasnije).
Nediljko Budiša
Štovani gosp. Nediljko,
Hvala lijepo na vašem vrlo vrijednom osvrtu i smjernicama u svezi prezimena Lemo. Koliko mi je poznato prezimena Lemo nema kod Srba, a definitivno svi nositelji prezimena Lemo rimokatoličke vjeroispovijesti koji žive u Hrvatskoj su visočkog podrijetla. U Kaštelima, ni u Vučevici ne postoje autohtoni pripadnici prezimena Lemo. Glede rasprostranjenosti prezimena, vrijedno je napomenuti da je ovo prezime rasprostranjeno i na drugim kontinentima u Južnoj Americi (naročito u Kolumbiji i Argentini), te Africi gdje su pripadnici prezimena Lemo rasno crnci. Stoga je jasno da ne postoje krvne veze između visočkog roda prezimena Lemo i ovdje navedenih prezimenjaka koji žive na drugim kontinentima. Ni u kojem slučaju ne bih isključio mogućnost romanskog podrijetla prezimena Lemo, i to iz razloga što je toj skupini naroda na području Italije rasprostranjeno prezime Lemo i to doslovno, bez varijacija. Ipak, držim da je jedna od vjerojatnijih solucija da je prezime Lemo izvedeno iz izvornog prezimena Nevolić, a koje je pak prije toga zbog značenja prezimena preinačeno u Zavolić, koje u obliku nadimka i danas egzistira. Ali i tu postoji čini mi se nerješiv problem u činjenici što se samo mali dio pripadnika prezimena Lemo u Visokoj nadimkom naziva Zavolić.
Poštovanje i Vama,
činjenica što su Vaši prezimenjaci sa obiteljskim nadimkom Zavolići manjina u rodu Lemo na Visokoj, ništa ne govori o njihovoj starini. Evo primjera: u Vašem susjedstvu u Utorima Donjim, izvorišitu staroga roda Zagore – Bučevića, danas nema toga prezimena. Nalazimo samo Baleke, Bojkiće, Bendiće, Kerane ili Pajčiće koja su nastala djeljenjen staroga roda Bučevića (o tome sam ovdje u više navrata ovdje pisao). Interesantno je kako su došljaci (ženici) iz Utora u Ceri sačuvali originalno prezime Bučević (iako ih mi 'domaći' zovemo 'Kerani'). Isto tako je i sa moji rodom Budiša (starinom Budišići) za koji je moguće da potječe od i od dvije obitelji (vjerojatno različitog geografskog podrijetla: „Pomorići“ i „Šubići“.) Većina živućih nositelja toga prezimena iz Cere su starinom Pomorići. Svejedno, danas taj nadimak (Stipanovi) „Pomorići“ ima svega par porodica.
Ukoliko Vi držite vjerojatnim da su Leme naseljenici sa strane, kako rekoh, ne bi trebao biti veliki problem to ispitati, tim više da su sada i mnoge matice dostupne na internetu.
Lijepo Vas pozdravljam,
Nediljko Budiša
Štovani gosp, Nediljko,
Ne znam da li smo se razumjeli. Ako je prezime Zavolić prethodilo prezimenu Lemo, nejasno je zašto danas svi nositelji prezimena Lemo nemaju nadimak Zavolić. S druge strane prezime Lemo kao autohtono postoji u Livnu, Možda postoji mogućnost da je neki mlečanski namjesnik u Livnu stvorio jezgro obitelji Lemo od kojih su neki prilikom Turskih navala ostali i prihvatili islam, a naši pobjegli u Visoku. Naime, kada se uzme u obzir pravac seobe naroda u razdoblju Otomanske imperije realna se čini sveza između prezimenjaka Lemo iz Visoke i Livna. Nejasno je kako se ovo prezime do 20 st. na prostoru Hrvatske i susjednih država nije nigdje proširilo osim u Visokoj i Livnu.
Srdačan pozdrav!
Poštovani gospodine Nediljko,voljela bih da mi kažete nešto o prezimenu Durdov. Koliko znam,Durdovi čije korijene vučem dolaze iz Kljaka.
Unaprijed hvala!
Poštovanje
Gospodine Nediljko možete li molim vas napisati nešto više o prezimenu Nakić,zanima me promjena iz Vojnić u Nakić kroz povijest.
Također bih volio saznati ulogu Vojnića u Zagori.
Srdačan pozdrav.
Poštovanje g.Nediljko,
htio bih vas zamoliti z a jedan savjet u vezi istraživanja.
Naime istražujući svoje porjeklo primjetio sam kako mi se preci u Sinjskim maticama krštenih spominju 1703. i 1714.
1703. nije upisana župa gdje je krštenje obavljeno, no 1714. je upisana župa gdje je krštenje obavljeno. Navedeno je ime župe “Santa Maria”.
Anno Doni.1714. die.12. Augusti
Ego fra: Hieronymus Covacevic a Cetina
Parochus huius Ecclcsie Parochiahis sante
marie Gratiorus…
Na internetu sam malo pregledavao koja bi to župa bila i naišao sam na stranicu Nevest-Cera gdje piše kako se njena crkva zove Sveta Marija, a i također piše kako je u talijanskom jeziku drugi naziv za Nevest “Santa Maria”.
Na straniciama Fanjevačka provincija Presvetog Otkupitelja piše kako je nakon oslobođenja od turske vlasti g. 1686. stvorilo se široko župno područje koje je obuhvaćalo: Divojeviće, Kladnjice, Čvrljevo, Visoku, Sratok (Bogdanovići), Vinovo i Sitno. Župa je pripadala sinjskom samostanu sve do 1966. godine.
Te nadalje piše kako se stare župne matice od XVII. st. nisu sačuvane. Koje su sačuvane čuvaju se u HAZ-u (M. k. 1838; knjiga vjenčanja iz Sitnog Gornjeg 1825.-1867.).
No ništa ne piše što je sa maticama iz 18.st. (1700.-1800)
Nadalje pronašao sam matice za župu Sitno rođeni vjenčani i umrli od 1725-1839. Ovdje me zanima da li se ta župa Sitno odnosi na Sitno u današnjoj opčini Prgomet. Ako se odnosi ima li možda neke nade da je popisivana i župa Nevest ili su njene crkvene knjige nepovratno izgubljene/uništene.
Hvala,
Petar
Gosp.Nedeljko Topic drzi da su”TOPHIE i BALSHE svojevremeno osvojili Rasku,Duklju i Bosnu”.Za ovu svoju tvrdnju TREBALO JE DA NAVEDE DOKAZE,tj.literaturu i i izvore gdje je ovo nasao.Nijedan historicar srednjovjekovne Bosne nije naveo da su Tophie i Balshe svojevremeno osvojile Bosnu!
Poštovani gospodine Nediljko!
Molim vas,možete li mi reći više o porijeklu prezimena Labrović?
Nisam stručnjak za ovo područje, međutim htio bih napomenuti da mi se prezime Pepur čini vlaškog (rumunjskog) podrijetla… Prvo, kratko je, završava na -ur. Vlaška uglavnom završavaju na -ul, -at, -as, -or. Drugo, neodoljivo podsjeća na rumunjski iepure, iepuri (zečevi). Vlaški l’épur. Možda krivi trag, ali ipak…
Poštovani,
Interesira me vezano za prezime >Stipčević na području Ostrogašice. Nedavno sam dobio zapis iz nekih Mletačkih spisa pohranjenih u šibenskoj knjižnici. Naime, u Ostrogašici je 1746. postojao Frane Stipčević zvan Madžar, sin Luke. Taj isti Luka je bio sin Frane, kako ste gore naveli, i taj bi zapis trebao biti iz 1706. Naše stare seoske predaje navode da smo mi Madžari prvi doselili. Međutim u tim spisima postoje skoro sva današnja ostrogaška prezimena, ali nema Madžar. Jedina poveznica iz tog vremena je dotični Frane zvan Madžar. Zanima me, a po mom mišljenju je vrlo vjeroatno, da je jedan ogranak opstao mijenjajući prezime. Također je bio i Mate Stipčević zvan Jaman, također današnje prezime.
Hvala!
Unaprijed zahvaljujem!
Poštovani gospodine Budiša, moje ime je Ivan Dželalija podrijetlom sam iz Nevest-Cere od loze Ivčinovića Išinih. Moja pokojna baba je iz Cere preime Pućo (kovači), a njena pokojna majka znači moja prababa je Budiša. Kako već duže vrijeme pratim Vaše vrijedno pisanje o naše i vašem selu molio bih da mi pomognete u rasvietljavanju porijejkla Prezimena Dželalija.
Lp.Ivan
Poštovani gospodine Budiša, budući da je moje prezime Piteša, a imam puno povijesnih podataka na kojim područjima je obitavalo zadnjih 600 godina, pogotovo zadnjih 350 god. i gdje danas žive oni koji održavaju u ovo vrijeme najvažnije stanište tog prezimena (morlačko-vlaško ), prethodno naveli ste meni nepoznato slijedeće :
A sada odgovor “Gospodinu L”: uistinu, prezime Pepur je jedinstveno kao i neka druga prezimena (Aužina, Goreta, Nakić, Piteša, Parat, Jaman, Mrčela) sa područja na potezu Mirlović-Zagora/Ostrogašica/Podumci/Planjane Donje/Vinovo Donje/Nevest – i ‘zvuče’ jako latinski.
” A sada odgovor “Gospodinu L”: uistinu, prezime Pepur je jedinstveno kao i neka druga prezimena (Aužina, Goreta, Nakić, Piteša, Parat, Jaman, Mrčela) sa područja na potezu Mirlović-Zagora/Ostrogašica/Podumci/Planjane Donje/Vinovo Donje/Nevest – i ‘zvuče’ jako latinski.” Što Vas je navelo da prezime PITEŠA priključite području – ” Mirlović-Zagora/Ostrogašica/Podumci/Planjane Donje/Vinovo Donje/Nevest ” jer u mojim istraživanjima nisam dobio nikakav znak , orjentir da bih treba češljati po tom području. Još samo jednu digresiju prezime Piteša nije izvorno, nego Pitešić, a jedan od vođa uskoka u bitci za Klis 1596 .bio je prema navodu Mate Pitešić iz trogirske zagore !
Poštovani
da li znate podrijetlo obitelji Ivančević iz Cere?
LP