Hrvatsko kulturno vijeće: razgovor s Petrom Šimunovićem

U povodu izlaska Hrvatskog prezimenika, u srpnju 2008. godine na webu Hrvatskog kulturnog vijeća objavljen je ovaj razgovor s akademikom Petrom Šimunovićem. 

Autor: Mira Ćurić, Hrvatsko slovo
 

Akademik Petar Šimunović rođen je na Braču 1933. u kolijevci hrvatskoga jezika – čakavskoga dijalekta, kojem je Nazor tepao „drevni i lijepi jeziče Hrvata“. Vodeći je hrvatski onomastičar i dijalektolog – jedan od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca. Autorom je većeg broja knjiga kojima je zahvatio jezik počevši od rodnoga otoka pa sve preko državnih granica istražujući, njegovim riječima, „pokretne spomenike“ – hrvatska prezimena gdje god je Hrvata, primjerice u Molizeu, Vojvodini, Gradišću itd. Razgovaramo s njim u svezi s upozorenjima da je u tijeku proces nestajanja jezika na globalnoj razini – pitamo ga o hrvatskom jezičnom bogatstvu, problemima i nastojanjima na podizanju svijesti hrvatskog čovjeka o samobitnosti koju jezik čuva. Usto, povod je i izlazak kapitalnog izdanja – Hrvatskog prezimenika kojem je uz Franju Maletića suautorom.

Akademiče Šimunoviću, iz tiska je upravo izašlo trosveščano kapitalno onomastično izdanje Hrvatski prezimenik koje je objavio Golden marketing – Tehnička knjiga. Ocjenjivači se slažu da je to jedinstveno djelo u europskim okvirima. Koje je njegovo značenje u ovom vremenu?

Hrvatski prezimenik doista je kapitalno onomastičko djelo. Knjiga u kojoj smo svi popisani. Knjiga kakve nemaju drugi europski narodi. Knjiga pisana sitnim slovima u dvostupačnom prijelomu, kako bi inače stalo na 2400 stranica enciklopedijskoga formata 114.643 prezimena, koliko ih je bilo u Hrvatskoj 2001. godine za popisa pučanstva u tada još 6.654 obitavanih naselja.

Hrvatski prezimenik jedan je od najvećih hrvatskih rječnika, ali neke druge vrste leksika i s drukčijim obavijestima koje prezimena sadržavaju. Ovakva djela nastaju vrlo rijetko, a ovo predočuje hrvatsko pučanstvo današnje samostalne Hrvatske. To što ovaj Prezimenik sadržava hrvatsko pučanstvo na samom početku XXI. stoljeća daje mu posebnu vrijednost i posebno značenje. Prezimenom se svojim identificiramo, njime smo uvedeni u društvo, slijedimo krv i vrv svojega porijekla, predajemo ga svojim nasljednicima. U našim su prezimenima sačuvana mnoga nestala osobna imena i nadimci.

Svaka riječ (pa još očitije i svako prezime) odgovor je na prilike koje su ih u davnoj prošlosti izazvale. Traganjem za motivima nastanka sadržanim u prezimenima tragamo za vlastitom poviješću. Mnoga prezimena s narodnosnoga, etnografskoga, povijesnog, demografskog, konfesijskoga i osobito jezičnoga gledišta važni su spomenici. Prezimena su i selilački spomenici. Proučavanja velikih migracija hrvatskog pučanstva u prošlosti, onoj davnoj i onoj nedavnoj, nemoguća su bez proučavanja prezimena. Ona nas patronimnim (prezime po imenu oca) ili metronimnim (prezime po imenu majke) sadržajima upućuju na davnoga pretka; ona nose u sebi meliorativne, hipokoristične sadržaje (Drugić), pegorativne, pogrdne (Žderić), deminutivne (Perica, Lozica), augmentativne (Ivanda, Šimundža), toponomastičke (Zagrebec, Zadro, Ramljak), konfesijske (Jurić/Đorđić), narodnosne (Ungar, Deutsch, Tedeschi), dijalekatne (Belić/Bilić/Bijelić) i druge sadržaje. Naše je prezime narodnosni i kulturni spomenik.

Naš krsni list

Upozoravaju nas gospodarstvenici i političari kako će nam uskoro trebati milijun strane radne snage koja će se nastaniti na ovim prostorima i sigurno imati bolju natalitetnu politiku od naše; govore nam kako će na našem uzmorju i drugdje živjeti desetci tisuća stranaca koji će kupiti kuće i zemlje na atraktivnim područjima. Koja će to, kakva i čija biti nadošla prezimena?

Ovaj prezimenik s početka ovoga stoljeća siguran je i pouzdan temelj kako će se na prezimensku tematiku gledati unatrag i unaprijed. Za Hrvate je ovaj Prezimenik zatvorena kategorija. Ne nastaju više nova hrvatska prezimena. Ulaze međutim strana i nova. Prezimena su svojevrsne adrese. Po nepouzdanim adresama lako se zabludi u današnjoj i u povijesnoj zbilji. Prezimena su poklad pučkog poimanja stvarnosti. Ona su najbitniji sadžaj krsnoga lista, domovnice, putovnice, osmrtnice… U zahuktaloj trci za materijalnim dobrima, u sve praznijoj čovjekovoj duši, javlja se sve više zov za vlastitim korijenima, za porijeklom i mjestom porijekla svojih predaka, za svojim rodom, svojim koljenom, svojom lozom, za izgubljenim rodoslovnim stablom. Ovim Prezimenikom najpouzdanije ćemo se zaputiti u takva istraživanja.

Tri sveska Hrvatskoga prezimenika sadrže 2400 stranica sadržaja. Kako je nastao i od čega se sastoji?

Prezimenik je velik i opsežan, i nastajao je dugo kao dorađeni projekt nakladničke kuće „Golden marketing“. Temelj su bile digitalizirane popisnice pučanstva iz 2001. iz Zavoda za statistiku. Projekt su osmislili Franjo Maletić i Petar Šimunović a digitalno obradio N. B. Kunštek. Troknjižje Hrvatskog prezimenika prate još dvije knjige „Hrvatska u prezimenima“, monografska obrada prezimena iz Prezimenika s iscrpnom bibliografijom i „Obratnik hrvatskih prezimena i imena naselja“ radi proučavanja strukture i razmještaja pojedinih tvorbenih tipova te njihove usporedbe i povezanosti sa strukturama prezimena u drugim slavenskim zemljama. Tim sadržajima dobro je pokrivena hrvatska prezimenska tematika i njezina vrijednost za slavistiku je vrlo važna. Već je veliki F. Miklošić isticao bogatstvo naše prezimenske tvorbe, a njeno je značenje posebno, jer su Hrvati prije svih drugih slavenskih naroda i dobili i oblikovali svoja prezimena. Ponosni smo što smo svojem narodu u doba jake njegove depopulacije, i nepostojanja uspjele pronatalitetne politike fiksirali stanje hrvatske populacije vrlo značajno u narodnosnom, etnografskom, demografskom, migracijskom i jezičnom smislu, kada se u svijetu, i u nas, prezimenske vrijednosti počinju narušavati.

Imena i prezimena Vaša su trajna preokupacija, još ste 1976. – u suautorstvu s Valentinom Putanecom – objavili Leksikon prezimena SR Hrvatske. Kakva su Vaša iskustva u svezi s prvom a kakva s ovom novom knjigom, u čemu su razlike s obzirom na različit društveno-politički kontekst?

Prezimena su samo dio mojih zanimanja. Morao sam, poslije smrti velikoga onomastičara P. Skoka (1956.) preuzeti skrb nad hrvatskom onomastikom. To su bile domaće i međunarodne obveze. U vezi s tim su moje knjige „Bračka toponimija“, ocijenjena kao vrijedno djelo regionalne obrade toponima po povijesnim slojevima njihovih potvrda, knjiga „Toponimija hrvatskog istočnojadranskog prostora“, „Velika onomastička bibliografija“, „Uvod u hrvatsko imenoslovlje, tri izdanja knjige „Hrvatska prezimena“, te velik posao i knjige iz hrvatske dijalektologije. Bio sam suurednikom „Leksikona prezimena SR Hrvatske“ po popisu pučanstva iz 1948. Ovaj prezimenik u odmaku od pola stoljeća turbulentne hrvatske povijesti ima svoje značenje uspoređivanih podataka. Onaj, prvi Leksik radio se ručno, dugo, na neuredno i često nečitko, rukom pisanim popisnicama, te u tom smislu kudikamo zaostaje za ovim današnjim, koji je neusporedivo kompletniji i pouzdaniji. Ovaj današnji donosi i prezimena po naseljima te omogućuje regionalne obrade, usporedbe, traženje jezgrenih područja pojedinih prezimena i područja njihove raspršenosti. I društveno-politički kontekst 1948. i 2001. bitno su drukčiji. Jednom su mi visoki vojnopolitički službenici bili rekli: „Da smo znali što se sve može iščitati iz tog vašeg Leksikona prezimena, ne biste ga nikad bili tiskali.“ Ovaj Prezimenik kudikamo je iscrpniji u obavijestima i dorađeniji u svim drugim onomastičkim sadržajima.

Nekad nije bilo najuputnije istraživati hrvatska prezimena? Zašto se u bivšoj državi to nije podupiralo?Kako je s prezimenima u iseljeništvu?

Prezimena su narodnosno, konfesijsko, jezično ogledalo društva. Bez tih podataka u njima sadržanim govorilo se često ideološki paušalno. Sada se o mnogim problemima, kojih su prezimena odraz, može govoriti argumentirano. Mnogo sam pisama u svezi s prezimenima dobivao iz hrvatske dijaspore. U njima sam upoznao teške sudbine njihovih prezimena. Svojatali su ih tuđe etnije, a oni se nisu znali oduprijeti. Naša stara migracija od 16 do 18. stoljeća (Burgenland), Moravska, Molise u Italiji, Janjevo… čuvala je jezik i prezimena kako je mogla. Ona ekonomska prekomorska migracija s kraja 19. i početka 20. stoljeća nije se znala oduprijeti asimilacijama. Svi drugi osim nje dolazili su iz svojih država. Hrvate nitko nije bio naučio lučiti državu od domovine i čuvati svoje prezimenske likove. Zvali su ih u Južnoj Americi: Austriacos, Jugoslavos, smatrali ih autonomašima, zatirali im osobna imena i prezimena, pa ipak su se održali. U objema Jugoslavijama nije bilo uputno taj iseljeni puk nacionalno organizirati, naučiti ih čuvanju narodnosnih biljega. Nije bilo uputno niti proučavati genealogiju istaknutih hrvatskih velikaška u vlastitoj domovini. Onim Hrvatima koji su Rapalskim ugovorom pripali Italiji najprije im je mijenjano ime i prezime kao najintimniji biljeg narodnosti i imena naselja kao zavičajnih imena. Godine 1945. popisani su svi stanovnici Istre koji su pred povjerenstvima i potpisima potvrđivali hrvatski (i slovenski) oblik svojih prezimena. Ta knjiga koja se zvala Cadastre national de l' Istrie odigrala je važnu ulogu pred Savezničkom komisijom za razgraničenje. I po prezimenskim podacima vraćena je Istra matici zemlji.

Između spomenutih popisa prezimena (onoga iz 1976. i ovoga 2008.) objavili ste i panoramu hrvatskih prezimena knjigu „Hrvatska prezimena“ koja je tijekom kratkog razdoblja doživjela tri izdanja što govori o velikom zanimanju javnosti za onomastiku u Hrvata. Kako to objašnjavate?

Iznenadilo me toliko zanimanje za prezimena. Koliko pratim takva su zanimanja i kod drugih europskih naroda: Flamanaca, Finaca, Slovaka, Ukrajinaca… svih onih kojima su nad jezikom i imenima bdjela brojnija i favorizirana „braća“. Govore mi predstojnici naših arhiva da 70 posto posjetitelja traže podatke o svojim prezimenima. Ugodno mi je bilo čuti da je i ovaj Hrvatski prezimenik bio na vrhu redoslijeda najprodavanijih knjiga.

Podsjetimo kad su nastala prva hrvatska prezimena i kako.

Već smo spomenuli da su Hrvati prvi među slavenskim narodima zabilježili neka svoja prezimena. Prezime mora ispunjavati tri uvjeta: da je stalno, da je neizmjenjivo i da je nasljedno. Takva su prezimena u hrvatskoga plemstva, koje je prezimenom htjelo sačuvati svoje povlastice u upravi dalmatinskih gradova. Tako u braće, u generacijama čitamo neizmjenjivo prezime: Zlurad, Bogobojša, i sl. Prva su prezimena nadimačkog postanja i staleškog obilježja. Bila su rijetka. Tridentskim koncilom u 16. st. počinju se u zapadnoj crkvenoj ekumeni voditi matice i zapisom u maticama nastala su mnoga prezimena u onim dijelovima Hrvatske koji nisu bili pod osmanlijskom vlašću. Obvezatna prezimena uvedena su Jozefinskim patentom u 18. stoljeću. Na pravoslavnom istoku prezimena nastaju tek krajem 19. stoljeća.

Koja su najčešća hrvatska prezimena?

Najčešće je hrvatsko prezime Horvat sa 22.225 nositelja, i to bez varijantnih oblika Hrvatin, Horvatić i sl. Zanimljivo je da je prezime Horvat sa svojim inačicama najčešće prezime u Sloveniji, u Mađarskoj, u Slovačkoj, u Gradišću, kao posljedica migracija u 16. i 17. stoljeću. Drugo prezime po učestalosti je Kovačević (15835 nositelja), i to bez inačica Kovač (oko 9000), Kovačec, Kovaček, Kovačić. Obrti su se već od podjele rada nasljeđivali i bili motivom prezimena, a svako je selo imalo kovača. Tako je u engleskom Smith, u njemačkom Schmidt, u ruskom Kuznjecov, i u mnogim drugim jezicima. Zatim slijede Babić (od babo i od baba, 13.000 nositelja), pa Marić (kao najčešće prezime motivirano majčinim imenom, Mara =Marija, sa 11.000 nositelja), pa prezime Novak (11.000 nositelja bez inačica Novačić, Novaković, Novosel, Novoselec…) i motivirano je naseljavanjem na novom području. Uz njih su prezimena motivirana, u doba nastanka, dvama najčešćim osobnim imenima: Jure – Jurić (11.000), Juran (874), Juras (11.000), Jurčević, Juretić, Jurčić, Jurić, Jurina, Jurjević, Jurković, Jurlina… i Vuk: Vuković (10.173) te vrlo frekventni likovi Vučetić, Vučić, Vučinić, Vučković, Vujčić, Vujević, Vujić, Vujnović, Vuk, Vukadin, Vukasović, Vukelić, Vukić, Vukman, Vuksan, Vukušić, Vuletić, Vulić, Vuco, i u mnogo složenica – Vukobrat, Vukorepa i slično.

Bilo je i iskrivljavanja i zatiranja prezimena rijekom povijesti.

Iskrivljavanja i zatiranja hrvatskih imena i prezimena bilo je mnogo. Spomenimo samo neka. Tomo Maretić je predlagao da odbacimo osobno ime Juraj/Jure i prihvatimo Đurađ i slično da bismo bili bliži (?) Srbima koji imaju Đorđe, Đorđić. Mnogim hrvatskim velikanima iz prošlosti koji su pisali i potpisivali se po latinskom uzorku iskrivljavali smo njihova prezimena: Zrinjski mjesto Zrinski, Vetranić mjesto Vetranović, Đorđić mjesto Đurđević, Petrić i Petris mjesto Petriš, Lucić mjesto Lučić, Kotruljević mjesto Kotrulović. Mikalja mjesto Mikalj (Mikaljev). Nedavno na natpisu novootkrivenog doma L. Ružičke u Vukovaru piše krivo osobno ime Lavoslav, a na ulasku u kuću on na slici s uručenom Nobelovom diplomom na kojoj piše ispravno Leopold Ružička. Neće on biti veći Hrvat s krivotvorenim imenom. Taj nemar je nedopustiv. Bunimo se s pravom što su naši velikani navođeni u stranim enciklopedijama latiniziranim i drugim načinom pisanim prezimenima, a stranci nam s pravom odgovaraju: „Pa dogovorite se konačno sami o pisanju prezimena vaših značajnih ličnosti.“

Bi li bilo korisno da istodobno imamo i hrvatski prezimenik Bosne i Hercegovine i drugih područja kako bismo imali cjelovitu sliku? Radi komparativne analize, praćenja migracija itd.

Bilo je pokušaja u bivšoj državi da i druge republike izdaju, poput Hrvatske, svoje leksikone prezimena. Onima kojima je bilo stalo do čuvanja te umjetno tvorene države nije odgovaralo da se izdaju takvi „nacionalni“ prezimenici i da se „podvajaju“ jezici. A takvi prezimenici: slovenski, bosanski, srpski bili bi i danas vrlo korisni.

Kao tajnik Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pratite stanje hrvatskoga jezika. Reagirali ste više puta javno, donosili Izjavu HAZU o hrvatskom jeziku (2005.), tiskali brošuru Hrvatski jezik (2007.). Kakvim ocjenjujete stanje hrvatskoga jezika danas?

Važno je, na žalost, potvrditi da se u Hrvatskoj nikad nije lošije govorilo nego danas, kad smo potpuni gospodari svojega jezika, što dosad nismo bili. To uostalom tvrde i drugi, i to veliki europski narodi za svoje jezike: Nijemci, Francuzi, a ni Englezima nije pravo kako se govori, izgovara, piše njihov jezik u međunarodnim komunikacijama. U Engleskoj, Irskoj, Nizozemskoj… uči se obvezatno 11 godina njihov nacionalni jezik. U nas osam (!). U Hrvatskoj se u osnovnoj školi uči hrvatski pet sati na tjedan, u Mađarskoj, mađarski, na primjer, više od osam sati. Pročitao sam negdje da naši prvaši imaju 175 sati hrvatskoga, mađarski prvaši 296 mađarskog, a engleski 190 sati engleskog na godinu. Udio mađarskog jezika u njihovoj ukupnoj satnici iznosi 40 posto, a u nas je hrvatski zastupljen tek sa 22,7 posto (!). Hrvatski u nas kao nastavni jezik nije obuhvaćen zakonom o visokom obrazovanju. Na nekim se sveučilišnim katedrama počinje predavati na engleskom jeziku, u nekim se našim tvrtkama uvodi komunikacija na engleskom. Na engleskom se pišu mnoge disertacije, a kažu mi da se s podsmijehom odnose prema studentima koji ih pišu hrvatskim jezikom. Ne treba imati ništa protiv ako se znanstveni članci pišu na stranim jezicima, ali bi takvi radovi morali imati opširniji sažetak na hrvatskom i razrađenu hrvatsku terminologiju, a ne sklepanu s jezika na kojem se radovi pišu. Terminologija daje bitno obilježje nacionalnom jeziku. U nas je znanstvena terminologija u mnogim područjima neujednačena, „sklepana“, hibridna. Neki profesori, pogotovo profesori stranih jezika na fakultetima podučavaju, usputno, studente hrvatskom jeziku.

Neki hrvatski pisci osim na hrvatskom pišu i objavljuju na engleskom. Hoćemo li uskoro uz stare hrvatske latiniste dobiti suvremene književnike angliste?

Netko je šaljivo napisao da bi se danas Ante Starčević izgubio u Gospiću čitajući imena tvrtki, restorana, kafića i svakovrsnih reklama. U Europi bismo se, zapustimo li hrvatski jezik, unatoč znanju engleskoga, mogli lako izgubiti svi mi. Stanjem u hrvatskom jeziku, da se vratim na početak Vašega pitanja, ne možemo biti zadovoljni. Zato smo u Razredu za filološke znanosti i na Predsjedništvu HAZU reagirali s nekoliko brošura o hrvatskom jeziku. Drago nam je što je iza tih naših, grubo napadanih tekstova, odnedavno stao Sabor RH u obrani i zaštiti hrvatskoga jezika.

Pred kakvim je opasnostima glede položaja u novim integracijama? Jesu li hrvatske institucije dostatno angažirane na «hvatanju koraka» s EU a u svezi s prevođenjem, usuglašavanjem…? Bilo je bojazni potaknutih medijskim napisima da bi se materijal EU, radi ekonomičnosti, mogao prevoditi na izmišljeni hrvatsko-srpsko-bošnjački jezik?

Opasnosti glede položaja hrvatskoga jezika u europskim integracijama postoje, unatoč uvjeravanju naših političara i naše diplomacije da tih bojazni nema. Desetci radova u stranom tisku protive se službenom nazivu hrvatskoga i njegovom ravnopravnom mjestu među službenim jezicima članica Europske unije. Neki od tih stranih „stručnjaka“ pišu: „Vrijeme je pozabaviti se srpskim, bugarskim, makedonskim, slovenskim i hrvatskim, ako takav jezik uopće postoji, kao službenim jezicima u EU. Idiotizam je razdvajati srpskohrvatski na srpski i hrvatski jezik.“ Itd. Taj naziv srpskohrvatski još uvijek je službeni naziv na mnogim svjetskim sveučilištima. Tako se predaje, tako je literatura na njima ispremiješana u njihovim slavističkim bibliotekama. Valjalo bi pronaći načine kako da se to popravi. Tu bi se morala angažirati i naša struka i naša diplomacija. Mislim da nismo dovoljno pripremljeni u, kako Vi kažete, „hvatanju koraka s EU“. Nismo pripremni ni s našim prevodilačkim timovima. Iz EU iz Haaga slušamo njihove govornike na srpskom, umjesto na hrvatskom jeziku. Mi taj jezik prihvaćamo. (Gdje je vrijeme kad je pokojni književnik Zvonimir Bajsić na skupu o televizijskom programu u Skoplju gdje su bili najavljeni službeni jezici: srpski, slovenski i makedonski, ustajao i govorio na slovenskom!) Mi se posmjehujemo Šešelju koji u tamnici odbija primiti tekst jer je pisan hrvatski. A Šešelj postupa ispravno!

Ne tako davno njemački Bundestag odbacio je te vratio administraciji EU dokumente koji su mu bili poslani na engleskom a ne na njemačkom jeziku. Austrija zahtijeva od EU da se poštuju specifičnosti njezina leksika u okviru njemačkoga koji je njezin službeni jezik. A ja strepim hoće li hrvatski jezik samobitan, duge tradicije i naziva, jedne suverene zemlje biti prihvaćen kao ravnopravan i službeni jezik EU. Ukidaju se mnoge katedre i lektorati „malih“ slavenskih jezika na europskim sveučilištima, ne napušta se dvočlani naziv srpskohrvatski. Kao gostujući profesor iznenadio sam se kako se jedva što zna o nastanku, nazivu, osobitostima, samobitnosti hrvatskoga jezika. Spomenut ću tek usput položaj hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, i nametanje nekakvog bunjevačkog (dijalekta) kao službenog jezika Hrvatima u vojvodini. Brošure o hrvatskom jeziku o kojima sam govorio bile su od prijeke potrebe. Na tim i sličnim poslovima valja ustrajati.

Ustav, Institut za jezik, Razred za filološke znanosti HAZU, studiji hrvatskoga jezika u više gradova, brojni jezikoslovci jamče odgovarajući stručni i znanstveni tretman hrvatskoga jezika, a međunarodni položaj hrvatskoga jezika ovisi, kako rekoste, o hrvatskoj diplomaciji. Možemo li biti zadovoljni i što nam je činiti?

Osobno nisam zadovoljan međunarodnim položajem hrvatskoga jezika. Na tom poslu naše stručne i strukovne organizacije trebale bi raditi jedinstvenije. Nužno je imati atraktivne, stručne i jedinstvenije udžbenike. Valja mnogo raditi na metodici učenja i svladavanja hrvatskoga jezika oslanjajući se pritom na naša narječja, lokalne govore kao ispomoć usvajanju standarda. Ne smije se dogoditi da naši učenici u anketi o omraženosti školskih predmeta na visoko mjesto stavljaju hrvatski jezik! To se nije dogodilo u sličnim anketama naših susjednih naroda. Što je to? Manjak nacionalnog ponosa? Kome bi to trebalo utuviti u glavu da je hrvatski jezik naš jedini jezik, da mi drugoga jezika nemamo. Izgubimo li ga, izgubili smo sebe. Smeta mi anarhičnost u našim jezičnim udžbenicima, u gramatikama iz kojih ne mogu doznati koliko ima samoglasnika u mojem jeziku! Smeta mi anarhičnost u našim pravopisima. Je li našim nakladnicima na srcu jezik ili profit? Ustanove koje ste spomenuli trebale bi raditi na jeziku s više tolerancije, dogovora i odgovornosti.

Globalizacija

Na globalnoj sceni se govori o nestajanju "malih" jezika. Procjene su upozoravajuće. Kako se oduprijeti tome u našem slučaju, što raditi, kako zaštititi hrvatski jezik i osigurati mu budućnost?

– Vaše je pitanje znalački formulirano. Danas u svijetu ima oko 6.500 jezika. Stručnjaci smatraju da će, zbog sve veće globalizacije, u ovom 21. stoljeću nestati na našem planetu 80 posto tih jezika. To su zastrašujuća predviđanja. Smrću svakoga jezika umire i jedan svijet. Naš pojmovni svijet zadan je i definiran našim leksičkim pojmovljem. Pojmovljem vlastitoga jezika određen je naš svijet. Koliko dopuštamo da se to pojmovlje suzuje, jezik osiromašuje, onoliko sami nestajemo. A kako sačuvati i bogatiti svoj jezik, svoj pojmovni svijet, svoju epistolarnu pismenost s pomoću mobitelskih poruka. Danas kad kudikamo više govorimo nego što pišemo, mnogo više slušamo nego što čitamo, studente na fakultetima učimo kako napisati službeni dopis, molbu za zaposlenje, žalbu. Obrasce tih dopisa uvrštavamo u pravopise, iako im tamo nije mjesto. Reduciranjem pojmovnog nazivlja, naši javni govornici u Saboru, u sredstvima javnog priopćavanja, za katedrama, propovjedaonicama, posvuda su mucavi, njihova su izlaganja prazna, jezično neispravna. Tko krivo govori taj nije savladao pojmovlje u svojem jeziku. Tko se teško izražava, ne može ni ispravno ni potpuno domisliti ono o čemu želi govoriti. Ljudi se boje govoriti. To je opasno. Valja postići u hrvatskih govornika radost govorenja svojim jezikom. Jedino smo u svojem jeziku slobodni, ma kako vrsno svladali strane jezike.

I Vi ste se jednom kao i mnogi na ulici javno zapitali u kojoj zemlji živite, a zbog nekontrolirane uporabe stranoga nazivlja. U zakonu stoji da se nazivi tvrtkama imaju davati na hrvatskom jeziku, pod 1., a pod 2. – donosi se veliki broj iznimaka.

Prošetajte se središtem naših gradova. Golemu sam građu skupio o nazivima tvrtki, reklama. Doista ti dođe da se zapitaš u kojoj to državi i u kojem to jeziku živiš. A i strana, nakaradna imena naše djece po vrtićima koja se ne uklapaju u hrvatski nego koče diskurs, ne uključuju se u jezičnu normu, posebno je pitanje.

Što mislite o institucionalnoj zaštiti hrvatskoga jezika? Navodi se primjer zaštite francuskoga jezika od slične ugroze.

Nisam ja mjerodavan da o tome govorim. Zavolio sam materinsku riječ i postao dijalektolog, htio sam odgonetnuti stvarne, kulturne i jezične poruke koje su nam predci ostavili u imenima. Postao sam onomastičar. Ne mogu suditi o institucionalnoj zaštiti hrvatskoga jezika. Protivnik sam svih stega, a zalažem se za skrb o hrvatskom jeziku zbog onoga o čemu sam prije govorio: o slobodi i radosti govorenja svojim jezikom.

Zavičaj – čakavsko narječje

Uz istraživanje prezimena, osobnih imena, istarske toponimije, jadranske toponimije, zagrebačkih imena, istražili ste govore i toponimiju svog rodnog otoka Brača. Držite to svojim životnim djelom. Vama je posvećen posljednji broj Bračkog zbornika, prije deset godina ste dobili nagradu svih općina i grada Supetra. Je li suvišno pitanje o Vama i Vašem otoku? O Vašem materinskom idiomu, rječniku, toponimiji, jezičnoj memoriji…

Toliko je toga u Vašem pitanju. Bolje je ne načinjati tu temu. Pohvalit ću se da sam na svoj „Rječnik bračkih čakavskih govora“ iznimno ponosan. Zahvaljujem desetcima autora koji su ga tako lijepo ocijenili.