Prezime Krstulović i Krstulović Opara

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u 22 naselja Republike Hrvatske živi 295 obitelji i 503 duše s prezimenom Krstulović.

Najviše ih je u Splitu: 149 obitelji s 369 duša, što su čak četiri petine svih pripadnika tog roda u Republici Hrvatskoj.

Osim što je znamenito splitsko, Krstulović je i staro bračko prezime: u Supetru (osam obitelji, 22 duše), Škripu (3, 5) i Postirama (1, 2).

Krstulović je i prva polovica 15 hrvatskih dvorječnih prezimena: – – Krstulović Opara: u Splitu (11 obitelji, 29 duša); u Supetru (1, 2); u Zagrebu (2, 2);

  • Krstulović Relija: u Splitu (2, 7);
  • Krstulović Jelić: u Splitu (2, 6);
  • Krstulović Relja u Splitu (1, 3).

Jedanaest dvorječnih prezimena nosi po jedna osoba: u Splitu Krstulović Bakotin, Krstulović Franica, Krstulović Gazzari, Krstulović Gluščević, Krstulović Krpetić, Krstulović Kučinić, Krstulović Palmina, Krstulović Šifner; u Dubrovniku Krstulović Koštro; u Hvaru Krstulović Meneghello i u Puli Krstulović Mišović.

S jezičnog motrišta Krstulović je patronim od osobnog imena Krstul, u čijoj je osnovi grčki pridjevak Christos, koji katolici za razliku od pravoslavaca (Hrist) izgovaraju prema zakonima latinskog čitanja kao Krist, sa značenjem pomazanik, a što je isto kao Mesija u hebrejskom jeziku, dakle onaj koji će stvoriti čovječanstvu Kraljevstvo Božje na zemlji; kralj, spasitelj.

U riječi Hristos odnosno Cristus samoglasnik „i“ zamijenjen je slavenskim poluglasom (6) koji je srastao sa suglasnikom „r“ i pretvorio se u vokalno odnosno slogotvorno „r“. Dakle u ovom slučaju nastalo je osobno ime Krst, a ista promjena dogodila se i u glagolu krstiti i brojnim prezimenima: Krstajić, Krstanović, Krstić, Krstičević, Krstičić, Krstović, Krstojević, Krstonić itd. Dakle od imena Krst(o) i dodatog mu latinskog dometka –ul dobiveno je hipokoristično ime Krstul, od kojeg je stvoren pridjev posvojni Krstul-ov i prezime Krstulov-ić.


Andro Krstulović Opara, izvor fotografije: HDZ

„Pogrešno se smatra i navodi, ističe najbolji poznavatelj hrvatskog prezimenoslovlja P. Šimunović, kako su sva imena na –ul (pa i Krstul) vlaškog odnosno rumunjskog podrijetla, Naime taj –ul u naših (hrvatskih) imena je trojakog postanja. Uz primorje, osobito u primorskim gradovima gdje je romanski utjecaj za doseobe Hrvata i nekoliko stoljeća zatim bio dominantan, taj –ul (talijanski –olo) pojačava hrvatska hipokoristična (skraćena) imena (svetačkog) podrijetla: Ivul(ić), Franul(ić), Markul(in), Pejul(ić) (od Pejo = Petar), te Krstul(ović) i mnoga druga. Kad smo na splitskim imenima, posebno naglašava Šimunović, spomenimo i ono najuglednije Marul(ić). Taj sufiks dodavao se i pokraćenim hrvatskim dvoleksemnim imenima: Hranul(ić), (od Hranimir). Kresul(ić) (od Kresimir), N(j)egul (od Njegovan), Prvul(ović) (od Prvoslav) itd. U takvim imenima izvan romanskog utjecaja na hrvatskom jezičnom području nastavak –ul je uglavnom slavenskog podrijetla, što dokazuje njegova prisutnost u narodnim imenima drugih slavenskih naroda.“[1]

S ovim ne smiju se miješati prezimena tipa: Kožul, Štedul. Žungul, Žužul, Bračulj, Srkulj, Matavulj, Drakulić, Fižulić, Katulić, Matulić, jer su ona vlaškog podrijetla, a u Hrvata su stigla s turskim osvajanjima ili pak s vlaškim stočarima, koji su sa svojim stadima dopirali i do zapadne Istre.

M. N. Kuzmanić, najbolji poznavatelj splitskih prezimena, utvrdio je „da su Krstolovići, prisutni u gradu (Split) od 1601. godine, a doselili su iz Poljica, vjerojatno iz sela Srinjina.“[2]

U ispravi, datiranoj 1658. godine u Docu Gornjem (Poljička Kneževina), spominje se u ulozi svjedoka Jura Krstulović, koji zajedno s Petrom Mandićem i Marinom sestrom Anom potvrđuje da „Mare, žena pokojnog Petra Bilića, potpuno ovlašćuje svoje stričeve Pavu i Marka Selverića da mogu raspolagati svim njezinim „ča se nahodi u Docu, da su gospodari od svega moga“.[3]

Da je Jura iz Doca Donjeg (Srinjine su mu prvo susjedstvo) rodonačelnik splitskih Krstulovića, a i onih što se služe dvorječnim prezimenom Krstulović Opara, a da su k tome još i dalekog podrijetla iz srednje Bosne, svjedoči prvi upis pripadnika tog roda u splitskim maticama:

  • Jure (prije 1599 – 1669) i njegova supruga Lucija upisani su u matici umrlih s prezimenom Opara;
  • Jurin brat Ivan, koji je umro kao tridesetgodišnjak (1595 – 1625, također je zabilježen s prezimenom Opara;
  • Jurin sin Mijo (1649 – 1710) prigodom ženidbe s Barom Kakučinić (vjerojatno poljičko prezime Kačunković, Kačunko) upisan je također prezimenom Opara.

Tek je Jurin unuk i Mijin sin Jure (nosi djedovo ime) (1672 – 1743), oženjen 1695. godine Anom Alujević Španjol, naveden s dvorječnim prezimenom Krstulović Opara, što su njegovi potomci prihvatili i održali do danas.[4]
Andro Krstulović Opara, aktualni splitski gradonačelnik, u jednom interviewu ovako je objasnio postanak svog dvorječnog prezimena. „Selo Opara u srednjoj Bosni, odakle su moji časni pradidovi, koji su ginuli za ‘krst časni bijuć boj’ i tako dobili prezime Krstulović. Moje prezime Krstulović Opara donijeli su u ponosnu Poljičku Republiku i s Mosora došli u Split! Turcima i janjičarima usprkos!'[5]

U drugoj polovici 19. stoljeća, posve precizno godine 1856. godine Kata Opara iz Sinja, iz obitelji koja je imala građanski status udala se za splitskog notara Ivana Božića. U ovom slučaju riječ je o grani splitske obitelji Krstulović Opara, koja se već ranije preselila u Sinj. Četiri godine kasnije (1860, godine) Katin je otac sudac Toma Opara od Austrije dobio plemićki naslov s pridjevkom von Signertahl. Iz obitelji splitsko-sinjskih Božića je i poznati hrvatski književnik Mirko Božić (1919-1995), pisac romana i drama ratne i društvene aktualne tematike iz sela Dalmatinske zagore i grada Sinja (romani Kurlani, Neisplakani, drame Devet gomolja i Pravednik).

Inače splitski Božići izumiru 1865. godine smrću Ante Božića rečenog Žutonić, splitskog tiskara.[6]

Dakle splitski Krstulovići su stari i znameniti rod, koji se vremenom razgranao: na Manušu i Lučcu Opare i Relije, u Varošu Ajduk i Kese te kasnije Marinka i Spadin, ali i Jelić, koji su se vremenom posve odvojili od Krstulovića.

Splitski Krstulovići imali su i trojicu svećenika: Mihovila (1675-1738) od varoške grane: Antu Reliju (1764-1786) koji je stigao postići stupanj đakona, te Luigija Oparu (1809-1889, kaptolskog prepozita.[7]

Godine 1816. zabilježeno je da je Splićanin Stjepan Krstulović rečeni Kese dužan 388 venecijanskih lira pomorskom prijevozniku iz Kaštel Lukšića Špiru Franiću rečenom Telentov, koje je on posudio za trgovinu.[8]

Prema austrijskom zemljišniku iz 1832. godine u Splitu prebiva 109 Krstulovića, pretežito težaka, koji su posjedovali vlastitih 51.045 metara četvornih uz pretežitu vlastitu obradu, dok na čak 13 puta većoj površini to obavljaju kao koloni. Osim toga splitski Krstulovići su svojih 3610 metara četvornih dali u kolonat splitskim Tomićima. Krstulovići su važili za bogatije Splićane, jer su po glavi imali 4342 metra četvorna obradivih poljopovršina.

Uz težačke poslove Krstulovići se bave i obrtničkim djelatnostima: postolari, mastioničari, mesari, ali zarađuju sredstva za život i kao pomorci.

U knjizi Povijest otoka Brača D. Vrsalović se bavi i bračkim Krstulovićima, kako onim plemenitog roda tako i pučanima s tim prezimenom.
Taj povjesničar tvrdi da su obitelji bračkih Krstulovića, bez obzira jesu li ostali vjerni tom prezimenu ili su ga zamijenili nekim drugim, bili dio drevnog bosanskog plemena Krstića.

Tako primjerice brački su Dominisi odnosno Gospodnetići iz plemena Krstića i pripadaju rodu Šimkrakovića iz Bosne, a doselli su na Brač 1341. godine iz Ugarske preko Raba. Susreću su se u Gornjem Humcu u XV. stoljeću, odakle se dio spušta najprije u Dol, u čijim se maticama navode od početka njihova vođenja. Nad vratima kuće dolskih Gospodnetića sačuvan je njihov obiteljski grb, inače jedan od najljepših na otoku iz doba baroka. Gospodnetići, zabilježeni u Postirama 1598. godine, a koji su prezime latinizirali u De Dominis, ne pripadaju istoj plemićkoj lozi. Međutim oni su nazočni u povijesti otoka s nekoliko istaknutih pojedinaca: Pavao Dominis, brački kancelar na Levantu i Moreji, pop Dominik Gospodnetić, brački pjesnik i istaknuti intelektualac, kipar Pavao Dominis, koji obavljao poslove pri gradnji šibenske katedrale.[9]

Brački pak Antičevići (Antichevich) su stara plemićka obitelj iz roda Krstića, a stigli su na Brač iz Bosne preko Makarskog primorja: u Škripu se upisuju u matice od 1635., u Dolu od 1682. i u Bobovišću kao Krstulovići vulgo Antičevići od 1725. godine. [10]

U dodatku popisu izvornih plemića otoka Brača iz 1657. godine, zabilježeni su Krstulovići vulgo Lozići odnosno Krstulovići alias Loze.[11]

Iz roda Krstulovića su i plemići Poljičke Kneževine, koji su tu doselili iz Bosne, a upisivani su u maticama Ložišća i Bobovišća u XVIII. stoljeću kao Carstulovch seu Biscupovich i Dragichevich vulgo Biscupovich. [12]

Preci bračkih Dragičevića spominju se u Poljičkom statutu kao bosanski plemići iz roda Krstulovića i plemena Krstića. Najprije su doselili u Donji Humac, ali su se kasnije u XVII. i XVIII. stoljeću proširili po Škripu, Sutivanu, Supetru, Povljima, Nerežišćima, ali uvijek s napomenom da su „iz Donjeg Humca“.[13]

Iz roda Krstulovića i plemena Krstića je i stara bosanska plemićka obitelj Juras, koja je preko Makarskog primorja stigla u Bobovišće i Ložišće, a upisani su u matici 1726. godine kao Krstulović vulgo Juras.[14]

Krstulovići, brački pučani, zabilježeni su u dvjema važnim otoćkim ispravama, i to u Donjem Humcu, Supetru, Škripu, Dolu, Postirama i Bolu: popisu pučana koji su primili sol od Države 26. siječnja 1574. godine i popisu pučana u vezi s novačenjem za bračku galiju 1625. godine.[15]

Na šibenskom području 1496. godine zabilježen je Jacobus Carstulovich de villa Parhovo i 1602. godine u Primoštenu je upisano dvorječno prezime Krstulović rečeni Antičin.[16]

Važniji izvori i literatura

  1. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 137-138.
  2. M. N. Kuzmanić, Splićani: obitelji i prezimena, Split MMVIII. str. !56.
  3. M Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003., str. 46.
  4. Državni arhiv u Splitu, Odjel matica, najstarije matice grada Splita (umrlih i vjenčanih).
  5. J. Korbler, Interwie s Androm Krstulovićem Oparom, Jutarnji list od 7. lipnja 2016.
  6. M. N. Kuzmanić, op. cit., str. 51.
  7. M. N. Kuzmanić, op. cit., str. 157.
  8. V. Omašić, Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, Kaštela 2001., str. 668.
  9. Isto, str. 198,
  10. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968., str. 195.
  11. Isto, str. 201.
  12. Isto, str. 210. i 211.
  13. Isto, str. 211.
  14. Isto, str. 211.
  15. Isto, str. 216-218.
  16. I. Ostojić, Onomastika šibenskog kraja, feljton, treći dio, str. 320; Zbornik Kačić Split 1989/189o, broj XXI-XXII.

Možda vam se svidi

1 komentar

  1. Nikša pl. Kuščić says:

    Antičevići brački plemići nemaju nikakvog krvnog srodstva sa Antičevićima Krstulovićima koji su bili pučani. To je Duišin u svom zborniku plemstva sve netočno donio podatke. Plemići Antičevići živjeli su samo u Dolu i Škripu. Tako ni Jurasi, Biskupovići i Dragičevići nisu bili nikakvo plemstvo opet je Duišin poljičke Dragičeviće poistovjetio s bračkim, dok Biskupovići od roda Ščapanović su plemići ,a od roda Krstulović su pučani. Te podatke sam pronašao u crkvenim maticama i arhivma. S velikom pričuvom treba uzeti Duišinovo dijelo Zbornik Plemstva.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.