Od Kastavštine do fužinarske kovačije – III dio

Krajem ožujka objavili smo drugi dio priče "Od Kastavštine do fužinarske kovačije" Zlate Bujan-Kovačević (Vrata, 1934), književnice i inicijatorice našeg rodoslovnog društva. Danas objavljujemo treći nastavak.

Žena Andrije Sučića „Kastavca“ – Katarina, moja prabaka, tatina baka, peto je koljeno grofovske kćeri, osoba, koja je s Andrijom izrodila devetnaestero djece (pa i dva mrtvorođenčeta), od kojih je ostalo sedmero živih. Za razliku od svoje plemenite prabake imenjakinje, kojoj su ostale žive samo djevojčice, među njima moja šukunbaka Marija Lukini udata za Kauzlarića, njoj su ostala i dva živa sina. Kad se odlučila udati za Andriju koji živi u siromašnom dijelu Fužina kod svoje tete, bezemljaša, vrtirepa praznih džepova, otac je se odriče. Štoviše nudi dvadesetipet zlatnika onome tko bi je smaknuo prije ženidbe. Sve se događa u doba gradnje željezničke pruge Karlovac – Rijeka, pa mladenci, koji prkose svima, na jednom od teških gradilišta prodora između Vrata i Fužina improviziraju gostionicu.


1870-tih godina, gradnja prodora između Fužina i Vrata, na kamenoj odrini lijevo mjesto za kovačiju

Ona kuha i dvori, on zabavlja goste svirajući harmoniku. Navodno nije baš ljubio teške poslove. Posao im ide sjajno, otac oprašta jogunastoj kćeri i ona se trudna, da ne zebe u maloj kućici, vraća kući i tamo je za vrijeme najgore ciće u trudovima s prvim malim Ignacom Vatroslavom iznose van zajedno s krevetom, jer očeva kuća gori. Malo zatim Andrija i vrijedna Kata grade svoju lijepu i danas čvrstu kamenu katnicu u blizini prodora ispod kamene odrine s prostranom gostionicom koja svake godine naručuje iz Vrbnika po vagon žlahtine. Ponekad Kata nosi gostima dupljake vina, moleći ih neka si sami natoče, jer ona u pregači ima umotano tek rođeno djetence koje je ispalo iz trbuha dok je čučnula pored bačve. Ponosna na svoj uspjeh, marljiva, uredna, jezičava, koja osuđuje i prosuđuje svijet oko sebe, nastoji dobro odgojiti i udati svoje kćeri što bolje, a svoje sinove izučiti za kovače, jer kraj kuće ime dosta mjesta za kovačnicu. Svi su radišni, jer ih Katarina natjerava, ponekad je to nezgodno, kao onom prilikom kad su je u gostionici dva viđenija posjetitelja, šumar i pisar u općini zapitali gdje su gospodične, a majka ne razmišljajući puno bubne: – Gospodične va Zajami na oranici gnjoj razlažejo! Kad su kćeri navečer čule kako ih je mati odala u nelijepom poslu, a moja baka Fanica pretendirala je i uspjela u tome da postane Miss Fužine, samo to joj nisu oči iskopale.


Paula, udovica posljednjeg Sučića kovača u staroj kovačnici

Najstariji sin Filip, kovač, vraća se s vandranja iz Beča i Kata, koja je sama bila ocu neposlušna, ne dopušta mu da ženi običnu domaću djevojku i on se ne ženi nikad, a majci za inat lulu pali papirnatim novčanicama. Kako rano umire, kovački zanat izuči i nasljeđuje ga u kovačiji njegov najmlađi brat Zvonimir, to jest drugi Zvonimir po redu koji ostaje živ između Katarinine mnogobrojne djece. Bio je običaj da se roditelji ne zamaraju biranjem imena. Tako su imali i tri Dragutina i tri Ignaca koji međutim nisu ostali živi.

I sin Filip nazvan po ocu Kastavac na izgubljenoj slici otmjeni je gazda s lijepom bradom, nosi mondeni prsten na malome prstu, palac zataknut u prsluk. Kad on ili brat mu Zvonimir idu u Delnice na sud, gospodina kovača svi pozdravljaju s poštovanjem, osobito stoga što ne naplaćuju svoj rad siromašnima. Ali eto, u mome istraživanju neki mačak leži na zatvorenoj knjizi u kojoj je rješenje za njihovo podrijetlo. Samo u predodžbama slikam čekano otkriće, jer ipak nikad nisam otpisala mogućnost da ću pradjedove korijene jednog dana možda naći. Moji predosjećaji bili su pojačani novim načinima istraživanja, hrvatskim mikrofilmiranjem starih matica, osnivanjem Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, među čijim sam i sama inicijatorima, pa i konačnim besplatnim pristupom digitaliziranim knjigama preko Mormonske crkve. Nije mi palo na pamet da upravo sada, kad je sve dostupnije, ponovim svoje traganje. A bilo mi je na dohvat ruke. I tako sam se nakon dugog vremena požalila jednoga dana u Arhivu Hrvatske na Mažuranićevu trgu pred članicom novoosnovanog društva i nakon mjesec dana stiže mi zanimljiva obavijest. Naime u Opatiji živi jedna istraživačica koja se bavi Kastavštinom. Pa koga ću nego nju pitati ima li nade da s uspjehom zaključim svoje traganje?

Ivanka Rebrović

Istražuje pretke u Samoboru, Jaski, Ribniku, Karlovcu i Zagrebu – župu svetog Marka. Pregledala je 3. ogulinsku pukovniju, koja se nalazi na mikrofilmovima u Arhivu, a sad istražuje mjesto Tounj kraj Ogulina.

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.