Plemeniti Beloševići iz Martinca Orehovičkog

U subrežju Strugače od Sv. Vida preko Komora između Vojnić brega i Martinca Orehovičkog na vidljivom polubrijegu smjestila se živopisna kapela Sv. Martina uključena u župu Orehovica, koja je raširila svoja krila nad obitelji Belošević, kao i nad sve ostale žitelje smještene uz cestu koja se u Brestovcu Orehovičkom grana k svome smiraju prema Orehovici ili Bedekovčini u pitoresknom kraju zvanom i Srce Zagorja.

martinec-wide
Martinec Orehovečki. Izvor: WorldMapz (2)

Ime kapele se prvi put spominje u kanonskoj vizitaciji iz 1379., dok samo selo Martinec tek 1639. Ruševna kapela je kroz minula stoljeća više puta obnavljana, a cjelovito je iznova prošireno sagrađena 2004.

U ovoj rodoslovnoj crtici plemenite Zagorce iz srca Hrvatskoga zagorja pratimo kroz rod gospodina Ivana pl. Beloševića iz Martinca Orehovičkog danas kbr. 76. (stari broj 15), a nabrojali smo i druge nobiles-rodove, koje su kroz minula stoljeća u Matične knjige uredno upisivali vrijedni župnici župe Orehovica.

Prvi pronađeni zapis nobiles=plemeniti za Beloševiće je iz 1635., za Kunoviće iz 1735., za Kudeliće iz 1738., za Končiće iz 1739., za Sente iz 1741., (vjerojatno ima i više takvih rodova), a upisane godine istovremeno ne znače da je to i točno doba dodjeljivanja plemstva te na tom putu postoji prostor za mnoge daljnje istrage (3). Za rod plemenitih Beloševića godina oplemićivanja 1635. provjereno je točna. Zanimljivo je bilo zapaziti u maticama da se krug plemenitih obitelji skoro u pravilu ženio među sobom, i to još do oko sredine XX. stoljeća kada su već sve te obitelji bile dobrano prevedene u vinogradarsko-ratarsku ili građansku zbilju. Stoga neka ovaj rodoslov obitelji g. Ivana Beloševića posluži i drugim potomcima plemenitaša ovoga kraja kao predložak za vlastita genealoška istraživanja.

O plemstvu i grbu obitelji Belošević

belosevicGrb i nadnevak njegova izdavanja zabilježen je u knjizi ‘Plemstvo Hrvatske i Slavonije’ (4), gdje se pod prezimenom ‘Belošević’ navodi da je plemstvo i grb gospodinu Stjepanu Beloševiću kralj Ferdinand Habsburški dodijelio 30. siječnja 1635., a opis grba glasi: “Štit s grbom te na plavoj podlozi zlatan lav s mačem, a na mjestu kacige sablja u ruci odjevenoj u crveno”.

Elementi grba ukazuju da plemstvo dodijeljeno Stjepanu Beloševiću ide u red takozvanog armalnog plemstva, temeljenog na ratnim zaslugama (sablja nad štitom) i za osvjedočenu hrabrost (lik lava).
Dodjela plemstva Stjepanu Beloševiću 1635. pada u vrijeme kad su velike turske provale u Hrvatsku bile okončane, i to nakon mira sklopljenog s Austrijom na rijeci Žitvi 1606. Od manjih turskih upada (četovanja) Austrija se sljedećih desetljeća branila u Hrvatskoj snagama Vojne krajine – varaždinskog i karlovačkog te brodskog generalata (5). U isto vrijeme Austrija se uplela u iscrpljujući Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.) širom Europe i to kao predvodnik Katoličke lige protiv zemalja Protestantske unije. Taj je rat, između ostalog, prepolovio stanovništvo Njemačke, a cijelu Europu unazadio za stoljeće. U tom je ratu habsburški vojskovođa Wallenstein u svojoj armiji imao čak 19 pukovnija hrvatske lake konjice ukupno s oko 30.000 konjanika konjanik(6).

U ratu protiv Šveđana, 1630. – 1635., te su snage, upravo uoči dodjele plemstva Beloševiću, zauzele Prag i Leipzig. Vremensko podudaranje upućuje na vjerojatnost da je Stjepan Belošević odlikovan plemstvom za zasluge baš u tim bitkama (7). Hrvatski sabor potvrdio je plemstvo Beloševića tek 1827., čime ono dobiva još značajniju vrijednost. Tada taj indigenat (potvrđivanje plemićke titule) dobili su vjerojatni Stjepanovi potomci, i to podbilježnik Varaždinske županije Josip i njegova braća Tomo i Ivan Belošević. Bilo bi zanimljivo istražiti matice od Stjepana iz 1635. ili Josipa, Tome i Ivana iz oko 1827. da se i na taj način potvrdi sveza u rodu do današnjeg g. Ivana Beloševića iz Martinca Orehovičkog. Taj težak i dugotrajan posao bi se mogao obaviti pretragom matica u svim župama u zapadnom Zagorju u kojima su Beloševići najbrojnije zastupljeni, i to: Đurmanec, Krapina, Petrovsko i Pregrada. To i jesu naselja od kojih bi u jednom od njih moglo biti vrelo svih Beloševića (8).

Podrijetlo prezimena Belošević

Beloševići su Hrvati najvećim dijelom podrijetlom iz šire okolice Krapine. Najviše Beloševića u proteklih sto godina rođeno je u Podbrezovici kraj Đurmanca gdje se svaki drugi stanovnik prezivao Belošević (9).

U zbirci dokumenata obitelji grofova Sermage (10), prezime Belošević je prvi put pronađeno 1607. kao zapis u poglavlju “Kostelski dio posjeda, spisak inkvilina”, i to Juraj Belošević, želir=inkvilin=slobodnjak sa skupnom obvezom plaćanja oko 9 – 10 krajcara koliko su, na primjer, plaćali gospodaru grada Krapine i srednje imućni građani krapinskog trgovišta, što znači da su i prije dobivanja plemstva Beloševići bili slobodnjaci, a ne kmetovi.

Raširenost prezimena Belošević

U Hrvatskoj danas živi 1163 Beloševića u preko 400 domova. Beloševići su prisutni u većini hrvatskih županija, i to u ukupno 72 općine i 129 naselja, najviše u Zagrebu 233/98, Podbrezovica (Đurmanec) 184/48, Đurmanec 84/96, Krapina 43/15, Slatina Svedruška (Petrovsko) 40/15, Pregrada 12/3, Gornja Plemešćina (Pregrada) 9/3 i Žutnica (Krapina) 9/3 (11).

Danas u Martincu Orehovičkom nalazimo tri obitelji Beloševića u domovima čiji su čelnici imena Ivan, Josip i Rudolf. Dolazak njihovih predaka na područje župe Orehovica vjerojatno se može poistovjetiti sa završetkom Tridesetgodišnjeg rata 1648. ili nakon mira s Osmanlijama sklopljenog u Srijemskim Karlovcima 1699. kada se raspušta hrvatska laka konjica te počinje seoba Beloševića u mnoge strane Lijepe naše – ali i diljem Europe kao privatnih bojovnika nekih grofovskih vojski – pa tako i iz zapadnih dijelova Hrvatskog zagorja u širi prostor župe Orehovica. Zasigurno poslije takvih teških ratova proces povratka stanovništva na stara ili nova ognjišta trajao je oko sto godina. U prostoru doseljenja, na brijegu Kolemnici naziru se ruševine neke utvrde ili kurije (12) možebitnog prvoga ili usporednoga utočišta plemenitih Beloševića u orehovičkom kraju u čijim su župnim maticama rođenih (13) upisivani od 1858., pa se pretpostavljeno doseljenje i udomljenje na sadašnjim okućnicama, vjerojatno, zbilo tek iza 1800.

Rodoslov obitelji Ivana i Anice Belošević r. Galic iz Martinca Orehovičkog 76.

Kako je već rečeno, prvi zapisani nositelj prezimena Belošević je nađen na popisu inkvilina grofa Sermagea iz kostelskog kraja na početku XVII. stoljeća, i to:

Ivan Belošević i Anica Galic

Juraj Belošević, 1607. kao inkvilin te vjerojatno njegov sin ili brat

Stjepan nobiles Belošević, kojem je 1635. dodijeljeno plemstvo.

Iza poratne stogodišnje seobe nakon mira 1699. nailazi pojava Josipa, Tome i Ivana koji se ranije u ovom štivu spominju prilikom indigenata u Hrvatskom saboru 1827. od kojih je jedan od sinova, možda, Antun pl. Belošević već u to doba bio vlastelin u Maloj Erpenji, čiji je brat ili bratić najvjerojatniji prvi doseljenik od plemenitih Beloševića na područje župe Orehovica, i to negdje oko 1820. godine. Prema svemu sudeći, taj plemenitaš doseljenik u Martinec bio je Josip pl. Belošević, istovremeno i prapradjed gospodina Ivana pl. Beloševića, danas živućeg gospodara na kućnom broju 76.

Josip pl. Belošević i supruga Katarina pl. Kunović iznjedrili su petoricu sinova, i to imena: Franjo (1858), Juraj (1862.), Frederik (1864.), Alojzije (1865.) i Josip (1870.) /Braća Belošević i njihove žene: Franjo i Antonija pl. Kudelić, Juraj i Ana Kolarić, Frederik i Mara Tretinjak, za Alojzija nema podataka, te Josip i Franca pl. Končić./


Franjo pl. Belošević (1858.) i supruga Antonija pl. Kudelić (1869.) i njihova djeca: Barica (1891.), Kata (1896.), blizanke Amalija i Franca (1899.) i Blaž (1910.)

matica-belosevic
Dakle prvi zapisani u matice rođenih u župi Orehovica je sin Josipa pl. Beloševića i Katarine pl. Kunović, kršten imenom Franjo, a kum je bio Mauricije pl. Končić, i to 14. siječnja 1858.


Blaž pl. Belošević (1910.) i supruga Josipa r. Lončarić te djeca Štefica i Dragutin

slika-belosevic
Na slici s izleta u Mariju Bistricu Ivanovi roditelji te djedovi i bake Beloševići i Fijačko: ‘Dolje u sredini Blaž Belošević i Josipa r. Lončarić te Janko i Katica Fijačko, a gore desno Dragutin Belošević i Štefica r. Fijačko, kao i ostala rodbina.’


Dragutin pl. Belošević (1938. – 1992.) i supruga Štefica r. Fijačko (1943.) i djeca Ivan (1963.) i Brankica (1968.) udana za Željka Kovačića (1967.)

Ivan pl. Belošević (1963.) i supruga Anica r. Galic (1966.) i njihove nasljednice: Maja i Martina

Maja Kralj r. Belošević (1988.) udana za Denisa Kralja (1988.)
i
Martina Belošević (1990.)

Završna riječ

U XVI. i XVII. stoljeću uz puno ratova i bijede u Europi otvorilo je velike mogućnosti i za slavu brojnim hrvatskim obiteljima pa tako u srcu Hrvatskog zagorja i mnogim Zagorcima. U ovom štivu pokušao sam prikazati jedan takav put od ‘inkvilina do nobilesa’ kroz obitelj Ivana plemenitog Beloševića iz Martinca Orehovičkog u župi Orehovica. O njihovu plemstvu nema dilema, jer je trostruko potvrđeno, i to: 1635. konjaniku Stjepanu poveljom i grbom od kralja Ferdinanda Habsburškog te 1827. u ratnim smirajima indigenatom u Hrvatskom saboru Josipu, Tomi i Ivanu, a kroz minula stoljeća također je podupirano marom svećenika, koji su uredno zapisivali plemenite u matičnim knjigama. Vrli plemići prezimena Belošević dosizali su najviše državničke funkcije ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe, a mnogi su kao vlastelini stasali u širim područjima Donje Erpenje, nekolicina njih i u orehovičkom kraju – da bi s vremenom svi prešli u vinogradarsko-ratarsku ili građansku zbilju.

Zato ne zaboravimo na značajno i zanimljivo prezime Belošević, niti na njegove nositelje u srcu Hrvatskog zagorja!

Literatura

  1. Moto ‘Hrvatskog plemićkog zbora’. Potječe od Johanna Wolfganga von Goethea (1749.-1832.)
  2. Skinuto s ‘WorldMapz’, svibanj 2015.
  3. Sve potrebne podatke može se potražiti od: ”Hrvatski Plemićki Zbor” – Collegium Nobilium Croaticum.
  4. Dr. Ivan Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899.: 13.
  5. Još jedna osmanlijska velika vojna pokrenuta je sve do Beča, koja 1683. po Turke neslavno završila te polako dovela do trajnog mira 1699.
  6. Hrvatska laka konjica u XVII. stoljeću prema: Tomislav Aralica i Višeslav Aralica, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, Zagreb: Znanje, 2006.: naslovnica preko interneta, pristupljeno 10. ožujka 2015.
  7. Citati i polucitati s tekstova o tom prezimenu na Wikipediji, zapisani pod licencijom Creative Commons korišteni su višestruko. Pristupljeno 6., 7. i 9. ožujka 2015.
  8. Digitalizirane matice su dostupne preko portala: Hrvatski državni arhiv i/ili Mormonske crkve – oba iz Zagreba.
  9. Siniša Grgić (ur.), Enciklopedija hrvatskih prezimena, Zagreb: Nacionalni rodoslovni centar, 2008.: 86.
  10. Hrvatski državni arhiv – Zagreb, Marulićev trg 21, Ostavština grofova Sermage.
  11. Podatci prema Uredu za statistiku i Popisima 2001. i 2011. te knjizi: F. Maletić i P. Šimunović, Hrvatski prezimenik 3, Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga, 2008.: 113.
  12. Prema podatcima g. Ivana Beloševića.
  13. Osnutak današnje župe Svetoga Leopolda Mandića teče od 1789.

Božidar Ručević

Diplomirani inženjer u miru od 2002. Član je Hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" od utemeljenja 2005., a rodoslovnim istraživanjem bavi se više od 20 godina. Posebno područje interesa je podrijetlo Hrvata do stoljeća VII. i znameni očevog roda Ručevića i majčinog roda Vidakovića te nekih usporednih ili slučajnih rodova kao što je temeljna crtica o rodu Bertića iz Orehovice u Hrvatskom zagorju.

Možda vam se svidi

4 komentara

  1. mladen paver says:

    Zza razliku od našeg uvaženog člana g. Božidara Ručevića koji svaki navod u gornjem tekstu potkrepljuje navođenjem izvora (bibliografija), bit ću slobodan da iznesem neke podatke na koje sam nailazio u literaturi ali niisam pribilježio izvore. Dakle, ovo pišem samo po sjećanju.
    Prvo je objašnjenje termina !slobodnjak! (njemački Freimann, latinski inquilinus, mađarski zselir)-Taj pojam je značio seljaka koji je za razliku od kmeta s njegovim selištem bio bezemljaš i po tom osnovu bio oslobođem od kmetskih podavanja feudalcu, te slobodan (za razliku od kmeta) da promjeni gospodara. Dakle, žalosne su bile te mjegove “slobode”,
    Kako su Beloševići bili brojni, r očito dobri vojnic iazumljivo je da se dio njih našao među plemstvom , koje se nije odlikovalo samo vojničkim vrlinama. Tako je jedan Belošević kao sudac Virovitičke županije ostao zapisan u presudi nesretnim ženama koje su mučene i na kraju spaljene kao vjrštice. Na kraju, jedan Belošević je ostao u sjećanju brojnih protivnika režoma u kraljevini Jugoslaviji kao šef zagrebačke policije, nalogodavac okrutnih mučenja u organitaor režimske špijunaže.

  2. Svaki komentar ili osvrt na štivo ili uporabljene termine proširuje temu i dobro su došli, iako su spomenute riječi već davno od svojih iskona pohrvaćene i prihvatljive u napisanoj grafiji, a pronašao sam i još jedan sinonim ‘hižar’.
    Puno hvala Mladene, jer poznavati vrela rabljenih riječi obogaćuje jezike svijeta, pa tako i hrvatski!

  3. Dragutin Belošević says:

    Slučajno sam naišao na ovaj tekst, koji mi proširuje saznanje o mojim precima. Naime moj pokojni tata Dragutin Belošević je rođen u Martincu Orehovičkom. Rado bih upoznao nekog Beloševića, možda smo i u nekom rodu!

  4. Božidar Ručević says:

    Mislim gospodine Dragutine Beloševiću da pred vama ne postoji baš nikakva prepreka da zadovoljite svoju znatiželju? Posjetite Martinec Orehovički, a prethodno pregledajte Matične knjige za župu Orehovica, koje su digitalizirane!

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *