Izvješće s predavanja: Nevjerojatne sudbine zagrebačkih Fischera

Sažetak predavanja održanog 7. rujna 2019.

Romanopiscu koji bi smislio toliko zapleta koliko ih je bilo u životu doktorice Feodore Fischer-Sartorius, svi bi rekli da je pretjerao. Ali stvarnost može biti kompliciranija od romana: iako iz zagrebačke obitelji, ona je rođena pod ruskom carskom vlašću u poljskom mjestu Sosnowice, živjela je – i dalje pod ruskom vlašću – u Libavi (u današnjoj Latviji), za I. svj. rata s obitelji bila internirana u Vologdu 400 km sjeverno od Moskve, da bi ih u zamjenu za skupocjeni dar gubernator stavio na popis Crvenoga križa za repatrijaciju, pa su tako stigli prvo u Švedsku, a zatim i u Njemačku, gdje će ona diplomirati medicinu i udati se. No, brak će se nakon dolaska nacista na vlast – zbog njenog židovskog porijekla – raspasti i ona će se – kao i ostatak obitelji morati skloniti u Jugoslaviju. Školska liječnica u Koprivnici ubrzo će – nakon što izbije rat – stjecajem okolnosti s jedva sedam godina starim sinčićem Normanom dospjeti u partizane i nakon rata za zasluge u liječenju ranjenih i bolesnih dobiti zadaću da sanatorij u današnjoj Klaićevoj, kojeg je – usput budi rečeno – projektirao njen stric Ignjat, pretvori u dječju bolnicu, što je vrlo uspješno i provela. Uz bolnicu je uz pomoć UNICEF-a uspjela osnovati i sagraditi za ono vrijeme revolucionarno koncipirani Centar za zaštitu majki i djece. Ne bez otpora i zamjerki, pa su je – bez obzira na zasluge – naprasno umirovili samo 15 dana prije otvaranja trećeg i završnog dijela Centra koji je bio njeno životno djelo…

Životi dobroga dijela njene rodbine iz roda Fisherovih bili su tek nešto manje burni i zanimljivi. O tome su u izvanredno zanimljivom predavanju okupljenim rodoslovcima, potomcima i rodbini te obitelji govorili jedan od zagrebačkih potomaka Fischerovih prof. dr. Andija Petar Bošnjak, te sin doktorice Fischer prof. dr. Norman Sartorius i njegova supruga, gđa Vera Sartorius Pecikozić.

U predavaonici Klinke za dječje bolesti pred brojnim okupljenim rodoslovcima te rodbinom i prijateljima prof. dr. Andrija Petar Bošnjak govori o rodoslovu zagrebačkih Fischera, a za stolom su još gđa Vera Sartorius-Pecikozić i prof. dr. Norman Sartorius, snaha i sin doktorice Fischer

U predavaonici Klinke za dječje bolesti pred brojnim okupljenim rodoslovcima te rodbinom i prijateljima prof. dr. Andrija Petar Bošnjak govori o rodoslovu zagrebačkih Fischera, a za stolom su još gđa Vera Sartorius-Pecikozić i prof. dr. Norman Sartorius, snaha i sin doktorice Fischer

Prvo jesensko okupljanje rodoslovaca – članova našeg Društva i prijatelja istraživanja obiteljske povijesti – održano je zbog inozemnih obveza predavača – u donekle neuobičajenom terminu, u subotu 7. rujna 2019. Mjesto također nije bilo sasvim uobičajeno – Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj ulici, za što je ovaj put već u samoj temi predavanja naslovljenog „Zagrebačka obitelj Fischer“ postojao poseban razlog: najmanje dvoje pripadnika te obitelji najizravnije je vezano uz nju: projektirao ju je 1908. godine i dovršio već 1909. – i to baš za potrebe prvog privatnog sanatorija u Hrvatskoj – poznati zagrebački arhitekt Ignjat Fischer, a nakon 2. svjetskog rata u taj je prostor useljena Dječja bolnica, koju će potom njegova nećakinja, dr. Feodora (Feđa) Fischer, kao dugogodišnja ravnateljica pretvoriti u vodeću pedijatrijsku kliniku i Centar za zaštitu majki i djece. Tijekom predavanja će se ispostaviti da je tu 1944. umro i njen otac Hinko, kao i da je tu na samom početku svoje karijere, nekoliko desetljeća nakon bakine smrti, neko vrijeme radila i njena unuka Danielle. U nekim se člancima o radu Ignjata Fischera može naći i podatak da je dio zemljišta na kojem je sanatorij sagrađen bio u vlasništvu te obitelji.

Prije otvaranja same teme, okupljeni su minutom šutnje odali počast dvojici uglednih članova Hrvatskog rodoslovnog društva koji su nas zauvijek napustili od posljednjeg okupljanja – jednom od osnivača i prvom predsjedniku Društva akademiku Petru Strčiću, te dugogodišnjem aktivnom članu ing. Ljudevitu Mezeu.

Ravnatelj Klinike za dječje bolesti prof. dr. Goran Roić kao domaćin ukratko je prikazao razvoj i perspektive institucije kojoj je na čelu, da bi u nastavku – kako bi okupljeni lakše u prostor i vrijeme smjestili prije spomenute Ignjata i Feodoru Fischer – jedan od zagrebačkih potomaka Fischerovih, prof. dr. Andrija Petar Bošnjak, na vrlo zanimljiv način predstavio rodoslov te obitelji.

Od njega smo doznali da zagrebački Fischeri potječu iz Trsta. Tamo je stanoviti Anselmo Levi trgovao ribom što mu je priskrbilo nadimak Fischer s kojim se – kad je na prijelazu između 18. i 19. stoljeća odlučio preseliti u Zagreb – tu i registrirao (na njemačkom je Fisch=riba, a Fischer = ribar). Godine 1802. u Zagrebu mu se rodio sin Bernhard, koji će kasnije obiteljsku tvrtku unaprijediti te otvoriti trgovinu i u Beču, gdje se oženio i gdje je rođen njegov sin Samuel. Samuel je rano ostao udovac pa je o troje njegove djece iz tog braka – jer je on kao graditelj zbog poslova puno putovao po cijelom carstvu – uglavnom brinula obitelj pokojne mu supruge. S njima su ta djeca ostala i nakon što se preselio u Zagreb zbog posla i ženidbe s Anom Gutmann rođenom u Krakowu, ali u srodstvu s Gutmanima iz Osijeka. U tom se braku rodilo još šestero djece: Hinko, Ignatz (koji će se kasnije potpisivati pohrvaćenom verzijom imena – Ignjat), Robert, Eugenia, Albert i Jacques. Od njih šestero samo se dvoje rodilo u Zagrebu: Ignjat i Jacques. Ostali su se rađali tamo kamo su obitelj vodili poslovi ili obiteljske okolnosti: Hinko je npr. rođen na željezničkoj stanci u Probitzu (Prostejovu) u Moravskoj, kad se Ana vraćala iz posjeta obitelji u Krakowu… Robert, koji će kasnije odseliti u Brazil, rođen je u Mukačovu (današnja zakarpatska Ukrajina), a Eugenija i Albert u Beču…

Obitelj Hinka Fischera prije izbijanja I. svj. rata na jugu ruskog carstva: na fotografiji su njegova supruga Gizela i djeca – buduća doktorica Feodora je prva s lijeva

Obitelj Hinka Fischera prije izbijanja I. svj. rata na jugu ruskog carstva: na fotografiji su njegova supruga Gizela i djeca – buduća doktorica Feodora je prva s lijeva

Jacques je 1897. upisao medicinu u Beču i postao vojni liječnik koji je zbog humanog postupanja sa zarobljenim turskim vojnicima dobio čak i jedan turski orden. Službovao je u Nuštru, Rumi, potom i u Donjoj Stubici, da bi 1909. otvorio ordinaciju u Zagrebu… Oženio se plemkinjom Adrienne Albine von Claudius de Claudenburg, koja je s Laszowskim, Deželićem, Kukuljević-Sakcinskim, Širolom i drugima bila jedna od osnivačica Družbe hrvatskog zmaja (1905.) … Iz njegove je loze potekao i naš predavač, prof. dr. Andrija Petar Bošnjak.

Ignjat Fischer, jedan od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata i graditelja

Ignjat Fischer, jedan od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata i graditelja

Ignjat se nakon studija u Beču i Pragu vratio u Zagreb i tu osnovao tvrtku (u početku s Čehom Hrubyjem), da bi se ubrzo osamostalio. U tom je razdoblju 1908. nastao i sanatorij u kojem se danas nalazi Klinika za dječje bolesti, koji je po mnogo čemu bio inovativan. Podatak da su svi kutovi prostorija bili zaobljeni kako se u njima ne bi skupljala prašina, što je bitno olakšavalo čišćenje, tek je mali primjer njegova promišljena pristupa projektiranju. Osim ove zgrade, među ključna njegova djela spada i zagrebačko kazalište-kino „Apollo“ (danas „Kerempuh“) sagrađeno na uskoj parceli za koju su svi tvrdili da je za gradnju neiskoristiva, a u dijelovima Zagreba građenim početkom 20. stoljeća gotovo da i nema ulice ili ugla bez barem jedne, a nerijetko i više zgrada koje nose njegov potpis (u bilo koju internetsku tražilicu dovoljno je ukucati njegovo ime i prezime da bi se pojavile slike velikog broja zgrada koje je projektirao). Da bi se mogao oženiti plemkinjom Helenom Egersdorfer, kćerkom vijećnika Kraljevskog stola Sedmorice, s kojom je imao dvije kćeri, Ivanu i Mariju Magdalenu, prešao je na katoličanstvo, ali mu to kasnije – za vrijeme NDH – nije puno pomoglo. S obzirom na židovsko porijeklo, ali i na njegovo masonstvo, više je puta unatoč poodmakloj dobi – zatvaran. U vrijeme dok se u Zagrebu još normalno živjelo, u njihovoj se kući u Demetrovoj okupljalo poznato zagrebačko društvo za razonodu i zabavu „Kvak“, a njegova kćerka Ivana bila je ugledna glazbenica, prva žena s dirigentskom diplomom na ovim prostorima…

Albert je postao knjigovođa, počeo je raditi u „Uzornoj pivnici“, radni je vijek završio kao tehnički upravitelj tvornice Vladimira Arka (koju je također projektirao Ignjat), a umro je 1943. u Leskovcu (Srbija).

Prije ili kasnije su – tko iz ljubavi, tko iz pragmatičnih razloga – sva su braća prešla na katoličanstvo što je silno ljutilo njihovu majku Anu pa ih je čak i razbaštinila. Upitno je ipak je li to bio jedini razlog da ih tako kazni: sva su braća Fischeri iz te generacije bili – čini se – poprilično „nestašni“, pa je svaki od njih navodno imao i po nekoliko nezakonite djece…

Najstariji od Samuelove djece, Hinko, koji je u međuvremenu stekao diplomu inženjera tehničkih znanosti, oženio se 1898. godine u zagrebačkoj crkvi Sv. Marka, samo nekoliko dana nakon što su i on i zaručnica mu Gizela Ružinski (čiji je ujak – usput budu rečeno – bio dr. Josip Frank) prešli na katoličanstvo.

Raoula su radi školovanja bili poslali u Zagreb, pa je  boravio u jednom konviktu (otud uniforma u kojoj je snimljen)

Raoula su radi školovanja bili poslali u Zagreb, pa je  boravio u jednom konviktu (otud uniforma u kojoj je snimljen)

Kako nam je u svom dijelu predavanja rekla gđa Vera Sartorius-Pecikozić, ubrzo nakon vjenčanja Hinko i Gizela krenuli su na put. Mladi je inženjer, naime, svoj prvi posao dobio u poljskom mjestu Sosnowitze koje je tada još bilo pod ruskom vlašću… Tu im se 4. ožujka 1899. rodilo prvo dijete. Budući da je kum bio Rus imenom Fjodor, dobila je ime Feodora (Feđa). Mladi se par samo godinu kasnije našao u Švicarskoj, u Zürichu, gdje im se rodio sin Raoul, a 1902. i druga kćer Erna. Godine 1906., kad im se rodio i drugi sin Ernst-Hinko, obitelj je radi očeva posla bila u Nürnbergu, da bi se malo zatim svi našli u Libavi (danas Liepava u Latviji, tada dio ruske carske gubernije Kurlandije). Ubrzo potom preselili su u južni dio ruskog carstva, u ukrajinski industrijski centar Jurjevku, gdje je Hinko – kao konstruktor jednog novog i puno efikasnijeg modela visoke peći – brzo napredovao do položaja tehničkog direktora željezare, što im je bitno popravilo i materijalni i društveni status. Godine 1914. dobio je novi posao u Rigi (danas glavni grad Latvije), ali su ih ruske vlasti čim je Austrija objavila rat Srbiji i Rusiji, zajedno s bakom Ninom Ružinski koja im je bila u posjetu – kao državljane neprijateljske zemlje – internirale, nedaleko od Vologde, 400 km sjeverno od Moskve. Mjesto je – da im se oteža eventualni bijeg – moralo biti najmanje 30 km udaljeno od željezničke pruge. Predmnijevajući da će im oduzeti putovnice i ostale dokumente, Hinko je na listićima cigaret-papira popisao sve bitne podatke (mjesta izdanja i brojeve putovnica, krsnih listova, svojih diploma itd.) i to sakrio u unutrašnjost jedne olovke iz koje je prethodno izvukao grafitnu minu, a tu je olovčicu – uz napomenu da se od nje nikada ne odvaja – povjerio tada 15-godišnjoj najstarijoj kćerki Feodori…

Nakon nekoliko mjeseci doznali su da bi se – ako gubernator dobije neki vrijedan dar – mogli naći na popisu koji bi se predao predstavnicima Crvenoga križa za repatrijaciju. Gizela se tada odrekla svog nakita, a gubernator je očito bio zadovoljan (u obitelji se govorilo se o zlatnom samovaru s 12 šalica za čaj i pripadajućim pladnjem), pa su u srpnju 1915. utrpani u stočne vagone u kojima je na podu bila prostrta slama i zajedno s još nekoliko desetaka obitelji dospjeli do mjesta Tornio na finsko-švedskoj granici, otkud su pješke prešli u Haparandu, da bi zatim brodom kojeg je zakupio Crveni križ bili prebačeni južnije u Švedsku, a potom i u Njemačku…

Doktorica Fischer (lijevo) snimljena uoči otvaranja druge faze Centra, s bratom Ernstom...

Doktorica Fischer (lijevo) snimljena uoči otvaranja druge faze Centra, s bratom Ernstom…

Papirići iz olovčice koju je Feodora uspjela sačuvati omogućili su im da u razmjerno kratkom vremenu i unatoč ratnim okolnostima dobiju nove dokumente. Feodora, koja je još u Rusiji – nakon što je nekoliko puta morala previjati razne rane – odlučila da će postati liječnica, sada u Lübecku, gdje je otac Hinko dobio posao u brodogradilištu, prvi put kreće u pravu školu, a to joj zbog nedovoljnog znanja njemačkog jezika i raznih drugih okolnosti, nije bilo nimalo lako pa je maturu 1918. godine polagala u Hamburgu privatno i to na francuskom, nakon čega je upisala medicinu u Kielu. Tu je upoznala godinu starijeg Fritza Sartoriusa za kojeg će se nešto kasnije i udati. Prvo dijete – djevojčica Gizela – im je umrlo, a drugo – sin – se rodilo 1935. samo dva dana prije nego mu je otac dobio profesuru. Bilo je to vrijeme kad su nacisti inzistirali da sva imena moraju biti germanska, pa je bilo problema da ga se upiše kao Normana kako su roditelji željeli, a i drugo dječakovo ime – po djedu – nije smjelo biti Hinko, nego su ga upisali kao Heinz… Brak se nije održao – nacisti su provjeravajući njenu rasnu čistoću nekoliko generacija unatrag, unatoč potvrdama iz Zagreba da su joj roditelji katoličke vjeroispovijesti, ipak otkrili da je ona porijeklom Židovka pa je muž morao podnijeti zahtjev za rastavu braka… Slično je prošla i njena sestra Erna koja je također bila udana za „rasno čistoga“ Nijemca i njima dvjema – Feodori s malim Normanom i Erni s dvije kćerkice koje su se zvale Ursel i Heidi – nije preostalo drugo nego da se, kao i roditelji im Hinko i Gizela, koji su još jednom ostali bez svega – 1937. vrate u Zagreb.

Feodorin brat Raul kojeg su nakon ruske peripetije bili poslali u jedan konvikt u Zagrebu, u međuvremenu je diplomirao tehniku te ga je posao odveo u Englesku i u naftni biznis širom svijeta pa je ne samo bio pošteđen tih stresova, nego je čak mogao pomagati obitelji koja iz Njemačke nije uspjela spasiti puno toga.

Najmlađi, Ernst, rođen u Nürnbergu, školovan u Hannoveru i Münchenu, koji je bio cijenjeni novinar i kao reporter objavljivao u nekoliko desetaka njemačkih listova te bio član cijelog niza raznih društava i udruga, također je sve to pod hitno morao napustiti. U Zagrebu – jer nije dovoljno dobro znao hrvatski – nije mogao raditi kao novinar pa je radio u ugostiteljstvu, da bi na kraju s bratićem Reneom Ružinskim otvorio malu tvornicu dječje obuće na uglu Draškovićeve i Đorđićeve. Za to je morao položiti postolarski ispit, a da bi to uspio napisao je i četverojezični rječnik postolarskih izraza… Godine 1943. oženio se s Ivanom Vlahović (sestrom narodnog heroja Jože Vlahovića) i s njom imao sina Raoula koji je nakon studija elektrotehnike radio na Dalekom istoku za IBM i još neke velike američke tvrtke, a sada živi u SAD-u. Nakon rastave, početkom šezdesetih, Ernst je odselio u Graz, povremeno pisao za razne novine, a tamo je i umro.

Budući da su kao nekadašnji austro-ugarski državljani Fischeri imali pravo na jugoslavensko državljanstvo, to su po povratku u Zagreb riješili razmjerno lako. S priznavanjem diploma – a Feodora je u Njemačkoj već bila stekla i specijalizaciju iz pedijatrije – bilo je već puno teže pa je morala iznova polagati specijalistički ispit, što je u veljači 1939. i uspjela, stekavši tako konačno i pravo na rad.

Privatna praksa nije odgovarala njenom shvaćanju liječničke profesije, te je aplicirala i dobila stalno namještenje školskog liječnika u Koprivnici. Kad je nakon uspostave NDH i početka rata i kod nas počeo progon Židova, Srba i svih ostalih osoba sumnjiva porijekla ili političkog opredjeljenja Fischerove kao katolike, a možda i zbog rodbinske veze s obitelji Frank, koja je pak bila rodbinski povezana i s Kvaternikom – nisu dirali.

No, dok je kao liječnica u Koprivnici obilazila okolna sela, dr. Fischer se više puta našla u situaciji da mora liječiti ranjene partizane koji su se tu skrivali. U jesen 1943. – nakon što su partizani dva mjeseca držali Koprivnicu – prihvatila je da s njima ode u šumu jer je bilo malo vjerojatno da će moći izbjeći njemačke i ustaške represalije nakon što se partizani povuku. Odluka nije bila nimalo laka: sin Norman imao je tek sedam godina i nije ga imala kome ostaviti, ona sama nije bila nimalo sportski tip, u mladosti je preboljela tuberkulozu, a imala je i problema sa srcem. Ubrzo je postala upraviteljicom partizanske bolnice na Papuku i Psunju, a više je puta – dok su Nijemci i ustaše pretraživali šume – s malim Normanom i svojim pacijentima provodila i po desetak dana u duboko ukopanim zemunicama…

Bilo je to vrijeme borbe s ušima, tifusom i drugim zaraznim bolestima koje su tek dijelom bile posljedica neimaštine, a puno više neznanja, pa se prihvatila narodnog prosvjećivanja, s čim je nastavila i kasnije kad je u svibnju 1945. preuzela dječji odjel na Rebru, kojem će za par mjeseci i službeno postati ravnateljicom i reorganizirati u skladu s novim medicinskim spoznajama, slamajući mnoge otpore. Već u studenom dobila je prekomandu u bolnicu u Vinogradskoj, a s tim je promaknućem došlo i imenovanje u neka tijela koja su mogla utjecati na ono što bismo danas nazvali javnim zdravstvom (Savezna komisija za zaštitu majki i djece, stalni suradnik Komisije UNICEF-a, Savjet za narodno zdravlje NR Hrvatske, itd…) pa je pod njenim utjecajem država puno uložila u zaštitu majki i djece, što je uz intenzivno prosvjećivanje brzo rezultiralo velikim padom dječjeg mortaliteta.

Dr. Fischer je slijedom toga dobila zadaću da nekadašnji sanatorij za zagrebačke uglednike u Jelisavinoj (danas Klaićevoj) ulici, pretvori u bolnicu za dječje bolesti. Sve dok skidanje bršljana s fasade nije otkrilo ploču (i danas je tamo) na kojoj piše da je zgradu financirao i sagradio njen stric Ignatz Fischer, ona nije bila svjesna te činjenice, kao što ni njegova kćer Ivana – koja je došla prosvjedovati zbog probijanja nekog zida – nije znala da te radove vodi i da rupu probija njena sestrična… Feodora je Ivanu uvjerila da samo otvara prolaz do nove zgrade koja se treba graditi odmah pokraj i u kojoj će biti Centar za zaštitu majki i djece…

Zgrada sanatorija u Klaićevoj iz koje je izrasla današnja Klinika za dječje bolesti bila je u jednom razdoblju i omiljeni motiv zagrebačkih razglednica

Zgrada sanatorija u Klaićevoj iz koje je izrasla današnja Klinika za dječje bolesti bila je u jednom razdoblju i omiljeni motiv zagrebačkih razglednica

Njezin je koncept tog centra po mnogo čemu bio revolucionaran – arhitekt Vladimir Turina nikako nije mogao shvatiti da Centar neće biti klasična bolnica u kojoj će se nizati sobe i kreveti, majstori nisu htjeli slušati zahtjeve tamo neke ženske koja misli da stvari zna bolje od njih. Problema je bilo čak i oko boje zidova i oko toga hoće li zahodska vrata otvarati prema unutra ili prema van (ona je zahtijevala da to bude prema van, kako bi ih majka s djetetom, možda k tome i trudnica, koja vuče i torbu s dječjom opremom i hranom, mogla bez problema zatvoriti za sobom).
Njeni za ono vrijeme revolucionarni pogledi na medicinski tretman majke i djeteta, uključivši i uvođenje kontracepcije – nisu prolazili bez otpora. Krutim komunističkim krugovima je smetalo što je ona na rukovodećim položajima a nije u partiji, nekima pak to da je riječ o ženi, a doktorima staroga kova da remeti njihovu rutinu i način rada. Koliki su bili ti otpori potvrđuje i činjenica da je – unatoč svim zaslugama – dekretom umirovljena u kolovozu 1964. godine, samo petnaest dana prije otvorenja trećeg i posljednjeg dijela Centra za zaštitu majke i djeteta, koji je bio njeno životno djelo, pa je otvorenje obavio njen nasljednik.

Centar, za kojeg je glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije dr. Candau za posjeta Zagrebu nešto prije toga rekao da je „Masterpiece of Health Promotion“ (u prijevodu: „Remek-djelo unapređivanja zdravlja“) ubrzo je pretvoren u jedan od bolničkih odjela, uz obrazloženje da preventiva kojom se dotad bavio više nije nužna jer su se životni standard i razina zdravstvene prosvijećenosti čak i na selu bitno povećali.
Duboko razočarana doktorica Fischer preselila se nakon toga u Ženevu, gdje je već neko vrijeme radio njen sin Norman, koji će s vremenom – nakon što je radio u Engleskoj, Indiji i na mnogim drugim mjestima, kao svjetski priznati psihijatrijski stručnjak postati i direktor Odjela za mentalno zdravlje Svjetske zdravstvene organizacije.

Baš je on – jer je kao student medicine svjedočio naporima svoje majke da unaprijedi zdravstvenu skrb i zaštitu majki i djece – u završnom dijelu prezentacije govorio o njenim pogledima, saževši njenu profesionalnu filozofiju pregnantno u četiri glavne točke: (1) majka i (malo dijete) dijete moraju biti jedinica njege, tj. ne smije ih se tretirati odvojeno kako se to činilo (pa se na mnogo mjesta i danas još čini) u klasičnom pristupu medicini, (2) nastava o zdravlju majke i djece za različite zdravstvene radnike (liječnici, medicinske sestre, patronažne sestre, socijalni radnici) mora se uskladiti, a najbolje je dio te nastave provoditi zajedno, (3) javno zdravstvo i klinička medicina moraju raditi zajedno i (4) zaštita zdravlja majki i djece počinje u mjestu stanovanja, preciznije u kući roditelja….

Ovdje na žalost nemamo dovoljno prostora za detaljnije prikazivanje sudbina drugih pripadnika obitelji Fischer. Stoga ćemo na kraju samo još konstatirati (da je dio njih zbog svog židovskog porijekla stradao u nacističkim pogromima tijekom II. svj. rata, a dio je – raselivši se po svijetu – uspio preživjeti pa njihovih potomaka danas ima širom svijeta (Njemačka, Švicarska, SAD, Engleska, Slovenija, Italija, Austrija, Mađarska, Srbija, čak i Španjolska). Potomaka onih koji su preživjeli u Hrvatskoj ima i u Zagrebu – ali kao i najveći dio onih širom svijeta – zbog prekida muške linije ne nose više prezime Fischer.

Za one koji se pitaju što je bilo sa suprugom doktorice Fischer, prof. dr. Fritzom Sartoriusom, dodajmo još da je – iako sveučilišni profesor, ali valjda sumnjiv zbog ženidbe sa Židovkom, a k tome i kao ljevičar – bio poslan da liječi ranjenike na Istočnoj fronti. Za jednog je dopusta bio doputovao u Hrvatsku ne bi li pronašao nju i sina, pa su njemački zrakoplovi čak po Slavoniji bacali letke u kojima su se tražile informacije o njima. Kasnije je pao u rusko zarobljeništvo, a kad je 1947. oslobođen, živio je i radio u Istočnoj Njemačkoj. Sa svojom nekadašnjom tajnicom zasnovao je novu obitelj. Godine 1958. uspio je doći na neki kongres u Dubrovniku te je posjetio svoju prvu obitelj i upoznati sina.

Prof. dr. Andrija Petar Bošnjak za potrebe je svoje prezentacije na planu Zagreba crvenim točkama označio zgrade koje je Ignjat Fischer projektirao i sagradio

Prof. dr. Andrija Petar Bošnjak za potrebe je svoje prezentacije na planu Zagreba crvenim točkama označio zgrade koje je Ignjat Fischer projektirao i sagradio

Više informacija o zaista nesvakidašnjoj biografiji doktorice Fischer i o njenoj obitelji, može se naći u knjižici s naslovom „Per aspera ad astra: životni put naše majke prim. doc. dr. Fedje Fischer- Sartorius“ koju je za obiteljske potrebe i zato na žalost u vrlo maloj nakladi priredila njena snaha, gđa Vera Sartorius (rođ. Pecikozić), čijom će ljubaznošću jedan primjerak biti pohranjen i u knjižnici našeg Društva. Uz ovdje opisane tri prezentacije o obitelji Fischer, ta je knjiga bila izvor dodatnih podataka za ovaj prikaz kao i dijela obiteljskih fotografija koje ovdje prenosimo.

Vladimir Matek

Od 2009. do 2013. bio je hrvatski veleposlanik u Stockholmu, a prije toga pri OESS-u i međunarodnim organizacijama u Beču (2002. – 2008.) te pri Vijeću Europe u Strasbourgu (1996. – 2000.). Prije ulaska u diplomaciju radio je – iako je diplomirao medicinu - kao vanjskopolitički novinar u „Večernjem listu“, a bio je i dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza. Od umirovljenja potkraj 2013. godine istražuje obiteljsku povijest.

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.