Croatan Indijanci – od legende do istine

Sve u ovom štivu postalo je moguće zbog brodograditeljskih i navigacijskih umijeća drevnih Dubrovčana.


Škola Croatan Indijanaca. Izvor: The Croatan Indians of Sampson County, North Carolina. Their Origin and Racial Status. A Plea for Separate Schools  

Dubrovačke karake pod zastavom svetog Vlaha (Englezi ih nazvali argosy), svrstane su među najveće i najsigurnije oceanske jedrenjake svoga vremena, od kojih je znano da su jedna ili dvije doživjele brodolom 1541. kod rta Hatterasa u Sjevernoj Karolini, gdje su se našijenci pomiješali s indijanskim stanovništvom. Je li tabla na manjoj slici trag o starim Dubrovčanima na američkom kontinentu? (Suad Ahmetović, 1977.) Primjereno mogućem doplovu u to vrijeme do rta Hatteras – dvije dobro opremljene karake krenule su iz Dubrovnika na prekooceanske putove i nikada se nisu vratile u Grad. Jedan od kapetana bio je Đuro Lovrić. Meštri iz Dubrovnika bil isu vješti brodograditelji te od XV. stoljeća grade karake naoružane do 40 topova s posadom do 140 mornara, i to s tri jarbola, dva križna jedra na provi i sredini te s latinskim jedrom na krmi. Ubrzo su karake proširili na mogućnost prijevoza do 1000 vojnika i tereta do 900 tona te ih poboljšali u svakom pogledu. Dominikanski samostan u Dubrovniku čuva najvrjedniji uzorak dubrovačke karake iz XV. stoljeća te neke brodograditeljske nacrte.

Karake su bile dobrodošle u sijaset ratnih i istraživačkih ekspedicija diljem zemaljskih oceana pa je bilo poznato da su u mnogim akcijama španjolske armade često sudjelovali s ljudstvom i brodovima i Dubrovčani (Croati), i to čak s 15 postotnim udjelom te su zato neki naši tadašnji admirali i kapetani bili obasipani mnoštvom privilegija. Najpoznatije dubrovačke admiralske porodice srednjevjekovnog doba, točnije od XI. do XVI. stoljeća su: Bunić (i)li Bona, Crijević, Držić, Gundulić, Vetranović, Miloslavić, Lovrić, Gojisalić, Kranković i Đurinić. Mnoga od tih prezimena do danas su u Dubrovniku nestala te Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića u Gradu više nema, a neka su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio akademik Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih vlasteoskih rodova, samo su tri doživjela 21. st. na području Dubrovačke Republike: rodovi Bona i Gozze žive u Dubrovniku, a rod Sorgo na Šipanu. (Domagoj Vidović, 2012.) Plovidbenu spremnost dubrovačkih pomoraca potvrđuje postojanje udžbenika ''De navigatione'' iz 1464. autora Benedikta Kotruljevića, što je i prvi poznati navigacijski priručnik u povijesti Europe. Vrijedno je znati da je njegova pojava zabilježena oko 30 godina prije otkrića Amerike. (Darko Žubrinić, 1995.)

Šturi izbor iz mnogih vrela

Josip Cuculić, dubrovački doseljenik u USA od 1936. intenzivnije istražuje pojavu Croatan Indijanaca u Americi. Pronalazi mnoga dokaziva vrela od kojih je prvotna pročitao u čikaškoj biblioteci u jednoj staroj knjizi od stotinu stranica nekoga američkoga oficira nečitljivo zapisanog imena, u kojoj je uočio veliku sličnost mnogih indijanskih i hrvatskih riječi.

yonoke – junak
wissakae – visok
wissakae yonoke – visoki junak, lofty hero
pita – pita (za slatki kruh)
strachey achanahawen – strašni oceanski kamen, hrid na kojoj se je razbio brod
mojno – mirno
chinikika – (čini kihat) za lulu za pušenje duhana od kojeg se kiše
Manteo – Ma(n)te(o), dakle Mate i Mateo te i ime naselja, kao i ime Indijanca
tar – star
chovan – čoban
nause – naše
Potomac – Potomak (rijeka u širem području)
rt Hatteras nazivan i Ottorasko – podsjeća na riječ hrvatsko
riba-kon − riba, ribarenje
itd …, a sve te riječi zapravo nemaju nikakve veze s indijanskim jezikom.

Tadašnji geografi još nisu shvaćali da je otkriven novi kontinent – Amerika, nego misleći da se je pristiglo u Indiju stanovništvo imenuju Indijancima, a nastale bjelopute potomke između Dubrovčana i Indijanki nazvali su, pak, Croatan Indians, i to prema od ranije poznatoj imenoslovnoj grafiji: Croat – Croatan, Ragusa – Ragusan, kao i u nas Splićan, Hvaran, Dubrovčan, Zagrepčan – ako mi moje etimološko (ne)znanje dozvoljava da rabim ovakve usporedbe.

Od dobronamjernih Croatan/Lumbee Indijanaca postali su miješanjem s pridošlicama pripadnici melungeonske rase u ovom slučaju nastale od većinske indijanske, dostatne bjelačke i djelomične crnačke krvi, čiji izgled prikazuje niz fotografija. Zbog te činjenice u USA im nikad nisu priznata prava (rezervati, odštete) koja važe za indijansku rasu iako se oni njome i danas ponose! Svojim načinom života se u ničemu ne razlikuju od većinske bjelačke populacije u USA!


Nekoliko poznatih Croatan/Lumbee Indijanaca, a među njima Henrry Berry Lowrie (Lovrić?) u čijoj obitelji nalazimo poznate graditelje cesta i mostova (Croatan Sound Bridge i Lowrie road, Manteo, NC) te glumica Heather Locklear, možda, Indijanka naše gore list?

Na obiteljskoj fotografiji ''naših'' melungeona vide se djeca plave i dio obitelji kestenaste kose, a takav isti izgled njihovih predaka zapisali su mnogi raniji pomorci u ekspedicijama u XVI. stoljeću. Prva engleska ekspedicija 1584. pod Adamasom i Barlowom kod rta Hatteras zatiče bjeloputu indijansku djecu i dio domorodaca od kojih doznaju da su prije puno godina jednom već vidjeli bijelce kojima se razbio brod i koji su ostali s njima živjeti, ali bili i u neuspjelom tragičnom pokušaju sa splavima isploviti na ocean. Englezi u dvomjesečnom boravku osnivaju koloniju i ostavljaju primjerenu skupinu naseljenika. Na povratku sa sobom povedu dva Indijanca Mantea i Wanchesea, koji London zadivljuju ponašanjem i brzim učenjem jezika. Natrag ih vraćaju plovidbom s 5 brodova pod admiralom Greenvilleom i 3. srpnja 1585. ostavljaju ih na rodnom otoku Croatan. Tada je bilo i nekih peripetija u odnosu s Indijancima.

Ne nalaze nikoga od prethodnih kolonista iz 1584.Odlaze ostavljajući i tada desetak obitelji (muškaraca i žena), koje u sljedećem dolasku 1590. ponovno ne zatiču što biva u pomorskim zapisima označeno kao Izgubljena kolonija (The Lost Colony). Na dva debla pronašli su natpise: CRO i CROATAN. Neka drevna putovanja kao i ova iz 1584. i 1585. su u Londonu zajedničkim vijećanjem pripremali dubrovački poklisar i bankar Nikola Gozi-Gučetić i Sir Walter Raleigh. Za pretpostaviti je da su i u tim ekspedicijama sudjelovali i hrvatski mornari.

Za nedavni nedorečeni članak Tomislava Kukeca, novinara Jutarnjeg lista, o akademskom slikaru Alfredu Krupa iz Karlovca i rezultatu njegove genetičke analize treba reći – da takvu potvrdu već ima (i)li može dobiti više od 50% svih Hrvata, jer hrvatsku haploskupinu EU7 (točnije I…) uz koju i sedam drugih haploskupina se dokazuje više desettisućljetna autohtonost puka na našem domovinskom prostoru unutar kojih je i iznjedren politički narod Hrvata (Ivo Jurić, 2011.), koji se je, kako vidimo, u XVI. stoljeću djelomice naselio i u Sjevernoj Karolini.

Zaključna riječ

U članku su označeni putovi za nove istrage koje u ovom štivu nisu bile moguće, i to: o religijskim poveznicama, o brojnijim genetičkim pretragama, o točnijim jezikoslovnim potvrdama pronađenih riječi sličnih s onima u hrvatskom jeziku i drevnom dubrovačkom narječju, o genealoškoj povezanosti rodova, kao na primjer, između prezimena Lovrić i Lowrie…

Posebno je zanimljiva indijanska religijska natuknica – kako je u davno doba njihov Veliki duh Manitou pozvao Bijelog proroka s istoka pa su s Istočnog oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae Yunoke (Lofty Hero = Visoki Junak), koji je naučio Indijance moralu, časti i raznim vještinama.

Ovo štivo tek je skroman pokušaj dokazivosti legendi i istina o postojanju Kroatskih Indijanaca. (Ivo Šišević, 1976.) Među Croatan/Lumbee Indijancima danas je onih hrvatskog podrijetla tek oko 2 % (možda u urbanim naseljima i do 10%), potvrđuju genetička ispitivanja. U njihovom drevnom životnom prostoru ima i sada puno naziva (naselja, rijeke, zaljevi, hridi, parkovi, šume, pijesci), koji podsjećaju na hrvatsko podrijetlo. Od negda pretpostavljenih oko jedan milijun Croatan/Lumbee Indijanaca na danas manje od 100.000 popisanih jedinki i broj onih hrvatskog podrijetla sada doseže tek do 2000 osoba za koje je pitanje znajuli to i sami?!

Imenoslovcima je na izbor etimologija nekoliko zanimljivih prezimena iz opisivanog područja: Potkin, Barba(r), Burrus/Burras (Bura?), Robb, Barret (Bare), Basnet (Basne)…te nekih istovremenih i u nas i u njih: Garrish (Garić), Sutton (Suton), Tudor …, a rodoslovcima pak pitanje povezanosti rodova. Dok za genetički primjer nedavno potvrđene hrvatske haploskupine EU7 ili I … u njih uzeti su podatci o prezimenu Burrus (Kinakeet, NC, 27972, USA) i vezu na pretka iz 1715. Roberta Burrusa s lokacije Hatteras Island moguće točke dodira Hrvata i Indijanaca.

Unatoč svemu ovdje napisanom u hrvatskim tiskovinama češće ćemo naići na zapise o Bermudskom trokutu ili letećim tanjurima, nego o mogućim drevnim našijencima iz Sjeverne Karoline!

Stoga, davna vrela o Croatan Indijancima čuvajmo kao dragulje na dlanu ruke te ih daljnjim istraživanjima čvrsto ugradimo u zlatnu ogrlicu hrvatske povjesnice.

Literatura

  1. Suad Ahmetović, Croatan Indijanci – potomci starih Dubrovčana, Zagreb: Vjesnik (1977.)
  2. Adam S. Eterovich, Croatia and Croatians and the Lost Colony, San Carlos: Ragusan Press, Ca. (2003.)
  3. Ivo Jurić, Podrijetlo Hrvata. Genetički dokazi autohtonosti. Zagreb: Nova stvarnost – Institut Pilar (2011.)
  4. Benedikt Kotruljević, De Navigatione, 1464.
  5. Tomislav Kukec, Hrvati su kolonizirali sjevernu Ameriku u 16. stoljeću, Zagreb: Jutarnji list (24. lipnja 2012.)
  6. Božidar Ručević, Najstariji rodoslov u Hrvata, Zagreb: Rodoslovlje.hr , (2012.)
  7. Vladimir Stipetić i Nenad Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb Dubrovnik: HAZU (2004.)
  8. Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, (2006.)
  9. Ivo Šišević, Kroatski Indijanci, Tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova. Dubrovnik: Pomorski časopis – Naše more (1976.)
  10. Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, Zagreb – Dubrovnik: HAZU, sv. I. (2011.), sv. II. (2012.)
  11. Aleksandar Veljić, Indijanci hrvatskog imena. Brodolomci iz Dubrovnika. Zagreb: Studio (1977.)
  12. Domagoj Vidović, Prezimena kao odraz kulturne baštine na primjeru Dalmacije, Zagreb: www.rodoslovlje.hr (18.5.2012.)
  13. Wikipedija, Dubrovnik i USA (20. travnja 2012.)
  14. Darko Žubrinić, Croatian mariners in the New World, Zagreb (1995.)

Razbibrigom kroz godine obrađeno je, i to mnogi članci i knjige te puno internetskih vrela, a što se sve sasvim lako može pronaći kroz navedenu literaturu i pisane ili računalne poveznice u njoj. Pridošla populistička štiva novinara: Kukec, Ahmetović i Veljić, uvjetno rečeno, po informativnosti i vrijednosti su donekle u korist za potonja dva, iako su bila napisana 1977. i bez genetičkih spoznaja!

Ovo se štivo može, djelomice ili cjelovito, slobodno preuzeti uz točno navođenje imena autora i vrela.

Božidar Ručević

Diplomirani inženjer u miru od 2002. Član je Hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" od utemeljenja 2005., a rodoslovnim istraživanjem bavi se više od 20 godina. Posebno područje interesa je podrijetlo Hrvata do stoljeća VII. i znameni očevog roda Ručevića i majčinog roda Vidakovića te nekih usporednih ili slučajnih rodova kao što je temeljna crtica o rodu Bertića iz Orehovice u Hrvatskom zagorju.

Možda vam se svidi

2 komentara

  1. Alfred Krupa says:

    Poštovani g.Ručević,
    Zahvaljujem na ovome tekstu. Volio bih da se ova tema obradi malo još i šire, temeljeno na povijesnim i znanstvenim  činjenicama o kojima naša javnost vrlo malo zna.
    U vašem tekstu potkrala se mala greška vezana za haplogrupe, jer moj DNK nalaz se bazira na autosomalnom forenzičkom profilu od 13 markera, a ne Y ili mtDNA haplogrupama. 
    Ukoliko ste zainteresirani molio bih Vas da mi se obratite na moj email (podaci kod administora stranice), pa ću Vam rado dostaviti moj DNK report i pripadajuću studiju objavljenu 2010. godine.
    Također Vas obaviještavam da mi je g. Eterovich prepustio sva prava na objavu njegove knjige "Hrvati,Hrvatska i izgubljena kolonija 1585-1590".
     
    Lijep pozdrav,
     
    Alfred Krupa prof. akad.slikar

  2. Božidar Ručević says:

    Poštovani gospodine Krupa,

    Štivo o Kroatskim Indijanacima dodiruje nekoliko – strukovnih vještina i znanstvenih disciplina i isključivo izvire s razine razbibrige/hobija, i to iz: povijesti, onomastike, genealogije, genetike …, a nikako ne iz mog životnog akademskog zvanja: kemije, biokemije… i njihovih tehnologija i inženjerstva te stoga moja malenkost ne može udovoljiti vašoj želji za značajnijom raspravom ”…temeljenoj na širim povijesnim i znanstvenim činjenicama…”, i to unatoč tome što mislim da ih u navedenim i mogućim okolnostima u članku ipak ima sasvim dovoljno!

    No, da ne ostane samo na tome ponešto sam na razini razbibrige razlučio našu prepisku mailovima te proširio svoje (ne)znanje i na po vama favorizirani ”autosomatski forenzički profil” u utvrđivanju nekih genetičkih spoznaja.

    ”Stoga da se ne bi pomiješali rezultati na dijelovima Y kromosoma i mtDNK koji se ne rekombiniraju – s rezultatima na dijelu genoma koji se rekombinira treba znati da je veliki dio genoma na autosomatskim kromosomima uparen (22 para kromosoma) i da se na tim kromosomskim parovima miješaju geni majke i oca dajući nasljedna svojstva potomcima (oči, kosa, izgled, stas i sl.) U tom kromosomskom profilu forenzičari analizom redoslijeda baza (A,C,G,T), dakle na dijelu koji se rekombinira, mogu utvrditi tko je tko, dok podrijetlo mogu potvrditi samo kroz jednu ili dvije generacije. Budući da haploskupine na Y kromosomima nemaju parova na njima se ovaj proces ne odvija, pa je frekvencija haploskupina rezultat podrijetla od davnina, a ne prostora na kojem se momentalno obitava ili dokazuje roditeljstvo u nekoj sudskoj parnici. Veličine prirodne selekcije na određenom geografskom području dovode do razlika među ljudima ovisno o tome koliko dugo te populacije negdje borave. Lako raspoznajemo je li netko s Dalekog istoka, juga Afrike ili s Anda i te su razlike u najvećem dijelu rezultat genoskupine koja se rekombinira. Zato je Indijac sa slavenskom haploskupinom uočljivo različit od Ukrajinca s istom haploskupinom, ali sigurno je da obojica, ako imaju slavensku haploskupinu, imaju i istog ishodišnog dalekog pretka.” Genetička objašnjenja, pisana u italic fontu pretežito su citati ili polucitati iz jedne ranije knjige sveučilišnog profesora dr. sc. Ivana Jurića (Genetičko podrijetlo Hrvata – etnogeneza i genetička otkrića, 14. poglavlje, 2003.: 123 – 127).

    Zbog svega toga, po mojem mišljenju, ako se u uvjetno rečeno forenzičkom (i)li genetičkom ispitivanju pronađe isti rezultat u nekoj jedinki melungeona iz Croatan/Lumbee Indijanaca s danas živućim njihovim i s danas živućim europskim stanovnikom – jasniju pretpostavku moguće međusobne sveze potvrđivati će nalaz najeuropskije haploskupine Eu7 (I…) i ostalih sedam (R1a, R1b, E, J, G, K i K2), nego nalaz proistekao iz forenzičkog profila.

    U svakom slučaju potrebno je istaknuti da s Indijancima pristigle haploskupine iz Azije u Ameriku nisu temeljno obilježje Croatan Indijanaca, jer se u njih utvrđuju i europske haploskupine pristigle kolonizacijom u kojoj su uobičajeno, ali i uslijed havarije brodova, možda najranije, sudjelovali i Hrvati?!

    Predlažem vam da iz vaših zanimljivih genetičkih saznanja koja dotiču i rodoslovlje napišete članak i njime, možda, otvorite dobrodošlu debatu na po vama željenoj temi i razini, jer u našem društvu i blizu oko njega ima akademski obrazovanih povjesničara, imenoslovaca, rodoslovaca i prirodoslovaca s najboljim znanjima u svojim strukama i zvanjima., koja daleko nadmašuju moja.

    Raduje me da dobrotom gospodina Eterovića ima šanse da vašim trudom bude na hrvatski prevedena knjiga Croatia and Croatians and the Lost Colony!

    Svako vam dobro, Božidar Ručević

    Scio me nihil scire!

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *