Jambrišaki u Hrvatskoj od 1567. do 2003.

Znanost o prezimenima svrstava prezime Jambrišak u skupinu patronima tj. prezimena nastalih po imenu oca. Korijen oblika Jambrišak je u kajkavskom nazivu Jambro/Jambrek, nastalom od osobnog imena Ambroz. Kao i Jambrišak, istog su osnova i varijantna prezimena Jambrišec, Jambrašić, Jambrek(ović) i sl.

Popis stanovništva nakon II svjetskog rata iskazao je u Hrvatskoj 211 osoba ( ukupno 50 obitelji) Jambrišaka. Zanimljivo je razmotriti njihovu teritorijalnu raširenost 1948.godine. Najbrojnija skupina, jedna trećina svih tadašnjih Jambrišaka, živjela je na području Podsuseda, a za njima su po brojnosti bile skupine u Subockoj (Novska), Rugvici (Sesvete) i Bereku (Bjelovar).

Jesu li sve te skupine istog dalekog korijena, grane istog roda?

Odgovor na to pitanje možda će se pojaviti tek onda, kad bude informatički obrađena sva povijesna građa (dokumenti) s hrvatskim prezimenima kroz stoljeća. A to, u svakom slučaju, nije tako skora budućnost. Detaljna slika rasprostranjenosti nositelja tog prezimena u Hrvatskoj sredinom 20.stoljeća iznijeta je na kraju ovog izvještaja.

Prvi zapis o Jambrišakima

Najstariji povijesni trag oblika Jambrišak u hrvatskim povijesnim izvorima zabilježen je krajem 16.stoljeća na području vlastelinstva Veliki Kalnik, pod planinom i tvrđavom istog imena.

U to vrijeme stanje na hrvatskom ratištu protiv Turaka postalo je kritično. Turci su prodrli duboko u Ugarsku i uspostavili jaku tvrđavu Kanižu nasuprot Čakovcu Zrinskog. U Podravini im je još odolijevao Đurđevac, ali su turski pohodi opustošili cijeli kraj između Križevaca i Ivanić-grada, razorili tvrđavu Božjakovinu pred Zagrebom. Sela pod Kalnikom, gdje su živjeli i Jambrišaki, odvajale su od Turaka samo male posade na vojnoj granici, koja se tek počela stvarati. Zato su turske izvidnice i uhode vrlo često stizali do sela pod Kalnikom, izviđajući putove za pohod preko planine prema Varaždinu.

A kad su 1593.Turci osvojili i Sisak, njihovim se akindžijama ( jurišnoj konjici) otvorilo cijelo Turopolje i prostrana ravnica sve do tvrđava Okića i Samobora.  Okupljeni na zasjedanju Sabora na zagrebačkom Gradecu, hrvatski velikaši, crkveni prelati i plemići morali su svake noći gledati kako u plamenu nestaju sela preko Save – od Lukavca do Mlake i Buzina, Svete Klare i Kerestinca – iz kojih su Turci tjerali povorke roblja i plijena. Zagreb se našao u smrtnoj pogibelji.

U velikoj oskudici novca, potrebnog za obranu zemlje već iscrpljene ratom, Sabor je 1598.godine prvi puta donio zaključak da se mora, radi ratnog poreza, popisati svaki dom u preostaloj Hrvatskoj. Odluka je provedena i tako je nastao dokument pod naslovom Conscriptiones dicarum, tomus I ( Popisi kraljevskog poreza, knjiga I ), koji se danas većim djelom čuva u Hrvatskom državnom arhivu. U prilogu našem izvještaju nalazi se naslovna stranica te isprave i njen prijevod s latinskog, a zatim stranice na kojima se spominju Jambrišaki:

str. 434 ( sredina):

Portio generosae D(ominae) Marg(are)thae Allapy consor(tis) egr(egii)
Franci(sci) Orehoczy ibidem in Brezowycza
( tri retka niže)
Michael Jambrissak col(onus)…

U prijevodu:

Posjed plemenite gospođe Margarete Alapić
supruge odličnog Franje Orehocija
također u Brezovici…
Mihael Jambrišak, kmet

Zapis pokazuje kako je u ondašnjoj Brezovici ( danas Brezju, nekih 15 km zapadno od Križevaca) živjelo 55 kmetskih obitelji na posjedima vlastelinstva Veliki Kalnik. Kmetovi su bili podložnici triju sestara iz plemićke obitelji Alapića s Turopolja – Marijane, Margarete i Barbare. To su bile kćerke Gašpara Alapića, hrvatskog bana, poznatog kao krvnika nad Gupčevom vojskom kod Stubice 1573.

Zanimljivo je razmotriti tri kmetska prezimena iz ondašnje Brezovice: Luka Jambrek bio je kmet župnika (crkva sv.Brcka pod tvrđavom Kalnik), a Mihael Jambrišak i Stjepan Jemrišak kmetovi Margerete Alapić. Ime Stjepana nalazimo na sljedećoj stranici (434 A), u 3.retku:

“Stephanus Jemryssak, col(onus)”

Vrlo je vjerojatno da su Jambrek, Jambrišak i Jemrišak iz Brezovice pod Kalnikom bili vrlo bliski rođaci – možda čak otac i sinovi. Ni vlastelinu, a još manje pisaru, nije bilo toliko važno zabilježiti točno prezime kmeta – važno je bilo da on namiruje svoje obaveze.

Povijest kmetova Jambrišaka pod Kalnikom leži duboko u mraku, o njima znamo tek toliko da su 1598.morali platiti kraljevski ratni porez. Ipak je danas provedeno dovoljno znanstvenih istraživanja o prošlosti tog kraja i razdoblja, da možemo ocrtati povijesni okvir koji je odredio živote i sudbine hrvatskih Jambrišaka onog vremena.

Godina 1598. u Hrvatskoj

Papiri iz 1598.godine koje ste upravo pregledali, nastali su u olovnim vremenima hrvatske povijesti kada je moć turskih osvajača bila na samom vrhuncu. I nekoliko riječi bit će dovoljno da se to razumije.

U godinama koje su slijedile Gupčevoj buni, Turci su od 1576.do 1578.godine za redom osvojili utvrđene hrvatske gradove Zrin, Bužim, Cazin, Kladušu, Ostrožac i Drežnik, a zatim poharali krajeve oko Petrove gore. Tvrđava Karlovac, dovršena kmetskom tlakom 1581., otežavala je ali ne i spriječila turske provale i pustošenja dolinom Kupe.

Deset godina kasnije Turci su opustošili kraj između Križevaca i Ivanića a zatim 1592.osvojili i Bihać. Tako je obrana Hrvatske morala napustiti Unu i povući se na Kupu. Cijela Hrvatska sa Slavonijom svela se na “ostatak ostataka” – na županiju Varaždinsku i dijelove Zagrebačke i Križevačke županije.
Sljedeće 1593. godine Hasan-paša je s 12.000 vojnika poduzeo opsadu Siska, ali mu je banska i krajiška vojska nanijela težak poraz: izgubio je bitku i osam tisuća vojnika. Pogođen tim porazom, turski sultan je najavio rat Austriji koji će potrajati do 1606.godine. Cijelu 1593/94.Turci su držali Sisak u svojim rukama, pustošili Turopolje, okićki i samoborski kraj i od tamo odvodili roblje i plijen. Ono što je ostalo za Turcima opljačkali su vojnici-najamnici “savezničkih” četa, koje su trebale braniti Hrvatsku od Turaka. To teško doba može danas s dubokim razumijevanjem doživjeti kajkavac, koji čita Krležine “Balade Petrice Kerempuha”.

