Prezime Bandić

Prema popisu iz 2001. godine prezime Bandić ima 520 stanovnika Hrvatske, koji žive u 60 naselja i 168 obitelji.

Bandića je najviše: u Zagrebu (36 obitelji, 115 duša), Sinju (16, 69), Splitu (20, 56), Osijeku (6, 29), Kaštelima (6, 20), Valpovu (4, 15), Vukovaru (6, 19), Vučipolju pokraj Sinja (6, 19), Rijeci (3, 13), Sesvetama (3, 13).

U osnovi prezimena, prema P. Šimunoviću je imenica banda, koja je „došla preko njemačkog jezika. U njemački je ušla iz francuskog, gdje u početku znači „četu, gomilu, rulju, čopor,“ a miješanjem s gotskom riječi bandwo počinje dobivati terminološko značenje „ratnici okupljeni uz isti bojni stijeg,“ „oni koji stupaju pod istom zastavom“. U početku, dakle, nije imala pogrdna značenja. Ukrštavanjem s talijanskom riječi „bandit“, „progonitelj“ i glagolom bandire „progoniti“ dobiva i druga „pobočna“ značenja koja su zbijena u hrvatskoj riječi banda, što se na Vojnoj granici osamostalila kao prezime.“[1]

Dakako ovo zasigurno vrijedi primjerice za prezime Banda, s Korduna, gdje su u tom dijelu Vojne krajine svojedobno harale bande.

M. Nosić to povezuje s albanskim bande = luckast.[2]

Međutim prezime Bandić, na većem dijelu hrvatskih etničkih prostora vjerojatno je nastalo od nadimka Bando sa značenjem onaj koji je bandoglav, sklon nepromišljenim postupcima, lakomislen.

Istog su postanja i prezimena: Bando (Našice, Lika), Bandov (Baranja, Slavonija, Dalmacija), Bandula (Duga Resa, Pokuplje, Lika), Bandalo (Lika).

Bandići pripadaju rodovima kojih se broj pripadnika u Hrvatskoj u posljednjih šezdesetak godina povećao za tri i pol puta: u popisu iz 2001. godine 520 duša, dok je popis iz 1948. godine zatekao 146 Bandića, od kojih je 79 živjelo u Vučipolju, danas općina Hrvace u Cetinskoj krajini. Zasluge za toliko povećanje pripadaju i preseljenjima Bandića iz Bosne i Hercegovine (Grude, Široki Brig, Uskoplje (Gornji Vakuf), Tomislavgrad) u Zagreb, Dalmaciju, Slavoniju.

Starinom su iz zapadne Hercegovine i različita su krvnog podrijetla: najmanje su tri grane tog starog hercegovaćkog roda.

Prema popisu iz 2001. godine najviše ih je u Dalmaciji (Cetinska krajina i splitsko područje): u 16 naselja žive 63 Bandića obitelji s 215 duša, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Bandići su u Cetinskoj krajini od kraja 17. stoljeća, a danas ih je najviše: u Sinju (16 obitelji, 69 duša), Vučipolju, općina Hrvace (6, 19), Glavicama (1, 5) itd.

Naime, među Hercegovcima koji su krajem 17. stoljeća prebjegli u Cetinsku krajinu i smjestili se u Potravlju, danas općina Hrvace, a zabilježeni su u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine, nalazili su se: Abram Knezović s osam i Martin Knezović rečeni Bandić s 15 duša u obitelji.

Petnaestak godina kasnije u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Potravlju su upisane tri obitelji s prezimenom Bandić: već poznatog Martina te Antina i Petrova obitelj.[3]

Potravski Bandići su u 18. stoljeću franjevačkom redu dali pet svećenika. Evo ispisa njihova imena iz nekrologija Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu: fra Antun Bandić stariji (umro 1740. godine), fra Antun Bandić mlađi (+1778), fra Jeronim Bandić (+1776), fra Josip Bandić iz Zasioka pokraj Bitelića (+1797), fra Petar Bandić (+1810).[4]

U sklopu sukoba između makarskog biskupa Nikole Bijankovića (1698-1730) i franjevaca Provincije Bosne Srebrene biskup je 1725. godine uputio pismo vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere u kojem izražava zabrinutost što će se definitor fra Antun Bandić stariji kandidirati za provincijala Bosne Srebrene, jer je on, tvrdi biskup, „rušitelj biskupske vlasti.“[5]

Za fra Antuna Bandića mlađeg 1770. godine u Kronici franjevačkog samostana u Zaostrogu je zapisano da je „bio puno naučen.“[6]

U Stanju duša župe Zasiok (općina Hrvace) iz druge polovice 19. stoljeća u Vučipolju je zabilježeno deset obitelji s prezimenom Bandić, kojih su domaćini bili: Stana udova Ante Bandića (1874-1939); Andrija pokojnog Petra (1879-1943; Andrijina udovica je odselila 1920. godine u Jakir pokraj Glamoča, a kasnije u Slavoniju; Jure pokojnog Marka (1843-1924); Marijan pokojnog Stipana (1899-godina smrti nije upisana); Mijo pokojnog Ante (1858-1934); Mirko pokojnog Mate (1840- ? ); Nikola pokojnog Ante (1844-1919); Jakov pokojnog Ivana (1864- ?); njegovi su potomci odselili u okolicu Dervente; Marko pokojnog Ivana (1859- ? ); Ivan pokojnog Pavla (1882- ), njegovi su potomci odselili u Sinj.[7]

Popis stanovništva Hrvatske 1948. godine zatekao je u Potravlju četiri Bandića obitelji s ukupno 17 duša, te u Vučipolju 10 obitelj sa 79 osoba.

U Vučipolju danas prebivalište ima šest Bandića obitelji s ukupno 19 duša, dok su iz Potravlja posve iselili.

Druga grana Bandića, nastala od starog hercegovačkog roda Zovka, starinom je sa širokobriškog područja.

Zovke su u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine sa 16 kućanstava u deset sela u Hercegovini bili najbrojniji katolički rod na području tadašnje Bosne i Hercegovine. Od njih su osim Bandića nastali još i sljedeći rodovi: Bošnjaci u Dragićini pokraj Gruda, Kature, Palci, Tomići, Ćutuci, Logare, Pivci, Sutoni, Markići, Delići, Džebe, Šilići, Karlovići, Kozarići i Boškovići u Bijelom Polju pokraj Mostara.

Bandići su se kao novi ogranak roda Zovka pojavili u Dragićini pokraj Gruda oko 1770. godine, kada je u maticama upisan Nikola Zovko rečeni Bandić rođen oko 1750. u Dragićini, koji je sa suprugom Katom rođenom Sopta alias Čović iz Dužica pokraj Širokog Briga imao i sina Jakova rođenog oko 1780. godine. Jakovljevi potomci su današnji Bandići u Višnjici, Poganoj Vlaki i Cerovu Docu (općina Grude) i u Ljutom Docu (općina Široki Brig).[8]

Toj grani Bandića pripada i višegodišnji načelnik grada Zagreba Milan Bandić.

Pripadnici treće grane Bandića nastanjeni su na duvanjskom području, gdje su nastali od roda Ljubas u Roškom Polju pokraj Tomislavgrada.

U Roškom Polju živi jedna osoba s prezimenom Bandić, a u općinskom središtu Tomislavgradu dvije obitelji s tri člana. U Ljetopisu župe Roško Polje, kojeg je 1915. godine počeo pisati tadašnji župnik fra Blaž Jerković, stoji da su roškopoljski Bandići nastali od starog roda Ljubas iz Roškog Polja.[9]

Prvi spomen Bandića u maticama župe Roško Polje potječe s početka 19. stoljeća. Majka mladoženje Ivana Kelave, sina Stipanova iz Vojkovića (selo u župi Roško Polje), bila je Ruža Bandić iz Ambara (također selo u župi Roško Polje). Ivan Kelava vjenčao se 27. studenog 1820. godine.[10]

Bandić je i učestalo prezime i zagrebačkog područja: popis iz 2001. godine zatekao je u šest naselja 53 Bandića obitelji sa 143 duše, a najviše ih je: u Zagrebu (36 obitealji, 115 duša), Sesvetama (3, 13). Itd.

Prezime je to i slavonskih prostora: u Osijeku (šest obitelji, 28 duša), Vukovaru (6, 19), Valpovu (4, 15) itd.

Bandići pravoslavne vjere su crnigorskog podrijetla sa starinom u selu Bandićima, koje se nalazi imeđu Spuža i Danilovgrada. Odatle su se proširili po istočnoj Hercegovini i Bosni.

Literatura

  1. P. Šimunović,Hrvatska prezimena, Zagreb 2006. op. cit., str. 50.
  2. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 175.
  3. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev zemljišnik za banderiju serdara Antona Prološčića iz Potravlja
  4. J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja kroz 250 godina, str. 318; Zbornik Kačić Split 1985., godina XVII.
  5. M. Vidović, Nikola Bijanković-splitski kanonik i makarski biskup, Split 1981., str. 164.
  6. A. Nikić, Treći egzodus stanovništva iz Hercegovine u zaostroški kraj, knjiga II., Mostar-Zaostrog 1993., str. 152.
  7. Arhiv župe Vućipolje-Zasiok, Stanje duša iz druge polovice 19. stoljeća.
  8. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg 2002., str. 43.
  9. Opširnije u mojoj knjizi, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 88.
  10. Matice vjenčanih župe Roško Polje, svezak II., str. 98., upis br. 75.

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *