Pet stoljeća Ručevića iz Starih Mikanovaca: u zbilji i mašti

Autor piše o genealoškom istraživanju obitelji Ručević. Ona potječe iz Slavonije u istočnom dijelu Hrvatske s područja između gradova Đakovo i Vinkovci. Prezime je prvi put uporabljeno kao RUCH 1310., kao Ručevački (RUCHevachki) 1525. i kao Ručević (RUCHevich) 1670. U ranom XVI. stoljeću bježeći pred Osmanlijama, neki od Rucha odlaze u Alzas u doba nakon 30-godišnjih ratova (1618.–1648.), prethodno prolazeći jedno stoljeće kroz Njemačku i Švicarsku. Kasnije se raseljavaju i diljem svijeta. Najveća grana familije tada već nazvane Ručević živi i ostaje u selima Budrovci i Stari Mikanovci u Slavoniji. Ukupan broj osoba koje nose prezime Ručević iskonom iz Starih Mikanovaca nikada ne doseže brojku 400. Ovaj zapis rodoslovna je priča o familiji Ručević iz Starih Mikanovaca kao i o njihovim predcima i potomcima diljem Hrvatske i svijeta.


Korjenska kuća RUČEVIĆA, u mikanovačkom Šušnjaru, danas u ulici Vladimira Nazora kbr 23, snimljena s ulične strane, a izgrađena je prije više od 200 godina s kasnije dograđenim trijemom na stupovima duboko uz nju, i to na kućištu ranije zaposjednutom drvenim stambenim nastambama.

Prezime Ručević (2) potječe iz istočno-slavonskog dijela hrvatske nam domovine koji se naziva Šokadija, a unutar nje iz šireg područja Đakovštine. Na starinačko prezime Ručević se u drevnim spisima nailazi kao: Ruche, de Ruch, Ručevački, Ruczevich, Ruszevich i Ručević. Do sredine XVI. stoljeća ručevski rod je uvijek bio vezan na isti hidronim Jošavu (3) koja protječe na razdjelnici između s jedne strane Đakova i Budrovaca, a s druge strane Semeljaca i Starih Mikanovaca, kao i uz iste toponime, i to na posjed Ručevo zabilježen i u austrijskoj topografskoj karti iz 1883. (4) te na još u XIV. stoljeću postojeće naselje Ručevski Sveti Andrija, (5) kao i na kućište u nešto južnijem i danas poznatom lokalitetu Ručevac. Srednjevjekovni podatci o Ručevićima u prostoru Jošave, Ručeva, Ručevca, Budrovaca i Starih Mikanovaca te skoro isključivo od nigdje drugdje – potvrđuju iskon ručevskog roda s toga prostora koji se nalazi pretežito u Đakovštini, a tek djelomice u mikanovačkom kraju bliže Vinkovcima. Tragovi na prezime sežu u davnu 1310., dakle u vrijeme od prije osam stoljeća, a tragovi na popise i zapise u matičnim knjigama sežu u 1698., dakle u vrijeme od prije pet stoljeća. Danas u Hrvatskoj, a prema popisu stanovništva iz 2001. prezime Ručević broji tek nešto manje od 400 osoba. Muškaraca: 142, žena rođenih Ručević: 95, te žena udanih Ručević: 160. Svi Ručevići rođeni bilogdje, ali baš svi, i to ne duže od četvrte ili pete generacije vuku podrijetlo samo iz Starih Mikanovaca i Budrovaca.

Herceg Koloman (6) 1239. darovao je Đakovo bosanskoj biskupiji u koji se 1252. iz Ban Brda u župi Vrhbosanskoj sa stolnim kaptolom povukao dominikanac biskup Ponsa. Od tada biskupija u Đakovu djeluje kao – locus credibilis, jer je biskupskim središtem službeno postala tek 1349. Prvi poznati akt iz rada biskupskog kancela potječe iz 1310. (7) U tome spisu čitamo da je kupac imenom Toma kupio od tadašnjeg biskupa Nikole zemlju zvanu Bolkteluke. Istu zemlju ranije je đakovačkom biskupu založio Tomin otac – comes Andreas de Ruch.

U Spomenici župe Sveti Đurađ, Sanctus Georgius, (8) istočno od Donjeg Miholjca uz rijeku Dravu, zabilježen je 1334. svećenik Duclin de Ruch iz Bucha, vjerojatno, jedan od Andreasovih sinova ili unuka. Istraživanje podrijetla prezimena u grafiji Ruch donekle upućuje na mogućnost njegova postojanja u Akvitaniji (9) gdje se od rimskog doba do danas nalazi gradić Ruch i na Biskaju zemlja Buch, (10) pa tako i u doba okupljanja za posljednju Križarsku vojnu usmjerenu prema Jeruzalemu, čije su čete u više navrata prošle i hrvatskim krajevima, (11) Jadranom i Panonijom, i to u razdoblju od 1212. do 1250. Koji je od tih križara onaj koji se zaljubio u neku našu i zastao u međuprostoru Đakova i Vinkovaca uz rijeku Jošavu oko koje se za Ručeviće sve zbilo i zbiva od negda do danas – još uvijek se ne zna?! U zapisima papinskih legata, (12) u kraju uz Jošavu, možda i nešto sjevernije, zvanom i Ručje, prezime Ruch ili Rwch upisivano je još i 1405., 1439., 1448. i 1472. Slijedeći znamen ručevskog roda zapisan je prema budimpeštanskom arhivu (13) 1525. i prema popisu stanovništva 1526., dakle neposredno pred osmansku provalu, u osobi vlastelina Tome Ručevačkog, i to: Oko 1500. nalazimo u Miholjancima kao posjednike plemiće iz susjednog Baćina, osnovnog imanja loze Martina Sentemagoča. Jedan dio u to vrijeme držao je i Toma Ručevački, plemić s Jošave, koji je 1525. bio sudac Plemićkog stola u Vukovu. Zanimljivo je da neke Ručeviće u Budrovcima još i danas lokalno nazivaju Ručevački, a druge prema rijeci Jošavi – Joščevi, gdje su neki od njih imali svoje mlinove. Nekolicina od neposrednih predaka Tome Ručevačkog su pred nadolazećom osmanskom opasnosti napustili svoj zavičaj zadržavajući svoje iskonsko prezime i odselili prema zapadnoj Europi. O tome čvrste dokaznice i poveznice još nema osim u usporedbi imena Ruch na dva grba izniklih na tom putu pridruživši se prvotnome iz 1223. Kako nisu pronađeni dokumenti o njihovim kraljevskim potvrdama – oni po pravilima struke nemaju plemenitašku vrijednost, ali se legitimno mnogu koristiti kao znamen obitelji. Treba napomenuti da je iskonski trag prvog grba samo mač, štit i godina te je on možda tek oznaka sa zastavice za neku križarsku četu, a sve cifrarije na njemu su novijeg doba.


Hrvatska XIII. stoljeće,  Njemačka XVI. stoljeće i Njemačka i/ili Švicarska XVII. stoljeće

Na tom skoro stogodišnjem putovanju, kroz Njemačku i Švicarsku, Ruchi prihvaćaju nauk Martina Luthera te se sredinom XVII. stoljeća naseljavaju u tridesetogodišnjim ratom opustošeno područje Alzasa i tada se od neupitnog rodočelnika Melchiora Rucha (1644.-1720.) pod pritiskom protureformacije sve više raseljavaju diljem Europe, ali i Amerike – što je izvrsno argumentirano od prekomorskih rodoslovaca. Posebno je zanimljiva bilješka iz doba prije Balkanskih ratova: Ručevići kao stari begovski rod iz okolice Cetinja, (14) što može ukazivati da je ipak dio Ručevića islamiziran te se već u naziranju raspada osmanske vojne u nas i puno prije Karlovačkog mira 1699. povukao čak tamo u crnogorski kraj.

Oko njihovih posjeda u Boki u Marinama i Očinićima nalazi se i nekoliko toponima/hidronima u čijem korijenu se nalazi riječ slična ruch, kao ruči ili Ručeva – gradina, lokva i brijeg. (15) Drugi izvor kaže da u shematizmu bokokotorsko-dubrovačke eparhije za 1886. na stranici 36. piše da su predci Ručevića u Boku došli poslije Kosovske bitke i ubrzo se islamizirali. Osim tih zapisa nadalje se o njima nigdje ne nalazi ni traga ni dokaza, pa se može pretpostaviti da su, došli ovako ili onako, kao osmanski tlačitelji pogubljeni u crnogorskom ustanku protiv Turaka 1684. te nestali u tom kraju?!

Rodoslov Ručevića mogao se prema pravilima struke istraživati tek od sredine XVII. stoljeća, i to u zaostaloj poslije-osmanskoj pustoši, pa su raniji znameni roda bez generacijskog slijeda zapisani samo zbog višeslojno zanimljive istine o njima, a plemićke naznake iz predturskih vremena sasvim su nestale! Prvo vrelo poslije Turaka je iz popisa puka 1698. i 1702. u kojima se spominje Grgo Ručević, koji je prema podatcima kanonske vizitacije iza 1670. napustio prikriveno kućište Ručevac na Jošavi te se naselio u Budrovcima. Njegovi potomci okupljeni u većoj budrovačkoj zadruzi rastočili su se na manje posjede oko 1725. tako da su na popisu stanovništva 1736. (16) zabilježeni kao očevi familija u to vrijeme već sasvim poseljačenih obitelji, ali tada i jedinih Ručevića u cijeloj Hrvatskoj, i to: Andrija, Bartol, Miho i Petar u Budrovcima te njihov brat ili bratić Franja tada već u Starim Mikanovcima. Od toga drevnoga doba i danas – veza između dva sela je mala, jer su uvijek bila razdvojena različitim župama, općinama i županijama. Osim toga Stari Mikanovci bjehu u Vojnoj krajini, a Budrovci ne. Između njihovih atara selo je Đurđanci, a u davnim vremenima i mnoge pustopoljine te šumetine i močvare. Od oko 1700. zapisi u ovom štivu prate samo Ručeviće iz Starih Mikanovaca. Svećenik koji je u Maticu krštenih 1726. u Starim Mikanovcima, tada pripadajućim župi u nedalekoj Vrbici, prvi put zapisao prezime Ručević bio je fratar Ambrozije iz Požege.

Preslovljavanje i prijevod dovršen je u konzultaciji s g. Mladenom Paverom suutemeljiteljem Hrvatskog rodoslovnog društva Pavao Ritter Vitezović iz Zagreba. Die 30.8bris (ergo: octobris) 1726. Baptizavi infantem natum 22. huius ex legitimo thoro Stephani Ruchevich a Mikanovcczi et Mariae uxoris cui inposui Nomen Catharina – Patrinus fuit Joannes Radoychich … (in a morto!?). Dana 30. listopada 1726. krstio sam dijete rođeno 22. ovog (mjeseca) iz zakonita braka Stjepana Ručevića iz Mikanovaca i Marije supruge kome nadjenuh ime Katarina. Kum bijaše Ivan Radojčić …(in a morto?!) Znači li ovaj zapis na kraju baš ''in a morto'' ili nešto drugo – nije se uspjelo razjasniti. Je li možda Katarina na krštenju umrla? Dakle, prvi zapisani/popisani Ručevići u Starim Mikanovcima su Stjepan (1726.) i Franja (1736.) Može se pretpostaviti da se je Franja Ručević priženio za jedinicu u obitelji Ćanić/Čanić, jer u Starim Mikanovcima ručevski rod i danas tako lokalno nazivaju, a i samo prezime u tom dobu u Šokadiji nestaje.


Nije kosi toranj samo u Pisi!?


Središte Starih Mikanovaca početkom
XX. stoljeća.

Ručevići u Starim Mikanovcima su se pod okriljem svojih crkava, Sv. Bartola iz XI. stoljeća (17) (koliko je to ljudskih naraštaja do danas) i Sv. Klare iz XVIII. stoljeća, dobro razvijali u svojoj matičnoj obiteljskoj ratarsko-stočarskoj zadruzi, koja je spadala među najjače u selu. Iznjedrili su puno intelektualaca: pravnika, liječnika, časnika, profesora, učitelja, svećenika, veterinara, novinara, inženjera i jednog austrougarskog generala. Potomci tog građanskog dijela mikanovačkog roda Ručevića danas su višestruko brojniji od onog ratarskog.

U rodoslovnoj shemi od otprilike 1900. prikazana je samo djelomična razgranatost obiteljskog stabla roda Ručevića: na temeljnu mikanovačku granu i jednu od zagrebačkih loza. Masnim slovima označen je slijed grane autorove obitelji do unučadi, i to kroz jedanaest naraštaja.


Na slici roditeljskog vjenčanja 1932. gotovo je sav najbliži rod očevih Ručevića i majčinih Vidakovića iz toga doba.

Za ovo rodoslovno istraživanje posebno je sretna okolnost da su preko dva stoljeća školovani ljudi roda Ručevića, već od Jakoba Ručevića (1771.-1812.), župnika u Vrbici, skupljali vrela svojih korijena te mnoge u selu i bilom svitu uputili u ljepote traženja vlastitoga podrijetla. Osobito dobre podatke prikupili su general i liječnik dr. Stjepan Ručević (1850.-1919.) i sinovac mu pravnik Marijan Ručević (1871.-1950.), vijećnik Stola sedmorice i Zmaj Mikanovački u Družbi Braće Hrvatskog Zmaja, te njegov sinovac, arhitekt i slikar Velimir Ručević (1921.-2001.). Njihov rad, uz mnoge druge iz toga staroga roda, desetljećima je nastavio i konačno osmislio pisac ovih redaka.


Stjepan Ručević sa sinovcem Marijanom i njegov sinovac Velimir sa sinovcem Božidarom.

Pregled svih potomaka i predaka u sustavu: Family Tree Maker Outline Descendant Report – može se naći klikom na poveznicu ovdje na knjigu: Božidar Ručević. Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca, i to na stranicama: od 50. do 56.

Zanimljivosti u rodoslove unose oni istraživači koje možemo označiti povjesničarima generacija, (18) koji u svoje istrage dodaju sadržaj vezan uz kulturne, povijesne, ekonomske, vjerske, pravne i etnološke potke važne za bivstvo svojih predaka. Neposredno pred dolazak Osmana kao i samo osmansko doba je jedno od najpogubnijih po opstoj Hrvata te svekolikog puka u Slavoniji i Hrvatskoj. U to vrijeme ne samo da je odselio dio predaka roda Ručevića, nego i ogroman broj Hrvata: 1465. oko 400.000 otišlo je u Gradište (Burgenland) i još točno neutvrđeni broj u druge zemlje svijeta (zabilježeni kao austrijski državljani). Osmani odveli su stanovništvo u sužanjstvo u tri vala: 1529. 50.000 ljudi, 1530. 60.000 i 1593. 35.000. (19) Postoje zapisi i izračuni da je tijekom XV. i XVI. stoljeća s prostora tadašnjeg bivstva Hrvata u ropstvo odvedeno skoro 600.000 ljudi. (20) Brojke oba autora, radi prevelikih razlika, treba usporedno proučiti i što točnije znanstveno vrjednovati. Bilo kako bilo preživljavanje ne odseljenih predaka roda Ručevića, duže od jednog stoljeća u skrivenosti slavonskih šuma, može se ocijeniti kao velika hrabrost i snalažljivost.

Vučedolska kultura (3000.-2200.) dodiruje i Stare Mikanovce, što dokazuje Dvojna posuda iskopana 1976. na Damića gradini preko puta korjenske kuće roda Ručevića u Starim Mikanovcima, i to tijekom pripremnih radova pred izgradnju nove škole. Ona se danas nalazi u Gradskom muzeju u Vinkovcima i predmet je mnogih istraživanja.

