Dolazak Hrvatina u onomastičkom smislu
Tijekom ljeta se priprema i djelomice već izvodi opširnije istraživanje o osobnim imenima u Dubrovniku i široj okolici, pa je ovaj uradak dr. sc. Domagoja Vidovića tek popularnije iznošenje dijela podataka iz toga velikoga posla. Na jesen možemo očekivati opširnije izvješće ove istrage koja se odvija u najjužnijem dijelu naše domovine. Ova crtica je tek dodir s jednim imenom i prezimenom te njihovim mijenama, i to iz potke narodnog imena hrvatskog.
Nema slađega od kupanja u predsezoni, čak i ako more nije najtoplije. Kad uletite u more, ne slijepe vam se usne od masti i kolomasti te inih pomada mnogoga kupača koje vam užitak „s okusom mora i okusom soli“ zamijene ljepljivošću solee ili motornoga ulja kakva brzokliza (da ne rečem glisera) tajkunčeta koji rado juri deset metara od obale kako biste mu vidjeli markirane sunčane naočale i čunku. Jedina je radost u ta doba ako se ocvalo tajkunče zagleda u kakvu domorotkinju (jer prvi je zagrebački turistički vodič nosio naslov Kažiput za urođenike i strance, dakle za domaće i strance), zbog navedenoga previdi kakvu hrid, učini dvostruki aksl te time privuče pozornost dotične (što je htio), ali i postane omiljen među pukom (što mu jamačno nije bila prva nagrada). U nedostatku takvih sezonskih prizora čovjek se, kao nestalno biće, brzo izgubi u meandrima vlastitih misli koje ga uz pojače Sunčeve zrake uspavaju. Djelovalo je to na znatno veće muškardine, a gdje neće na perspektivnoga višega znanstvenog suradnika i košarkaša na zalasku. Kunjam ja tako uza zvuke pikamera u neretvanskome uzmorju drijemežom pravednika kad začuh zvuk koji mi se u onoj tišini činio poput preleta miga, i to onoga našega u koji je ugrađena padavica. Okrenuh se i uzrijeh goluba koji mi je svojim neoperjanim nožicama skoro promrsio vlasi. Gledam svata kako se šetka oko mene i shvatim da traži hranu, ali kako je mater Bračka, posve je promašio i kad je shvatio da mu doslovno nema kruha od mene, odletio je do prvoga susjeda pedesetak metara dalje koji mu je očito stari znanac. Vidjeh ja da je dobro i ponovno zakunjah nakon banja. U snu sam sanjao kako mi je ručnik pun škalje (nije svuda po Jadranu žalo prirodno), koju sam istresao pred kolima. Pritom mi neznanka prilazi govoreći: „Vjerojatno se da si iz kamenarskoga mjesta kad ti škalja ispada ručnika!“ Na to u isti mah odgovorih: „Da, ja sam iz Škaljara u Boki!“ Bijah u snu zadovoljan vlastitim odgovorom, počeh se u polusnu sam sebi smijati. Odjednom oćutjeh nešto na vlastitoj dlakavoj ruci, a kako mi je neznanka iz sna još bila u tikvi, počeh se smješkati misleći da me draška. Otvorih oči, ali umjesto zgodne neznanke ugledah zelembaća koji mi se iskesio. Nije mi palo napamet provjeravati može li se zelembać pretvoriti u kraljevnu (makar i na zrnu graška), a vrisak mi se čuo do Osobjave, kako su mi poslije rekli neki ribari dodajući da su i čaglji izbjegli na drugu stranu Pelješca čuvši da netko od njih jače zavija. Pokupih svoje prnje polako da me u vrećici ne bi dočekalo još kakvo iznenađenje, bacih završni pogled na uvalu u kojoj sam lani gledao okršaj bagera koji je završio tako da je jedan bagerist sa žalom gotovo ponio dvoje izletnike, dovukoh se do kola koje je Prvi ptičji zdrug pošteno izgađao te pomislih da bih možda ipak morao poslušati klapski savjet: „Ostavi se više mora!“ Srećom krave na lete, pa je golf izdržao zračni napad, a još je jedan pogled na uvalu bio dovoljan da zazviždučem „Sine, vrati se“.
Sad blagi prijelaz! U skladu sa starim dobrim običajima ovaj put ozbiljniji dio štiva počinjem rubrikom „Želje i pozdravi“ u kojoj prvo zahvaljujem jednome od najugodnijih glasova hrvatskoga etera Nikši Bjelajcu na podsjetniku kako sam od silnoga nabrajanja metkovskih četvrti zaboravio Pjacu (< tal. piazza trg) iako sam se u djetinjstvu naslušao pjacarskih fora od barbe Piće te pokojnoga i neprežaljenoga Žike Bebića, primjerice poziva za pomoć u branju voća s tim da bi se zaboravilo tražiti vlasnikovo dopuštenje, a kako pošten Neretvanin uvijek ima sačmaricu pri ruci, berači su tuđih voćaka obično postajali vrhunska desna krila kako bi se spasili od vađenja balina iz debeloga mesa. Tko zna, možda je neki naš Neretvanin prodao sličnu priču džezistu Louisu Armstrongu nagovorivši ga da ubere tuđi pamuk, pa je zbog nekoliko balina zalutalih u već opjevano debelo meso dobio nadimak Satchmo. Nadalje, prva mi je ptičica (Ivica Puljan) pripomenuo onomad kako se predio između robne kuće i autobusnoga kolodvora nazivao Podotok, a ovom prigodom ujedno pozdravljam drugu ptičicu, mojega kuma Ivana Puljana, negdje na Novoj Zelandiji, koji me često pozdravlja na Facebooku, koji nemam u nadi da se s Maorima obračunava već treći put opjevanom sačmaricom. Srećku Iliću zahvaljujem pak na podatku da su Brnasi iz Podravske Slatine također Vidonjci (stanovnici Vida, ne Vidonja).
Za drugi je dio rubrike „Želje i pozdravi“ zaslužan meni dosad nepoznati Neretvanin Joško Jelčić koji mi je nedavno uputio e-poruku u kojoj mi se požalio da u srednjostrujaškim medijima nikako ne može pročitati ništa o rasprostiranju antroponima i toponima koji sadržavaju etnonim Hrvat. Usput mi je poslao i podosta podataka, a kako se upravo bavim rasprostranjenošću osobnih imena i prezimena koji sadržavaju hrvatsko narodno ime na području Crvene Hrvatske (dakle, od Neretve do Bojane i Drača), eto zgodne prigode da iznesem neke od podataka do kojih sam došao. Osobna se imena koja sadržavaju ime Hrvat, naime, spominju od XI. stoljeća kad je zabilježen latinizirani lik osobnoga imena Hrvatin negdje u kopnenome dijelu Hrvatske. Pridjevak je (svojevrsno praprezime) Hrvatin zabilježeno u XIII. stoljeću u Zadru (okolica se Zadra dugo i nazivala Hrvati), u Splitu u XIV. stoljeću (ondje se ime Hrvatin nadijeva barem od XIV. stoljeća), Hrvatinić u XIV. stoljeću u zapadnoj Bosni (približno se hrvatsko ime u srednjemu vijeku najčešće spominjalo do Vrbasa), a Rvatović u XV. stoljeću u okolici današnje Budve. Osobno je ime Hrvoje (po dosad poznatim podatcima) prvi ponio Hrvoje Vukčić Hrvatinić (pa da nije bilo Hrvata u Bosni do XIX. stoljeća; hajde što je Hrvoje, ali još i Hrvatinić) rođen u Kotoru (danas Kotor-Varoš) oko 1350. Kad je riječ o područjima istočno od Neretve, napominjem da se u Dubrovniku osobno ime Hrvatin spominje barem od 1281., a nešto kasnije na Pelješcu (1301.) i u Konavlima (1397.). Osobna imena Hrvajin (od 1475.), Hrvo (od 1475.), Hrvoje (od 1475.), Hrvat (od 1475.) i Hrvatin (od 1301.) u srednjovjekovlju nalazimo diljem povijesnoga područja Trebinjsko-mrkanske biskupije (kojoj je pripadala do konca XVII. stoljeća lijeva obala Neretve): od Bišća kod Mostara preko Popova, Površi i Trebinja do Biograda kod Nevesinja (ondje su zabilježena dva Hrvajina i jedan Hrvat), Dabra sjeverno od Stoca (Hrvatin Pićević spominje se 1381.), konjičkoga kraja (ondje je 1475. živio nevjernik Hrvoje) i Plane kod Bileće (Hrvatin Trkulić spominje se 1391.) i Popova (Hrvatin s Trebimlje spominje se 1301.). Da su se srodna osobna imena vjerojatno nadijevala u Boki kotorskoj, Paštrovićima i Baru, pokazuju često potvrđena prezimena Hrvat, Hrvatić/Hrvetić, Hrvojević, Hrvović i Hrvatić zabilježena od Stoliva do Bara barem od XV. stoljeća. Prezime pak Rvat zabilježeno je kod Nikšića. Očito je da su se osobna imena često nadijevala u krajevima u kojima su Hrvati bili okruženi pripadnicima drugih naroda (podalje od mora Srbima, a uz more Romanima). Tu tezu potvrđuje i podatak kako su osobna imena nastala od etnonima Hrvat i Srbin usporedno potvrđena u jugoistočnoj Bosni (Fočom je vladao knez Hrvatin, a u Goraždu su zabilježena osobna imena Srpče i Srbin), dakle na poprištu kasnosrednjovjekovne hrvatsko-srpske borbe za prevlast, što upućuje na tezu da su međusobnih razlika Hrvati i Srbi bili svjesni znatno prije XIX. stoljeća i buđenja narodne svijesti. Ujedno treba napomenuti da su osobna imena motivirana etnonimom Hrvat zemljopisno znatno rasprostranjenija u Hrvatskoj, Hercegovini (ondje su znatno rasprostranjenija u istočnoj Hercegovini u kojoj ih iz današnje perspektive ne bismo očekivali) i Bosni (osobna su imena Srpče i Srbin ograničena isključivo na istočnu Bosnu) te da je u najstarijemu srpskom antroponimijskom spomeniku (Dečanskim hrisovuljama iz XIV. stoljeća) potvrđeno osobno ime Hrvatin (što nas ne treba čuditi jer je glavni graditelj manastira Visoki Dečani bio kotorski fratar Vita, a u gradnji su sudjelovali mnogi Bokelji i Dubrovčani, koji su ondje očito ponijeli i svoja osobna imena). Nije neobična ni činjenica da na Kosovu u tome ranom razdoblju nisu zabilježena osobna imena Srpče ili Srbin jer je Kosovo tada bilo središtem srpske države te nošenje takva osobnoga imena ne bi bilo razlikovno. Osobna imena Hrvad, Hrvadin, Hrvoj i Hrvoje potvrđena su u XV. i XVI. stoljeću i u Makedoniji. Ondje su potvrđena i osobna imena Srpče i Srb(lj)in.
Vratimo se ponovno u naše strane. Znatnija potvrđenost osobnih imena Hrvatin na dubrovačkome području nego na splitskome nije slučajna jer su Konavle i Pelješac nakratko bile pod vladavinom srpskih vladara (što Split nikad nije bio) te se i nakon uspostave dubrovačke vlasti nastojao iskazati odmak od osvajača, a da su Dubrovčani bili poprilično svjesni toga što su, dokazuje potvrđenost imena Hrvatin u trgovačkim kolonijama u kojima su dubrovački Hrvati počesto bili i vjerskom manjinom. U neretvanskome je kraju ime Hrvatin potvrđeno sredinom XIII. stoljeća. Nosio ga je Hrvoje Turbić po kojemu je možda prozvano zažapsko naselje Trubino Brdo. Kad je riječ o prezimenima, valja napomenuti da ona ne moraju nužno odavati pretežiti narodnosni sastav određenoga područja iako zacijelo nije slučajno da su prezimena motivirana etnonimom Hrvat češća u Crnogorskome primorju i zapadnoj Crnoj Gori (u kojima su češće potvrđena i kršćanska imena Juraj, Marin, Martin i Mihovil, koja nesumnjivo pripadaju kršćanskome Zapadu), a prezimena uvjetovana etnonimom Srbin u sjevernim dijelovima Crne Gore. Također treba napomenuti i kako se toponimi i antroponimi motivirani etnonimom Hrvat potvrđeni u gotovo svim dijelovima Crne Gore.
Kad je riječ o toponimima motiviranim hrvatskim imenom izvan Hrvatske i zapadne Bosne (koja je sve do 1593. bila uglavnom pod nekim oblikom hrvatske vlasti), valja spomenuti sela Hrvati kod Tuzle i Kladnja te Gornji i Dolnji Hrvati kod Zvornika u Podrinju, odakle su se posljednji katolici iselili u Srijem i Bačku početkom XVIII. stoljeća. Pod Avalom je (kod Beograda, ne kod igrališta u Gabeli) pak do XIX. stoljeća postojalo Rvatsko Selo raseljeno početkom XIX. stoljeća. Na putu je između Novoga Pazara na Sandžaku i Leposavića na Kosovu selo Hrvatska te zaselak Hrvatske Mohve (nakon 1945. zaselak je preimenovan u Vučju Lokvu). Kod Podgorice je pak postojalo selo Rvatska Stubica koje autori Akademijina rječnika ovako opisuju: „Mjesto na Morači više Vezirova mosta kod Podgorice u Crnoj Gori. Ime je po predanju nastalo odatle, što su Turci na tom mjestu pobili Crnogorce, koji su se vraćali iz Carigrada, gdje su se Crnogorci u ono doba nazivali Rvati.“ Na području je pak Crvene Hrvatske hrvatsko ime bilo posve uobičajeno i tijekom osmanlijske vladavine. Tako su Spičani (stanovnici područja između Budve i Bara) sami sebe nazivali Crvenim Hrvatima, Porta ih je nazivala Hrvatima, a njihova vođu Hrvat-bašom. Hrvatsko je ime u toponimiji potvrđeno i na Ohridu, Prespanu i Bitoli, u blizini Maratonskoga polja i nedaleko od Mikene, no ne treba od toga graditi mitove. Hrvati su bili, po mišljenju dijela povjesničara, vojnom elitom te je nošenje njihova imena bilo prestižno među Slavenima tijekom doseljavanja u južnu i jugoistočnu Europu iako bi naši dragi susjedi iz Gabele mogli zaključiti da im ne trebaju Meksikanci da bi dokazali da su Trojanci kad je već Hrvata bilo u Mikeni, a i mi Zažapci ne plešemo badava trojanac-kolo. Eh da se barem danas tako drugi trgaju da nose naše ime!
Za kraj tek molba mojim Vidonjcima (ne onima iz Vida, onima iz Vidonja) u povodu nadolazeće 400. obljetnice podizanja (ili ipak, kako se čini o arheološkim podatcima, obnove) crkve svetoga Ivana Krstitelja. Molim ih da mi ne šalju poruke na ikavici jer sam rodijaku Anti jedva izbio doša, poša, nisan, nedilja i di koje je pokupio u Splitu (Dao sam mu tečaj vidonjskoga bez muke iako su njemu i otac i mati fetivi Zažapci, a meni je mater Bračka: Ante, ne reče se doša, nego došo, ne reče se nisan, vet nijesam, a Krist je ušo u Jeruzalem na ćetnu neđelju, barem bi ti to trebo znat kad si išo u sjemenište. Je l’ tako, Mato?). Vidonjski je govor zaštićen od Ministarstva kulture jer ima ś (śekira), ź (koźi) i dz (brondzin), pa smo završili i u prospektima Ministarstva turizma. Zato, kad u Kuti dođu turisti, trebaju posebno platiti ako žele čuti izvorno prdoklečenje. Samo, s tom poplavom ikavice nećemo daleko, pobjeći će nam sve u Opuzen i Škutoriju. Đekavica je in, a i dobra je za odbijanje dosadnjakovića koji vam od Cvjetnoga trga do Jelačića placa isprazne novčanik dok rečeš Kobranj Do. Na svoje sam oči vidio kako se jednoga Bjelovirca dohvatila napasnica u tenisicama pet puta skupljim od mojih. „Udijeli mi koju kunu, lipi moj Dalmatinac!“ „Nijesam ti ja Dalmatinac. Đe si čula da Dalmatinac vako govori?“ Pobježe žena misleći u sebi: „What a mistakea to makea!“ Eto vidite da od zaštita Ministarstva kulture štiti i od napasnica.
Domagoj Vidović, lipanj 2016.
