Slobodna Dalmacija: Putnik iz brodskog kotla

U Slobodnoj Dalmaciji 8. srpnja 2012. objavljen je prilog Saše Jadrijevića Tomasa o Šibenčaninu koji je početkom 20. stoljeća doplovio u New York u brodskom kotlu. Tekst uz dopuštenje autora prenosimo u cijelosti.

Šibenčanin Božo Gicano doplovio je u New York u brodskom kotlu

Autor: Saša Jadrijević Tomas

Deseci tisuća Dalmatinaca su se početkom prošlog stoljeća, bježeći od gladi i neimaštine, otisnuli u zemlju za koju su im tvrdili da obećava novi život i daje kruha − Ameriku. Među masom pridošlica novinari uglednog New York Timesa zapazili su mladića Božu Gicana iz Šibenika.

Ilustracija: Slobodna Dalmacija

To je jedan od prvih novinskih zapisa o našim iseljenicima u SAD-u. Došli smo do članka iz te daleke 1902. godine, u kojem novinar opširno plete priču i donosi nam nevjerojatnu sudbinu mladog Šibenčanina koji je riskirao vlastiti život da bi došao do Amerike. Božo se, jer je bio slijepi putnik, sakrio u kotao za desalinizaciju vode na brodu “Umbria” i samo ga je sreća spasila da ne bude živ skuhan.

Šibenčanin je bio najneobičniji među svi putnicima, navodi novinar New York Timesa, a priča je zadivila i našeg emigranta i povjesničara dr. Antu Čuvala iz Chicaga.

− Bilo je to početkom 20. stoljeća, kad se iz Hrvatske i drugih zemlja srednje i južne Europe masovno išlo tražiti sreću u Americi. Išlo se zbog potrebe − zbog želje za kruhom i slobodom, vjerovalo se onima koji su prodavali ne samo putne karte, nego i “maglu”, išlo se jer “svi idu”, a išlo se i samo da se ide… − piše Čuvalo i dalje se poziva na navedenu reportažu iz New York Timesa, te romansirano prepričava što se sve, prema pisanju novinara, tada događalo mladiću iz Dalmacije.

− Božo, okretan i bistar momak, gledao je kako ljudi iz njegova mjesta svakodnevno odlaze u Ameriku. I on je sanjao o toj dalekoj zemlji te je čvrsto odlučio poći preko oceana − tumači Čuvalo.

Božin prvi pokušaj odlaska u Ameriku propao je; naime, otac mu je dao 100 forinti i svoj blagoslov, ali dečko se brzo vratio doma − opljačkali su ga. Ali Božo se nije dao pa je jednoga dana krenuo za Trst i čvrsto naumio postati slijepi putnik. U svibnju 1902. stigao je u Liverpool, grad u sjeverozapadnoj Engleskoj koji je tada bio glavna državna luka. Provukao se na brod “Saxonia”, koji je polazio u New York, ali su ga pronašli mornari i izbacili. I onda se naš junak tri tjedna smucao po Liverpoolu i čekao priliku…

Zapazio je golemi parobrod “Umbria” na kojemu je velikim slovima pisalo “Odredište New York”. Ukrcao se tako Božo u pola noći 13. lipnja 1902., dan prije nego što je “Umbria” zaplovila preko Atlantika. Sakrio se u kotao koji se upotrebljavao za desalinizaciju vode. Božo je imao sreću da do takve potrebe nije došlo, jer da jest, to bi ga stajalo života. Šestog dana plovidbe, na pučini Atlantika, otkrili su Božu u zagušljivoj kotlovnici, ali je već bilo kasno da ga izbace s broda. Budući da je u Ameriku došao bez ikakvih isprava i prebijene pare, prijetilo mu je da ga istim brodom vrate u Englesku. U prvim trenucima pomislili su da je Mađar, pa Austrijanac. Nitko nije razumio što Božo govori, piše američki novinar, ali njegov je govor čuo imigracijski inspektor George E. Schubert.

− Ma nije ovaj momak Mađar, nego je došao iz Šibenika u Dalmaciji, iz grada u kojem sam i ja rođen! − povikao je inspektor na tečnom hrvatskom. Božo je tada shvatio da će se provući i dobiti papire za Ameriku. Samo je tražio da dođe do svojih prijatelja, osobito prijatelja Srećka, za kojeg je čuo da se smjestio u New Yorku, ali nije imao njegovu adresu. Inspektor Schubert znao je za male kolonije hrvatskih imigranata u gradu, a jedna od njih bila je u Harlemu.

U roku od sat vremena Schubert je pronašao gdje Srećko stanuje, te je poveo Božu vlakom od Treće avenije do 111. ulice, a zatim su pošli pješice do zgrade broj 2099 na Drugoj aveniji i na trećem katu našli na okupu skupinu imigranata. Kad su se došljaci pojavili na vratima, najkrupniji među iznenađenim “domaćinima” skočio je te je sav uzbuđen povikao “Božo, Božo”, objeručke zagrlivši novopridošlog “Amerikanca”. Što je bilo s Božom? Je li se oženio i koliko je potomaka ostavio iza sebe? Na ta pitanja za sada odgovor nismo našli…

Gdje je nestalo prezime Gicano?

Kad smo pokušali pronaći rodbinu Bože Gicana u Šibeniku ili Hrvatskoj, baze podataka govorile su nam da takvog prezimena nema u Hrvatskoj. Jesu li novinari pogriješili zapisujući Božino prezime? Također su i u bazama podataka useljenika, kao i u brodskim imenicima, neka imena i prezimena drastično promijenjena.

− Problem je u tome što su podatke rukom zapisivali brodski službenici, a zapisali bi ih onako kako su čuli − najčešće svakako i pogrešno. S druge strane, te su podatke u baze prepisivali poslije 100 godina onako kako su ih mogli pročitati − opet najčešće svakako i pogrešno.

Tako su Tomuradi iz Marije Bistrice postali Tomsradi, Tomaradi, Tomoradi (premda je ta varijanta i kod nas prisutna). Moji Hitreci bili su Hitrizi, Hitritzi, Hitrezi, Hitretzi i slično. Mjesto Martinci prekršteno je u Martina − kaže Gordan Gledec sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva koji se već niz godina bavi rodoslovljem.