Izbor mikanovačkih i šokačkih poskočica: Šokadijo dok ti ime traje, čuvat' ćemo tvoje običaje! Šokica sam na prkosu stojim, Hrvatica, nikog se ne bojim! Ej, samice moje rosno cviće, sitno sviri dok mi zora sviće! Mikanovci selo u dva reda, izdaleka ko Pariz izgleda! Pitaju me odakle si braca, ja sam braca iz Mikanovaca!

Šokačka narodna nošnja je često opletena zlatnom žicom i opasana crven-bijelo-plavom tkanicom te ukrašena dukatima.

Za mikanovački ručevski rod je važno da se sve spoznaje o iskonu Ručevića očuvaju, te nastave rodoslovno istraživati i u trećem tisućljeću – kako ih predci potomcima prenosiše, opisaše i očuvaše tijekom drugog! Slavonija je i nakon svih požara i vihora, ondašnjih i sadašnjih, opstala kao i njeni Hrvati i šokački rodovi u njoj. Stoga i Šokac, danas pokojni Vanja Radauš, hrvatski kipar i pjesnik, prije više desetljeća proročanski po starovirski izreče spjev: A ostali su, I svist, I narod, 'Rvatski, Slavonski, Šokački, (21) pa tako i rod Ručevića iz Starih Mikanovaca.

Što pređi ti namriješe zasluži da zaista i tvoje bude! (22)

Nužni podatci i literatura

  1. Sažetak iz knjige: Božidar RUČEVIĆ. Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca. Zagreb: Vlastita naklada. (2008.)
  2. Akademik Petar ŠIMUNOVIĆ. Hrvatska prezimena. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga. 2006: 300.
  3. Veliki atlas Republike Hrvatske. Zagreb: Mozaik knjiga. 2002: Zemljovidi 76 i 77.
  4. Akademik Mirko MARKOVIĆ. Slavonija – povijest naselja i podrijetlo stanovništva. Zagreb: Golden marketing, 2002: 231.
  5. D. CZANKI. Magyarorszag tortenelmi foldrajza. Op. cit. 347.
  6. Hrvatski leksikon I. svezak. Đakovo. Zagreb: Naklada leksikon. 1996: 315.
  7. I.NAGY. Codex dipl. Hung. Andegaven. Vol I: 212.
  8. zupapp-hr, 2003: 3.
  9. Ruch, www.lion.com, (25.2.2007.)
  10. Pays de Buch, Wikipedia (25.2.2007.)
  11. Akademik Franjo ŠANJEK. Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 1991: 109.
  12. Josip BOESENDORFER. Crtice iz slavonske povijesti (Pretisak knjige iz 1910.) Vinkovci: Slavonica Privlačica. 1994: 219.
  13. Also Szlavoniai okmanytar: 290.-292.
  14. Montenegrin Ethnic Association of Australia (27. 4. 2008.)
  15. Jovan Erdeljanović. Stara Crna Gora. Beograd: Slovo Ljubve. 1978: 282., 283. (
  16. Ive MAŽURAN. Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. Osijek: HAZU, 1993: 322. i 353.
  17. Istraživanje crkve Sv. Bartola s kosim tornjem, i to prema projektu Uprave za zaštitu kulturne baštine iz Zagreba, vodio je povjesničar Ratko Ivanušec iz Konzervatorskog odjela u Osijeku iz čijeg izvješća se ovdje dio citira: Najstariji romanički dio, od sakristije prema tornju, građen je polovicom XI. stoljeća. Romanička je nadogradnja rađena u drugoj polovici istog stoljeća s tornjem koji od samog početka ima blagu kosinu, dok je gotički dio crkve izgrađen iza 1386. Barokni elementi su u građevinu uneseni kod obnavljanja crkve 1730., a ponovno se restaurira od 2002., što traje i danas.
  18. Mladen PAVER i Gordan GLEDEC. Pred zagonetkom obiteljskog stabla. Pregrada: Matis d.o.o., 2009: 165.
  19. Mladen LOJKIĆ, Kletva kralja Zvonimira. Zagreb: Vlastita naklada, 2007: 198.
  20. Mladen LORKOVIĆ, Narod i zemlja Hrvata. Zagreb: Matica hrvatska, 1939: 48.
  21. Martin Grgurovac ur., Šokadija i Šokci 3., Šokadija i Šokci u književnoj riječi, Vinkovci: Naklada Privlačica, 2007: 378
  22. Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.)

Božidar Ručević

Diplomirani inženjer u miru od 2002. Član je Hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" od utemeljenja 2005., a rodoslovnim istraživanjem bavi se više od 20 godina. Posebno područje interesa je podrijetlo Hrvata do stoljeća VII. i znameni očevog roda Ručevića i majčinog roda Vidakovića te nekih usporednih ili slučajnih rodova kao što je temeljna crtica o rodu Bertića iz Orehovice u Hrvatskom zagorju.

Možda vam se svidi

6 komentara

  1. Kazimira Jovović says:

    Ovakav način prezentacije o istraživanju korijena i to preko naše web stranice je izvanredan. Svašta se može naučiti, a i popis literature je dobar. Pročitala sam to sa velikim zanimanjem, a i opet se mogu vratiti kad zatreba. Poticaj i ostalim majstorima istraživanja da onima manjeg znanja, pokažu kako istražuje.

  2. mladen.paver says:

    Ovakve priloge nazao bih pravom članarinom našeg Društva.  Veliko priznanje autoru koji daje primjer kakvi nam tekstovi ovdje najviše pomažu i znače. Srdačne čestitke!

  3. Božidar Ručević says:

    Zahvaljujem na poticajnim riječima rodoslovki Kazimiri i utemeljitelju Mladenu te se pridružujem njihovu zovu za povećanjem i broja autora i broja raznolikih rodoslovnih tema. Znam mnoge u našem društvu koji znaju i imaju što – i za reći i za napisati. Neka nas što više ostavi traga na ovom izvrsnom rodoslovnom sjedištu našega društva. Dok portal postoji, dok mi postojimo!

  4. Poštovani gospodine Ručeviću,

    Ovo informacija bi Vas mogla zanimati. Prezime slično Vašemu:  ‚Račević’ je dokumentirano u kasnom srednjovjekovnom Šibeniku (J. Kolanović, Šk. Knjiga, 1995; str. 123). Tamo stoji kako posjednik Petar Račević ima 4 gonjaja  (ca. 3.5 ha) zemlje i vinograd u Nevestu 1460 godine; obradu vrši kmet Petar uz obavezu godišnjeg davanja  od jedne četvrtine cijeloga prihoda + jedna kokoš + jedna pogača.

    Srdačan pozdrav,

    Nediljko Budiša

  5. Božidar Ručević says:

    Poštovani gospodine Nediljko Budiša,
    Vaš zapis o posjedniku Petru Račević u Šibeniku / Nevestu iz 1460. daje dodatnu zanimljivost o istrazi možebitnog podrijetla toga prezimena. Moje bilješke o iskonu Račevića upućuju na dubrovačko  područje, gdje su jedino i danas zabilježeni, i to: Dubrovnik 3/1, Nova Mokošica 1/1 i Vitaljina 10/3, dakle, 14 osoba u 5 domova.
    Sve nadošle grafije slične prezimenu Ručević svojevremeno sam provjeravao (Aručević, Kuručević, Oručević, Vručević te Račević , Saračević i sl.) i nigdje nisam našao međusobnu povezanost.
    Nikad ne kažem nikad, jer sam se često uvjerio da svaka imenoslovna informacija može uskrsnuti u dobro?! Stoga, puno hvala!
    Svako Vam dobro!
    Božidar Ručević  

  6. Vinko says:

    Zaista je to lijepo imati tako istražene podatke. Čestitam.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *