S predavanja “Rodoslovlje i domaći govor” Zlate Bujan-Kovačević

U srijedu, 12. ožujka 2014. godine u 18 sati u Hrvatskom državnom arhivu, članovima Hrvatskog rodoslovnog društva i ostalim zainteresiranima, predavanje "Rodoslovlje i domaći govor" održala je članica našeg društva, istaknuta književnica i pjesnikinja Zlata Bujan Kovačević. Za one koji se rodoslovcima nisu mogli pridružiti, autorica je pripremila sljedeći tekst.


S predavanja u Hrvatskom državnom arhivu… Fotografija: Ivanka Rebrović

Zašto ovo moje izlaganje? Želim predočiti povezanost mog prošlog i budućeg rada na izvorima knjiga kojima se kao rodoslovci služimo.

PRVO:

Zašto to povezujem? Kako sam proučavala i sabirala pretežno svoje stablo vezano za župu Fužine, čiju općinu (kao uostalom i čitav Gorski kotar) odlikuje trogovor, a po struci sam diplomirana jezičarka, nisam mogla previdjeti poveznice koje su doista vrlo zanimljive. Pretežni goranski govor je kajkavski dijalekt, to je govor moje majke, a kako sam u njenoj kući kod bake i tetaka ljetovala svake godine, ušao mi je u uho, kasnije sam ga i proučavala i sabirala da bih ga spasila, jer nestaje kao i svi domaći govori.

Fužine i obližnja pripadajuća mjesta Vrata i Beloselo kajkavska su mjesta, a rubni zaselci Benkovac fužinarski ili Brdo prema moru i Slavica i Sleme prema unutrašnjosti (Slime) čakavska su. Odatle je pak moj otac, u čijoj se kući govorilo oba dijalekta, jer je baka bila kajkavka. Zapravo tako su govorile kćeri, a sinovi su govorili kao otac samo čakavski. Dakle čakavski govor mog djeda po ocu određen je kao srednjočakavski ikavsko ekavski dijalekt. Kajkavski moje mame spada grupi zapadnih kajkavskih govora, ali znakovito je da se međusobno svi goranski govori po mnogo osobina jako razlikuju od mjesta do mjesta, čak i onih najbližih. Ja Lokvarce preko prvog brda u svojoj mladosti nisam razumjela (ljudi – oni kažu – lide). Kako su doista ponekad jako različiti, u prvi mah bar po glasovima koji su prema standardu neprepoznatljivi, goranski govori stranca mogu navesti, ako se ne potrudi, da ustvrdi kako ništa ne razumije. Ipak uz malo strpljenja i pogotovo ako se poslužimo zapisima, vidjet ćemo da i nije teško prozreti domaću riječ. Domaći izraz nastajao je spajanjem govora ovdašnjih naseljenika u novije vrijeme, to jest u posljednjih tristotinjak godina. Nikada, a pogotovo ranije goranske šume nisu bile gusto naseljene, o starijem stanovništvu koje je jako stradalo u turskim provalama ne zna se pouzdano odakle su bili i pojedina mjesta nastajala su kasnije na ispražnjenim prostorima tek po potrebi velikaša za radnom snagom, i to doslovno sa svih strana svijeta, u sječi šuma, u rudnicima, topionicama željeza i bakra, u staklanama, ili za održavanje prometnica i čuvanja važnih trgovačkih putova prema moru.

Općini Fužine pripadajući Lič, do pogibije zrinskofrankopanske jedno od bogatijih i važnijih mjesta u goranskom Ličkom polju (mlinovi, rudnici, topionice, kovačije prije prenošenja u Čabar) ima govor štokavaca naseljenih u početku 17. stoljeća, uglavnom Bunjevaca, Krmpoćana: Butoraca, Petrovića, Budiselića, Miloševića i Radoševića, a govor im je zapadno bosansko-hercegovački ikavski. Međutim, miješanje stanovništva iz moje fužinarske župe sa štokavcima iz Liča bilo je rijetko, čak i opasno (nedajbog imati djevojku u Liču, tučnjave s povikom UBI ŽABU! nisu bile rijetkost). Međutim ženidbe kajkavaca i čakavaca su češće i utječu na finalni govor kakvog se sjećam iz djetinjstva i kojeg sam zapisivala od mladih dana. Taj gotovo izumrli govor moje mame namjeravala sam spasiti od zaborava, jer utjecaj škole, ustanovljene 1785. a s time i učenje standarda, bio je poguban za domaći izraz. Fužinarski govor je zanimljiv za izučavanje i stoga jer je poseban u odnosu na druge kajkavske govore u Gorskom kotaru, budući je nastao baš jakim utjecajem čakavskog. Moja je župa na samoj granici prema čakavskom i ženidbe iz hreljinske i bakarske župe bile su od ranog naseljavanja vrlo su česte.

DRUGO:

Tko sam ja ustvari da se time bavim? Sad sam umirovljena televizijska redateljica, tek poslije toga pjesnikinja i književnica, ali po struci diplomirana profesorica hrvatskog i talijanskog jezika. Nisam imala nikako sreće da ostanem u struci, štoviše pratio me je stanoviti peh, od radnje o jeziku na faksu i kasnijeg priloga istraživanju za Institut za jezik, sve je to ostalo je u prašini arhiva. Nisam uspjela dobiti niti volontersko mjesto za izučavanje goranskih govora pa sam silom prilika odlebdjela iz struke. Tek na savjet dr. Petra Šimunovića (koji je dao ime našem hrvatskom rodoslovnom društvu) neka ipak radim dalje, neka sakupljam, a onda i na svoju ideju da jezik spasim poezijom, što me i učinilo književnicom u mojim kasnim godinama, primila sam se posla koji je imao smisla. Napravila sam dosta toga i na jezičkom i na poetskom polju, ovo posljednje s podosta uspjeha i nagrada na kvalitetnijim recitalima za domaći govor. A uz to razvijala sam se i na književnom polju, tako da se ispunila želja moga oca koji je smatrao da biti redateljicom na televiziji i nije bogznašto, tek da bih bila njemu na ponos „da sam bar neki pisac“!

TREĆE:

Kako sam osposobljena? Slučaj je doveo 1961. g iz Aljaske moju sestričnu, mamine sestre kćer, čiji sam život opisala u romanu NEVENKA S ALJASKE, članicu mormonske crkve, kojoj je, kako je poznato, obveza da pronađe bar svoja 4 koljena. A ja sam za njen i svoj rod tada, srećom po mene, pronašla ponegdje, gdje je bilo knjiga, sve do 11. koljena. Nisam u tome bila neuka, jer sam već za radnju na fakultetu shvatila da je korijen nastanka mamina govora u miješanju kajkavskog i čakavskog pa sam sama pokušala dati zaključke o mogućem porijeklu, proučavajući naseljavanje ceste Karoline uz koju su smješteni Fužine, Vrata i Belo selo, i to baš od početaka župnih knjiga koje započinju 1725, dakle u doba kad je cesta Karolina i započeta gradnjom 1726, bolje reći povezivanjem mjesta i dogradnje u najkraćem pravcu od Karlovca do Bakra i Sušaka, to jest Rijeke. Tako u prvim knjigama matica i stališa duša možemo pratiti formiranja sela i naseljavanja do kraja 18. stoljeća kad se osim starijeg naselja u Liču i zatim prvotnog izrazito kajkavskog stanovništva u Fužinama pojavljuju novi stanovnici u manjim naseljima i formiraju nove skupine govora. Osim već ranijih naselja kroz koje cesta Karolina vojnog inženjera Matije Weisa, nacrtana gotovo linealom u jednom pravcu, teška i neprikladna, ubrzo i zamijenjena Lujzijanom, trebala je čuvare koje su prisilno naseljavani u kuće na puškomet razdaljine. Tako je oko 1780. zbog nekog kaznenog djela (veli legenda) moj prapradjed rodom iz Praputnjaka doveden u goransku šumu na Karolini i nakon dva bježanja kući pri trećem privođenju legao na tla na mjestu koje mu se svidjelo i gdje je najprije spavajući u šupome javoru kasnije sagradio kuću.

ČETVRTO:

Pitanje jezika. Bila sam već u doba studija toliko zrela da se pobunim na iskvarenu teoriju (koju je posvema drugačije iznio Lokvarac Rudolf Strohal, jezikoslovac i sabirač narodnog blaga o jeziku i naseljenicima Lokava) koja kaže – ali to nije ničim potvrđeno, prvi su doseljenici Gorskog kotara bili čakavskog govora. Naime dugo živa i neuništiva tvrdnja da su taj teritorij od davnine naseljavali čisti čakavci, pa bježeći pred provalama Turaka i pljačkaša iz Bosne otišli u Sloveniju i odande se vratili nakon 200 godina kao kajkavci poslužila je kao sjajna podrška beogradskim mišljenjima da je naš kajkavski zapravo slovenski, a štokavski srpski jezik te su čakavci jedini pravi Hrvati. Stoga je bilo nesmotreno od naših jezikoslovaca tvrditi takvo nešto bez čvrstih osnova i ustvari ne istražujući s prave, jezičke strane, pa su mnogi nažalost neinformirani i u potpunoj zabludi ovu pojednostavljenu krivu teoriju, zdušno prihvatili ne poznavajući ni kraj i jezik. Srećom, danas imamo znalaca čije su znanstvene teorije utemeljene na istraživanju i u tome bih spomenula bar jednog, sjajnog dr. Josipa Lisca koji djeluje u Zadru i objavljuje temeljna znanstvena djela o pitanjima naših dijalekata i koji o svemu ima doista meritorno mišljenje. Što se tiče čakavaca, dakako da su morali zauzeti dobar dio goranskog prostora, šireći svoje pašnjake u planine i radeći poslove koji su im bili naloženi, sve do postošenja od upada s bosanske strane u 15. stoljeću, ali njihovo se trajno selište u većoj prošlosti nigdje dublje u Gorskom kotaru dokumentima precizno ne potvrđuje. Tvrditi da je zbog preostalih pisama na čakavskome, uglavnom onih u službi frankopanskoj, to bio čakavski kraj veoma je nepouzdano, jer je lako zaključiti da su Frankopani i njihovi pismeni službenici bili s primorskih strana i djelovali sve do Ozlja, a i u književnosti stari je jezik mješavina obaju dijalekata. Čak logika naseljavanja i tragovi jezičnih miješanja jasno pokazuju, a osobito sjajne karte jezikoslovca Mije Lončarića kako su posvema prirodno kajkavci uz Kupu i ostale njene pritoke kao Čabranka, polako i sigurno osvajali gorski kraj upravo s ove unutarnje strane i jezik koji je tu trajno ostao to svjedoči i potvrđuje. Tako su i prvi Fužinarci, po imenima porodica je ustanoviti, pretežno stigli iz donjih pokupskih krajeva i nisu govorili slovenski, već hrvatski kajkavski srodan i samoborskim goranskim govorima i nekim prigorskim govorima, doduše i slovenskom, ali oni nikada nisu rekli da su Slovenci i uvijek su govorili kaj, nikada ča. Od prvih 50 kuća s popisa Hrvatskog sabora iz 1751. sve su osim dviju zasigurno kajkavske. Mnogi su se rodili u Fužinama oko 1700, ili iza toga pridošli, a imaju prezimena sela porijeklom uz Kupu. Tako je ostalo i kroz više od 300 godina s žalosnim stanjem danas, kad jedva da djeca na Lidranu recitiraju domaće pjesnike, zadnje vrijedne čuvare domaćih govora. Da ima djelomičnog jakog slovenskog utjecaja u nekim glasovima i oblicima nepobitno je, ali tome svakako pridonose vjekovne ženidbe s obje strane Kupe, a pogotovo utjecaj na leksik zbog predmeta koji su se ženidbama unosili na obje strane u nove porodice. Tragovi ženidbi iz gerovskog, brodskog i delničkog kraja i neki rijetki izrazi i to samo u pojedinim kućama bili su vidljivi još do meni prethodne generacije. Međutim gotovo isto takav utjecaj je i čakavskog na moj fužinarski govor, jer se puno djevojaka iz bakarske i hreljinske župe u Fužini udalo, čemu današnji proučavatelji daju svu potrebnu pažnju, a u leksiku mnoštvo je izraza talijanskog i njemačkog jezika koje su donijeli naseljenici u prvim naseljavanjima opustošenih krajeva, kao primjerice cijelo selo iz Tiringije preseljeno u Ravnu Goru, ili trgovci i gostioničari iz Julijske krajine među kojima i neki moji pređi.

PETO:

Istraživanje naseljavanja. Kako je jako važno ustanoviti koliko na mome terenu čakavski kao superstrat doprinosi definitivnom oblikovanju supstrata kajkavskog govora, upravo pomnim proučavanjem naseljavanja sveukupnog stanovništva, razbistrila bi se pitanja postanka toga govora i to je moj budući plan. Ako mi Bog da zdravlja i vremena nastojat ću potanko istražiti naseljavanje fužinarske župe u 18. st. jer treba vidjeti koje su se ovdje kajkavske i čakavske obitelji formirale i kako se razvio suživot i miješanje njihovih govora. Tko se ženio u kajkavske, tko u čakavske obitelji, budući je znakovito i vrlo važno spoznati zašto su i kako od svog prvotnog postanka naselja ipak trajno ostala potpuno čakavska i potpuno kajkavska, a to znači da mijenjanje govora ne ide nimalo brzo, a ponovimo, prošlo je već više od 3 stoljeća od njihova dolaska i zadržavanja do danas.

Postavljaju se dakle pitanja na koja treba odgovoriti i čvrstim dokazima olakšati jezičkim istraživačima te poduprijeti njihove nalaze o korijenima govora i zato kanim iznaći:

  1. Kako se doista u kojoj kući govorilo. Znakovito je da se u boljim kućama, dakle obrtničkim i ne tako čvrsto vezanim za tlo i domicil, u 19. i 20. st. preferirao čakavski, a seoski prosti govor bio je kajkavski. To je također potvrda da je superstrat čakavski iz Primorja, tj. došljaci koji fluktuiraju, boljih su zanimanja, ili govore čak neki strani jezik: talijanski ili njemački, pa postupni gubitak upravo starog iskonskog kajkavskog govora, bogatog raznolikim glasovnim karakteristikama kao u ostalih kajkavskih goranskih mjesta koja su to bolje očuvala, ovdje se pod utjecajem čakavskog (koji ima glasove gotovo istovjetne sa štokavskim bez jako otvorenih ili zatvorenih vokala, ili dvo- čak i troglasa) nepovratno gube. – Kaj zatežeš, veli mi apotekarov sin, a ja se dobro sjećam kako se nekad govorilo, dakako, danas toga više nema: „kroava, koaj, nosieća“, nema dakle više razlikovnih kvaliteta vokala, otvorenih ili zatvorenih, koje je čakavski, a još više standardni utjecaj do danas uspio potrti.

     

     

    Još treba ustanoviti:

  2. Tko donosi, tko čuva govor pojedine kuće, koji govor u njoj nastoji prevladati i mijenja li kajkavska sredina priženjene čakavce pa u kući uvijek prevlada kajkavski, ako se tri navedena mjesta stalno i dalje smatraju kajkavskim govornicima?
  3. Je li doista svekrvina zadnja?
  4. Koliki je autoritet glava kuće?
  5. Koje su pogreške u istraživanju napravili dosadašnji istraživači priklanjajući se informatorima koji nisu bili iz čiste kajkavske kuće, a oni su pogrešno smatrali da su saznali upravo kajkavsku osobinu koja to nikako nije?
  6. Koliko postoci prvotne kajkavske i čakavske provenijencije, to jest pridošlih obitelji s jedne i druge strane iz unutrašnjosti ili s primorja, jezičarima mogu pomoći da razaznaju mijene u kajkavskom dijalekta, bude li to uopće moguće prikazati?

ŠESTO:

Što sam do sada uradila?

Samo od svoje genealogije pronašla više od 2500 duša, dakle sam veoma detaljno upoznata s većinom starosjedilačkih porodica, jer samo 2-3 od njih nisu u mome rodu ili svojti. Stekla sam rutinu i upornost i osjetila kao i svi rodoslovci sreću uspješnih nalaza i njihovu duhovnu vrijednost. Iskoristila sam dosadašnja istraživanja u nekoliko od svojih 16 knjiga, posebno u 2 svoje dokumentarno-romansirane knjige o rodoslovlju pa čak obilato i u nagrađenom romanu fikcije.

Imam dobre izvore, ali i velike probleme s nestalim knjigama. Tu i tamo nedostaju poveznice. Jer kad se pokušate snaći da povežete rod s preskočenom generacijom, ako je matična knjiga nestala, imate sreće ako su vaši pređi davali djeci posebnija imena, ako svi nisu Ivani Matije i Antoni. Jer kako među pet Ivana istog prezimena izabrati oca vašem nezabilježenom Ivanu. Ustvari nekad je čak dobro da gađate na obitelj koja ima ponovljena imena poznate djece, jer možda kad-tad iskrsne potvrda da ste između 5 obitelji u kojoj se ista imena ponavljaju stalno, izabrali pravu, bude li negdje kasnije dodano ime oca koje će vam to potvrditi (kao moj Stipanov Ivan). Međutim prođu godine i godine dok to ne saznate. Zato rodoslovci imaju tako puno strpljenja.

Što sam ja doživjela sa svojim „slučajevima“ Bujan, Sučić, Hochstetter, Vinczerin iz tobožnjeg „Flokomorka“? Sve su to zanimljive priče. Također mi je bilo zanimljivo pratiti slučajeve ženidbi u srodstvu i postaviti pitanje ima li dijete zbog toga naslijeđenu urođenu grešku. U slučaju nasljednih bolesti koje se provlače generacijama, u mojoj se lozi pronašla nažalost i jedna prestrašna dramatična istina. Kao zaključak, u nadi da ću naći inače ključni nestali stališ duša župe Fužine iz 1788. (onaj raniji iz 1768. i svi kasniji postoje) i da ću imati još koju godinu pred sobom, ja bih si eto ispunila mladenačku želju da nekim ozbiljnijim istraživanjem ispunim dug i svojoj prvobitnoj jezikoslovnoj struci. Za nju sam se spremala a nije mi bila suđena, ili možda ovako zaobilazno preko rodoslovnog istraživanja i jest?

DODATAK: biobibliografija

ZlataBujan-Kovačević, rođena u Vratima, 1934. g. Diplomirala hrvatski i talijanski jezik, umirovljena tv redateljica, jedna od inicijatora osnivanja hrvatskog rodoslovnog društva, članica Ogranaka MH u Delnicama i u Samoboru gdje živi.

  1. Vratarski kanti i štorije, zbirka pjesama na kajkavici, MH Delnice, 1992.
  2. Tihi ognji, zbirka pjesama, MH Samobor, 1996.
  3. Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, putopis (s M.Karlović i A. Frković), MH Delnice i Fužine, 1998.
  4. Fužinarski kaj, rječnik, MH Delnice i Fužine, 1999.
  5. Bakine furt iste Zagrepčanke, zbirka pripovjedaka, MH Delnice, 1999.
  6. Nevenka s Aljaske, roman, MH Delnice i Samobor, 2001.
  7. Ni ke kaj kan klast, zbirka fužinarskih izreka, MH Delnice i Fužine, 2004.
  8. Kokokarikature, monografija (s F. Kritovac i Z. Pavlović), Pop&Pop, 2006.
  9. Zlatna krugljica, zbirka pjesama, Pop&Pop, 2006.
  10. Kovačevići, zbirka anegdota i monografija, Pop&Pop, 2008.
  11. Zagrepčanke, igrokaz s pjevanjem, Kaj, br. 3, 2008.
  12. Bujani, priče iz obiteljske kronike od 18. do 20. stoljeća, Pop&Pop, MH Delnice, 2008.
  13. Fužinarski Bunjevci, priče iz rodoslovnog istraživanja, Pop&Pop, MH Delnice, 2010.
  14. Hod Fužinom, roman, POU Velika Gorica, 2011.
  15. Gorani, dvanaestero pjesnika, Pop&Pop, MH Delnice i Čabar, 2013.
  16. Pada zlato na naše tamne šume, zbirka pjesama, MH Samobor, 2014.

Ivanka Rebrović

Istražuje pretke u Samoboru, Jaski, Ribniku, Karlovcu i Zagrebu – župu svetog Marka. Pregledala je 3. ogulinsku pukovniju, koja se nalazi na mikrofilmovima u Arhivu, a sad istražuje mjesto Tounj kraj Ogulina.

Možda vam se svidi

1 komentar

  1. najljepša hvala prof. Zlati Bujan-Kovačević za ovako zanimljiv i znalački napisan rad o tragovima naših migracija, pročitanim iz lokalnih govora. Nadajmo se da će nas upravo s ovog područja obradovati još jednom knjigom.

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.