Napuštajući pred Turcima svoje zemlje preko Kupe, pokrenuo se veliki val seobe Hrvata prema razmjerno sigurnijim krajevima: Hrvatskom zagorju, Međimurju, Gradišću, pa čak i dalje preko Dunava na sjever. Koliko je ovamo stiglo izbjeglica pokazuje dovoljno primjer tek jednog vlastelinstva, krapinsko-kostelskog. Na njemu se u samo stotinu godina broj stanovnika – usprkos razaranjima, epidemijama i gladi – povećao ravno dva i pol puta!
Zbog ugroženog opstanka Kraljevine, hrvatski Sabor je na zasjedanju u Gradecu ( Grič, Zagreb ) 1591.proglasio opći ustanak pred turskom opasnošću. Iz godine u godinu Sabor je odobravao težake i zaprege s plemićkih vlastelinstava za popravak porušenih utvrda i puteva. Od svih daća, ta javna tlaka bila je kmetu najteža. Tu su na njegova leđa padali put i povratak, vrlo često ugrožen od Turaka, zatim radovi na pripremi drvene građe i onda težak posao na gradilištu, sve o njegovom sirotinjskom zalogaju. Uzdržavanje vojske i ostale ratne potrebe iziskivali su sve više novaca. U samo 40 godina Hrvatska sa Slavonijom izgubila je tri četvrtine svoje porezne snage: godine 15323.imala je oko četiri tisuće “dimova”, a 1596.jedva jednu tisuću. Da bi se novac namaknuo, uvedena je porezna reforma koju upravo pokazuje navedeni porezni popis iz 1598.godine.

Do tada se kao porezna jedinica brojao tzv. dim (latinski: fumus) tj.zajedničko seosko domaćinstvo u kojem su zajedno živjela braća sa svojim obiteljima, skupljena oko jednog ognjišta. Svaki bračni par imao je svoju kućicu oko tog zajedničkog obiteljskog doma. Da bi se iscijedio traženi porez iz oronulih sela ratom opustošene Hrvatske, Sabor je propisao da nova porezna jedinica nije više “dim” nego svaka pojedinačna kuća kmeta i građanina. Tako je nastao Conscriptio dicarum, popis kraljevskog poreza za 1598.godinu s podrobnim spiskovima svih feudalnih podložnika: kmetova, gornjaka, građana pa čak i plemića-jednoselaca, koje do tada nikad nisu popisivali.

Već godinu-dvije nakon toga mnogi od popisanih više neće biti na životu. Pokosit će ih epidemija “crne smrti”, kuge koja je harala Hrvatskom 1599./1600.g.. Kako su zapisali kroničari, neki su krajevi tada “ostali bez živih, koji bi mogli pokopati mrtve”.

Iako je spomenuti tursko-austrijski rat okončan 1606.godine, turska carevina imala je još dovoljno snage da još 1683.sa silnom vojskom stigne do Beča i da glavni grad Austrije drži pod opsadom mjesecima. Tek nakon neuspjeha na Beču, turska sila u Europi počinje slabiti.

Život kmeta Jambrišaka

Porezni popis iz 1598.godine, za razliku od kasnijih urbara, ne daje opširnije podatke o poreznim obveznicima – o veličini kmetskih selišta i obavezama podložnika prema feudalnim gospodarima. Ipak se može, na temelju drugih izvora, steći neka slika i o tome.

Kmetovi u Banskoj Hrvatskoj većinom su dobivali tzv.kvartalna selišta, dakle četvrtine od cijelog selišta, koje je kasnije normirano na 15 rali oranice i okućnice, ne računajući nešto sjenokoše. Zemlja se u ono doba obrađivala vrlo primitivno. Još je vladao drveni plug, a seljak bi svake godine ostavljao trećinu svog zemljišta neobrađenom – da mu se oranica odmori. Zato su mu i prinosi žitarica iznosili tek tri do šest puta toliko, koliko je sjemena posijao. I još je morao stalno strahovati hoće li mu ljetinu uništiti tuča ili suša, ako je prije toga ne odnese poplava ili unište štetočine. Zato je za seljačkim stolom glad bila česti gost i u doba mira, a o ratnim vremenima da se i ne govori. I kmet i građanin morali su feudalcu davati, uz činž (zakupninu) u novcu, i dio svog uroda: vina, pšenice, prosa i zobi, kao i “darove” vlastelinskoj smočnici: perad, jaja i sir.

U Hrvatskoj onog doba još nisu poznavali tako važne namirnice kao što su kukuruz i krumpir. Iako je Amerika otkrivena cijelo stoljeće prije nastanka našeg dokumenta Conscriptiones dicarum A.D.1598, još će stotine godina proći dok se kulture iz Novog Svijeta ( kukuruz, krumpir, duhan, pa i budući zagorski puran) ne prošire do naših krajeva.

Najunosnija grana gospodarstva u tadašnjoj Hrvatskoj bilo je vinogradarstvo. Kad je ono krenulo putem oporavka nakon turskih provala, feudalna gospoda počela su istiskivati seljaka s tog najunosnijeg tržišta. Da bi osigurali svoj monopol u trgovini vinom pretvorili su kmetski činž , koji se do tada plaćao novcem, u naturalnu daću. Zaveli su pravo prvokupa za vlastelina, a na kraju i kmetsku tlaku. Ona je hrvatskog kmeta praktički do kraja isključila s tržišta seljačkim proizvodima i pretvorila ga u besplatnog slugu na grofovskom majuru. Kako procjenjuju povjesničari, taj povratak u kmetstvo – tipičan za europski Istok – unazadio je Hrvatsku prema Europi više nego svi ratovi s Turcima. Toj sudbini nisu izmakli ni nositelji prezimena Jambrišak sa svojim potomcima.

I lovovi na ljude

Za seljake neizdržljive prilike u Hrvatskoj krajem 16.stoljeća izazvale su još jednu pojavu: masovan bijeg kmetova od njihovih vlastelina. Zagorci su bježali preko Sutle u Štajersku i Kranjsku, kmetovi Kaptola na imanja Zrinskog, a brojni čak i na opasnu tursku granicu (krajinu). Opustjela zemlja sve je teže osjećala nestašicu radnih ruku. Zato i plemići u Saboru, kako svjedoče saborski zapisnici iz 1607., 1610.i 1619.g., često raspravljaju o odbjeglim kmetovima. Žale se da im “kmetove odvlače i noću”, optužuju Zrinskog što na svoju Božjakovinu prihvaća i odbjegle kmetove. U to doba bilo je u Hrvatskoj toliko bjegunaca i odmetnika da je Sabor 1610. donio posebne zaključke radi hvatanja “zločinaca i skitnica” ( čitaj: kmetova u bijegu). Kao pojačanje družinama vlastelinskih slugu koji su lovili ljude izvan zakona, Sabor je samo Zagrebačkoj županiji dodijelio dva banderija banskih haramija ( najamnih vojnika). U tu svrhu povukao ih je s turske granice.

Već u doba, kad su za porez popisali prve Jambrišake, može se naslutiti zametak jedne pojave koja će se kasnije razmahati do sramotnih razmjera “lovova na vještice”. Teško praznovjerje poticalo je histeriju koje će odvesti na mučilišta i u smrt na lomačama mnoštvo nevinih žena, tobožnjih “coprnica”. Krivica im se redovno sastojala u tome što su se bile zamjerile nekom moćniku. Tako je 1609.nastao saborski zaključak prema kojemu može svatko uhvatiti vješticu i predati je svom zemaljskom gospodaru. Ovaj je mora “po zasluzi kazniti”. Ne učini li to, Sabor mu prijeti gubitkom prava na sudovanje s donošenjem smrtnih presuda ( “jus gladii”).

Nasuprot obilju zapisnika o istragama s opisom sadističkog mučenja žena, okrivljenih za “copranje” kako bi se iz njih iščupala priznanja i proširile optužnice, poznat je samo jedan slučaj da je okrivljena pred sudom uspjela dokazati kako je konkurenti u trgovini terete iz osobne mržnje i osvete. Tako je Suzana Kranjčić iz Krapine, jedina u dugom nizu nevinih mučenica, izbjegla lomaču.

Od takvih se djelića može sklapati slika o Hrvatskoj ljeta Gospodnjega 1598. kada je – prije najmanje petnaest generacija – nastala najstarija isprava koja svjedoči o prezimenu Jambrišak.

Najbrojniji – pod Susedgradom

Nastavak ove kronike o Jambrišakima posvećen je – i danas najbrojnijoj – skupini tog prezimena, onoj s područja nekadašnjeg vlastelinstva Susedgrad. Njihova povijest može se pratiti od 1681.godine po dokumentima koji se čuvaju u obiteljskom arhivu grofova Sermage, kutija LXII, pod oznakom 12.25 (Hrvatski državni arhiv). To je spis, oštećen od vremena, pod naslovom Regestum Anni (Popis godine) – popis kmetova vlastelinstva Lužnice u mjestima Brdovcu, Šenkovcu, Laduču, Zaprešiću, Pušći, Pojatnom i dr.

O čemu se tu govori?

Velikašica Judita Keglević, udovica vlastelina Lužnice Franje Čikulina, dala je 1681.izraditi popis vinske desetine na svom vlastelinstvu. Lužnica je danas malo naselje kraj Zaprešića, a nekad je u tom dvoru bilo sjedište velikog vlastelinstva koje je imalo svoje posjede od Stenjevca i Borčeca do Kupljenova i Kraja na Sutli. Desetina vina bila je zapravo prihod Crkve, ali ga je Crkva “iznajmljivala” vlastelinima. Tako bi oni unaprijed platili Crkvi procijenjenu desetinu, a onda je utjerivali od svojih podložnika uz ostale namete. U vrlo oštećenom popisu lužničke desetine za 1681. nalazi se, najstariji u povijesti, zapis prezimena Jambrišak pod Susedgradom, kako se to može vidjeti iz priložene kopije tog dokumenta. Tako na stranici 4. navedene isprave, pod naslovom Villa Borchecz ( Selo Borčec) čitamo između ostalih:

Georgius Birach cb 8
( Juraj Birač, vedara 8 )
Joannes Jambrischak cb 4
( Ivan Jambrišak, vedara 4)

Na istoj stranici, pod naslovom “Voikovichkini kmeti” ( to su kmetovi, koje je vlastelinka Vojković prodala grofu Čikulinu, suprugu Judite Keglević) u 13.retku je zapisana:

R(eli)cta Nico(lai) Jembrisak
(udova Nikole Jembrišaka)

To znači da je od vinograda na Borčecu 1681. Juraj Birač dugovao vinske desetine 8 vedara, a Ivan Jambrišak 4 vedra vina. Koliko je dugovala udova Nikole Jembrišaka ne vidi se, jer je tu rub stranice uništen. Jedno vedro mjerilo je oko 50 litara, što znači da je s Borčeca te godine Juraj Birač dobio 40 hekti nvina, a Ivan Jambrišak 20 hekti.

Međutim, na str.7 istog dokumenta, pod naslovom “Voikovichkini gorniaki” popisani su vinogradari s Goljaka, koje je od vlastelinke Vojkovićke preuzeo kupovinom zemlje grof Čikulin. Među njima je opet Ivan Jambrišak – najvjerojatnije isti onaj, kojeg smo već sreli na Borčecu. On je s Goljaka dugovao vlastelinstvu još 16 vedara, što bi značilo ukupno 20 vedara. A to pokazuje da je imao ukupno 100 hekti berbe, po čemu je pokazuje kao imućan vinogradar.
Ista isprava na brdu Perovicha ( Perjavica) spominje ime Paulus Birach ( Pavao Birač).

Navedena isprava pomiče najstariji pisani trag o susedgradskim Jambrišakima za još pola stoljeća ( ili dvije generacije) u prošlost dalje od najstarijih matičnih knjiga župe Stenjevec. Vezujući te Jambrišake za 1681.godinu, pokazuje kako su na Goljaku i Borčecu obrađivali svoje vinograde još onda, kad je carski Beč bio mjesecima opkoljen od nadmoćne sultanove vojske.

Povijest susedgradskih Jambrišaka možemo dalje pratiti neprekidno i precizno uz pomoć matičnih knjiga župe Stenjevec. U njima se prezime Jambrišak pojavljuje prvi puta 9.veljače 1735.godine kada je krštena Agata (Jagica), kći Tome Jambrišaka i Margarete rođene Poljak. Od tada pa do 1817. svi zapisi o Jambrišakima iz župe Stenjevec čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu, u Zbirci matičnih knjiga. Od 1817.na dalje nastavljaju se u knjizi Status animarum (Stanje duša), župnoj statistici o vjernicima. Dobiveni su od župnog ureda Stenjevec. Na temelju navedenih izvora izrađen je popis “Građa za rodoslov obitelji Jambrišak, Goljak-Podsused”, kao i slika obiteljskog stabla, sastavljenog od 11 generacija Jambrišakovih potomaka. Tomo Jambrišak, najstariji župljanin tog prezimena kojeg nalazimo u matičnim knjigama, rodio se negdje oko 1700. godine. To je bilo vrijeme kada su Turci još držali cijelu Slavoniju i Liku, pa čvrsto stajali i na Uni..

Preteče Jambrišaka iz Gupčeve bune

No najstariji trag Jambrišaka na vlastelinstvu Susedgrad otkriva nam se još cijelo stoljeće i po prije od najstarijeg zapisa u matičnoj knjizi Stenjevca iz 1735.godine. Taj trag nas vodi u vrijeme koje je prethodilo Gupčevoj buni.

Knjiga dr. Josipa Adamčeka “Seljačka buna 1573” (Zagreb, 1968), do sada najiscrpnije djelo o tom događaju, pomaže nam shvatiti kako do Bune nije došlo odjednom. Ona se pripremala godinama, narastajućim otporom kmetova na vlastelinstvu Susedgrada i Stubice. Pripremala se javno i tajno, s oružjem u ruci ali i na druge načine.

Ugarski velikaš Tahy, kojem je 1564.pripala polovina vlastelinstva Susedgrada i Stubice, svojim je postupcima odmah izazvao revolt ne samo suvlasnika na tom posjedu, plemićke obitelji Meknyczer-Henningh – nego i najšireg kruga kmetova. Tako je već sljedeće 1565.godine došlo do napada pet stotina seljaka na dvor Tahyjevog upravitelja u Stubici, omrznutog Petričevića.

Otpor kmetova bio je tako snažan i širok da im se Tahy nije mogao osvetiti drukčije nego da uz pomoć svog rođaka, bana Erdödyja, povede bansku vojsku protiv Susedgrada. Ali i Tahyjevi suvlasnici na Susedgradu imali su saveznika, prije svega podbana Ambroza Gregorijanca. On im je doveo u pomoć uskoke sa Žumberka. Zajedno sa susedgradskim kmetovima pružili su takav otpor Tahyju, da je tu doživio potpuni poraz. Pod Susedgradom je ostalo banskih topova i zastava, a Ferencz Tahy se nakon bijega jedva zaustavio u tvrdom Cesargradu na Sutli.

Među susedgradskim kmetovima u tom boju je poginuo, preodjeven u seljaka, i kapelan stenjevačke župe. Imamo razloga vjerovati da su porazu Tahyja i Erdödyja pod Susedgradom pridonijeli i kmetovi Jambrišaki. Kako će se još vidjeti, to nisu bili ljudi koji bi uzmicali i pred većom prijetnjom.

Eskalacija nasilja se nastavila. Tako je Tahyjev sin Baltazar sa svojim ljudima provalio u župni dvor u Stenjevcu, uništio tamo sav namještaj, potukao svu perad, oteo župniku oko 40 komada blaga. Sobom je odveo i nekog zarobljenog turskog vojnika koji je služio kod župnika Mihajla Bučića, dodijeljen mu na ime zaloga za zajam od 50 forinti. Tahyjeva četa provalila je i u crkvu, iz pokaznice izbacila Sveto Otajstvo i pogazila ga. Župnik Bučić spasio se bijegom u Međimurje, pod okrilje kneza Jurja Zrinskog.

Tu se čaša nasilja prelila, pa je na Kaptolu – koji je imao i neke funkcije suda – priređeno 1567.godine masovno preslušavanje svjedoka o Tahyjevim zločinima. Latinski original tog zapisnika objavljen je 1910. u “Vjesniku Zemaljskog arhiva”. Iz njega je vidljivo kako je jedan od svjedoka bio i kmet Jambrišak sa susedgradskog vlastelinstva. Svjedočiti protiv silnika Tahyja značilo je za kmeta biti spreman na žrtve. I za manje stvari Tahyjevi trabanti i porkolabi otimali su seljacima stoku, sjekli vinograde, tjerali ih s njihovih selišta, bacali u tamnice i na mučila. Svjedok Jambrišak morao je biti hrabar i odlučan čovjek, pa možda i član tajnog seljačkog bratstva koje je pripremalo Bunu.

Radi boljeg razumijevanja tog dokumenta treba znati da je on nastao u razdoblju kad se prezimena u Hrvatskoj tek formiraju. To znači najmanje jedno stoljeće prije, nego što će Crkva u Banskoj Hrvatskoj započeti s vođenjem matičnih knjiga svojih vjernika. Tek tada se prezimena ustaljuju kao nepromjenjiva i nasljedna.

Prije crkvenih knjiga, prezimena nalazimo uglavnom u poreznim popisima. Ali ona tu još nisu nepromjenjiva: bilježe ih poreznici i njihovi pisari – kako im se kada čini zgodno. Tako imate slučajeva da poreznikov pisar sinu nekog Habijana ( nastalo od Fabijan) nadjene prezime Habijanec, a njegovom bratu Habijanić. Jedan sin Sodeca postane Sodčić,a drugi Sodček. Isto tako i potomci Jambriša od Susedgrada jednom su bili zapisani kao Jambreševići, a kasnije će ih voditi kao Jambrišake. Kad to znamo, razumijemo i izravnu vezu Šimuna Jambreševića ( u latinskom originalu Simon Jambrewssewych ) , kmeta susedgradskog koji se 1567.pojavljuje kao svjedok protiv Tahyja, s njegovim potomcima Jambrišakima. Spomenuta isprava bilježi ga slijedećim riječima:

“…Quadragentesimus quadragesimus testis providus Simon Jambrewssewych de eadem ( radi skraćivanja članka, u časopisu je izostavljena opetovana formulacija ) requisitus, adiuratus et examinatus, fassus est prout praecendens testis”.

U prijevodu, to glasi:

“…Četiristo četrdeseti svjedok ( od njih 508 ukupno) pristigli Šimun Jambrešević o istom, prizvan, zaklet i ispitan, izjavljuje kao i prethodni svjedok.”

Svi ti svjedoci vežu se za iskaz 409., Ivana Cigulića iz sučije (općine) Stenjevec, koji je izjavio kako je “gospodin Tahy sa svojim službenicima podvrgnuo teškim mučenjima tog svjedoka i njegove susjede”. Jednako je, znači, svjedočio i Šimun Jambrešević/Jambrišak. Osuda Tahyja putem tih svjedočenja bila je važan element u jačanju otpora silniku, u pripremi Bune.

Jambrišaki silaze s Goljaka u Podsused

Gdje su živjeli Jambrišaki na vlastelinstvu susedgradskome?

Takav podatak pojavljuje se prvi puta 1739.godine, kada matična knjiga krštenih spominje roditelje novorođene Helene: Jurja Jambrišaka i Barbare rođene Loborec – “ex Golyak” ( iz Goljaka). Selo Goljak, pod brijegom istog imena, udaljeno je samo dva kilometra istočno od današnjih razvalina tvrđave Susedgrad. Nekada, u doba Tahyjevih nasilja, morala je to biti neugodna blizina, prva na udaru silnika iz Grada.

Još od onih davnih dana, za Jambrišakima su ostali i neki topografski nazivi u tom kraju. Tako se jedan brijeg nad Goljakom naziva Jambrišakov breg, a na Ponikvama iznad Gajnica, na završetku tzv. Zelene magistrale, jedan izvor nosi naziv Jambrišakovo vrelo. I Ivan Jambrišak, 1777.godine upisan kao župnikov saponist ( kmet, koji je obavezan podavati crkvenu daću lukno), živi na Goljaku. Kada je car Josip II, sin Marije Terezije, naredio da se kućama u naseljima moraju dodijeliti kućni brojevi, dom Jambrišakovih na Goljaku dobio je kućni broj 22. Ali, taj reformator na carskom prijestolju otvorio je vrata i mnogo važnijim promjenama. Razumijevajući vrijeme koje dolazi, on je 1785.kmetovima dopustio slobodu selenja, izbora zanimanja, ženidbe i slobodu oporuke – svega onoga, što im je do tada feudalizam uskraćivao. Zbog pritiska feudalaca, Josip II jedino nije kmeta priznao i za vlasnika zemlje koju obrađuje.

Tamo gdje su već razvijeniji gradovi s obrtom, prometom, trgovinom i industrijom pridošlicama nudili bolje mogućnosti, carska naredba o slobodi selenja kmetova pokrenula je sa sela veći broj seljaka. U Hrvatskoj toga još nije bilo. Pa ipak, do nekog pomicanja je došlo, o čemu govori i spuštanje Jambrišaka s Goljaka u Podsused. Crkvene knjige to pokazuju prvi puta 1786.godine.

Današnji Podsused nosio je tada naziv “Szuszed Harmicza”. Riječ harmica označavala je carinarnicu, mitnicu gdje se plaća carina u vrijednosti tridesetog dijela robe (harmincz na mađarskom znači: trideset). Vlastelini Susedgrada ubirali su na toj mitnici znatne prihode, jer je tuda prema Zagrebu išla glavna trgovina iz Zagorja, Samobora te još udaljenije Štajerske. Vlastelini su uz Harmicu naselili i nekoliko obrtnika, koji će pružati usluge stanovnicima tvrđave i okolnih sela. Tamo gdje su feudalci manje ometali razvoj takvih naselja (Samobor, Jastrebarsko, Krapina), ona su se razvila u trgovišta. Njihovi su stanovnici uživali status građana, koji im je jamčio znatna prava. Ali harmica Sused nije nikad dostigla takav položaj, ostala je praktički samo naselje kmetova.

Kad i domovi pod Susedgradom dobiju kućne brojeve, Jambrišaki će živjeti na kućnom broju “Szuszed 6” – Juraj Jambrišak i njegova žena Dora, rođena Geci. Od godine 1805. tu nastaje još jedan dom Jambrišaka, Sused broj 8. Tu su živjeli njihov sin Juraj i njegova žena Ana rođena Jelinčić – preci danas najbrojnije obitelji tog prezimena u Podsusedu.

Kmetovi baruna Raucha

Jambrišak iz Suseda kućni broj 8 upisan je u crkvene knjige latinskim izrazom “Subditus B(aroni) Rauch ad Lusniczam pertinens, sessionis 3/8”. U prijevodu, to znači: “Podložnik baruna Raucha pod Lužnicu spadajući, selišta 3/8”. Vlastelini Rauchovi, gospodari Lužnice kraj Zaprešića, imali su i nekoliko selišta u Podsusedu. Cijelo selište računalo se na 12 do 15 rali okućnice i oranica. Jambrišakov posjed bio je, dakle, veličine od 5 do 6 rali.

Zauzvrat, Jambrišakovi su morali plaćati vlastelinu godišnji selišni činž, gornicu u vinu, žirovinu za napasanje stoke, po rasporedu špana (nadglednika) odrađivati ručnu i zaprežnu tlaku “od sunca do sunca”, sjeći i dopremati drva za ogrjev, davati “darove” za vlastelinski stol: tovljenu perad, sir i jaja te obavljati razne služnosti. Kad bi gospoda došla u lov (seljaku najstrože zabranjen), kmetovi su im morali hajkati zvjerad i hraniti lovačke pse i konje. Kmet je još posebno plaćao Crkvi desetinu od sveg uroda.

Ipak su se u cijeloj Hrvatskoj najavile velike promjene. Moćna austrijska carevina, koja je do tada vladala Hrvatskom već skoro tri stoljeća, doživjela je potpuni vojni poraz od Francuske. Morala je odstupiti caru Napoleonu znatan dio svog teritorija. Tada je Napoleon od dotadašnjih austrijskih zemalja: Kranjske, Istre, Dalmacije i Hrvatske (do Save) stvorio kraljevinu Iliriju pod vlašću Francuske. Sava je postala granicom između austrijskih zemalja i Francuza, koji su upravljali hrvatskim krajevima od Samobora i Karlovca do mora. Kao spomen na te dane još i danas stoji kameni stup, obelisk, na južnoj strani starog savskog mosta u Zagrebu.

Francuzi su kmetovima podijelili osobne slobode, ukinuli feudalna podavanja (ali su zadržali zakup za zemlju, koju seljak obrađuje), pred zakonom izjednačili sve državljane. No sve te slobode seljak na svojoj koži i nije osjetio tako izravno, koliko terete ukonačivanja vojske, besplatnog prijevoza i ratnih nameta. Od sjajnih parola Francuske revolucije (Sloboda, jednakost, bratstvo) hrvatskom seljaku ostalo je uglavnom tek mučno iskustvo.

Današnji Novi Zagreb, kao i Velika Gorica i Kerestinec, bili su tada područje francuske granice prema Zagrebu, sve do pada Napoleona 1814. Granica obično donosi stanovništvu ograničenja i neprilike, ali za one sklone riziku nudi i zaradu od kontrabande (šverca). Koliko su stanovnici Susedgrada, pa među njima i Jambrišaki, vidjeli neku korist od krijumčarenja preko granice na Savi – ostaje nepoznato.

Tih godina župu Stenjevec vodi Tomo Mikloušić (župnik 1805. – 1831.), koji je ostao u povijesti kao kajkavski pisac. On je također izdavao knjige, pa je tako sam sastavljao i kalendar. Tu je redovno bio popis sajmova, a i nešto kao prognoza vremena sa savjetima poljoprivredniku. Mikloušićev kalendar kupovali su uglavnom obrtnici koji su iznosili svoju robu na sajmove, ali malo tko od seljaka. Oni su skoro do zadnjega bili nepismeni. U nekim župama održavale su se nedjeljne škole, u kojima bi obično orguljaši – uz ostalo – podučavali dječake čitanju i pisanju. Pohađali su ih uglavnom oni koji bi išli dalje u školu za svećenike ili nastavljali trgovinu i obrt svojih očeva. Nemamo podataka da je nedjeljne škole bilo na župi Stenjevec. Tako je i za najbistrije Jambrišake, kao i za svu kmetsku djecu, svijet slova i knjige ostao zatvoren.

U obruču gladi, bolečina i smrti

U ondašnjoj Hrvatskoj – kako to prikazuje jedan izvještaj iz onog vremena – većina kuća u selima, pa i gradovima, bila je “od gola golcata dervlja”, a krovova pokrivenih uglavnom slamom ili prućem. Pod u takvim hišama bio je od nabijene zemlje, a hrana se pripremala na otvorenom ognjištu. Pripremala se – kad je domaćica imala od čega. Jer glad za seljačkim stolom bila je česti gost i u vrijeme mira, a da se o ratnim vremenima i ne govori.

Ostalo je zapisano kako je velika glad pogodila cijelu Hrvatsku 1815./16. a godine, kad je u “Susedu broj 6” živio Mato Jambrišak sa ženom Janom rođenom Fratrić-Ščukanec, a u “Susedu broj 8” Juraj Jambrišak s Janom rođenom Jelinčić i troje djece: 7-godišnjim Tomom, 5-godišnjom Jagicom i 2-godišnjim Ivanom.

Suša i proljetne poplave uništili su ljetinu u Hrvatskoj, pa se pamti kako su se ljudi hranili šumskim korijenjem i lišćem a negdje pekli i “kruh” od hrastove kore, samo da zavaraju glad. Cijena kukuruza fantastično je poskočila a seljaci su – kako će stajati u jednom izvještaju – na proljeće toliko oslabljeni da se na poljima ruše od gladi.

Masovna glad pojavit će se u Hrvatskoj još 1846./47. godine, zatim 1851./52., kao i 1860. Sretnim se mogao smatrati onaj domaćin koji je – sav u dronjcima, obraza upalih od gladi i mutnih očiju – mogao odnijeti kući pomoć, koja se dijelila na općini: “štrtak”, četvrt vagana ili nekih 12 kg kukuruza. Kako su tada prolazili Jambrišaki na Goljaku i u Susedu – nije ostalo pisanih tragova. Trag je ostao samo u molitvi: “Sačuvaj nas Bože kuge, rata i gladi!”

“Crna smrt”, kuga, od 18.stoljeća u Europi se, doduše, više nije pojavljivala – ali su Hrvatskom zato živote kosile mnoge druge bolesti. Zbog loše ishrane i katastrofalnih higijenskih uvjeta, svako malo bi se razbuktale epidemije trbušnog tifusa i pjegavca, kao što su i boginje i sušica uzimale svoj danak. Još 1855. Hrvatsku će pogoditi val kolere. Znamo pouzdano da nije mimoišao ni okolinu Podsuseda, u kojem tada živi obitelj Ivana Jambrišaka i njegove žene Jele, rođene Đaković: 18-godišnja Katica, 13-godišnji Joža i godinu dana mlađi Ivek, dok je mali Miško tek bio prohodao.

Svjedočanstvo o tome ostalo je u vapaju župnika iz susjedne Bistre, koji je zapisao: “Nema dovoljno živih da pokopaju mrtve… Oboljele prepušta sudbini ne samo vrač (liječnik), nego i njihova obitelj.” Toliki je bio strah od zaraze. Siromaštvo i neznanje imali su za posljedicu naročito visoku stopu smrtnosti među djecom.Njih su kosile epidemije: obična difterija ili dizenterija redovito bi značila smrtnu osudu za neotporni dječji organizam.

Visoki mortalitet kod djece jasno se čita i s rodoslovnog stabla Jambrišakovih. Nakon smrti jednog djeteta roditelji bi sljedećem obično davali ime preminuloga. Kao da je u tome bilo nekog prkosa smrti, koja im je otela dijete. Zato se u istoj obitelji Jambrišaka često pojavljuje isto ime djeteta po dva puta: na rodoslovnom stablu obilježeni su, na primjer, kao “Josip I”, “Josip II” i sl. Smrtnost djece bila je tolika da kapelani nekad ne bi svu pokrštenu novorođenčad odmah ni unosili u matične knjige. Kao da su malo pričekali – hoće li se dijete održati, pa ga upisivali tek tada.

Jambrišaki više nisu kmetovi

Promjene u položaju kmetova, kao i cijelog feudalnog društva – započete nedorečenom naredbom cara Josipa II 1785. godine o pravu kmeta na napuštanje selišta, ženidbu, na oporučno nasljeđivanje i na izbor zanimanja – dobile su svoj puni izražaj tek 63 godine kasnije kada je u Beču i u Ugarskoj buknula revolucija, a ban Josip Jelačić 25. travnja 1848.proglasio da je u Hrvatskoj i Slavoniji “svaka urbarialna daća, tlaka i carkvena desetina dotegnuta” te da svi oni “koji ste do sada bili kmeti i gospodski podložnici… skupa sa svim vašim pokoljenjem za na vieke od tlake gospodske i svake daće oslobođeni jeste”.

Bansko pismo – priloženo ovoj kronici – čitalo se seljacima u svim općinama Hrvatske i Slavonije, a zatim kod njih brižno pohranjivalo. Zadnji Jambrišaki, rođeni još kao kmetovi, bili su već spomenuti Josip (1842.) i Ivan (1843.). Veliki broj vlastelina nije se mogao pomiriti s nastalim promjenama, a seljaci nisu htjeli odstupiti u obrani priznatih im prava. Nastala su nemirna vremena.

Zanimljivo je jedno kratko ali rječito svjedočanstvo o tadašnjoj atmosferi u okolini Podsuseda, kakvo se sačuvalo u jednom romanu Ksavera Šandora Đalskog. U knjizi “Za materinsku riječ” Đalski – i sam iz obitelji vlastelina u Gredicama kod Zaboka – realistički opisuje kako te 1848.godine jedna skupina plemića putuje kočijama na zabavu Iliraca u Zagreb. “Gospođa se R. brinula2 – piše Đalski – “hoće li stići u Zagreb prije noći. Smirila se tek kad su prije mraka prešli stenjevačku okolicu i vrapčanske šume, gdje su se često događali razbojnički napadaji na putnike. Briga joj se slegla tek kad su prošli zloglasnu Kustošiju…”

Stanje na hrvatskim cestama – koje su često bile sličnije poljskim i šumskim putovima, a većim dijelom godine i neprohodne – bilo je zaista očajno. Ostalo je zapisano kako su cestom od Trakošćana do Bednje mogla proći kola (s kanonikom Putzom, koji je išao na posvetu crkve) samo onda, ako ih vuče šest volova. Cesta Zagreb-Samobor bila je tako oštećena da su se kola morala na više mjesta pretovarivati. Poplava Save, kakva se ponavljala svake godine, odnijela je 1851. most u Podsusedu, a njegov popravak je počeo tek dvije godine kasnije.

Prijelaz iz starog feudalnog uređenja u novi poredak, koji dokida kmetstvo i seljaku priznaje njegova prava, bio je u zaostaloj, siromašnoj i nepismenoj Hrvatskoj vrlo težak.

Ranije su temelj državne vlasti bila vlastelinstva, a sada su se počele stvarati općine. Po slovu zakona, u njima bi svi državljani – i kmet i vlastelin – bili jednaki u građanskim pravima. Međutim, kako nije bilo pogodnih, pismenih kandidata za načelnike općina, na te su položaje bili imenovani i neki bivši feudalci. Tako je u općini Brdovec za načelnika imenovan sam barun Jelačić, a za zamjenika načelnika barun Levin Rauch, vlastelin Lužnice. Kad je papir s Rauchovim imenovanjem stigao u Beč, protiv njega je (bezuspješno) protestirao čak i sam carski ministar unutrašnjih poslova Bach. On je Raucha dobro znao od ranije po njegovim brutalnim postupcima prema seljacima. Tako je i bivši “zemelski gospon” susedgradskih Jambrišaka postao vuk, kojem je povjereno čuvanje ovaca. Takvi su načelnici, suci i poreznici – poput Levina Raucha (kasnije hrvatskog bana!) – trebali u Hrvatskoj osigurati poštivanje prava bivših kmetova. To je značilo provesti ukidanje bivšeg prava vlastelinskog sudovanja kmetima (s pravom izricanja kazni: teških globa, šibanja, batinanja, okivanja na stup srama), zatim segregaciju (razdvajanje) šuma i pašnjaka na vlastelinski posjed i seoske zemljišne zajednice, ukidanje vlastelinskog prava prvokupa kmetovih proizvoda (po cijenama koje je određivao sam vlastelin), prodaje mesa i mlinarenja svakome pod istim uvjetima (što je ranije bio privilegij vlastelinstva) i drugo. Kakvim su onda prevarama bili izloženi neuki seljaci od strane vlastelina u novoj vlasti – moglo bi se napisati cijele knjige.

Jedan od takvih Rauchovih poteza prepoznaje se u dokumentu, datiranom 1. siječnja 1848. u kojem se indirektno spominju i Jambrešaki s Bizeka, vinorodnog brijega uz Goljak. Isprava se čuva u Hrvatskom državnom arhivu – u arhivu obitelji Rauch (kutija I, spis 766). Kao vlastelini Lužnice, Rauchi su imali posjede s kmetovima i na vinorodnim obroncima zapadne Medvednice – Goljaku, Bizeku i Perjavici. Osluškujući grmljavinu revolucije iz Beča i Ugarske, barun Levin Rauch (1819-1890) bio je načisto s tim da i kmetstvu u Hrvatskoj dolazi kraj. Upućen u zakonske propise, on je sklopio niz tzv. arendalskih pogodbi sa svojim kmetovima, kojima je ustupio na uživanje “terszye y podvinye” (vinograde). Kad Jelačić bude ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj, kmetovi će po novom zakonu dobiti samo svoja selišta (okućnice, oranice, sjenokoše), ali ne i ono najunosnije tj. vinograde – ukoliko su pod arendalskim ugovorom. To je bio samo jedan od načina, na koji je Rauch unaprijed izigrao svoje kmetove.

Tako je barun Levin Rauch “kakti grada Lusnicze y Imanya Vuksinecz Gospon Zemelski” ustupio 1. siječnja 1848.pod arendu vinogradske parcele i svojim kmetovima iz Bizeka, Andrašu Mikulincu i Tomi Bizečkom. U pogodbi su opisane i međe njihovih vinograda, pa za Mikulića stoji da mu je “mejas od Izhoda” (susjed s istočne strane) Jambresak, a za Bizečkog da mu je “mejash od Zahoda” (susjed sa zapadne strane) Jambresak.

Tako nalazimo da su Jambrišaki 1848. imali vinograd na Bizeku između trsja Mikulincih i Bizečkih. U istom dokumentu je i arendalska pogodba Raucha s Jakobom Rudmanom iz Bizeka.

Snahe Jambrišakovih

U susedgradskom kraju su uz obitelj Jambrišak živjeli i njihovi susjedi, od kojih su najčešće dolazile snahe u dom Jambrišakovih. Među njima se najčešće susreću stara prezimena s područja Podsuseda i Stenjevca: Poljak, Fratrić, Ščukanec, Kosić, Geci, Jelinčić, Djaković, Sešek, Zbukvić, Sokačić, Vidović, Birač (od Birača iz Borčeca bio je i stenjevački župnik Stjepan 1946-1973. g.).

Tek se Juraj Jambrišak oženio 1898. s Dorom Sauer iz Gradne kbr. 8 kod Samobora. Gradna je pripadala sučiji (seoskoj općini) Domaslovec, a župi i kotaru Samobor. Prezime Sauer susreće se u Gradni od sredine 19. stoljeća. Porijeklom je njemačko, na hrvatsku Vojnu krajinu stiglo je s vojnicima iz Austrije. Jedna grana Sauera pripadala je plemstvu. Iz nje je Juraj Sauer 1536. bio zapovjednik Karlovca, Erazmus Sauer kapetan Bihaća, a Andrija (umro 1648.) general Varaždina i Karlovca.

Dorin djed Ivan imao je najstarijeg sina Hinka, rođenog 1848.u Zagrebu (vjenčan u Samoboru 1877.), što ukazuje odakle se ta obitelj doselila u Gradnu. Još i danas jedno naselje kraj Samobora, između Save i auto-ceste za Ljubljanu, nosi naziv Savrščak. Bio je to očito posjed Sauera (Sauer-ščak = Savrščak). Do njega, u samoborskim selima Otoku i Otruševcu još 1948. živjelo je – prema popisu stanovništva – 15 Sauera, ali danas je u telefonskom imeniku jedino Juraj Sauer, na adresi Samoborski otok 128. U zagrebačkoj Ulici Gjure Szaboa 17 živio je dr. Milan Sauer, liječnik. Višekratni pokušaji kontaktiranja pismom završili su neuspješno – pošta se vraćala uz oznaku “otputovao”.

Obiteljski arhiv: borba za zemlju

U obitelji Jambrišaka iz Podsuseda kbr. 8 (po staroj numeraciji) sačuvalo se dosta dokumenata iz prve polovine 20. stoljeća. Njihovi papiri govore o isplaćenim zajmovima, podjeli zemlje među sinove, plaćanju poreza, kupovini zemlje – o kojoj ovisi opstanak i napredak sljačke obitelji. Te isprave posebno govore o neprilikama, beskonačnim sudskim sporovima Jambrišaka oko zemlje s njihovim nekadašnjim vlastelinima Rauchima, kao i s veleposjednicima Mihalovićima iz Rakitja. Zanimljiva je analiza tih dokumenata: oni nas uvode u ono nemirno 20. stoljeće, koje će Hrvatsku tri puta baciti u rat.

Prvi među tim papirima, “brisovna namira” od 30.rujna 1894. pokazuje da je Josip Jambrišak iz Podsuseda kbr. 8 isplatio nasljednicima Antona Sučića dug (s kamatama) od 225 forinti. Velik novac, kad se zna da je godine 1874. nadnica težaka, za radni dan “od sunca do sunca”, iznosila u Hrvatskoj od 0,65 do 1,50 forinti. Tom isplatom brisana je hipoteka s Jambrišakovih nekretnina u Dolnjem Stenjevcu.

Uoči I svjetskog rata, 5. siječnja 1912.godine, 70-godišnji Josip Jambrišak prepisuje obiteljske nekretnine – na jednake dijelove – dvojici sinova: 36-godišnjem Jurju i deset godina mlađem Josipu. Posjed je ostao djedu Jambrišaku na doživotno uživanje. Isprava pokazuje da je njihova kuća u Podsusedu kbr. 8 dobila, po novome, broj 14.

Pedeset dana prije atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu, kojim će započeti I svjetski rat, Juraj Jambrišak kupuje za 600 kruna oranicu veličine 516 hvati od Kate Jambrišak iz Podsuseda 8. Bilo je to 10. svibnja 1914. godine. Krajem rata, 14. lipnja 1918., kad je neizbježan poraz Austrougarske pred vratima, barun Gejza Rauch s rođacima prodaje nešto zemlje od svog veleposjeda Jambrišakima, potomcima svojih kmetova: Jurju i Josipu mlađem 8Podsused kbr.11) te Miji i Ivanu (Podsused kbr.14).

Kad je rat prošao, katastralni posjedovni list Jurja Jambrišaka (“porezna općina Stenjevec, kbr. 36”) bilježi 21. veljače 1922.česticu Posavje, veličine 1.276 hvati, i česticu Sused od 1.087 čhv – dakle ukupno: 2.363 hvati zemlje ili 8,5 hektara.

Godine 1928.svjetska ekonomska kriza proširila se i na Hrvatsku. Sljedećih godina sve više propadaju poslovi i firme, dramatično se ruši kupovna moć stanovništva a raste nezaposlenost. Ljudi bez zalogaja i krova nad glavom sve je više.

U to vrijeme neka odvjetnička kancelarija poziva pred Božić 19. prosinca 1930. Jurja Jambrišaka “da se upiše među agrarne interesente” oko kupovine zemljišta, koje je pripadalo veleposjedu Rakitje Đorđa Medakovića. Za upis među interesente “treba uplatiti 50 dinara” (kad je dinar bio “veliki kao kotač”). Juraj Jambrišak ipak je smogao sredstava da kupi nešto zemlje od Medakovića. Njihov otac, dr. Bogdan Medaković – potomak ličkih graničara sa Zrmanje – probio se u redove austrougarske elite. Slom moćne carevine dočekao je na položaju predsjednika hrvatskog Sabora 1918. godine. Stekao je veleposjed u Rakitju, kao susjed i prijatelj zadnjeg austrijskog bana Hrvatske Mihalovića, vlasnika veleposjeda Kerestinec.

Još sedam godina kasnije, veleposjednik Đorđe Medaković traži 4.ožujka 1937. od Jurja Jambrišaka za kupljenu česticu 1.550.- Din. Njegov odvjetnik u spisu naglašava kako vlasnik “ne priznaje iznose, plaćene drugome” (tu je morala biti neka zmešarija oko novca među Medakovićima). Već je počeo i II svjetski rat kad je Jana Jambrišak, Jurina žena, 10. listopada 1939. još imala okapanja oko bivše Medakovićeve oranice, u posjed koje su Jambrišaki bili uvedeni još 1919. g.

Zanimljivo je pratiti karijere potomaka dr. Bogdana Medakovića. Njegov unuk postao je predsjednik Srpske akademija nauka i umetnosti (SANU), kada je u njoj skrojen zloglasni Memorandum – pisan za stvaranje “Velike Srbije”, kojeg će Milošević pokušati ostvariti. S Rauchima i Medakovićima imali su Jambrišaki uvijek samo gorkih iskustava.

Mladen Paver

Rodoslovnim se istraživanjima bavi od 1994. godine. Osim vlastitog obiteljskog rodoslova istraživao je najstarije tragove oko šest stotina naših prezimena i njihove migracije. Izradio je 30 rodoslovnih stabala, "visine" od 200 do 350 godina. Radi na datoteci izvora naših prezimena (dosad prikupio oko 14.000), s težištem na dokumentima s prostora Banske Hrvatske XVI st. Osim domaćih arhiva, oslanja se na zbirke državnih arhiva u Budimpešti i Grazu. Pripremio je za tisak priručnik za rodoslovnog istraživača "Pred zagonetkom obiteljskog stabla" s dodatkom "Vježbe iz antroponimije", uz pozitivne recenzije dvojice naših akademika.

Možda vam se svidi

6 komentara

  1. danijel says:

    Uživao sam čitajući ovaj povijesni pregled. Povijest nam se obično servira od “vrha” tj. od plemića, bitaka itd. Često sam se pitao kako je to izgledalo iz pozicije “malog” čovjeka. Spomenuli ste župnika Mihajla Bučića koji je pobjegao u Međimurje gdje je navodno preveo Novi zavjet na hrvatski jezik. Imate li kakve podatke je li on utjecao i kako na seljake da se pobune ili su mu ti događaji bili poticaj da prijeđe na protenstantizam?
    Ps. Poštovani g. Paver. Pročitao sam vaš članak Najstarija prezimena: Mali Tabor od 2008. godine. U komentarima je gđa Zdenka Ratkajec pitala za pismeni dokaz o porijeklu prezimena. Prezime Ratkajec navodi se u Urbaru čakovečkog vlastelinstva 1767. g. u Cirkovljanu. Na žalost za gđu Zdenku, Ratkajec je bio kmet grofa Althana.

  2. Đurđica says:

    Poštovani g. Paver, i ja sam kao i g. Danijel uživala čitajući Vaš članak s možda čak i većim zanimanjem jer se radi o imenu koje potjeće iz mog kraja pa je stvarno bilo zanimljivo pročitati podatke koje nisam iz povijesti još nigdje pročitala. Htjela bih Vas zamoliti ako mi možete pomoći jer sam tek na početku, u potrazi sam za suprugovim (Pisačić iz sela Hižanovec pod Kalnikom) i svojim (Cukor) porijeklom.
    Hvala Vama iHrvatskom rodoslovnom društvu na zanimljivim informacijama iz hrvatske povijesti.

  3. mladen paver says:

    Poštovana gđo Đurđice, o pezimenu Pisačić ostali su najstariji trgaovi u poreznom popšisu domaćinstava Zagrebačke županije iz 1598.g. u kojem je zapisana udova Vinka Pisačića iz Jazvibnja-Podvrha kod Samobora kao slobodnjakinja (nije kmetica) i Matej Pisačić, vlastelin iz Novakovca i Žerjavinca. Bojničić u grbovniku hrvatskog plemstva (“Der Adel von Kroatien und Slavonien” – Nuernberg 1899)navodi Ivana Pisačiža kao plemićkog suca Varaždinske županije.
    Popis stanovništva SR Hrvatske iz 1948.g. navodi najviše Cukora na kotaru Donja Stubica ( Poljanica 29 osoba) i Oroslavlje 24) gdje im je očito bio stari zavičaj.

  4. Đurđica says:

    Poštovani g. Paver, hvala Vam na odgovoru. U međuvremenu sam i sama malo istraživala te sam na internetu ( Geni.com i sl. stranicama ) pronašla da jako puno Cukora ima u Mađarskoj pa i u Slovačkoj. Dosta ih se odselilo u SAD te u Veliku Britaniju. Neka su prezimena dobila ili izgubila pokoje slovo tako da sam pronašla neke varijacije prezimena: Czukor, Zukor, Zuckor, Kukor….
    Da li su Cukori u davnoj prošlosti u Hrvatsku došli također iz Mađarske? Ostaje za razmišljanje.

  5. Darko Lacković says:

    Cukora ima i u Poljanici Bistričkoj, koje spada pod marijabistričku župu. Nekad su imali udvojeno prezime Kukec Cukor, pri čemu je prvo otpalo a drugo, Cukor je opstalo.

  6. zdenka says:

    Postovani gospodine Danijel. Apropozito vase informacije o Ratkajcu sa medjimurskog vlastelinstva ja bih vas molila ako vam nije problem da mi skenirate i posaljete na moju mail adresu zdenkacro@libero.it navedeni originalni podatak, s obzirom da ja posjedujem podatke iz urbara medjimurskog tj cakoveckog vlastelinstva u vrijeme grofa Mihajla Althan za mjesto Cirkovljan odnosno Czyrkovlyan gdje je za isto mjesto upisano da su tamo bili samo SLOBODNJACI koji su svoja davanja placali u gotovini i bez devetine. Slobodnjaci su za dobivenu zemlju bili ukljuceni u obavljanje vojne sluzbe i dijelom preuzimanja nameta feudalaca. Mojim istrazivanjem ja sam ustanovila da su moji Ratkajci iz Zagorja bili vojnici i za ona vremena imali puno zemlje. Hvala vam unaprijed.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *