Osvrt na djelo „Rama u Bosni – etničko porijeklo prezimena i opis sela“, Milenka S. Filipovića

Danas je zanimanje za ramski kraj općenito u znatnom porastu, posebice kod onih koji su iselili u bijeli svijet. Treba shvatiti ljudsku potrebu za znanjem o vlastitim korijenima. Ona je nekada snažna kao i druge ljudske egzistencijalne potrebe.

Tako je sve do nedavno, jedini potpun i iscrpan rad koji se bavio porijeklom prezimena prozorsko-ramskog kraja bio rad srpskog etnografa i znanstvenika dr. Milenka S. Filipovića, djelatnika Etnografskog instituta SANU-a (famozne ali ipak naučno i ideološki snažne Srpske Akademije nauka i umetnosti).

Osim Rame, ovaj poprilično plodonosni autor istraživao je i druge krajeve u BiH, a opseg tog istraživanja protegao se od tridesetih godina prošlog stoljeća pa sve do početaka komunističke Jugoslavije i izdavanja samih djela u poslijeratnom vremenu. Naime, 1955. godine objavljena je knjiga pod nazivom „Rama u Bosni – etničko porijeklo prezimena i opis sela“. Mnogi se povjesničari i ljudi od struke s ovim naslovom – ”Rama u Bosni” – danas ne bi nikako složili ali to je druga tema koja zaslužuje posebnu raspravu.
Nedvojbeno jest da se vremena mijenjaju te je navedena knjiga zastarjela i za današnja mjerila ponešto stručno suhoparna i nezanimljiva uspoređujući je primjerice sa suvremenijim inačicama koje postoje bogato ukrašene i ilustrirane ali kao takva predstavlja originalan te umnogome vjerodostojan skup dokumenata o korijenima pučanstva Rame prije početka Drugog svjetskog rata.

U pogledu navedenog djela, vrlo je važno za naglasiti kako se Filipović oslanjao na ispovijesti samih ispitanih osoba i članova obitelji, dakle na onaj izravni pripovjedni element pojedinaca kraja koji je istraživao. Tako u većem dijelu ovog rada nailazimo na kazivanja i usmenu pripovijest mještana što nekad i nije siguran, provjeren navod. To donekle olakšava posao, daje svojevrsnu slobodu iskaza ali ostavlja za sobom i trag znatne upitnosti te nedorečenosti. Također, dr. Filipoviću je u istraživanju pomagala stručna (etnografska) skupina, a nije djelovao sasvim sam lutajući od mjesta do mjesta – kako se možda može doimati prigodom listanja rada.

Rama-samostan Šćit
Rama, Samostan Šćit

Osobno sam prije nekoliko godina ponovno prelistavao tu knjigu odnosno znanstveni rad i mogu reći kako na mene nije ostavio nikakve posebne dojmove što se tiče pripovjedne vrijednosti ali su potvrđeni neki navodi koje sam prije čuo od starih ljudi to jest vrsnih pučkih pripovjedača poput Ivana i Matka Brizara, Nikole Škarice te nešto mlađeg Joze Joskana Brizara. Sviju njih danas nema ali su ostavili svoj neupitan, nepatvoren trag u usmenom prenošenju pripovijesti i živih svjedočanstava o ramskim rodovima, točnije trag u specifičnom mikrosvemiru Rame.

Dakle, dokument je meni osobno potvrdio svoju svrhu u određenom smislu interesa za vlastite obiteljske korijene, a to je ono što mi je u jednom trenutku bilo dovoljno. Koga pak zanima dublje istraživanje ovog tipa, taj se može okrenuti i današnjoj suvremenoj hrvatskoj literaturi o etnološkom, zemljopisnom, kulturološkom i prezimenom korijenu te vrstama. Ta literatura nije opsežna ali je sve prisutnija i popularnija.

S druge strane, Filipović svakako nije bio jedini koji je proučavao ramske rodove, strukturu te ponešto i običaje. Ne smije se izostaviti veliki doprinos fra Jeronima Vladića u vidu prvih svojevrsnih povijesnih analiza; idući kroz fratarske zapise, pripovijesti i ljetopisno tkanje sadržaja. Fra Jeronim Vladić je tako sa svojim djelom „Uspomene o Ramskom franjevačkom samostanu“ i dopunom „Urežnjaci iz Rame“ bio jedan od pionira u ni malo lakom poslu istraživanja društva, tradicije i prošlih događanja Ramske doline i gorovite okolice. Valja tu naglasiti i kasniji doprinos dr. sc. Rajka Glibe koji je višestruko istraživao Ramski kraj od njegovog istoka do sjeverozapada, njegove rodove, niže i vojničko plemstvo izniklo iz stalnih graničnih sukoba, te donekle i fra Matu Topića sa svojim djelom „Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu“. Ipak, koliko suvremeno oblikovana Topićeva knjiga se uvelike oslanja na navedeni Filipovićev rad i osim pratećih fotografija i zemljopisnih karata sela – nije toliko originalna.

Općenito gledajući, danas je zanimanje za Ramski kraj općenito u znatnom porastu, posebice kod onih koji su iselili u bijeli svijet. Tehnologija je uznapredovala do neslućenih razmjera i dostupna je gotovo svakome. Stoga je potreban višestruko manji trud, ”tehnička potkovanost” i zanimanje za istraživanje nego što je to bilo primjerice prije dvadeset, trideset ili pedeset godina.

Ramska-stara-kućaStara ramska kuća

Također, Rama je u vrijeme kada je navedeni srpski etnolog Filipović odlučio hoditi njome i zapisivati pričanja domaćih ljudi iz prve ruke, bila poprilično zatvoren, nerazvijen kraj zabavljen samim sobom i mučnom zemljoradničkom svakodnevicom. Koji je bio interes srpske javnosti i njihovih naučnih krugova za ovim istraživanjem – može se pretpostaviti ali zasigurno – tada nitko od hrvatskih i bosansko-hercegovačkih istraživača nije smatrao potrebitim da tako nešto učini, uloži i pokrene po ovom pitanju.
Ljudi su tada (u prvoj polovici XX. stoljeća) u mnogome živjeli od zemlje i od dana do dana, s polupismenošću, neinformiranošću i ”blagoslovom” polovičnog ili nikakvog znanja o vanjskim svjetskim društveno-političkim prilikama. Živjelo se dobrim dijelom impulsno; gledalo se kako poslije napornog rada u polju dobro objedovati, Bogu se iskreno pomoliti, zbrinuti stoku u stajama (tko je imao), otići spati i ujutro se za novi radni dan odmoran i zdrav probuditi.

Danas se možda može pričati o ovoj ili onoj bogatoj narodnoj ramskoj povijesti no ne smije se zaboraviti kako je naše pretke stalno proganjao i njima prijetio pritisak neprijateljske, strane sile, općeg siromaštva te neskrivenog međuljudskog; međunacionalnog, vjerskog i susjedskog nerazumijevanja. Ramski kraj uistinu nekoliko je puta stradavao tako reći do temelja, a samostanski zapisi i arhivski materijali u Prozoru gorjele su zadnji put 1942. godine. Uništavali su ih i partizani i četnici, a Talijani su se dobrim dijelom potrudili da ništa ne učine na zaštiti stanovništva i imovine.

Rama jest za svoju zemaljsku nevelikost običajima bogat kraj ali jednom riječju i iskreno govoreći – svi smo mi djeca seljaka i radnika te na neke osobne obiteljske posebnosti, visine ili u krajnjoj pomisli plemstva, možemo umnogome zaboraviti. Barem devetero od desetero nas ili ako ne i svih deset. Jer živjeti od rada svojih ruku, od zemlje na kojoj si odgojen nije nešto što treba skrivati već čega treba biti svjestan i na to gledati otvorenim očima, s pozitivnim stavom. Jer djeca radnika i seljaka izgradila su Hercegovinu, Bosnu, Dalmaciju, Slavoniju, Hrvatsku, Njemačku, čitavu ovdašnju regiju, a potom i zemlje poznatog nam svijeta. Među tom djecom bilo je tijekom iseljavanja i mnoštvo Ramljaka, a ti ljudi slovili su kao poslovično pošteni i radišni.

Stoga, neka se zasluženo istraživanje Ramskog naslijeđa nastavi.

U ovoj rubrici nalazi se popis prezimena, obitelji i kućanstva Rame u kojem možda nećete naći željene odgovore na porijeklo svoga prezimena no imat ćete određeni uvid te pomoćne smjernice u istraživanju vlastitog obiteljskog porijekla.

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *