Ovaj tekst izvorno je objavljen u časopisu "Hrvatsko zagorje – časopis za kulturu" u rujnu 2007. godine.

„Deda, a jesi i ti imao dedu?“

Ostao sam zatečen pitanjem svoje unučice, kojoj bih do tada znao prije spavanja ispričati kakvu zgodu iz vlastitog djetinjstva. Naravno, imao sam dedeka – i to dva, ali su obojica umrla prije mog rođenja. Samo jedan je ostavio traga na staroj, izblijedjeloj vojničkoj fotografiji, a drugome nisam mogao ni lik zamisliti.

Što uopće znam o tim ljudima, čiji geni nastavljaju živjeti u meni i u mom potomstvu?

Osim njihovih imena – malo, pa ništa. Sudeći po godinama njihovih rođenja, moji djedovi i bake morali su biti djeca zagorskih kmetova. Gdje su i kako odrasli, kuda selili, čime se hranili (ili gladovali), čemu se nadali, od čega bolovali, zbog čega strepili, čime se ponosili … na sva takva pitanja mogao sam odgovoriti jedino: ne znam.

U pitanje je došao ugled, stečen u očima unuke, pa sam odlučio krenuti u istraživanje obiteljske povijesti. Nisam ni slutio kuda će me takva odluka odvesti.

Od matičnog ureda do državnog arhiva, od telefona do Stališa duša

E, da sam slučajno potomak kakvih vlastelina , našlo bi se puno zapisa o njihovim slavnim i mudrim djelima, onako lijepo nacifranih kako bi to znali zabilježiti žitkapisci, pa i neki župnik o kolatorima svoje fare. Ali o mojoj nepismenoj bokčiji kmetskoj – kakvog bi se traga moglo naći? Obuzet sumnjama u uspjeh, ipak sam krenuo na posao.

Znao sam godinu smrti prve Zagrepčanke u našoj familiji, moje prabake Katice Gustović. Pokosila ju je u dubokoj starosti zloglasna „španjolka“ 1919. godine, pa sam u matičnom uredu potražio za nju izvod iz knjige umrlih. Tako sam već dobio imena njenih roditelja i adresu rodnog doma u Temovcu, župa Sv. Križ Začretje. Ali, za starije isprave o toj obitelji uputili su me u Hrvatski državni arhiv (kraj Botaničkog vrta u Zagrebu). Tu se čuvaju matične knjige svih župa u Hrvatskoj, osim Istre i Dalmacije. Nisu me obeshrabrili ni nečitki rukopisi pojedinih zapisivača, ni latinski izrazi za riječi „kršten“, „zakonit sin“,„roditelji“ i sl. Teško da ću vjerno opisati uzbuđenje koje me je obuzelo, kad sam otkrio zapis o prabakinom krštenju 1844. godine. Kao da sam osjetio njenu ruku na ramenu: „Sinek, smo se našli!“.

Sljedeći korak vodio me do telefonskog imenika, da potražim još kojeg Gustovića porijeklom iz Temovca. Bio je to puni pogodak: vrijedni krojački majstor Tonček Gustović iz Zagreba dao mi je o našim zajedničkim precima toliko informacija, da ih nigdje drugdje ne bih mogao naći. U djetinjstvuje poznavao vujca Franca Gustovića (umro 1944.) koji je samoučki- uz pomoć župne knjige „Stališ duša“ (latinski: Status animarum) – sastavio rodoslovno stablo cijele obiteljske kućne zadruge. To je iziskivala praktična potreba jer su se zadruge dijelile, pa je trebalo na sve ukućane pravedno podijeliti falačec škrtog zagorskog grunta. Da mi je rodoslov vujčeka Franca ranije došao u ruke, uštedio bi mi puno vremena.

„Stališom duša“ služio sam se kasnije kad god bi se ukazala prilika. Zakon iz 1946. zahtijevao je da sve vjerske zajednice predaju državnim matičnim uredima svoje knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Ali, Stališ duša nije spadao među njih. U tu knjigu župnik je zapisivao – po naseljima i po domovima – sve vjernike. Takve knjige su se u Zagorju počele voditi prije nekih dvjesto godina, a u svakom domu, uz svaku osobu, bili su upisani datumi krštenja, vjenčanja i smrti. Zamislite onda kakvu uštedu vremena pruža istraživaču rodoslova Stališ duša.

Susreti na zagorskim stazama

Sličnih, pa i još zanimljivijih iskustava rodoslovnih istraživača iz našeg Zagorja imao sam prilike upoznati iz osobnih susreta, putem Interneta i posebno u Hrvatskom rodoslovnom društvu „Pavao Ritter Vitezović“ , osnovanom u Zagrebu 2005. godine. Počeo bih od inž. Božidara Posavca iz Zaboka, koji je u obiteljsko stablo povezao oko 4000 osoba. Nastoji da uz pomoć lokalnih vlasti otkupi u Hrvatskom državnom arhivu digitalne zapise (DVD) matičnih knjiga župe Zabok, nastalih tijekom stoljeća – kako bi se one transkribirale, pa na temelju računalnog programa omogućila izrada obiteljskih stabala svih obitelji s tog područja, ali pokrenula i mnogo šira povijesno-demografska istraživanja.

G. Jerko Peštaj, konstruktor iz Švicarske, izradio je obiteljsko stablo familije Bubanko iz sela Matenci (Donja Stubica). To je rod njegove majke, koja je imala 24 brata i sestre. Uz pomoć Interneta, Peštajev rad dopro je i do mnogih Bubankih u Kanadi.

G. Pavao Kutarčić iz Ključa Brdovečkog uložio je ogroman napor da obradi rodoslovna stabla općine i župe Brdovec iz razdoblja 1800-2002. g.

Pokojni dr. Branko Jureković, liječnik iz Novog Mesta (Slovenija), povezao je u obiteljsko rodoslovno stablo grane svojih predaka iz Klokovca kod Zaboka, Brod Moravica u Gorskom Kotaru i Kutine. Od njega sam stekao prva saznanja o egzaktnom biološkom istraživanju nasljednog faktora (metoda DNK), već dosta raširenom u Slovenskom rodoslovnom društvu.

Među dragim uspomenama čuvam poklon fra Vjekoslava Mičude, rodom od Novog Marofa. Za mladu misu dovršio je svoje obiteljsko stablo, koje mi je poklonio jer smo na tome nešto surađivali. Uskoro zatim pokosila me vijest da je fra Vjekoslav (33) okrutno ubijen metkom u glavu, od pljačkaša župnog stana u vinkovačkom Novom Selu.

U knjigu ogromnih mogućnosti računalne podrške rodoslovnom istraživanju (kompjuterski programi) zavirio sam preko leđa dr. sc. Gordana Gledeca, mladog docenta na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, koji u Hrvatskom rodoslovnom društvu vodi Informatičku sekciju a djeluje i kao administrator web stranice društva. Posebno je zanimljiv njegov blog, do kojeg se može doći preko te web stranice. Dr. Gledec i Darko Lacković, dipl. sociolog i politolog, obradili su svoja rodoslovna stabla s područja župe Marija Bistrica. Dr. Gledec obradio je i majčinu stranu obitelji (Hitrec) s područja župe Zlatar.

Rodoslovna stabla obitelji Balija, Premužak i Bakrač, koja je uz pomoć kompjuterskog programa izradio inž. Branko Janjanin iz Zaboka, spadaju po grafici među najljepša koja sam ikad vidio. Inž. Janjanin je i autor kronike Zaboka od najstarije povijesti tog naselja.

Gđi Mariji Plečko moramo zahvaliti na prijevodu instrukcije za rodoslovni programFamily Tree Maker na hrvatski. Ona se bavi rodoslovom svog supruga s područja između Zaboka i Krapinskih Toplica.

Zahvalu dugujem i mr.sc. Branku Čičku, profesoru na Srednjoj školi u Oroslavju, od kojeg sam dobio vrlo vrijednih informacija o izvorima za rodoslovnog istraživača iz Zagorja.

Još dublje u prošlost

Kad sam iscrpio podatke iz matičnih knjiga (a one su sačuvane, na primjer, za župu Kostel od 1674. g., za Konjščinu od 1677., Brdovec od 1672., Lobor od 1681., za Krapinske Toplice od 1677. g.), pojavilo se pitanje: ima li i starijih povijesnih izvora koji čuvaju trag mojih predaka?

Tako sam doznao da su velikaši Keglevići, tadašnji gospodari vlastelinstva krapinsko-kostelskog (bilo je to jedno od najvećih u tadašnjoj Hrvatskoj), još 1613. g. dali popisati sve svoje podložnike, uz naznake koliko im duguju gornice od svojih vinograda. Tu sam našao Gustoviće, Potočke i druga prezimena svojih predaka. U Hrvatskom državnom arhivu postoje čitave zbirke urbara iz županija Varaždinske, Zagrebačke i Križevačke, na koje se svela tadašnja Banska Hrvatska. To su, po naseljima, popisi podložnika – kmetova, gornjaka i građana, s prikazom njihovih podavanja vlastelinstvu u novcu i plodinama. Takav opširan popis za posjede Keglevića sačuvao se iz 1615. g. Naši povjesničari Adamček i Kampuš dali su u knjizi „Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj XV i XVI stoljeća“ popis nekih 13.500 domovas područja između Kupe i Drave, iz davne 1598. g. Oni koji su tu zabilježeni poput mojih Gustovića, bili su suvremenici (a možda i nešto više) Gupčeve bune 1573. godine. Neslućeno mnogo imena, vezanih za razdoblje te velike Seljačke bune na Stubičko-susedgradskom vlastelinstvu, istraživač će naći u Arhivskom vjesniku, svezak 7 – 8 (Zagreb, 1964-1965.). Tu ćete u selu Hižakovcu kraj Gornje Stubice naći i domove Marka i Ambroza Gupca, koji je u narodnoj predaji ostao zapamćen kao Matija Gubec.

Takvo dokumentirano obilje starih zagorskih prezimena pruža osnovu i za istraživanja o onim masovnim valovima izbjeglica pred Turcima, koji su zapljuskivali Zagorje u 16. stoljeću. Moguće je i zaključivati iz kojih sve krajeva potječu preci današnjih Zagoraca. Posebno je zanimljivo pitanje – otkud u Zagorju, ali i Prigorju, Podravini (a o Posavini da se i ne govori) „muslimanska“ prezimena kao što su Mahmet, Sulimanec, Delija, Vulama, Balija, Mustapić, Harapin i dr. Svakako treba zakucati i na vrata Kaptolskog arhiva Zagreb, da bi se koristilo i popise tzv. desetine. To su bila podavanja što su obuhvaćala sve plodine koje su župljani dugovali Crkvi- od svinja do meda. Ali najstariju ispravu koja bilježi imena naših Zagoraca (i to baš onih najsiromašnijih) našao sam u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti. Potječe iz davne 1507.godine a nosi naslov Popis oslobođenih od poreza Varaždinske županije. U nju su ušli oni čiji imetak nije prelazio vrijednost od tri florena, ali i javni službenici – seoski suci, njihovi zamjenici i panduri.

Od stabla do kronike

Kad ste tako lijepo skupilii povezali u pregledan rodovnik možda stotinu ili još više svojih rođaka iz proteklih stoljeća i njihovih potomaka, pitate se – čemu to služi i koliko to vrijedi. Predsjednik Slovenskog rodoslovnog društva g. Peter Hawlina pokušao je to izračunati prema broju radnih sati, utrošenih na jedan rodovnik. Po njemu, za istraživanje šest generacija predaka naručitelj može računati s cijenom i do 1500 dolara (u cjeniku Hrvatskog državnog arhiva 1 sat takvog rada iznosi 144 kn). A da su djedovi današnjeg naručitelja popisali imena svojih roditelja, djedova i pradjedova, takav rodovnik ne bi unuke stajao – ni centa.

Rodovnik može biti skromniji ili bogatiji, ali njegova je vrijednost prije svega u svjedočanstvu o korijenima neke obitelji. Zato nije neobično da u razvijenim zemljama slika obiteljskog stabla predstavlja tradicionalan, cijenjeni poklon mladencima za vjenčanje ili za krstitke prvom unuku. U kućama naših imućnih ljudi viđao sam japanske vaze, amfore, skupocjene svijećnjake, starinske mačeve i svakakve ukrasne predmete koje možete kupiti u nekoj poklon-galeriji ili čak na „fih-placu“. Ali slika obiteljskog rodoslovnog stabla, taj unikatni antikvitet koji govori upravo o vašem domu – tu još nije stekla pravo građanstva.

Svakako stoji primjedba da rodoslovno stablo još nije i povijest jedne obitelji, nego samo podloga za takav historijat. Da bi se napisala obiteljska kronika (po mogućnosti popraćena i fotografijama) trebat će prikupiti znatno više građe, od sjećanja najstarijih rođaka i njihovih vršnjaka do isprava sačuvanih u obiteljskom arhivu. Za okvir obiteljske kronike potrebna vam je i literatura, koja baca svjetlo na prošlost vašeg mjesta i zavičaja. Svakom rodoslovcu-početniku toplo bih savjetovao da krene od knjige akademika Petra Šimunovića „Hrvatska prezimena“ (III dopunjeno izdanje – Zagreb, 2006), da o svojim prezimenjacima širom Hrvatske razgleda podatke iz knjige „Leksik prezimena Hrvatske“ (Matica hrvatska, 1976), da nađe svoj zavičaj u knjizi V. Stipetića i N. Vekarića „Povijesna demografija Hrvatske“ (Zagreb-Dubrovnik, 2004). Barem Zagorcu slovenski nije stran, pa čitatelja mogu uputiti na briljantan udžbenik genealogije Janeza Toplišeka „Rodoslovje – kot znanost in hobi“ (Trezin, 2004.). Bojim se da još zadugo nečeg sličnog na hrvatskom nećemo imati. Nigdje nisam dobio tako široku i dokumentiranu sliku o Hrvatskoj iz razdoblja odmah nakon ukidanja kmetstva 1848., kao u knjizi prof. dr. Mirjane Gross „Počeci moderne Hrvatske" (Zagreb, 1985.). Izvanredno ga je oslikao i Šandor Ksaver Gjalski.

O knjigama i časopisima koji su pisali o povijesti vašeg užeg zavičaja bilo bi korisno da porazgovarate sa svojim knjižničarom, profesorom povijesti, sa župnikom. Samo jedan svećenik, dr. Josip Buturac, napisao je niz knjiga o povijesti naših župa – među njima o Mariji Bistrici, Donjoj i Gornjoj Stubici. Časopis „Kaj“ objavljivao je vrlo vrijedne priloge, osobito iz pera akademika Josipa Adamčeka, a i u „Zaprešićkom godišnjaku“ moglo se naći sličnih tekstova.

Prema „četvrtoj dimenziji“

Tek kad se uputite u osnove Interneta, počinjete shvaćati ogromne mogućnosti koje on pruža našem istraživaču rodoslova. Na raspolaganju vam se nađu rodoslovni računalni programi kao što su Family Tree Maker, Brother’s Keeper i Legacy. Putem web stranice Hrvatskog rodoslovnog društva i njenih linkova možete se kretati, na primjer, do Slovenskog rodoslovnog društva i Austrije ( za nas su posebno zanimljivi podaci iz ratnih arhiva Austrougarske) kao i do SAD, gdje se u Salt Lake Cityju (Utah, USA) nalazi na svijetu najveće „skladište“ rodoslovnih podataka, a posebno za useljenike iz Europe. Svako od 35 poglavlja već spomenute knjige mr. sc. Toplišeka završava popisom web adresa na kojima možete doći do opširnijih informacija o temi. To nepregledno obilje podataka može čovjeka zbuniti, u vašim očima svijet kao da poprima četvrtu dimenziju.

Naš rodoslovni istraživač može se obratiti i na poštanski sandučić Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, Ul. Cvijete Zuzorić 53, 10000 Zagreb. To mlado Društvo po svom statutu povezuje rodoslovce i podupire rodoslovna istraživanja u nas, izdalo je prvi broj svog časopisa „Rodoslovlje“, povremeno izdaje bilten „Glasilo“ a na web stranici ima i Forum za pitanja i komentare. Pokrenulo je i tečajeve poput Radionice „Za vašim korijenima“, koja upućuje polaznike u znanja i vještine potrebne istraživaču obiteljske povijesti, a počinje s radom 15. listopada na Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu, Vukovarska 68.

U Društvu rade isključivo besplatno volonteri, koji će – i uz svoje redovne obaveze – nastojati potražiti odgovorna vaša pitanja.