Od Kastavštine do fužinarske kovačije – IV dio

Prije nekoliko dana objavili smo treći dio priče "Od Kastavštine do fužinarske kovačije" Zlate Bujan-Kovačević (Vrata, 1934), književnice i inicijatorice našeg rodoslovnog društva. Danas objavljujemo posljednji nastavak.

Puna nade da ću dobiti neke upute u traganju korijena svoga pradjeda Andrije, nazovem gospođu Mariju, Mimicu, a ona me pita imam li osim datuma rođenja i adresu svoga Kastavca. I vidi čuda, ja se sjetim da se negdje pojavila adresa Perenići br. 41. Možda kod ženidbe one tetke, kao i kod rođenja neznanog Andrije? Nisam imala pojma gdje su Perenići. S druge strane mala stanka. Gospođa me pita jesam li sigurna da je ta adresa vezana za moje Sučiće. Ja velim da jedino to pamtim, ali nisam sigurna zašto. A ona meni: – U Perenićima je samo jedna kuća Sučića pa ako ste iz te kuće rodom, onda smo rođakinje, jer to je djedovina moje mame.

Čaša iz tvornice u Hallu, u doba prosperiteta obitelji Hochstetter

Sad se i ja sjetim da su pred 20-tak godina u kovačiju na Fužini stigle dvije gospođe iz Matulja tvrdeći da su nam rod. Međutim, sestrične koje su se zatekle u kući zaboravile su zapisati adresu ili telefonski broj, a prezime dakako nisu upamtile. Kako se one više ne prezivaju Sučić, izgubili smo ih zauvijek. Uzalud sam davala oglase na radio Opatiju da u Matuljima imamo rodbinu pa neka nam se jave. Pitala sam tamošnju apotekaricu, tamošnje profesore u školi ima li bivših Sučića, nije bilo nikakvih nalaza. A te dvije gospođe u posjetu fužinarskoj kovačiji pored Prokopa, za koju su jedino u svome rodu čule, bile su majka i sestra Mimičina!

I evo me opet jednog lijepog jesenjeg dana u Opatiji, u Mimičinom stanu u klasičnoj austrougarskoj villi na rivijeri, s golemim sobama visokoga stropa, uronjenom u zelenilo privatnog parka, punom bibelota koje je skupljala čitav život, lijepih slika, najrazličitijih kolekcija, s vlasnicom, liječnicom u mirovini, sada uronjenom u istraživanja rodoslovlja. Upravo velike teškoće oko višekratnih prevrtanja istih stranica matica natjerali su ovu marljivu hobisticu da sve dostupno fotografira pa digitalizira, upisujući podatke iz sviju knjiga za područje od Sušaka do Brseća, a to danas iznosi gotovo 200 tisuća obrađenih pojedinaca, s datumom rođenja, vjenčanja i smrti. To znači rad od 12 godina neprekidnog unošenja podataka u računalo. Među njima su i naši zajednički pretci. U prvi mah Mimica identificira Andriju kao nezakonitog sina jedne njene pratetke, a zatim osvane istina mog prvog zapisa, da je njegova majka Jela, Helena Sušanj, ali ne ona trudna maloljetnica s trbuhom do nosa, nego njena imenjakinja i otac Ivan, Ioanes, otac mog pradjeda Andrije i Mimičine prabake Johane Ivane pa je onaj malo zbrljani Šmogorić moj pravi Sučić.


Preostala fasada kuće Perenići 41 u Matuljima

I tako postaje jasno da iz kuće do koje me vodi Mimica u Perenićima 41 malim putem nizbrdo, pa uru hoda do Sušaka, pa potom preko Križišća, još za dana, moj siroti Andrija, prekobrojan da bi se dijelio na djedovini, odlazi trbuhom za kruhom i skrasi se i ženi na Fužini. Od njegove očinske kuće, također lijepe starinske kamene katnice danas su još ostali samo zidovi. Lanjske zime urušio se krov. Nasljednici nisu marili za kuću, a nisu je htjeli prodati Mimičinim roditeljima. Još je čitav dimnjak i krovne kanalice nad preostalim zidovima, još su djelomice žive škure na pokrajnjim prozorima, i cijele one na svih pet prozora u katu na licu kuće, zatim dijelovi oluka kojim je voda ulazila u kućnu šternu, još su živa jednostavno urešena dvorišna vrata od kovanih šipki i kućna dvokrilna vrata s kovanim željezom na svojim prozorima, skalinice pred kućom i okvir nadstrešnice koja nad ulazom podržava sjenicu od loze, još se vidi veliko gospodarsko dvorište i još se može pretpostaviti da je tu bilo maslina, loze, žita, blaga. A da je bilo mnogo duša kazuju stare knjige, kazuju Mimičini zapisi o jednom velikom stablu, o mojoj nakon gotovo četrdeset godina napokon pronađenoj četvrtoj generaciji i još duboko u prošlost sve prema korijenima na Krku. Kako bi bilo divno da su se u nas knjige vodile i sačuvale od ranije, a ne samo od 18. stoljeća naovamo! Koliko bismo tek onda neznanih rođaka pronašli diljem cijele Hrvatske.


Mimica sa sestrom i majkom, posjetiteljicama kovačije

Iz okolice Kastva jedan je naočit i zabavan veseljak stigao u gorski kraj, da sa svojom plemenitom, marljivom i jezičavom suprugom stvori nova pokoljenja od kojih je zapamtiti naočite kovače ufitiljenih brkova, otmjeno obučene, sa zlatnim lancem udjenutim u prsluk, s kišobranom i šeširom, plemenitog držanja, uljuđenog ponašanja, dobrog srca prema siromašnima. I njihov trag, danas u obliku zadnje kovačije ugasit će se jednoga dana, kad u mlađim naraštajima nestane potrebe da sami popravljaju sve u kući i oko kuće, da znanja i vještine stečene u roditeljskoj kući više nemaju razloga prenositi svojoj djeci. Tako nove generacije postaju sve siromašnije za sva ona materijalna i nematerijalna blaga koja se nasljeđuju, a ponajprije za svoje korijene, jer ih više ne uče da je lijepo ljubiti svoj rod i spoznati tko si i odakle.

Ivanka Rebrović

Istražuje pretke u Samoboru, Jaski, Ribniku, Karlovcu i Zagrebu – župu svetog Marka. Pregledala je 3. ogulinsku pukovniju, koja se nalazi na mikrofilmovima u Arhivu, a sad istražuje mjesto Tounj kraj Ogulina.

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.