Prezime Perković

perkovic
Sandra Perković, Izvor: Wikipedia.ES

Prezime Perković imaju 6903 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 26. hrvatsko prezime.

Perkovića je najviše: u Zagrebu (333 obitelji, 839 duša), Splitu (161, 477), Rijeci (93, 241), Sisku (82, 204), Puli (75, 183), Osijeku (70, 176), Slavonskom Brodu (46, 126), Karlovcu (45, 122), Vinkovcima (39, 106), Stajnici pokraj Brinja (33, 99).

S jezičnog motrišta u osnovi je prezimena ime Perko, izvedeno od biblijskog imena grčkih korijena Petar, koje je s antroponimijskog motrišta obrađeno u ovoj knjizi (prezime Petrović).

Pokraj Šibenika nalazi se naselje s nazivom Perković, u kojem se od ukupno 115 stanovnika njih 64 prezivaju Perković.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Perkanović, Perkat, Perkavac, Perkec, Perketa, Perkić, Perko, Perkov, Perkovac, Perkučin, Perkunić, Perkušić.

Starina dalmatinsko-hercegovačke grane, kojoj pripadaju Perkovići Cetinske i Imotske krajine je Mijakovo Polje pokraj Tomislavgrada.

M. Petrić je utvrdio da „Perkovići iz Sinja znaju da su podrijetlom s Livanjskog polja,“ [1] a današnji nositelji tog prezimena nastanjeni u livanjskim selima (Bilopolje, Gornje Držanlije, Grborezi, Lipa, Podhum, Smrčani i grad Livno) sačuvali su predaju da im je starina upravo u Mijakovu Polju.

Svojom starinom Mijakovo polje smatraju i duvanjski Perkovići, koji danas imaju svoje domove: u Mijakovu Polju (19 obitelji, 33 duše), Prisoju (nemamo podatke o brojnosti), Tomislavgradu (19, 72), Kovačima (15, 73), Jošanici (9, 40), Letki (3, 11), Blažuju (1, 2), Šujici (9, 40), Grabovici (1, 2) i Koritima (1, 1). [2]

U sve to se uklapaju i podaci iz upisa prezimena Perković u crkvenim maticama u Luci na Dugom otoku iz 1510. godine te u Tkonu na Pašmanu iz 1511. godine, a iz kojih se saznaje da je riječ o doseljenicima iz Bosne. [3] Mjesto doseljenja moglo bi biti Mijakovo Polje.

Dakako i oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 18. stoljeća svjedoče o tome.
Biskup fra Pavo Dragićević je 1741/1742. godine na duvanjskom području upisao devet obitelji i 81 osobu s prezimenom Perković:

  • u Vinici odnosno u Mijakovu Polju četiri obitelji s 34 duše: Jeronimovu s pet, Bartulovu sa šest, Šimunovu sa sedam i Ivanovu sa 16 duša;
  • u Prisoju tri obitelji s 29 duša: Jakovljevu sa sedam, Petrovu s 10 i Mijinu s 12 duša;
  • u Rakitnu, koje je tada pripadalo župi Duvno (danas općina Posušje) živjele su dvije Perkovića obitelji s 20 ukućana: Martinova i Matina s po 10 duša;
  • na livanjskom području u Čaprazlijama devetočlana obitelj Ante Perkovića. [4]

Prije govora o starijim povijesnim migracijama Perkovića, podaci o najsvježijim preseljavanjima pripadnika tog roda iz Bosne i Hercegovine (duvanjsko-livanjsko područje) u Hrvatsku (Zagreb, Split, Slavonija), koja su se ostvarila u drugoj polovici 20. stoljeća. Stoga se može reći da je dio, pa možda čak i pretežiti, sadašnjih zagrebačkih (333 obitelji, 839 duša) i splitskih Perkovića (161, 447) doselio iz Tomislavgrada i Livna.
U 65 naselja zagrebačkog područja i susjednog mu Hrvatskog zagorja prema popisu iz 2001. godine živi 469 Perkovića obitelji s 1159 duša.
Ovom prigodom izdvajamo samo mjesta s 10 i više Perkovića: u Dugom Selu (20 obitelji, 58 duša), Ivanić Gradu (6, 21), Jastrebarskom (6, 18), Kopčevecu (7, 16), Prilipju pokraj Jastrebarskog ((3, 10), Puhovu Selu (3, 19), Samoboru (5, 12), Sesvetama (17, 48), Velikoj Gorici (18, 51), Velikom Polju (2, 11), Zagrebu (333, 839), Zaprešiću (5, 10).

Dakako i to je preseljavanje ujedno pridonijelo da se broj stanovnika Hrvatske s prezimenom Perković u posljednjih šezdesetak godina gotovo udvostručio: od četiri tisuće u popisu iz 1948. godine do gotovo sedam tisuća u popisu iz 2001. godine.

Kad je riječ o migracijama Perkovića sa njihove starine u susjednu Cetinsku krajinu, najprije podatak da je opći providur 26. svibnja 1698. godine potvrdio 50 kanapa zemlje Pavlu Perkoviću pokojnog Lovre i Pavlu Landeki pokojnog Mije u Ugljanima, koje su obrađivali i pod osmanlijskom vlašću. [5] Dakle Perkovići su se rano smjestili u tom selu na krajnjem istoku Cetinske krajine.

Na južnom rubu Cetinske krajine Perkovići se spominju pod Klisom, i to nakon oslobođenja te utvrde od Turaka 1648. godine. Među one što „u ta vrimena (Kandijski rat 1645. do 1669. godine) koji glavari od Dalmacije biše i gdi koji poginu, od kog li Turčina smrt ga stignu, al’ u boju, al’ u bilu dvoru“, književnik fra Filip Grabovac u svom djelu „Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackog“ (1747) posebno ističe „pokojnog serdara Šimuna Perkovića s Klisa, koji umri doma od rana,“ zadobivenih u borbama s Turcima. [6]

Spominju se u Klisu i 1659. godine u pismu splitskog nadbiskupa Leonarda Bondumeira vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere u popisu novopridošlih Morlaka na teritorij Splitske nadbiskupije: četveročlana obitelj Mije Perkovića i tročlano domaćinstvo Petra Perkovića.

Evo još jednog zanimljivog podataka: u Klisu je 15. veljače 1663. godine održana javna dražba, na kojoj je Frane Perković iz Kliškog Varoša prodao roba Milivoja Dražića, momka od 26 godina, koji je pobjegao od Turaka, ali ga je u Prologu (selo na livanjskoj strani planine Dinare) zasužnjio Frane Perković „sa svojim drugovima.“ [7]

Dakako i taj događaj svjedoči o surovoj stvarnosti i tadašnjim odnosima unutar hrvatskog korpusa, u kojima Hrvat-katolik iz Mletačke Republike svog sunarodnika Hrvata-katolika iz Turske Carevine tretira kao pripadnika osmanlijskih zavojevača. Inače robovi su se, kako muslimani tako i kršćani, prodavali na tržnici u Makarskoj i završavali kao okovani veslači-galioti na mletačkim galijama. U dokumentu iz 1687. godine, dakle nakon borbi za oslobođenje Sinja od Turaka, zabilježeno da u Klisu ima 66 robova: spominjani Šimun Perković imao ih je pet, a najviše ih je posjedovao izvjesni Nazlija-sedam. [8]
Perkovići su upisani i u najstarijoj matici vjenčanih župe Vranjic (1665-1676), kojoj je tada pripadao i Solin.
Evo ispisa iz tog dokumenta: „dan nedilje jenara na 5. 1671. godišta bi napoviđen drugi put na Vodokrštenje, treći put u drugu nedilju, ne nahodeći se nijedna zapričica crkovna, bi združen Frane Laličić iz Umljenovića iz Petrova polja s Mandom kćerju pokojnog Nikole Perkovića iz Ugljana (selo pokraj Trilja), bi svidok Luka Boban i Anton Baričević, po meni popu Ivanu Pekojeviću u Vranjicu u crkvi Svetog Martina. [9]

Dakle još jedna potvrda o Perkovićima u Ugljanima.

Perkovići su u Klisu zabilježeni i pri podjeli zemlje prema Morosinijevu zemljišniku iz 1675. godine, i to sedmočlane obitelji već spominjanog Šimuna i Mihovila Perkovića. [10]

Na splitskom području Perkoviće je popis iz 2001. godine zabilježio u 17 naselja s 279 obitelji i 823 duše.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Perkovića: u Klisu (18 obitelji, 45 duša), Dugopolju (5, 15), Solinu (22, 65), Splitu (161, 477), Kaštelima (30, 89), Trogiru (6, 21), Marini (9, 24), Strobreču (5, 19), Podstrani (6, 20), Žrnovnici (6, 21).

Perkoviće, nastanjene u Ugljanima, kojih je dio preselio u Klis nakon njegova oslobođenja od Turaka (1648), što je potvrđeno 1671. godine i u matici vjenčanih župe Vranjic, ne treba miješati s Perkovićima poljičkih korijena.
Ove posljednje (poljičke) je 1725. godine u popisu vjernika Splitske nadbiskupije zabilježio nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi: u Blatu na Cetini devetočlana obitelj Grgura Perkovića, u Jesenicama, između Omiša i Splita, sedmočlano kućanstvo Stipana Perkovića. [11]

Nakon što je Cetinska krajina oslobođena od Turaka Perkovići su stigli i u Turjake pokraj Sinja, a zabilježeni su u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u sklopu banderije harambaše Jure Doturovića, i to sedmočlana obitelj Pavla Perkovića. [12]

Ta je obitelj upisana u Turjacima i u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729). [13]

U Turjacima su 14. svibnja 1735. godine Ivan Perković i Juriša Kukavica dobili zemlje, koje je prije mjesec dana stavio na raspolaganje državi Ivan Tomas prigodom povratka u Tursku. [14] Naime Kolunelo Frane Crnica 20. ožujka 1740. godine potvrđuje da su smrću Mande, udovice pokojnog Ilije Tomasa iz Turjaka, ostala na raspolaganju državi dva kanapa oranica uz župnu crkvu Svetog Ante i uz zemlju kaplara Jurice Kukavice. On i Perković su 1735. godine dobili nešto oranica ispod župne kuće (dva kanapa) koje su pripadale preminuloj Mandi, ali su tu zemlju 16. ožujka 1743. godine darovali župniku. [15]

U najstarijem sačuvanom Stanju duša župe Turjaci s kraja 18. stoljeća upisana je s dvoriječnim prezimenom obitelj Andrije Perkovića rečenog Paloš pokojnog Pave, rođenog 1797. godine. On je imao trojicu sinova: Andriju (1824), Ivana (1830) i Antu (1842). Oni su preci današnjih turjačkih i Perkovića i Perkovića Paloša.

Ovo je i još jedna potvrda da Perkovići i u Turjacima mijenjaju prezime, slično kao što su to učinili njihovi prezimenjaci u dva mjesta u Imotskoj krajini: u Vinjanima (Perković Šantar) i Podbablju (Perković Patrlj).
Popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u Cetinskoj krajini u četiri naselja s 18 obitelji i 57 duša: u Turjacima (pet obitelji, 23 duše), Suhaču (4, 11), Sinju (7, 15), Glavicama (2, 8).

Prekovići se šire i u ostale dijelove Cetinske krajine. U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine zabilježena je obitelj Mate Perkovića, koja je prebivala u Potravlju, a dobila zemljište i u Zelovu, [16] a u Ugljanima je tada upisana obitelj s dvoriječnim prezimenom Perković rečeni Radmanović. [17]
Istih su korijena i Perkovići u Koljanima pokraj Vrlike (u popisu iz 2001. godine pet obitelji, 18 duša) i Kosorima također pokraj Vrlike (1, 2).

Da su Perkovići “nepopravljivi” kad je u pitanju promjena prezimena, potvrđuju i sačuvane matice stare župe Otok na Cetini, u kojima je najprije 1743. godine zabilježeno dvoriječno prezime Perković-Tabak, dok se prezime Perković pojavljuje u susjednoj Rudi 1771. godine.

U Ovrljama pokraj Otoka na Cetini prema popisu iz 2001. godine živi devet Perkovića obitelji s 39 duša, u Otoku (4, 11), Grabu (3, 13), ali i Perkovići Tabaci (u Otoku: 4, 11, u Ovrljama: 3, 4), čije dvoriječno prezime predstavlja primjer klasičnog domazetsva, nastalog iz potrebe da se sačuva nedjeljivost obiteljskog imanja kad je obitelj ostala bez muških potomaka. [18]

Nakon ove “šetnje” s Perkovićima po Cetinskoj krajini, na red su stigli i Perkovići iz Hrvaca, gdje su se pojavili u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je u Stanju duša župe Hrvace zabilježen samac, tek doseljeni Andrija Perković, uz čije je ime dopisano Petropoljac, dakle osoba s Petrova polja, što je danas drniško područje. U popisu iz 2001. godine u Hrvacama žive dvije Perkovića obitelji s ukupno devet duša.
Taj Perković je mogao stići iz: Čavoglava (pet obitelji, 15 duša), Drniša (3, 8), Kljaka (11, 29). Brojke u zagradama su podaci popisa iz 2001. godine.

Što se pak tiče Perkovića u Imotskoj krajini, i oni su duvanjskih korijena, jer su iz Mijakova Polja doselili u Svibić pokraj Aržana, gdje je Mate Perković s 10-članom obitelji u razdoblju 1769-1771. godine dobio 14 kanapa zemlje.

Prije toga šestočlana obitelj Luke Perkovića odselila je u Vinjane, gdje su joj venecijanske vlasti, kako je zapisano u zemljišniku iz 1725. godine, dodijelile 12 kanapa zemlje. [19]

Vinjanski Perkovići (popis iz 2001. godine) imaju dvije obitelji s 10 duša, ali i dvije obitelji s osam osoba koje su se opredijelile za dvočlano prezime Perković Šantar.

Naime povezivanjem dijela vinjanskih Perkovića sa Šantarima, nastala su dva nova prezimena: Perković Šantar i Šantar, o kojima je opširno napisano u mojoj knjizi Hrvatski rodovi u župi Vinjani (Split-Vinjani 2006).

Dio Perkovića iz Vinjana sredinom 18. stoljeća preselio se u Čitluk pokraj Posušja, gdje jednu njihovu obitelj 1768. godine zabilježio u svom popisu biskup fra Marijan Bogdanović: petočlanu obitelj Jakova Perkovića. [20]

Dio Perkovića iz Svibića preselio se u Jošanicu pokraj Tomislavgrada, gdje im i danas žive potomci (devet obitelji, 40 duša). [21]

U još jednom dijelu Imotske krajine, u župi Podbablje, Perkovićima se dogodilo isto što i njihovim prezimenjacima u Vinjanima. Naime tamo je od Perkovića, koji su također duvanjskih korijena, nastali podbabljski Patrlji, što svjedoči upis krštenika s dvoriječnim prezimenom Perković Patrlj u matici krštenih župe Podbablje od 10. kolovoza 1768. godine.

Popis iz 2001. godine zatekao je Perkoviće u Imotskoj krajini u tri naselja s 18 obitelji i 55 duša: u Aržanu (15 obitelji, 42 duše), Donjim Vinjanima (2, 10) i Grubinama (1, 3). Danas umjesto Perkovića u Podbablju Gornjem žive Patrlji (sedam obitelji, 26 duša) i na Kamenmostu (6, 25). [22]

Perkovići se spominju i u Međarima u Ravnim kotarima 7. kolovoza 1687. godine, kad Antun Zen, opći providur konjaništva venecijanske vojske, na molbu Mate Grabovca iz Vrlike (otac književnika fra Filipa Grabovca koji je u međuvremenu 1683. godine iz Međara preselio u Vrliku) zapovijeda Zorzu (Juri) Perkoviću i bratu mu Cvitku “da ne smidu ni sami ni preko drugoga nanositi štete spomenutom Mati ni krećati (dirati) u njegove zemlje što se nalaze u Međare“. [23]

Popis iz 2001. godine na zadarskom području je zatekao Perkoviće u osam mjesta s 85 obitelji i 246 duša, a najviše ih je: u Zadru (30 obitelji, 86 duša), Ljubaču (25, 70), Vrsima pokraj Nina (21, 68).

