Sedam Evinih kćeri, Vjesnik

Ovaj tekst objavljen je u Vjesniku, 27. svibnja 2001. godine.

Autor: Tanja Tolić

Genetičar, profesor Bryan Sykes i njegovi kolege otkrili su da su moderni Europljani potomci tek nekolicine žena. Njihova imena su Ursula, Ksenija, Helena, Velda, Tara, Katarina i Jasmina

Svatko od nas povezan je nelomljivom genetičkom linijom sa samo jednom od sedam žena, Evinih kćeri, koje su direktni materinski preci oko 650 milijuna modernih Europljana. Njihova su imena Ursula, Ksenija, Helena, Velda, Tara, Katarina i Jasmina, a dao im ih je genetičar, profesor Bryan Sykes, kojem će početkom lipnja iz tiska izići knjiga »The Seven Daughters of Eve« (Sedam Evinih kćeri). Njegova teorija kaže da su sedam žena majke sedam klanova, koji su živjeli na točno određenim područjima europskog kontinenta, da bi se vremenom raštrkali po cijeloj Europi. Potrebno je nekoliko uvjeta da bi se bilo majka klana. Prvi je da žena mora roditi žensku djecu. To je očito, jer su geni koji su nam zajednički i koji se mogu pratiti od najstarije, Ursule, dio mitohondrijske DNK-a, koja se prenosi samo s majke na kćeri. Žena koja je rodila samo sinove ne bi mogla biti majka klana jer njezina djeca ne bi na svoje potomke prenijela mitohondrijsku DNK-a koju su »primili« od nje, otkrio je prof. Sykes The Sunday Timesu.

Drugo pravilo kaže da majka klana mora imati najmanje dvije kćeri. Zašto je to potrebno, lakše je vidjeti, ako se proces promatra obrnuto – od današnjeg doba prema nekadašnjem. Majka klana je najbliži majčinski predak koji je zajednički svim članovima klana. Ako zamislimo klan s 10 milijuna živućih članova i uz uvjet da znamo do u detalje kako su povezani – od rođenja, preko brakova do smrti, uočili bismo da se, idući unatrag, materinske linije polako povezuju. Linije braće i sestara spojile bi se u točki njihove majke, nakon samo jedne generacije. Nakon dvije generacije rođaci bi se spojili u točki njihove bake. Poslije tri generacije, rođaci u drugom koljenu spojili bi se u točki njihove prabake. I tako redom. U svakoj generaciji bilo bi sve manje i manje ljudi u klanu koji bi imali živuće materinske nasljednike. Konačno, prije stotinu ili tisuću generacija ostale bi samo dvije žene u klanu koje bi mogle potvrditi da imaju materinske nasljednike koji žive u 21. stoljeću. Još unazad, materinska linija ovih dvaju žena spojila bi se u jednu ženu – pravu majku klana. Majka klana nije u svoje doba morala biti jedina žena u blizini i vjerojatno nije bila. No, ona je jedina koja je povezana neprekinutim genetskim slijedom sve do današnjih dana. Njezine istodobnice nisu postale majke klanova jer se negdje, u vremenu koje je uslijedilo, nasljedna linija prekinula rođenjem sina.

Ursula je dobila ime po latinskom izrazu za medvjedicu, Ksenija na grčkom znači gostoljubiva, Helena na istom jeziku označava svjetlo, Velda je skandinavski pojam za vladara, Tara na galskom označava kamen, Katarina je na grčkom čista, a Jasmina na perzijskom jeziku označava cvijet. Njihova imena, naravno, imaju veze s područjima koja su, prema mišljenju prof. Sykesa, nastanjivale. Tara je živjela u sjevernoj Italiji prije 17.000 godina. Europa je bila u čvrstom stisku posljednjeg Ledenog doba, a jedini dijelovi kontinenta, na kojima je bio moguć ljudski život, bili su oni na dalekom jugu. Tada su toskanski brežuljci bili nešto sasvim drugo: po njihovim obroncima nije rasla vinova loza, nego gusta šuma borova i breza. U potocima su živjele male pastrve i rakovi, što je Tari pomoglo da othrani obitelj i izbjegne glad kada muškarci ne bi uspjeli uloviti jelena ili divljeg vepra.

Kako je Ledeno doba popuštalo stisak, Tarina djeca selila su se obalom u Francusku i pridružila se velikom plemenu lovaca koji su slijedili krupnu divljač preko tundre koja je činila sjevernu Europu. Konačno, Tarina djeca prehodala su suho tlo koje će postati engleski kanal i preselila se u Irsku. Danas tek devet posto rođenih Europljana pripada Tarinu klanu, a žive duž Mediterana i zapadne obale Europe. Posebno su brojni u zapadnoj Britaniji i Irskoj.

Katarina na obalama Jadrana

Ksenija, plavokosa djevojka sa sjevera Europe obitavala je tamo prije 25.000 godina, a direktan je predak ne samo šest posto modernih Europljana, nego i jedan posto rođenih Amerikanaca. Helena, koja je živjela na izvoru rijeke Rhone prije 20.000 godina, majka je klana koji broji 47 posto današnjih Europljana. Velda, stanovnica sjeverozapadne Španjolske prije 17.000 godina, majka je oko pet posto Europljana. Nas oko šest posto potječemo od Katarine, koja je živjela 2000 godina poslije u velikoj ravnici koju sada prekriva sjeverni Jadran. Šesta Evina kći, Jasmina, živjela je u blizini rijeke Eufrat, poslije Ledenoga doba. Njezini potomci, oko 17 posto Europljana, osobito su naseljeni u Cornwallu, Walesu i zapadnoj Škotskoj.

Naša najstarija majka, Ursula, živjela je prije 45.000 godina, a predak je oko 11 posto Europljana, najvećim dijelom zapadnih Britanaca i Skandinavaca. Rođena je u skromnoj špilji izdubljenoj u litici, u podnožju onoga što je danas Mount Parnasus. Iz ulaza spilje mogla se vidjeti široka ravnica koja je vodila do mora. Danas je to ravnica ispunjena lugovima maslina, a tada je po njoj bilo rasijano drveće, koje je omeđivalo otvorene travnjake. Ursulini preci selili su se generacijama i vrlo sporo, od Bliskog istoka preko Turske. Prešli su Bospor, koji je razdvajao ogromno jezero na sjeveru (danas Crno more) od Egeja. Ursulina majka bila je dio plemena od 25 ljudi koji su proveli zimu uz obalu. Čim se pojavio prvi povjetarac, pleme se pokrenulo prema planinama. Činili su to kako bi dočekali bizone koji su krenuli na ljetnu ispašu, a zaskočili bi ih dok su večerali na travnjaku u blizini pećine ili šume.

Život naše pramajke

I dok su se muškarci svađali kako uloviti bizona, Ursulina majka bila je sretna što je uspjela stići do sigurnog skloništa prije poroda. Unutra se osjećao miris medvjeda, koji bi prezimljivali u pećini i vraćali se po isteku jeseni. Ursulin porod bio je jednostavan. Njezina starija teta prerezala je pupčanu vrpcu oštricom kremena i povezala je u čvor.

Prvu godinu života Ursula je provela u majčinu naručju, koja je okolo pećine skupljala hranu. Čim je prohodala, i ona je dobila zadatak: pomagala je majci u šumi, gdje su skupljale žabe, ptičja jaja, korijenje… Jesen je bila najzahvalnije godišnje doba jer su onda nalazile i lješnjake, gljive, borovnice i druge bobice. Pleme se često selilo, ovisno o godišnjim dobima. Proljeće, ljeto i jesen provodili bi u pećinama i šumama u blizini, dok bi se ljeti povukli u ravnice, gdje je bilo toplije. Preživljavanje je isključivo ovisilo o snažnoj građi i velikoj količini sreće.

Kad je Ursuli bilo 12 godina, njezina je majka pala i slomila nogu. Rana se inficirala, a šest tjedana poslije umrla je od otrovanja krvi. Imala je 29 godina. Njezina rana smrt nije imala velikog utjecaja na Ursulu. Djevojčicu je odmah usvojila jedna od njezinih tetki, koja je cijenila dodatni par ruku, uz njezino dvoje djece.

Nije prošlo mnogo vremena, a Ursulino se tijelo razvilo i počelo privlačiti pažnju muškaraca. Pravili bi se važni, utrkujući se ili međusobno boreći ispred njenih očiju. Jedan joj je poklonio ogrlicu od poliranih kostiju, nanizanih na strunu od konjske dlake. Drugi joj je darovao urešeni nož od kremena. Treći joj je, pak, prepustio da odabere najbolji komad svježe ulovljene divljači. Ursula je odabrala onoga koji joj je poklonio ukrašeni nož – praktično i lijepo, na preporuku njezine tete, koja je odrasla naviknuta da prvi zalogaj lovine.

U 15. godini, Ursula je rodila kćer. Živjela je dovoljno dugo da vidi rođenje unuke. Kako je gubila zube, postajala je sve slabija i nesposobna da žvače tvrdu hranu. U 37. godini pleme se još jednom uputilo s brda prema svojem zimskom prebivalištu blizu mora. Ursula je znala da neće izdržati putovanje pa je zamolila da je ostave da umre u spilji u kojoj se rodila i ona i njezina djeca. Njezina je obitelj oklijevala, no znali su da si ne mogu priuštiti takvog putnika. Idućega jutra, na podu pećine ostala je samo njezina koža – rastrgana i krvava. Medvjed se vratio.