Prezime Leko

Prezime Leko imaju 1293 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 401. hrvatsko prezime.

Leka je najviše: u Zagrebu (119 obitelji, 332 duše), Osijeku (45, 121), Nuštru pokraj Vinkovaca (20, 69), Slavonskom Brodu (23, 62), Splitu (20, 57), Postranju pokraj Imotskog (14, 50), Vukovaru (19, 40), Sesvetama (9, 32), Metkoviću (10, 32), Vinjanima Gornjim pokraj Imotskog (5, 28).

Prezime je istovjetno s Leko, hipokoristikom imena Aleksandar, naše prilagođenice grčkog Aleksandros (grčki alexo = braniti, odbijati; aner, genitiv andros = čovjek, junak) sa značenjem koji brani ljude, zašitinik ljudi.

Inače ime ima više oblika: Aleksandar, Aleksa, Aleksij(e), Leko, Leksa, Lesandro, Sandro (talijanski), Saša (ruski); Leš(i) (albanski), Skender (turski) itd.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Leka, Lekaj, Lekan, Lekanić, Lekas, Lekavski, Lekčević, Leković, Lekić.

Leke spadaju među hrvatske rodove kojima se u posljednjih šezdesetak godina dogodio golemi porast pripadnika: godine 1948. bilo ih je oko dvije stotine Leka, a prema popisu iz 2001. godine povećali su se za šest i pol puta (1293). Dakako tome je pridonijelo i doseljavanje Leka iz Bosne i Hercegovine (Čapljina, Grude, Konjic, Ljubuški, Mostar, Posušje, Široki Brig, Derventa), i to ponajviše u Zagreb, Osijek, Slavonski Brod, Vukovar, Vinkovce.

Leko je ponajviše zapadnohercegovačko- imotsko prezime, dok njegov nekadašnji duži oblik Lekić pripada prezimenima srednje Bosne.

Starina roda Leko je Tihaljina pokraj Gruda, a to potvrđuju i dvojica mjerodavnih povijesnih autoriteta.

U znamenitom Libretinu fra Pavla Šilobadovića, kojeg je taj fratar napisao bosančicom u franjevačkom samostanu u Makarskoj od 1662. do 1686. godine, zabilježeni su i spomeni roda, koji je u 17. stoljeću imao tri ravnopravna prezimenska oblika: Leko, Lekić i Lekušić.

Šilobadović je u vremenu od 21. travnja 1663. do 14. srpnja 1666. godine opisao šesnaest upada družine harambaše Juriše Lekića iz tada mletačkog Makarskog primorja u ondašnju tursku Hercegovinu. Istaknuti junak, koji je, svjedoči autor Libretina, “trideset turskih glava svojom desnicom odsikao”, poginuo je 16. srpnja 1666. godine u okršaju s Turcima upravo u rodnoj mu Tihaljini. Kao spomen na taj događaj mjesto se pogibije naziva Bojište, gdje se nalazi i grob, predaja kaže, harambaše Juriše Lekića.[1] I danas ga hercegovački puk štuje, moleći na njegovu grobu Božju milost.

Ne treba zbunjivati ni činjenica da je upravo Šilobadović čak 16 puta napisao harambašino prezime s oblikom Lekić, a ne Leko. Duži oblik Lekić kao i u mnogim inim slučajevima jednostavno je skraćen u Leko, kako ono danas i jedino glasi u zapadnoj Hercegovini i susjednoj Imotskoj krajini.

I fra Andrija Kačić Miošić u svom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog iz 1759. godine, inače nakon Biblije najtiskanijoj knjizi u Hrvata (gotovo 100 izdanja), tri puta je izrjekom naglasio da su Leke “iz Tialjine”.

Dakako na njihovoj hercegovačkoj starini zabilježio ih je i biskup fra Pavo Dragićević u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/1742. godine: u Tihaljini dvije obitelji: Jure Leke s četiri i Lovre Lekušića s devet duša; u Medvidovićima pokraj Gruda (tada župa Mostarsko blato) šestočlano kućanstvo Mije Leke i petočlano domaćinstvo Marijana Leke; u Lekićima (Kreševo) devetočlanu obitelj Ivana Lekića.[2]

Iz zapadnohercegovačke grane tog roda je izrastao i sadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, iako je rođen u mjestu Plavnom, općina Bač u Vojvodini (16. lipnja 1948. godine). Naime Lekin otac se poput brojnih Hercegovaca uputio trbuhom za kruhom, da bi se nakon godine i pol dana s obitelji i jednim djetetom više vratio u Hercegovinu, u svoj rodni Ledinac pokraj Gruda. Inače Lekini roditelji imaju osmoro djece. Budući predsjednik Sabora pučku školu i gimnaziju pohađao je u Širokom Brigu, gdje mu je otac radio kao tajnik. Pravni fakultet je završio u Zagrebu. Inače Josip Leko ke prvi Hrvat iz Hercegovine koji je obavlja tako visoku dužnost u hrvatskoj politici.

Danas na hercgovačko-imotskom području, koje je nekoć bilo jedinstvena Hercegovina, Leke žive: u Tihaljini, Dragićini i Cerovim Docima Ledincu i Medvidovićima (Grude), Grljevićima, Vitini i Vojniću (Ljubuški), Broćancu (Posušje), Sjekosama (Čapljina), Ovčarima (Konjic), Bijelom Polju, Buni i Cimu (Mostar) te u Imotskom, Prološcu i Postranju.

Što se tiče Postranja, Leke se pojavljuju pri dodjeli zemlje prema venecijanskom zemljišniku iz 1725 godine, kada je četveročlana obitelj Ivana Lekića (duži oblik prezimena) dobila 10 kanapa zemljišta; ta je obitelj zabilježena i u Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine ali sa sedam duša.[3]

Osim Leka tihaljinskih korijena u Imotskoj krajini žive i Leke drukčijeg krvnog podrijetla. Ključni je podatak o njima zabilježen u matici umrlih župe Vinjani, i to u upisu smrti Jure Vrljića rečenog Leko iz 1743. godine. Upravo stoga je lako objasniti zašto u Vinjanima nema Leka pri podjeli zemljišta prema venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine, kao i zašto su u tom događaju sudjelovali Vrljići: tada je sedmočlana obitelj Petra Vrljića dobila zemljište neposredno uz župski vrt u vinjanskom zaseoku Memedovićima. Taj dio zemljišta danas se zove Lekovina, nazvanom po nekadašnjim baštinicima Vrljića posjeda.

Dakle vinjanske su Leke nastale od Vrljića, a novo se prezime, doduše u dužem obliku, prvi put javlja u matici krštenih župe Imotski 1743. godine krštenjem djeteta s prezimenom Lekić i s prebivalištem u Vinjanima.[4]

Prema popisu iz 2001. godine Leke u Imotskoj krajini žive u šest naselja s 32 obitelji i 116 duša, a najviše ih je: u Postranju (14 obitelji, 50 duša), Gornjim Vinjanima (5, 28), Imotskom (10, 27) itd.

Lekići u povijesnoj Poljičkoj Kneževini nisu imali sreće: 1743. godine u njihovoj se kući najprije u Novim Selima a zatim i u onoj u Gornjem Polju (Gornji Dolac) pojavila kuga, i to „na Mijoljdan (29. rujna 1743. godine) i umri mu čeljadi na dva mista sedam.“[5] Inače tada je u Gornjem Docu kuga pokosila 33 stanovnika tog sela.

M. Mišerda smatra da su Lekić, Lekšić, Leši i Lešić oblici istog prezimena koje se u ispravama javlja od godine 1617. u Gornjem Docu (poljičkom), a od njih su nastala i tri sadašnja poljička roda: Pocrnić (od 1750. godine), Sinčić (od 1759. godine) i Vidović (od 1726. godine).[6]

Na omiškom području Leke je popis iz 2001. godine zabilježio: u Omišu (četiri obitelji, 13 duša), Dugom Ratu (1, 2), Jesenicama (2, 2), Katunima (1, 3).

Splitske Leke su poljičkih korijena, a rodonačelnik im je Ivan Leko. Imao je dvojicu sinova: Jakova (1776-1880) i Antu (1762-1842), koji je u ispravama zabilježen kao posjednik. Smrću Antinih sinova Šimuna i Frane Leke izumiru potomci tih Poljičana u Splitu.[7]

Dakako u Split su stigle i nove Leke, primjerice iz Imotskog ili pak iz zapadne Hercegovine, kako se to dogodilo i s Lekama u sjevernoj Bosni, na derventskom području.

Ali prije toga Leke na splitskom području u popisu 2001. godine (u osam naselja 32 obitelji sa 103 duše), a najviše ih je: u Splitu (20 obitelji, 57 duša), Kaštelima (3, 13), Gornjem Okrugu (2, 11) itd.

Inače na cijelom dalmatinskom području prema popisu iz 2001. godine u 26 naselja živi 95 Lekinih obitelji sa 260 duša.

U maticama stare župe Velika (danas bosanska općina Derventa) zapisano je da je 1780. godine u Modran doselila obitelj Ivana Leke iz Prološca, a dvije godine ranije, dakle 1778. godine, u tom je naselju novo prebivalište osigurala obitelj Križana i Anđe Leko iz Gradca Mostarskog.[8]

U Ovčare pokraj Konjica doselio je s obitelji iz Vitine pokraj Ljubuškog 1848. godine Filip Leko rečeni Svitlica, koji je 1799. godine rođen u Tihaljini od oca Ivana i majke Šime rođene Knezović. Tu će sva četiri njihova sina: Nikola, Andrija, Blaž i Mate zasnovati obitelji, kojih su potomci današnje Leke konjičkog područja.[9]

Prema popisu iz 2001. godine na zagrebačkom području Leke žive u 14 naselja sa 147 obitelji i 423 duše, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Najviše ih je: u Zagrebu (119 obitelji, 332 duše), Sesvetama (9, 32), Velikoj Gorici (6, 17).

Dio sadašnjih Leka zagrebačkog područja čine njihove iz Hercegovine doseljene obitelji iz druge polovice 20. stoljeća i potomci im (Grude, Posušje, Mostar, Čapljina, Konjic).

Istih, hercegovačkih ali i imotskih korijena su i sadašnje Leke na slavonskim prostorima: u 37 naselja pet slavonskih županija 162 Lekine obitelji sa 474 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom izdvajamo samo naselja s 10 i više Leka: u Čepinu (3, 10), Đakovu (4, 14), Nuštru (20, 69), Osijeku (45, 121), Požegi (3, 10), Satnici Đakovačkoj (4, 16), Slavonskom Brodu (23, 62), Vinkovcima (6, 17), Vukovaru (9, 20).

Spominjemo još dvije skupine Leka: istarsko-primorsku (11 naselja, 19 obitelji, 48 duša) i bjelovarsku (5, 5, 23), a najviše ih je: u Rijeci (šest obitelji, osam duša), Rubešima (2, 8); Kovačevcu pokraj Rovišća (1, 8) itd.

Literatura

  1. Kronika o. Pavla Šilobadovića o četovanju u primorju (1662-1686), Starine JAZU XXI., Zagreb 1889., str. 412.
  2. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1758. exaratis, Roma-Chicago 1962., str. 83., 84., 96. i 98.
  3. V. Vrčić, Plemena Imorske krajine, Imotski 1996., str. 224.
  4. Državni arhiv u Zadru, Matica krštenih župe Imotski, knjiga I. (1731-1761) [
  5. M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Prko 2003., str. 506.
  6. Isto, str. 623.
  7. M. N. Kuzmanić, Splićani-obitelji i prezimena, Split MMVIII, str. 174.
  8. A. Zirdum, Monografija Plehan, Plehan 1986. godine, str. 102.
  9. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Mostar-Konjic 2000.,str. 246-247.

Možda vam se svidi

1 komentar

  1. rade says:

    Ne vidim prezimena prijatelja mi Radića u Imotici,a tamo su nekoliko tisuća godina

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.