Koje jezike i pisma treba poznavati rodoslovac?

U samom početku rodoslovnih istraživanja ne može se predvidjeti obim potrebe poznavanja različitih jezika i pisama. Kada istraživač zakorači malo dublje u prošlost i povijest odmah dolazi do spoznaje da su ipak određena znanja dobro došla i olakšavaju snalaženje u džungli podataka. Nužnost poznavanja jezika i pisma ovisi o geografskom području, povijesnim zbivanjima i koliko se kroz stoljeća putuje u prošlost. Možda je ipak najbolje iznijeti osobno iskustvo iz istraživanja mojih predaka loze Maričević kao i iskustva najbližih kolega .

Dakle, treba vladati nekim pojmovima iz latinskog, njemačkog, talijanskog, mađarskog, slovačkog, češkog, poljskog ukrajinskog, rumunjskog, turskog i engleskog jezika, a od pisama poznavati goticu, glagoljicu odnosno bosančicu, ćirilicu;  sve to ovisi o našim pra-pra-precima i o tome kako i kamo su se selili i doseljavali odnosno iseljavali. U mojim istraživanjima potrebno mi je poznavanje nekoliko jezika i pisama. Ipak, najveći izazov, odnosno barijera, je glagoljica, odnosno bosančica.

Zašto? Kao i većina naših rodoslovaca, ni ja ne znam od kuda su moji preci prije tristo godina došli u Slavoniju – Vojnu Granicu – Gradišćansku regimentu – 8. kompaniju – Novu Kapelu kućni br. 9, tada mjesto neušoreno, razbacano po obroncima Požeške gore zvano samo Lipovac. I nisu samo moji preci doselili iz meni nepoznatog kraja, nego je priličan broj Maričevića u istom razdoblju doselio u okolicu Požege i Broda. Za razdoblje od 1700. do 1850. matične knjige pisane su na latinskom, ali kako je moj zavičaj bio pod upravom austrijske monarhije, mnogi drugi katastarski i vojni dokumenti pisani su goticom, no tako da se u većini slučajeva rukopis teško čita.

Tragom povijesnih činjenica, putujem od 12. i 13. stoljeća iz Lastova, gdje je prezime Maričević evidentirano u 34 obitelji, pošteđenih pokolja mletačkog zapovjednika Petra Orsela još u 11. stoljeću. Jesu li i kako baš ti Maričevići dolazili na područje Dubrovnika i Dubrovačke republike te radi velikog potresa 1667. u Dubrovniku i dugotrajnih ratova bježali trgovačkim i poštanskim putevima kroz Bosnu preko Kraljeve Sutjeske, Vareši i Bijele u Slavoniju? Odgovor bi moglo dati poznavanje bosančice, kojom su pisane matične knjige u spomenutim mjestima u Bosni. Druga neka grana Maričevića selila se uz obalu do Paga. Treći trag je u okruženju Neretve i Crvena, „Humska Hrvatska“ odakle su se raseljavala hercegovačka plemena Kosijera s kojima su Maričevići jedno vremensko razdoblje, možda 15. i 16 st., živjeli u Crnoj Gori, ali odatle kao nepodobni protjerani u područje Neretve, a onda se ipak vraćali na svoje posjede, pod uvjetom da ih ponovno kupe. Nakon završetka Kandijskog rata (1657-1667.) neki Maričevići pod Mletačkom upravom preselili su se u Istru, Peroj. Dokumenti su pisani latinski i talijanski, ali od 1850. neki su pisani ćirilicom. Moja obiteljska legenda kaže da smo s Paga , a na Pagu nas nema u 14. 15. i 16. stoljeću, ali ima pod kraj 17. stoljeća. Ostaje mi nejasno kako, otkuda i tko je došao na Pag i dalje seoba prema Slavoniji. Što sada? Provjeriti Matice i druge izvore na Pagu, pisane latinicom i glagoljicom oko 1640.

Također, već dvije godine razmišljala sam može li se naučiti glagoljica. Činilo mi se to pismo složenim, a pogotovo čitanje rukopisa. Iznenada sam spontano odlučila otići na tečaj glagoljice u trajanju 10 sati, koji je održan na FER-u, a vodio ga je prof. dr. matematike Vladimir Ćepulić. Tečajevi se održavaju u korizmeno-uskrsnom periodu svake godine na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Ako se nađe grupa  od 15 do 20 zaintersiranih polaznika, može se dogovoriti termin. Kratka obavijest zaintersiranim rodoslovcima: na FER-u od 1993. godine postoji Društvo prijatelja glagoljice (DPG), osnovano točno na 510. obljetnicu znamenitog Hrvatskog prvotiska (1483.). Sjedište društva je na adresi Strossmayerov trg 4, Matica hrvatska, Zagreb. Redovna tribina s predavanjima iz glagoljske baštine održava se druge srijede u mjesecu u 18.30 sati u predavaonici Matice hrvatske.