U spomen Mladenu Paveru
“Nezaborav se ne stječe rođenjem, nego se dosiže životom i radom u njemu”
U spomen Mladenu Paveru
1927. – 2017.
Na dan 25. studenoga 2017. u organizaciji Hrvatskog rodoslovnog društva ”Pavao Ritter Vitezović” i Centra za obiteljsku povijest pri Crkvi Isusa Krista kralja svetaca posljednjeg dana održati će se u Zagrebu po šesti puta Hrvatska rodoslovna konferencija, ali prvi puta bez neki dan preminuloga utemeljitelja HRD-a čovjeka, ratnika, pisca te iznad svega rodoslovnog istraživača i novinara, gospodina Mladena Pavera. Neka ovaj spomen i ova slika potakne vječni nezaborav za ovim harnim hrvatskim velikanom, koji je u dijelu povijesne znanosti zvanom genealogija postavio visoke istraživačke standarde i zanimljive mogućnosti. Primjerice, Hrvatska nacionalna genealogija u našem HRD-u konačno iznjedrila se 2017., a on ju u nekom obliku spominje u jednom intervjuu daleke 2000. godine, i to u ”Vjesniku”, novinama iz kojih je 1983. otišao u mirovinu nakon dugogodišnje suradnje. Citat: ”U želji da ilustrira sve naglašeniji razvoj genealogije u svijetu, ali i s ciljem da učini iskorak u razvoju hrvatske genealogije, sugovornik detaljno opisuje najmoćniju svjetsku organizaciju, koja se bavi tim istraživanjima, američku Family History Library (FHL) iz Salt Lake Cityja u SAD.” (1)
Osobno oduševljenje genealogijom usmjerilo je njegov životni put od 1980-tih pa sve do smrti! No, niti u tom razdoblju nije bio lišen da mu spokoj obitelji ne naruše nevolje, smrt supruge i jednog od dvojice sinova, ali i tada je ostao stamen čovjek i još žustrije prionuo svojim rodoslovnim istraživanjima, pretežito sjeverozapadne Hrvatske. Posljednje godine je zadovoljan boravio pod okriljem svojih unuka, uvijek ističući kako je lijepo živjeti uz mladenačke nazore svojih potomaka, koje je sve jako volio i cijenio.
U mladosti zbog svoga svjetonazora i općeg svjetskog obrambenog pokreta u II. ratu s 16 godina napušta II. klasičnu gimnaziju u Zagrebu i 1942. odlazi sa skupinom prijatelja u partizane, gdje se počinje baviti vojnim novinarstvom, koje napušta tek kada ga je obuzela genealogija, dakle i slijed – onomastika, antroponimija, toponimija te i sva ona znanja koja pomažu u istrazi vlastitih imena i obiteljskih korijena. Od naraštaja očevih goranskih vrela koje bilježe dolazak ubrzo pohrvaćenog imena Paver poslije trideset-godišnjeg rata (1618. – 1648.) iz razorene Europe kao stručnih radnika u rudnike željeza grofova Zrinskih i majčinog roda koji niče iz jedne stare škatulje, kako gospodin Paver u izvrsnoj rodoslovnoj knjizi veli i bilježi (2) – str. 8. te i u toj škatulji ”pronađene darovnice iz 1892. godine, kojom moja baka Katica Potočki, rođena Gustović, sa svojim mužem stavlja križek pred svjedocima na gradskom magistratu i time daruje kćeri dio svog zemljišta na zagrebačkom Kuniščaku.” do upravo rekordno u Hrvatskoj zabilježenih rodoslovlju primjerenih podataka, štiva i osvrta, sada odloženih u HDA na Marulićevom trgu u Zagrebu.
Rodoslovna misao mu pamti i scenu koju zapisuje u svojoj knjizi, kada reporter iz izbjegličkog hrvatskog naroda koji kod Davora 1992. čamcem bježi iz okolice Banja Luke na slavonsku obalu pita jednog od tih ljudi, koji svu svoju imovinu, kao i svi, nosi u malenoj vrećici: ”Koji vam gubitak najteže pada?” Čovjek je odgovorio: ”Do kuće i imanja možda ću opet doći, ali nikada više do slika svoje obitelji, koje su ondje ostale!” Dalje Paver kaže: ”Znao sam što je to etnocid, ubijanje narodnosti, ali tu sam shvatio što je to memocid, ubijanje sjećanja, nasilno brisanje uspomena na prošlost.” (2) – str. 13.
Rodu i narodu svoje supruge, odužio se antroponimskim podacima u kontekstu male povjesnice o Bijelom Brdu, naselju istočno od Osijeka.
U tom poslu za svakoga je nalazio lijepu riječ, ali i jasnu radnu rodoslovnu uputu. Na primjer tako je pokojnu Anu Brkić Maričević nazvao dobrim duhom našega društva (2) – str. 5., koja je poticana kao i mi svi u HRD – da stvaramo mnoge dobre rodoslovne stvari u organizacijskom i istraživačkom smislu.
S radošću bilježim još jedno Paverovo rodoslovno počelo, koje ostvaruje 2011. u suradnji s HRT-om i članovima našeg društva, a to je dokumentarni film pod nazivom ”Korijeni”, autora uvaženog gospodina Željka Rogošića (3), a koji puku u Republici Hrvatskoj kroz rodoslove nekih u nas poznatih obitelji promiču značaj i vrijednost genealoških istraživanja.
To je Mladen Paver, koji je među utemeljiteljima Hrvatskog rodoslovnog društva, s poznatih samoborskih sastanaka, na svojim ramenima odnio, doduše ugodni, ali zasigurno najteži teret. Stoga treba reći da je o njemu teško napisati bilo kakvo štivo, nego je nužno napisati knjigu, što će, nadam se, u našem društvu iznjedriti budućnost?!
Ne bih mogao završiti ovo sjećanje a da ne spomenem zavidnu moć gospodina Pavera za uključivanjem potrebnih i važnih uvaženih osoba u neki rodoslovni događaj, (4) – cit: str. 79. pa tako i: ”Poslije jednog skupa i predavanja u Hrvatskom rodoslovnom društvu „Pavao Ritter Vitezović“ u Zagrebu u Opatičkoj na Griču 2007.
(Autor fotografije Ljudevit Meze)
Posebna zanimljivost ove jedinstvene slike je u tome što su tada i nikada više istovremeno snimljena tri vrla gospodina, i to: prvi s lijeva Mladen Paver utemeljitelj Hrvatskog rodoslovnog društva, četvrti s lijeva Peter Hawlina, utemeljitelj Slovenskog rodoslovnog društva i peti s lijeva Željko Heimer, utemeljitelj Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva. U zaleđu su mlađi članovi iz HRD-a Marko Rimac i Darko Lacković sa suprugom, a vrla rodoslovka gospođa Nevenka Fabian Vidaković i moja malenkost baš smo na tom mjestu upravo završili neku malu rodoslovnu priču o Vidakovićima.”
Nekoliko posljednjih susreta s gospodinom Mladenom Paverom u udobnom Domu umirovljenika na zapadu grada Zagreba s nekolicinom naših članova on je uvijek završavao riječima: ”Nemojte me zaboraviti!”, stoga ponavljam da je zaborav na toga velikoga čovjeka u našem društvu i inom rodoslovnom puku, zbog cjelokupnog njegovog djela, jednostavno nemoguć.
Lahka mu bila zemlja Hrvatska koju je toliko rodoslovno oplemenio!
Uz iskrenu sućut obitelji velim da mi je čast bila napisati ovaj spomen!
Božidar Ručević
Zagreb, 8. studenog 2017.
- Salih Zvizdić. Ljudi su opsjednuti podrijetlima prezimena. Zagreb: Vjesnik – Nedjeljni magazin od 4. lipnja 2006.
- Mladen Paver i Gordan Gledec (2009). Pred zagonetkom obiteljskog stabla. Priručnik za istraživanje obiteljskog rodoslova. Pregrada: Matis d.o.o. 2009.: 5., 8. i 13.
- Dean Sinovčić. Neobične zgode i otkrića istraživača obiteljskih tajni. Televizijske priče eksperta za genealogiju. Zagreb: Nacional broj 790 od 4. siječnja 2011.
- Božidar Ručević (2017). Hrvatska nacionalna genealogija/Hrvatski rodoslovni projekt. Split: Nakladnik Redak. U svibnju 2017.: 79.
Sjećamo se dobrog duha rodoslovnog društva, gospodina Mladena Pavera. Ovaj je iskusni rodoslovac uvijek nesebično dijelio svoja bogata iskustva rodoslovnog istraživača. Posebno će to sijećanje ostati među nama koji smo ga dobro poznavali a njegovi savijeti biti će nam uvijek na pameti i to posebno u situacijama kad se nađemo pred naizgled napromostivim preprekama u našim budućim rodoslovnim istraživanjima…..
Ne preostaje ništa drugo nego zahvaliti kolegi Ručeviću na, iznad svega, biranim riječima kakve rijetko tko zna izreći, ovaj puta u spomen na našeg doajena rodoslovlja.
S gospodinom Paverom sam proveo sate i sate u ugodnom razgovoru, promišljajući naše rodoslovne teme i probleme ali i šire od toga, raspravljajući o obiteljskim povijestima i identitetima. Takav kontekst razgovora dakako nije mogao zaobići niti naše društvene aktualnosti i nacionalnu i međunarodnu povijest (političku i socijalnu) a gospodin Paver je bio dobrim dijelom svoga života svjedokom tih Scila i Haribda koje su bile prisutne na ovom našem prostoru. I kao suvremenik tih zbivanja znao je vrlo zrelo okvalificirati našu sadašnjost, povlačeći vezu s prošlošću. Razumio je vrlo dobro uzročno-posljedičnu vezu ne samo događaja već i pojedinačnog ljudskoga ponašanja.
Osobito je upadljiva bila njegova pristojnost, susretljivost i dobrohotnost prema drugima. Često sam se pitao je li to ponašanje stečeno kućnim odgojem ili onim u sjemeništu, koje je također, čini mi se, ne osobito dugo pohađao, ili je to jednostavno čovjekunjemu bilo urođeno. A još više me fasciniralo kako je to sve preživjelo socijalizaciju u vojničkom okruženju, u kojem je proveo svoj radni vijek. Odgovor bi bio da je gospodin Paver bio osoba vrlo snažnog karaktera, koji je vrlo dobro lučio dobro od lošega, poštenoga od nepoštenoga i kao takav svjedočio svojom ljudskom dobrotom.
Hvala mu na svemu i počivao u miru!
Gospodin Ručević i gospodim Lacković napisali su ono s čime se slažu svi, koji su imali tu čast da upoznaju našg pokojnog gospodina Pavera. Uvijek ću ga se sjećati sa velikim poštovanjem, kao mog učitelja u upoznavanju tajni rodoslovlja.