Kad se ispod pojedinačnih podataka o dalmatinskim Perkovićima podvuče crta, slijedi zbirni podatak da u 71 dalmatinskom naselju prema popisu iz 2001. godine živi 567 Perkovića obitelji s 1572 duše.

Perkovići su i lički rod, nastao na području Brinja u 15. stoljeću, a najstariji spomen potječe iz 1540. godine, kada je u Senju je zabilježen vojnik Brana Perković.
Na ličkom području popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u osam mjesta sa 107 obitelji i 286 duša, a najviše ih je: u Križpolju (28 obitelji, 68 duša), Brinju (16 obitelji, 48 duša),), Letincu (17, 40); Stajnici (33, 99), Lipicama (8, 16).

U 17. stoljeću jedna obitelj brinjskih Perkovića doselila je na ogulinsko područje u mjesto Tounj, gdje im danas žive potomci. Godine 1775. u Gerovu Tounjskom spominje se Ivan Perković.

Dolaskom Austrije u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine nekoliko obitelji gerovskih Perkovića naseljavaju se u Bosansku krajinu (Velika Kladuša).
Popis iz 2001. godine zatekao je Perkoviće na ogulinskom području u tri naselja s 11 obitelji i 32 duše: u Tounju Gerovskom (jedna obitelj, dvije duše), Ogulinu (8, 27), Turkovcima Ogulinskim (1, 3). [24]

Perkovići su i slavonsko prezime, a zabilježeni su:

  • godine 1702. u Dolcu pokraj Požege obitelj Martina Perkovića;
  • godine 1736. u Dobroviću pokraj Slatine obitelj Stojana Perkovića;
  • godine 1758. u Majaru pokraj Đakova obitelj Radovana Perkovića. [25]

Prema popisu i 2001. godine Perkovići su zabilježeni u 149 mjesta pet slavonskih županija sa 606 obitelji i 1718 duša, što je četvrtina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Evo kako to izgleda pojedinačno po županijama: u Osječko-baranjskoj (149 naselja, 214 obitelji, 584 duše), Brodsko-posavskoj (36, 148, 447), Vukovarsko-srijemskoj (29, 147, 431), Virovitičko-podravskoj (20, 64, 165) i Požeško-slavonskoj županiji (13, 33, 91).

Ovom prigodom navodimo mjesta s 20 i više Perkovića: u Osijeku (70 obitelji, 176 duša), Belišću (11, 29), Bistrincima (5, 20), Đakovu (15, 37), Martinu (8, 28), Višnjevcu (5, 23); u Slavonskom Brodu (46, 126), Donjim Andrijevcima (13, 38), Novoj Gradišci (11, 26), Rastušju (6, 26), Starom Topolju (5, 24); u Vukovaru (16, 30), Ivankovu (5, 25), Komletincima (9, 27), Nuštru (7, 25), Otoku pokraj Vinkovaca (17, 55), Retkovcima (7, 23), Starim Mikanovcima (6, 26), Vinkovcima (39, 106); u Virovitici (8, 22), Čačincima (8, 22), Orahovici (15, 37), Slatini (11, 26); u Požegi (11, 32).

Godine 1698. u Podborju-Daruvaru upisana je obitelj Radivoja Perkovića. [26]
U 22 naselja bjelovarskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 39 Perkovića obitelji sa 108 duša, a najviše ih je: u Velikoj Pisanici (tri obitelji, 16 duša), Ždralovima (3, 14), Novoseljanima (3, 10) itd.

Perkovići se u Međimurju javljaju 1664. godine, kada je u Mons (Brdu) Stanetinecu zabilježen grafijski oblik tog prezimena Perkouich; godine 1843. u Podturenu s oblikom Perkovits; godine 1900. u Hodošanu i Svetom Jurju u Trnju oblik Perkovics.
Današnji oblik Perković ustalio se od 1931. godine, kada je zabilježen: u Čakovcu i još četiri međimurska naselja.

Popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u pet međimurskih mjesta sa sedam obitelji i 20 duša: u Domašincu (tri obitelji, 11 duša), Gornjem Kuršancu i Kotoribi po jedna osoba (1, 1), Palinovcu (1, 4) i Svetom Jurju u Trnju (1, 3).
U 53 naselja sisačkog područja živi 228 Perkovića obitelji s 561 dušom. Ovom prigodom izdvajamo samo mjesta s 10 i više Perkovića: u Budaševu (26 obitelji, 77 duša), Hrastelnici (13, 24), Novoj Drenčini (7, 17), Novom Selu Palanječkom (5, 14), Novskoj (7, 22), Petrinji (12, 36), Sisku (82, 204), Timarcima (4, 16), Topolovcu (8, 15).

U 60 mjesta dviju najzapadnijih hrvatskih županija (Primorsko-goranska i Istarska) popis iz 2001. godine zabilježio je 313 Perkovića obitelji s 860 duša, a najviše ih je: u Rijeci (93 obitelji, 241 duša), Puli (75, 183), Smoljancima (21, 51), Rapanjima (10, 27), Ližnjanu (13, 26), Rovinju (12, 26), Fažani (5, 15), Gornjem Stupniku (3, 13) itd.

Spominjemo još tri manje skupine Perkovića: karlovačku (11 naselja, 58 obitelji, 167 duša), varaždinsku (6, 23, 45) i koprivničku (5, 11, 22), a najviše ih je: u Karlovcu (45 obitelji, 122 duše), Pavković Selu (2, 12); Varaždinu (15, 32); Koprivnici (6, 12) itd.

Važniji izvori i literatura

  1. M. Petrić, Porijeklo stanovnika Livanjskog polja; Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, Nova aerija, sveska XV.XVI., Sarejevo 1061.
  2. V. Cvitanović, Bošnjaci i Hercegovci-doseljenici na području Zadarske nadbiskupije od XV. stoljeća do danas; rukopis u Arhivu Odsjeka za folklor Etnografskog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, neobjavljeno
  3. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descripitionibus annis 1943. et 1768.. exaratis, Chicago-Roma 1962.
  4. J. A. Soldo, Cetinska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1994..
  5. Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackog, Zagreb 1951., str.. 202; edicija Stari pisci hrvatski, knjiga 30., JAZU, priredio Tomo Matić
  6. Državni arhiv u Splitu, Matica krštenih župe Vranjic (1665-1676)
  7. Državni arhiv u Zadru, Morosinijev zemljišnik iz 1675. godine za naselje Klis
  8. B. Zelić-Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije; Radovi Historijskog arhiva Split, Svezak VI., Split 1967.
  9. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev zemljišnik (1725-1729) za banderiju harambaše Jure Doturovića iz Turajaka
  10. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997.
  11. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova općine Otok na Cetini, Otok 2004.,
  12. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996.
  13. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001
  14. Isti, Hrvatski rodovi u župi Podbablje, Split-Podbablje 2005.,
  15. K. Eterović, Fra Filip Grabovac, buditelj i mučenik narodne misli u prvoj polovici 18. stoljeća (njegov život, rad i stradanje), Split 1927.
  16. H. Salopek, Ogulinsko-modruški rodovi, Ogulin 2007..
  17. M. Marković, Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002..

________________________________________

Možda vam se svidi

3 komentara

  1. Ana Perković says:

    Poštovani,

    Zanima me porijeklo Perkovića iz sela Perković kod Šibenika. Ako se ne varam spominje se da su došli bježeć pred osmanlijama iz Rame?

  2. Ante Perković says:

    I mene zanima ista stvar, imenjače, prezimenjače i vjerojatno daljnji rođače :).

  3. Ana, pardon, krivo vidim, piše Ana, ne Ante. Ako te zanima obiteljsko stablo, potraži me na geni.com: https://www.geni.com/people/Ante-Perkovi%C4%87/6000000044057770512

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *