Najstarija prezimena: Oroslavje

Obljetnice važnih dogođaja iz hrvatske povijesti kod nas se prečesto obilježe prigodnim svečarskim referatom nevelike znanstvene vrijednosti, koji ubrzo prekrije prašina zasluženog zaborava. Sjajan izuzetak od takve prakse bila je 400. godišnjica Seljačke bune, zahvaljujući doprinosu (budućeg) akademika Josipa Adamčeka. Temeljit i strog prema sebi, Adamček je godinama “rudario” po arhivima u Zagrebu, Grazu, Beču i Budimpešti i odatle nam donio niz dotad nepoznatih dokumenata koji, u cjelini, bacaju novo svijetlo na opće prilike Zagorja u XVI stoljeću, a osobito na uzroke i pripreme najvećeg ustanka hrvatskih i slovenskih kmetova protiv feudalnog sustava.

Adamčeku treba zahvaliti između ostalog i to, što danas pouzdano znamo za najstarija prezimena u Oroslavlju, koje je bilo u žarištu Gupčeve bune 1573.g. Ta ćemo prezimena iznijeti na temelju pet dokumenata., od kojih je – do Adamčekovih istraživanja – javnosti bio poznat samo jedan.

1565. godina

Prvi je pismo od 9.travnja 1565. g., kojim ban Petar Erdódy naređuje Zagrebačkom kaptolu da pozove pred sud Tahyjevu suvlasnicu na vlastelinstvu Susedgradsko-stubičkom, Uršulu Meknyczer i njene rođake. Okrivljeni su što su siječnja iste godine poveli stotine zagorskih seljaka u napad na kuriju Tahyjevog upravitelja Petričevića u Gornjoj Stubici. Izvorni dokument se danas čuva u Hrvatskom državnom arhivu, u zbirci obitelji Oršić, pod oznakom svežanj 44, spis br.4. U njemu je među napadačima na Tahyjevog upravitelja, osam godina prije Gupčeve bune, poimenično popisano i 36 Oroslavčana Njihova imena i prezimena (pisana su u dativu ) donosimo u obliku izvorne grafije, a zatim prevedena. Redni broj ispred prezimena označava njegov redoslijed u dokumentu.

1567. godina

Drugi dokument, iz kojeg uzimamo najstarija oroslavska prezimena, nosi naslov “Regestum sessionale omnium proventum castelli Also Zthobycza 1567” (Selišni popis svih podavanja vlastelinstvu Donja Stubica, 1567.g.) Original se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, u zbirci “Urbaria et conscriptiones”, pod oznakom svežanj 1, spis br.11. Objavio ga je Adamček u “Arhivskom vjesniku 1965.g., poprativši ga nizom korisnih objašnjenja. Iz njih je vidljivo da se tadašnje vlastelinstvo Donja Stubica sastojalo od dvije sučije (praeconatus). Oroslavska sučija imala je 17 sela i zaselaka – od Pustodola i Kapelščaka do Igrišća i Psarnog, a Golubovečka sučija devet naselja. Dijelio ih je potok Vidak. U sjedištu prve sučije, u Oroslavlju, popisana su 1567.g. ukupno 64 doma podložnika, i to 26 kmetskih selišta, osam kunovnjaka i 30 gornjaka ( inkvilina, želira). Oroslavski kmetovi imaju selišta veličine jednog cijelog četvrtselišta ili čak njegove polovine – dakle od 6 rali, ili čak upola manja. Inkvilini ili gornjaci bili su težaci-bezemljaši. Kunovnjaci ( “oni, koji žive na kunama”) činili su prijelaz između kmetova i gornjaka Iz tog dokumenta navest ćemo najprije kmetove, zatim gornjake i kunovnjake iz Oroslavlja.

Kmetovi

Gornjaci

Kunovnjaci

Popis Oroslavčana iz 1567. g. veći je za 28 prezimena od onog iz pisma bana Erdödyja. To ne znači da je u samo dvije godine stanovništvo Oroslavlja poraslo za 28 domova. Prije svega, u napad na Petričevićevu kuriju 1565. g. nisu išli svi Oroslavčani. Usporedbe s popisima okolnih naselja pokazuju da su neki Oroslavčani iz banove optužnice zapravo stanovnici okolnih naselja – Andraševca, Kapelščaka, bivšeg Štefandola i Lipovec-brda.

1567. g.

Treća isprava, iz koje uzimamo stara oroslavska prezimena, predstavlja zapisnik s izjavama 508 svjedoka o nasiljima Tahyja nad seljacima Susedgradsko-stubičke gospoštije. Zapisnik su pisali povjerenici Kraljevske komore, dovršen je 16.srpnja 1567.g. , a u njemu su navedena i 22 svjedoka iz Oroslavlja. Do Adamčekovih istraživanja, to je bio najpoznatiji dokument vezan za Zagorje uoči Seljačke bune. Objavio ga je dr. Ivan Bojničić u “Vjesniku Zemaljskog arhiva” 1910.godine.

Repliku cijelog tog dokumenta, širokog 45 cm a dugačkog šest i po metara, pamti sigurno svaki posjetitelj Muzeja seljačkih buna u Samcima. Ipak, u toj bi ispravi bez stručne pomoći Oroslavčani teže našli imena svoja 22 pretka, koji su imali smjelosti da 1567.g. javno svjedoče pred službenicima ugarskog palatina i Kaptola o nasiljima svog zemaljskog gospodara.

Ovdje ćemo nabrojati sva imena tih svjedoka iz Oroslavlja, uz njihov redni broj u zapisniku kraljevske Komore.

Kako je iz gornjeg vidljivo, iz jednostavne usporedbe s prethodnim dokumentima, ovdje se pojavilo šest novih prezimena, vezanih za Oroslavlje. To su – abecednim redom – Jemričevec, Kraševec, Lovac, Maček, Polčić i Pucić. Neka od njih još ranije su bila zabilježena u naseljima oko Oroslavlja.

1574.

Četvrti dokument potječe iz 1574.g. To je zapravo popis kmetskih zgarišta u stubičkom kraju nakon Gupčeve bune, nastao kao dokument o fizičkoj podjeli Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva između Tahyija i suvlasnika (nasljednika Uršule Meknyczer). Nosi naslov “Porcio familiae Hennyngh MDLXXIIII”, a čuva se u Hrvatskom državnom arhivu, među građom obitelji Sermage, pod oznakom “Ad fasc.1, Nr.53, Litt LL”. Tu je navedeno 39 domova ondašnjeg Oroslavlja, od kojih je 12 uništeno (“desertum”). Ovdje objavljujemo cijeli odlomak iz isprave, koji se odnosi na Oroslavlje, po redoslijedu izvornika.

1598. godina

Peti povijesni izvor, iz kojeg preuzimamo prezimena stanovnika Oroslavlja u XVI stoljeću, nastao je skoro trideset godina kasnije. Nosi naslov “Conscriptiones dicarum, tomus I” (Popisi kraljevskog poreza, knjiga 1) , a povjesničari ga smatraju najstarijim popisom stanovništva u Hrvatskoj. U njemu 1598.g. nalazimo 52 doma poreznih obveznika iz Oroslavlja.

Dokument je u cjelini objavljen u knjizi dr. Adamčeka i dr. Ivana Kampuša “Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću” (Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1976.).

Naslovna fotografija: Općina Oroslavje