Prezimena Munivrana, Munižaba, Munikravić i Munikoza…

Hrvatska prezimena tipa Munivrana, Munižaba, Munikravić i bošnjačko prezime Munikoza s jezičnog motrišta su nadimačke složenice, sastavljene od glagola munuti i imenica vrana, žaba, Kravić i koza.

Svršeni glagol munuti značenjski je u Velikom Anićevu rječniku opisan kao: udariti udarcem kratkog poziva i nevelike brzine ili suzdržano u leđa ili rebra, obično laktom.

U Milana Nosića glagol munuti znači: naglo ući ili izići, naglo proći, nestati.[1]

Munivrana

Kad sam 2004. godine završavao moju knjigu Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Otok na Cetini[2], onda mi je tridesetak anketiranih u selu Gala, općina otok na Cetini, u kojem živi gotovo trećina svih Munivrana u Hrvatskoj (26 obitelji, 99 duša) potvrdilo da glagol munuti ili muniti znači ugrabiti nešto na brzinu, drpiti, maznuti iznenadno. Dakle munuti u govorima Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine ne znači klasično ukrasti, već iznenadno, brzinski otuđiti nešto sitno, najčešće nevrijedno kao što je vrana, žaba.

Čak kad je riječ o vrani, onda u Gali rečeno je tada nema razloga da netko nekom mune vranu, koje je posve nevrijedna, jer se primjerice meso te ptice u tim krajevima ne jede, pa je mnogo vjerojatnije da bi mogla biti vrana strašilo, kojom su ratari domaćini plašili prave vrane i ine štetočine da bi zaštitili svoja žitišta prije žetve.

Što se pak tiče Munivrana u Hrvatskoj, prema popisu iz 2001. godine u 13 naselja živi 71 obitelj i 235 osoba s tim prezimenom. Najviše ih je: u Gali (26 obitelji, 88 duša), Splitu (14, 44), Glavicama pokraj Sinja (6, 20), Zagrebu (6, 20), Sinju (5, 14), Solinu (5, 11).

Munivrane su se nastale od starijeg roda Bešlića, koji je starinom iz Rakitna i Rastovače u zapadnohercegovaćkoj općini Posušja.

Posve je sigurno da su Bešlići u istočni dio Cetinske krajine prebjegli 1687. godine s onih pet tisuća Hrvata katolika s područja Rame, Duvna, Livna, Kupresa, Glamoča, Doljana i Rakitna te da su pri dolasku imali poteškoća s na to područje već prispjelim stanovnicima povijesne Poljičke Knežavine. Primjerice harambaša Nikola Podbiočić iz Rakitna, koji je 22. lipnja 1692. godine od providura D. Dolfina dobio oranice u Vedrinama pokraj Trilja, tuži se venecijanskim vlastima da su Poljičani njegovoj 16-članoj obitelji preoteli sve osim dva kanapa oranice. Stoga je opći providur A. Mocenigo zapovjedio Poljičanima 26. travnja 1698. godine da mu vrate 30 kanapa zemlje.[3]

Godine 1694. Bože Bešlić, također doseljenik iz Rakitna, smjestio je u Vedrinama 20 osoba, pa su mu mletačke vlasti dodijelile 40 kanapa zemlje, koja je do tada pripadala Juri Radanoviću iz Poljica[4]. Favoriziranje Hercegovaca na štetu Poljičana vjerojatno je rezultat okolnosti da su prebjegli iz druge države (Turske) i izgubili sve veze s dotadašnjim prebivalištima.

Dakako sukobi oko zemlje događaju se i među doseljenim Hercegovacima. “Jure Bešlić i Mijo Podbiočić dobili su zemlje ispod kuće u Vedrinama pokraj Trilja. Međutim tu se 1696. godine nastanio Jure Vukas(ović), vjerojatno iz Rakitna s 20 osoba u mjestu Čuliću (?) uz posjede Rozića. On je počeo smetati Bešliću i Podbiočiću uživanje dobivenih zemalja pa mu je opći providur 1699. godine to izričito zabranio. Vukas(ović) je također smetao i Mati Lipotiću. Kad su Bešlić i Podbiočić počeli smetati Vukas(ović)u, on se potužio općem providuru. Te godine (1697) opći providur S. Capello zabranio je Jakovu Staziću i Petru Pezeljeviću i još nekim Poljičanima, uznemiravati novog podanika Juru Bešlića: neka ga puste na miru da obrađuje svoja dva kanapa zemlje u Vedrinama, gdje je sagradio kućicu za 18-članu obitelj.[5]

Bez obzira na te sukobe Hercegovci se, većinom iz Rakitna, predvođeni harambašom Petrom Šipićem pokojnog Stipana smještaju u posve novom naselju pokraj Trilja, kojeg su po zavičajnom Rakitnu prozvali Rakićanima. Od ukupno 26 doseljenih rakitskih obitelji najbrojnije su one s prezimenom Bešlić: Grgur Bešlić pokojnog Mije (8 članova, 13 kanapa), Grgur Bešlić pokojnog Ivana (14, 21), Marko Bešlić pokojnog Petra (5, broj kanapa u izvorniku nečitljiv), Jure Bešlić pokojnog Mije (14, 12), Nikola Bešlić pokojnog Ilije (5, 18), dok je ime Marka Bešlića u izvorniku prekriženo.[6]

U matici umrlih stare župe Sinj 1756. godine u selu Gali zabilježena je smrt Bože Bešlića zvanog Munivrana, a njegova supruga Kata Bešlić Munivrana preminula 1768. godine.[7]

U maticama stare župe Otok 1760. godine u Gali je prvi put upisano i dvoriječno prezime Bešlić Munivrana, a desetak godina ranije (1751. godine) u Rudi, također župa Otok, dio Bešlića počeo je dopisivati svom prezimenu Botica, dakle Bešlić-Botica. Dakle Munivrane i Botice nastale su od starijeg roda Bešlića.

U Hrvatskoj postoji i prezime Vrana: prema popisu iz 2001. godine u četiri naselja 12 obitelji s 23 duše. Najviše ih je u Zagrebu (sedam obitelji, 11 duša), Čakovecu (3, 7).

Munižaba

Munižaba je također dvoriječno nadimačko prezime koje se sastoji od glagola munuti i imenice žaba.

U Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja živi 17 obitelji i 36 osoba s prezimenom Munižaba. Najviše ih je: u Zagrebu (osam obitelji, 21 duša), Gračacu (3, 5), Rijeci (2, 4), Splitu i Krnici pokraj Marčane po (1, 2).

Munižabe su pretežito srpske narodnosti.

Munikravić

Munikravić je također dvoriječno prezime, sastavljeno od glagola munuti i prezimena Kravić.

U četiri naselja u Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine živi pet obitelji i osam duša s prezimenom Munikravić: u Srednjoj Meminskoj, općina Majur (dvije obitelji, tri duše) Zagrebu i Županji po (1, 2) i Silašu, općina Šodolovci (1, 1).

Prezime Kravić je nadimačkog podrijetla, jer je netko iz nepoznatih razloga dobio nadimak Krava, bez obzira je li riječ o ženskoj ili muškoj osobi.

Drugi član tog prezimena Munikravić je prezime Kravić, koje je popis iz 2001. godine zabilježio u 12 naselja u Hrvatskoj s 22 obitelji i 47 duša, a najviše ih je na dubrovačkom području: u Čilipima (četiri obitelji, 11 duša), Dubrovniku (2, 6), Novoj Mokošici (1, 3) te u Zagrebu (4, 14), Vinkovcima (2, 5), Puli (2, 4) itd.

Slično je i prezime Dulikravić, koje je popis iz 2001. godine zatekao sa 21 obitelji i 59 duša, kojih više od polovice (11 obitelji, 31 duša) živi u Velikom Pogancu u općini Rasinja, zatim u Koprivnici i Prkosu pokraj Škabrnje po (2, 6) itd.

Munikoza

Munikoza je također dvoriječno prezime, sastavljeno od glagola munuti i imenice koza.

Munikoza je bošnjačko prezime, a njegovi nositelji danas žive: u Skrobučanima (Rama), Čelebićima (Konjic) i Višegradu.

Literatura

  1. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998-, str. 218.
  2. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Otok na Cetini, Split-Otok na Cetini 2004.
  3. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. I 18. Stoljeća, knjiga I., Sinj 1995., str. 93.
  4. Isto, str. 94.
  5. Isto, , str. 94.
  6. Državni arhiv u Zadru Venecijanski zemljišnik iz 1709. za naselje Rakićane .
  7. N. Bezić-Božanić, Stanovništvo Sinja u Lovrićevo doba, str. 126. i 158.; Zbornik Cetinske krajine, Ivan Lovrić i njegovo doba, Sinj 1979.

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.