Prezime Jukić

Prezime Jukić imaju 6653 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 29. hrvatsko prezime.

Jukića je najviše: u Zagrebu (318 obitelji, 810 duša), Splitu (247, 708), Osijeku (80, 210), Sinju (52, 195), Slavonskom Brodu (62, 178), Otoku pokraj Sinja (43, 155), Vinkovcima (46, 128), Rijeci (48, 121), Runoviću pokraj Imotskog (32, 114), Poličniku pokraj Zadra (28, 108), Zadru (42, 103), Solinu (32, 100).

S jezičnog motrišta prezime je izvedeno od Juko, hipokoristika imena Juraj, koje je u Hrvata stiglo preko latinske prilagođenice Georgius grčke imenice georgios, što znači seljak, ratar, poljodjelac, poljoprivrednik, zemljoradnik.

Inače Juraj je u hrvatskom jeziku najplodnija imenska osnova: Jura, Jure, Jurica, Jurić, Jurij, Jurko, Juko, Jurac, Jurač, Jurak, Juran, Juras, Đerđ (albanski), Đole, Đuka, Đuro, Đurađ, Đorđe, Georgij, Goga, Džore (Dubrovnik), Đuka, Zore (Dubrovnik), Žura itd.

Ime slično glasi i u još nekim jezicima: ruski Jurij, češki Jiri, slovački Juraj, poljski Jerzy.

Isječak iz mletačkog katastra iz 1726. godine za imanje braće Jukić u Ercegovcima
Isječak iz mletačkog katastra iz 1726. godine za imanje braće Jukić u Ercegovcima;
preneseno iz teksta "Predavanje u HDA: Povijest roda Jukić"

Proširilo se kršćanskim dijelom svijeta štovanjem Svetog Jurja mučenika, koji je prema predaji bio rimski časnik, mučen za Dioklecijanovog progona kršćana 303. godine u maloazijskom gradu Kapadociji. Štovanje mu je isprva bilo vezano za Palestinu i Egipat, zatim se proširilo u Bizant i od VII. stoljeća na Zapad, gdje je bio osobito štovan u doba križarskih ratova kao prototip kršćanskog viteza. Tada su ga za nebeskog zaštitnika uzeli mnogi gradovi (Barcelona, Genova, a u nas Senj, Lovran, Vis, Supetar), pokrajine (Ligurija) i države (Armenija, Engleska, Katalonija, Portugal). Od VI. stoljeća širile su se legende o njegovu mučeništvu, od XI. stoljeća o njegovim čudesima, a tek od XII. stoljeća javlja se motiv borbe sa zmajem, koji je najčešći u ikonografiji sve do našeg doba. Zaštitnik je u svim pogibeljima i životnim opasnostima; u ratarskim krajevima zaštitnik je zemlje, usjeva, stoke; u slavenskih naroda zamijenio je pretkršćanske ratarske kultove.

Katolici blagdan Svetog Jurja zvani Jurjevo (Zeleni Juraj) slave 23. travnja, a uz njega su vezani mnogi narodni običaji na početku proljeća (ophodi uz obredne pjesme, paljenje krijesova, kićenje stoke i slično).

Najpoznatiji Juraj među Hrvatima je Juraj Dalmatinac (početak 15. stoljeća – 1473/1475), graditelj i kipar, rodom iz Zadra; prenio je na hrvatsku stranu Jadrana elemente mletačke cvjetne gotike i toskanske renesanse; glavni graditelj šibenske katedrale (1441-1471); godine 1448. ugradio je u splitskoj katedrali kapelu Svetog Staša; u Pagu je radio na gradnji novog naselja; u Dubrovniku je dovršio kulu Minčetu.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Juka, Jukan, Jukanović, Jukas, Jukčić, Jukica, Jukičić, Jukman, Juko, Juković.

Broj Jukića u Hrvatskoj u posljednjih se šezdesetak godina udvostručio (1948. godine oko tri tisuće a u popisu iz 2001. godine oko sedam tisuća duša). Tolikom porastu pridonijelo je dijelom i doseljavanje Jukića s bosansko-hercegovačkih prostora (Posušje, Livno, Glamoč, Bugojno, Žepče, Vitez, Zavidovići) u Hrvatsku (Zagreb, Slavonija).

Jukić je pretežito dalmatinsko prezime: u 102 naselja tog dijela Hrvatske popis iz 2001. godine zabilježio je 784 Jukića obitelji sa 2 626 duša.

Jukići su različita krvnog podrijetla, pa primjerice na dijelu srednjodalmatinskog područja (Cetinska i Imotska krajina) postoje najmanje tri grane tog roda: u zapadnom dijelu Cetinske krajine i na mućko-lećevačkom području Jukići su starenici; u istočnom dijelu Cetinske krajine livanjskih su korijena; u Imotskoj krajini hercegovačkog su podrijetla.

Pretke Jukića Imotske krajine u Hercegovini je zabilježio biskup fra Pavo Dragićević 1741/1742. godine: u Gorici pokraj Gruda 21-članu obitelj Petra Jukića; u Mostarskom Gradcu devetočlano kućanstvo Nikole Jukića, od kojeg su nastale Juke u Brotnju (danas općina Čitluk).[1]

Dio Jukića prebjegao je u Imotsku krajinu nakon njezina oslobođenja od Osmanlija 1718. godine. Pri podjeli zemlje prema venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine mletačke vlasti su dodijelile: 10-članoj obitelji Mije Jukića u Poljicima-Bušanju (dio sela Prološca) kuću i zemlju (broj kanapa nečitljiv); 27-članoj obiteljskoj zadruzi Stipana Jukića pripalo je mjesto za gradnju kuće ispod Prološca kao i zemlje u predjelu Lug (opet je broj kanapa nečitljiv); Šimun je Jukić dobio zemljište u prološkim predjelima: Ključanici, Čanjavicama i Lugu.[2]

Iz Prološca su se Jukići raselili po susjednim naseljima: Dolića Dragi i Ričicama, gdje se dio tih posljednjih opredijelio za novo prezime Kolovrat.

Hercegovačkog su podrijetla i Jukići iz Runovića i Slivna. U Runoviću su 1725. godine mletačke vlasti dodijelile sedmočlanoj obitelji Luke Jukića 13 kanapa zemlje, a 10-članom kućanstvu Nikole Jukića 10 kanapa; u Slivnu (Kostričićima) 1725. godine zabilježena je tročlana obitelj braće Jukić.[3]

Prema popisu iz 2001. godine Jukići u Imotskoj krajini žive u osam naselja sa 74 obitelji i 295 duša, a najviše ih je: u Runoviću (32, 144), Donjem Prološcu (16, 64), Imotskom (8, 32), Slivnu (10, 30), Dolića Dragi (4, 13) itd.

Istih su korijena i Jukići makarskog i vrgorsko-neretvanskog područja.

U franjevačkom samostanu u Zaostrogu umro je 20. ožujka 1634. godine u 73. godini života fra fra Tadija Jukić iz Neretve, dakle rođen je 1561. godine. Tri godine je obavljao dužnost gvardijana u zaostroškom samostanu.[4]

Zabilježeni su i u popisima Makarskog primorja: godine 1733. u Živogošću obitelji Ivana Jukića s 10 i udovice Kate sa šest duša; godine 1802. u Živogošću je šest Jukića obitelji: Ivanova, Jurina i Ante pokojnog Grge s po tri, Jozina s pet, Matina sa šest i Ante Jukića pokojnog Petra sa sedam duša.[5]

Na tom su području Jukići u popisu iz 2001. godine zabilježeni u 12 naselja, a najviše ih je: u Makarskoj (15, 36), Zavojanima (10, 23), Živogošću (9, 19), Metkoviću (4, 16), Vrgorcu (4, 15) itd,

Što se pak tiče Cetinske krajine, najprije o Jukićima u podinarskom selu Biteliću (općina Hrvace), rijetkom rodu tog područja čiji pripadnici nisu doselili krajem 17. stoljeća, već su nastavili živjeti gdje su njihovi preci-starenici prebivali i za osmanlijske okupacije tog kraja.

Iako starenici i ta je grana Jukića sudjelovala u (pre)raspodjeli zemlje: 28-člana obitelj harambaše Šimuna Jukića pokojnog Marka u sastavu banderije harambaše Grgura Buljana, koja je obuhvaćala Satrić i dio Zelova, dobila je od mletačkih vlasti 1693. godine 40 kanapa i kulu s bunarom, a što je 3. lipnja 1698. godine potvrdio i opći providur Alvis Mocenigo.[6]

Stočarski dio zadruge harambaše Jukića prebivao je u vrijeme ljetne ispaše u Dinari, Podgradini i Vrdovu (predio Kijačevina), a u zimskom dijelu godine pri polju, u Biteliću.[7]

U popisu stanovništva podinarskog dijela Cetinske krajine iz 1708. godine, a koji se čuva u arhivu sinjskog franjevačkog samostana u Sinju, u Biteliću je upisana i obitelj Jakova Jukića.[8]

U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) Jukići-starenici nazočni su u trima banderijama: u banderiji harambaše Martina Buljana (Postinje, Muć, Zelovo, Satrić, dio Bitelića, Vrdovo) zabilježena je obiteljska zajednica trojice braće Jukića: Križana, Ante i Andrije; u banderiji harambaše Matije Ćurkovića (Bitelić i Cetina) upisana je obitelj Nike Jukića; u banderiji Grgura Cvitkovića (Hrvace) zatečena je obitelj Stipana Jukovića, što je možda duži oblik prezimena Jukić.[9]

U Stanju duša župe Bitelić s kraja 18. stoljeća u tom su naselju upisane 22 obitelji s prezimenom Jukić, a u ispravi istog naziva iz druge polovice 19. stoljeća trostruko je više Jukića (62 obitelji).

Jukići na bitelićkom području postupno ali sigurno nestaju, što potvrđuje i popis iz 2001. godine: u Donjem Biteliću 40 obitelji s 92 duše uglavnom staračka domaćinstva s jednom ili dvije osobe.[10]

Jukići su na mućko područje prebjegli iz Bitelića, kad je to naselje na lijevoj strani Cetine Karlovačkim mirom 1699. godine ponovo vraćeno Turskoj.

U venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježeni su u Bračeviću tri obitelji: braće Marka (osam članova u obitelji, 19 kanapa zemlje) i Ivana (12, 20), sinova pokojnog Jure te Pave Jukića pokojnog Grge (9, 38); u Zminovu (danas Muć) obitelj Mate Jukića Martinova; u Pribudama je dio zemlje (tri kvarta i 160 tavola) imao je već spominjani Ivan Jukić pokojnog Jure sa stalnim prebivalištem u Bračeviću.[11]

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine Jukići su zabilježeni: u Bračeviću 27 obitelji, kojih su domaćini bili: petorica s imenom Mate, po dvojica s imenima Ante, Jozo, Luka, Nikola, Petar, Stipan i Toma, zatim Filip, Grgo, Ivan, Jure, braća Luka i Ivan, brat i sestra Luka i Lucija, Marko i Mijo; u Muću Donjem 1711. godine prebivalište je imalo pet Jukića obitelji: Antina, Božina, Jakovljeva, Lukina i Matina.[12]

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Jukići žive na mućkom području u pet naselja s 33 obitelji i 90 duša, a najviše ih je: u Bračeviću (15, 32), Zelovu (10, 28), Donjem Muću (5, 24) itd.

Preci današnje četiri Jukića obitelji s ukupno 16 duša doselile su na Klis početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća iz Bračevića, a sa Zelova je na Klis stigla i četveročlana obitelj tog roda.

Istog su krvnog podrijetla i Jukići u Hrvacama, u kojima se to prezime pojavljuje u Stanju duša te župe iz 1893. godine. Dvije su obitelji doselile iz Bitelića: Josipa Jukića pokojnog Bože (rođen 1840) i Mate Jukića pokojnog Joze (1859) te iz Zelova obitelj Ante Jukića pokojnog Andrije, uz čije ime nisu upisane godine rođenja i smrti.

Sada u Hrvacama nema Jukića, jer su posljednji odselili u Argentinu, u čijoj prijestolnici Buenos Airesu žive tri obitelji hrvatačkih Jukića s ukupno 10 duša.[13]

Jukići livanjskog područja, koji žive u šest mjesta: Malom Guberu, Grborezima, Žiroviću, Čelebiću, Kovačićima i Donjim Rujanima, kao i Jukići na glamočkom području (Oluk, Radaslije i Halapić) doselili su pri kraju turske vladavine ili neposredno nakon istjerivanja Osmanlija, i to iz Bitelića, izuzev onih u Žiroviću, koji su stigli oko 1880. godine iz Zasioka, također sela na dalmatinskoj strani Dinare. Od livanjskih Jukića nastale su i Kalajice, danas nastanjeni u Rujanima i Lištanima.[14]

Sadašnja dvočlana Jukića obitelj u Radošiću (općina Lećevica) novija je doseljenica iz okolice Livna.[15]

Jukići u istočnom dijelu Cetinske krajine drukčijeg su krvnog podrijetla.

Na dicmanjanskom području, u Krušvaru, nastanio se Šimun Jukić (J. A. Soldo pogrešno čita njegovo prezime Đukić), a to se saznaje iz zapovijedi općeg providura S. Capella od 12. kolovoza 1697. godine kojom je zabranjeno njegovim susjedima, također doseljenicima, da ga ometaju u uživanju dodijeljene mu zemlje.[16] Šimuna Jukića, za kojeg se zna da je stigao iz Bosne nema u Dicmu u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine, jer je „krenuo dalje.“[17]

Međutim novi Jukići su zabilježeni u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729), i to: u banderiji harambaše Ilije Bilandžića iz Dicma upisane su obitelji: Božina te braće Andrije i Cvitana Jukića; njihovi su prvi susjedi u novom prebivalištu, u Dicmu, dvojica Jukovića: Vid i Matij.[18]

Ovo posebno izdvajamo jer su tada na susjednom livanjskom području zabilježeni i Jukići i Jukovići.

U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/1742. godine biskupa fra Pave Dragićevića Jukići na livanjskom području su zabilježeni: u Čelebiću šestočlana obitelj Stipana Jukića; u Potočanima-Zagoričanima petočlana obitelj Grge Jukovića.[19]

U austrijskom zemljišniku iz 1833. godine u Ercegovcima (općina Dicmo) zabilježeno je 11 Jukića obitelji, kojih su domaćini bili: Martin na kućnom broju 19 naselja Krušvar, Ivan (20), Jozo (21), Jure (22), Ante (23), Martin (24), Nikola (25), Lucija (26), Anastazij (27), braća Stipe i Ivan Tomini (28) i Ante i Stipe, sinovi Antini (29).[20]

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Jukići su nastanjeni: u Ercegovcima (12 obitelji, 40 duša) i Sičanima jedna osoba.

Zahvaljujući pokretljivosti stočara, koji su bez većih poteškoća prelazili s livanjskog na sinjsko područje ili pak kasnije u suprotnom smjeru, Jukići, ali i drugi stočari pripoljskih sela (Bisko, Ugljane, Gardun) krajem 17. i početkom 18. stoljeća odlaze sa stadima prema pašnjacima na obroncima Kamešnice, gdje nastaju i nova naselja poput Tijarice, Kamenskog, Voštana.

Toj grani pripadaju i Jukići iz Otoka na Cetini; spominju se u sačuvanim maticama stare župe Otok 1743. godine;[21] u tom mjestu 2001. godine imaju 43 obitelji s ukupno 155 duša, dok u Tijarici tada živi 11 obitelji s ukupno 41 dušom.

Osim već spomenutih Jukići u Cetinskoj krajini prema popisu iz 2001. godine žive još i: u Brnazama (22 obitelji, 83 duše), Gali (1, 4), Glavicama (1, 3), Sinju (52, 195).

Pripadnici još jedna grane srednjodalmatinskih Jukića zabilježeni su u Šibeniku u 15. stoljeću.[22]

Popis iz 2001. godine na području od Šibenika do Knina zatekao je Jukiće u 17 naselja s 51 obitelji i 153 duše: u Kninu (10 obitelji, 38 duša), Šibeniku (11, 28), Čavoglavama (7, 18), Razvođu (7, 15) itd.

Jukići su i prezime slavonskih prostora. Zabilježeni su u popisima stanovništva: godine 1760. u Sotinu pokraj Vukovara obitelj Jurka Jukića; u Slakovcima pokraj Vukovara obitelji Tome i Andrije Jukića; u Bijelom Brdu pokraj Osijeka obitelj Nedjeljka Jukića; u Dubokoj pokraj Požege obitelj Ostoje Jukiča.[23]

Ipak najviše Jukića steklo je slavonske adrese u drugoj polovici 20. stoljeća.

Popis iz 2001. godine zatekao je u 130 naselja pet slavonskih županija 405 Jukića obitelji s 1 739 duša. Ovom prigodom izdvajamo samo mjesta s 20 i više Jukića: u Cernoj (devet obitelji, 29 duša), Čačincima (5, 20), Čepinu (9, 23), Đakovu (27, 92), Feričancima (19, 53), Gunji (5, 23), Jakšiću (5, 21), Osijeku (80, 210), Otoku pokraj Vinkovaca (8, 25), Slakovcima (11, 41), Slatini (18, 66), Slavonskom Brodu (62, 178), Starim Mikanovcima (13, 42), Strizivojni (10, 37), Tenji (8, 28), Vinkovcima (46, 128), Višnjevcu (8, 24), Vukovaru (25, 65).

Zagreb je u drugoj polovici 20. stoljeća postao prebivalište brojnih Jukića, kako iz Bosne i Hercegovine (Zavidovići, Livno) tako i iz Hrvatske.

Prema popisu iz 2001. godine u 59 naselja zagrebačkog područja i susjednog mu Hrvatskog zagorja žive 434 Jukića obitelji sa 1 231 dušom, što je zamalo trećina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Jukića; u Belovaru pokraj Zagreba (dvije obitelji, 17 duša), Brckovljanima (5, 40), Dugom Selu (6, 18), Gornjoj Lomnici (3, 12), Ježdovecu (2, 11), Oborovu (2, 10), Popovecu (4, 15), Samoboru (5, 11), Velikoj Gorici (13, 42), Zagrebu (318, 810).

U 33 naselja primorsko-istarskog područja živi 110 Jukića obitelji s 302 duše. Najviše ih je: u Rijeci (48 obitelji, 121 duša), Puli (11, 27), Ćikovićima, Rovinju i Umagu po (4, 11) itd.

Jukići su stanovnici i bjelovarskog područja: u 30 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 71 Jukića obitelj s 232 duše. Najbrojniji su: u Bjelovaru (14 obitelji, 37 duša), Nevincu (6, 29), Međurači (9, 28), Bedeniku (6, 21), Staroj Ploščici (4, 18), Brezovcu (4, 11), Pupelici (1, 10) itd.

Spominjemo i još tri omanje skupine Jukića: sisačku (26 naselja, 44 obitelji, 145 duša), karlovačku (39, 109) i koprivničko-križevačku (5, 17, 47). Najviše ih je: u Potoku pokraj Popovače (pet obitelji, 15 duša), Sisku (6, 15); Karlovcu (17, 40), Komesarcu (5, 16); Koprivnici (10, 27), Križevcima (2, 6) itd.

I bosansko-hercegovački Jukići su i star i brojan rod.

Prvi spomen hercegovačkih Jukića datiran je 7. srpnja 1735. godine, kada je u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Stipan Blašković boravio u Gorici (danas Osoje pokraj Posušja) i prenoćio u kući domaćina Petra Jukića. Tu je dobio bujruntiju duvanjskog upravitelja Hasanage Jusufbegovića, kojom mu se dopušta doći u duvanjski kraj.[24]

Jukići su u popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine zabilježeni: u Gorici (danas Osoje), župa Posušje, 21-člana obiteljska zadruga Petra Jukića; u Donjem Gracu, župa Mostar, devetočlana obitelj Nikole Jukića; u Čelebiću, župa Livno, šestočlano kućanstvo Stipana Jukića; u Latinluku, župa Sarajevo, dvočlana obitelj Ivana Jukića; u Duljilu-Miloševcima, župa Ivanjska pokraj Banja Luke, tri obitelji s prezimenom Jukić: Ivanova s četiri, Nikolina s osam i udovice Magdalene s četiri duše.[25]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Jukići su navedeni: u Gorici Gornjoj (danas Osoje), župa Posušje, 18-člana obitelj Ante Jukića; u Gradcu, župa Mostar, osmočlano kućanstvo Ivana Jukića; u Čaprazlijama, župa Livno, šestočlano domaćinstvo Ivana Jukića; u Bučićima, župa Lašva ili Travnik, šestočlana obitelj Nikole Jukića; u Miloševcima, župa Ivanjska, obitelji udovice Katarine s tri i Mijina sa šest duša; u Habriću, župa Ivanjska, 12-člano kućanstvo Joze Jukića; u Tolisi, župa Bijela (danas brčko područje), 12-člano domaćinstvo Ivana Jukića.[26]

Jukići iz Posušja (tada Jukića Mahala): Ivan, Mate, Ante, Jozo, Jakov i Ilija 20. srpnja 1824. godine darovali su zemljište skupa s okolnom šumom i vrtom za izgradnju župne kuće u Posušju pod uvjetom „da će poštovani otac župnik svake godine slaviti pet svetih misa za pobožno preminule iz njihove obitelji.“[27]

Što se tiče Jukića iz Donjeg Gradca, župa Mostar, njihov je pripadnik Ilija (rođen 1785. godine) s trojicom sinova: Markom (1815), Tomom (1820) i Matom (1924) oko 1825. godine preselio u Služanj pokraj Čitluka. Zanimljivo je spomenuti da su se Iliji i njegovoj supruzi Jurki Knezović rečenoj Kurilj iz Dužica pokraj Širokog Briga i u Služnju rodila trojica sinova: Jozo (1829), Andrija (1832) i Luka (1835). Od tada će nekadašnji Jukići iz Gradca u Služnju preoblikovati prezime u Juka, koje su zadržali do danas.[28]

Današnji Jukići u Dretelju pokraj Čapljine drukčijeg su krvnog podrijetla, jer su nastali od roda Rašića sa starinom u Tihaljini pokraj Gruda. Njihov je rodonačelnik Petar Rašić, sin Jure rečenog Juka, rođenog u Tihaljini oko 1760. godine, po kojem će se njegovi potomci (sinovi Jure, Mate i Jakov) prozvati Jukići, što će im postati i prezime.[29]

Jukići na konjičkom području nastali su od roda Mijića nekoć Bilojevića (Bilovića). Njihov rodonačelnik je Stipan Jukić iliti Mijić iz Podhuma, koji je sa suprugom Marom Stipanović iz Doljana imao dva sina: Marka (1760) i Ivana (1765).

Jukići islamske vjeroispovijesti žive u okolici Srebenice (Bosna) i u crnogorskom dijelu Sandžaka.

Literatura

  1. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743, et 1768, exaratis, Roma-Chicago 1962., str. 81. i 93.
  2. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1995., str. 22.
  3. Isto, str. 258.
  4. Arhiv Franjevačkog samostana u Zaostrogu, Starinski mrtvar, str. 47.
  5. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća. Gradac 2001. str. 114. i 174.
  6. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. I 18. stoljeću knjiga I., Sinj 1995.. str. 83. i 110.
  7. Isto, str. 87.
  8. Isto, str. 86.
  9. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev katastar, banderije Buljan, Ćurković i Cvitković
  10. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Hrvace, rukopis u arhivu autora
  11. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1711. godine za naselja Bračević, Zminovo i Pribude
  12. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1835. godine, katastarske općine Bračević i Muć Donji.
  13. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Hrvace, rukopis u arhivu autora
  14. M. Petrić, Stanovništvo Livanjskog polja, Sarajevo 1962., str. 62., 63., 67., 69. i 80.
  15. Opširnije u mojoj knjizi Prezimena općine Lećevica, Split 2007., str. 150-154.
  16. J. A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 77.
  17. Isto, str. 60.
  18. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev katastar, banderija harambaše Ilije Bilandžića iz Krušvara (Dicmo)
  19. D. Mandić, op. cit., str. 18. i 21.
  20. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1833. godine, katastarska općina Ercegovci (Dicmo)
  21. J. A. Soldo, op. cit., knjiga II., str. 38.
  22. I. Ostojić, op. cit.,nastavak III., str. 310; Zbornik Kačić split 1989. godine
  23. M. Marković, Slavonija, povijest naselja i posrijetlo stanovniptva Zagreb 2002., str. 89., 98., 185. i 469.
  24. A. Nikić, Hercegovački katolici između 1683. i 1735. godine, str. 150; Zbornik Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988.
  25. D. Mandić, op. cit., str. 81., 93., 18., 103. i 42.
  26. Isto, str. 110., 124., 144., 160., 176., 178. i 204.
  27. R. Jolić, Crkvene prilike u Posušju kroz stoljeća turske valdavine (od XV. stoljeća do 1878. godine), str. 152; Ljetopis posuški, Posušje 1998.
  28. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Brotnjo-Mostar 2000., str. 203.
  29. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 250.

Možda vam se svidi

1 komentar

  1. tibos says:

    –Prema mom osobnom misljenju autor o prezimenu Jukic trebalo je da koristi i ove vrsne znanstvene radove(nije ih naveo u popisu koristene literature):
    1.D.Vidovic,PRILOG PROUCAVANJU ODRAZA SVETACKOG IMENA JURAJ U HRVATSKOJ ANTROPONIMIJI,Zagreb,2007(Vidi:hrcak.srce.hr/file/34695).
    2.M.Simundic,RJECNIK OSOBNIH IMENA,Zagreb,1988.(str.167.:JURAJ,m…Juka,Juke,Juko,Jukan.itd.itd).
    3.Dr I.Smailovic,MUSLIMANSKA IMENA ORIJENTALNOG PORIJEKLA U BOSNI I HERCEGOVINI,Sarajevo,1990.(str.308:J u s u f…Hipok.:J u k a,J u k an,J u k o…)
    Tibos

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *