Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca
U prosincu 2008. objavljena je knjiga Božidara Ručevića, "Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca". Jedan primjerak pohranjen je i u knjižnici Hrvatskog rodoslovnog društva. Već sam naslov riječju znameni i podnaslov riječima rodoslov, homagij, kronika, kazivanja – govore da to nije samo genealoška knjiga, nego sve to odjednom te je nekolicina naraštaja toga roda i grana u njima i opisana mnogim znamenima u vremenu i prostoru svoga življenja.
Zaborav i nepoznavanje svojega roda i srodstva je više nego sveprisutna i otužna stvarnost. Mladi dosežu do neke bake i nekog djeda s kojima su češće u kontaktu, ali ne znaju im rođendana, a o danu i godini smrti da se i ne govori – tu je potpuna praznina. Za četvrti naraštaj predaka gotovo je iluzorno očekivati relevantne podatke – sve se gubi u maglicama sjećanja. Štijući ovu knjigu osjeća se autorova gorljivost oko dokazivanja, malo manja oko kazivanja, a ponad svega lebdio je duh vremena provedenoga u slaganju spoznaja i otkrivenih činjenica i natuknica.
Takav način prikaza roda sigurno je ispravan i daje presjek mnogih naraštaja, a oslonivši se na svoja dugotrajna istraživanja po arhivima, na internetu i usmenim kazivanjima te bilježeći iscrpno osobe i dokumente autor je premostio vrijeme i područje od Mikanovaca do Beča i Zagreba, a dodirnuvši i šire europske prostore.
Svećenik koji je u Maticu krštenih 1726. u Starim Mikanovcima, tada pripadajućim župi Vrbica, prvi put zapisao prezime Ručević bio je fratar Ambrozije iz Požege. Diei 30. novembris 1726. Baptisavi infante natie 22. huiuser dus leg. Stephani Rucevich a Mikanovzi et Maria uxo. Cui inposui Nomen Catharina = Matrines fuit Joannes Radoicich a merso.
Prezime Ručević u današnjoj grafiji i obliku zabilježeno je već na popisima 1698. i 1702., a prvi nositelj bio je imena Grgo. Prema nekoliko dokumenata, bez generacijskog slijeda, tragovi Ručevića sežu do u 1310., i to u kraju uz rijeku Jošavu u području između Đakova i Vinkovaca, gdje u ručevskom rodu sve započe i traje.
Ručevići, lokalno nazivani Ćanići, mikanovački su starosjedilački rod, koji se razgranao i ponovo ukorijenio u Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima i Đakovu.
Na slici: Jutrenje na Jošavi (2007.)
Adam Čurdinjaković
Ovu crticu zapisao je Adam Čurdinjaković koristeći se nekim odlomcima iz svoje recenzije ili autorove knjige.
Adam Čurdinjaković je prosvjetar i časnik, pisac i uređivač više knjiga i časopisa te istraživač rodova i povijesti Starih Mikanovaca i Slavonije. Kao umirovljenik živi u Ivankovu kraj Vinkovaca i stalno piše i objavljuje.
Zapis o najstarijem tragu Ručevića u matičnim knjigama transliterirao sam ovako: “Die 30.8bris (octobris) 1726. Baptizavi infantem natum 22. huius ex leg(itimo) thoro Stephani Ruchevich a Mikanovczi et Mariae uxo(ris) cui inposui Nomen Catharina. Patrinus fuit Joannes Radoychich in amerso”, što bi se prevelo ovako: “Dana 30. listopada 1726. krstio sam dijete rođeno 22. ovog (mjeseca) iz zakonita braka Stjepana Ručevića i Marije supruge, kome nadjenuh ime Katarina. Kum bijaše Ivan Radojčić…”
Izraz “in amerso” (ako je dobro pročitano) nisam uspio prevesti.
Autoru knjige – odličnom znalcu područja koje je obradio i nesebičnom savjetniku za svakog istraživača koji se zaputi stazama njegova kraja – sigurno dugujemo širi prikaz ove knjige.
Kada sam svojevremeno u pokušaju preslovljavanja teksta iz 1726. baš te posljednje riječi iščitao kao “a morto” (mors, -tis f. smrt, pa kao ablativ “a morto”) moje nedostatno znanje mi je onemogućilo dobar prijevod. Stoga sve ostavih kako je nađeno, jer ne utječe na bitnu činjenicu da je u tom zapisu iz 1726. u Maticama prvi puta upisano prezime Ručević u Mikanovcima.
Na točnijoj transliteraciji dijela teksta, što uzdiže vrijednost i knjige i članka, sam puno zahvalan g. Mladenu Paveru te osobito na posljednjoj rečenici u njegovu komentaru.
“Znameni i porijeklo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca, rodoslov, homagij, kronika, kazivanja“ autora Božidara Ručevića neobična je knjiga o običnoj temi. Pisana je u “desetercu“ ne pjesničkom nego sadržajnom. Taj skup od deset podskupova s ukupno četrdesetak zapisa podsjeća na neku, u mikanovačkom “kijeru“, u dugim zimskim noćima istkanu šarenu tkaninu. Tkaninu možda za ručnik ili možda za nošnju, ali tkaninu čija je osnova prošlost roda Ručevića, a potka svjetonazor spisatelja. U njoj čitalac na prvom mjestu prepoznaje duboku privrženost rodu, rodnom kraju i rodnoj domaji. Ovo tkanje dodatno je ukrašeno, protkano i ojačano. Ukrašeno je, mislili smo davno zaboravljenim, dosjetkama izrekama i pjesmicama. O prebogatim ilustracijama: crtežima, fotografijama, grbovima i zemljovidima da i ne govorimo.
Osobno otkriće – na staroj fotki na 11. stranici vjenčanja autorovih roditelja prepoznajem tada mladu Mariju Koch-Kuzmić (prva desno do mladenaca), kasnije moju strogu nastavnicu hrvatskog i njemačkog jezika koje se sjećam iz njezinih poznijih godina. Do nje njezin uvijek vitki tragično preminuli muž prof. Mirodar Kuzmić, poslije II. rata predsjednik Hrvatske čitaonice i suosnivač još uvijek aktivnog Društva prijatelja starina u Valpovu. /foku ne uspijevam prenijeti u komentar?/
Dalje otkrivamo kako je dječje prisluškivanje pa bilježenje usmene predaje preraslo u iscrtavanje i beskrajno, opsesivno ali i sistematsko istraživanje kako rodoslova tako i prošlosti jednog kutka ravnog dijela Slavonije, srednovjekovnih Horvata, a danas Starih Mikanovaca. Sve to protkano je crticama iz prošlosti počam od prikaza, u blizini piščeve pradjedovske kuće iskopane, vučedolske dvojne posude jednakovrijedne vučedolskoj golubici. Usuđuje se Ručević dalje, nešto što i izučeni povjesničari izbjegavaju, a zahvaljujući pronađeim šturim dokumentima, rekonstruirati srednjovjekovnu sudbinu plemenitog roda Ručevića čiji su se članovi stjecajem povijesnih okolnosti raspršili po Europi. Rodoslovni “mrak“ koji započije s povjesnim lomom nakon mohačkog poraza, “osvjetljava“ Grgom-ratarom (1670-1740), izdankom na rodnom tlu preostalih Šokaca(?) – Ručevića i nastavlja u jedanaest generacija do današnjih dana. Sa nekoliko zanimljivih životopisa ne zaobilazi niti kazivače mikanovačke tradicije niti lučonoše svoga roda.
Na kraju nas, na osnovu najnovijih saznanja iz područja genetike i genealogije, pokušava vratiti u sam iskon genetičke povijesti. Ova knjiga, podsjetimo za nas tkanje, ojačano je iscrpnom bibliografijom, a zahvaljući primjeni računalnog programa, moćnog oruđa u istraživanju rodoslovlja, i prikazom spomenutih suvislo povezanih jedanest generacija srodnika roda Ručević. Odlična ocjena ovog uratkabiti će potvrđene, nadamo se i okusom, kako autor kaže, “iskonskog – hrvatskog“ Šokačkog čobanca, čiji recept zauzima 17. stranicu i koji ne bijaše prava rodoslovna, ali bješe prva i za njega posebno važna zapisana crtica.
Lijepo je pročitati komentar g. Ljudevita Mezea na moju knjigu, koji je po temi blizak raspravi, a po stilu beletristici.
Taj pravi mali esej se izvrsno uklopio u niz drugih poruka dobivenih mailom, telefonom i poštom te u osobnim susretima, i to u obliku dobronamjernih pouka i/ili iskrenih pohvala.
Na svemu tome što s ugodom čuh i pročitah puno zahvaljujem!
Poštovani gospodine,
Pišem o skupini liječnika koji su završili Josephinum u Beču. Među njima je bio dr. Stjepan Ručević koji je kasnije bio u više mjesta (Zagreb, Zadar) a nakon umirovljenja je živio i umro na Sušaku 1919.
Potrebni su mi točan datum rođenja i smrti te promovije u Beču.
Unaprijed se zahvaljujem
Ivica Vučak
Nije najprimjerenije da se prepisujemo preko web-sjedišta o za čitatelje, možda, manje zanimljivim podacima, te vas molim da mi se javite na e-mail radi točnijih i kasnije prikupljenih podataka, i to: bozidar.rucevic@zg.t-com.hr , a ovdje vam upisujem što je o Dr, Stjepanu Ručević, gen. objavljeno u mojoj knjizi: Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca.
Dr. sc. STJEPAN RUČEVIĆ, liječnik i general, (1850.-1919.)
Rođen je i umro u Starim Mikanovcima. Nakon pučke škole u Mikanovcima i gimnazije u Požegi studij medicine i vojnu akademiju završava u Beču. Poslije studija nekoliko godina radi kao liječnik u trupi, a nakon specijalizacije i u vojnim bolnicama u Zagrebu i Beču. Početkom XX. stoljeća dobiva položaj K. u. K. Generalstabsartz te desetak godina radi kao dvorski liječnik cara i kralja Franje Josipa. U tom razdoblju po nalogu dvora 1910. u Carigradu liječi i izliječi teško bolesna sultana Mehmeda V., te biva odlikovan najvišim turskim odlikovanjem Velikom zvijezdom, a i inače je bio nositelj najviših austrougarskih carskih odličja. Puno knjiga poklanja školi i čitaonici. Školi kupuje i daruje harmonij s kojim su ponekad praćene i pjesme u župnoj crkvi Sv. Klare.
Prvi svjetski rat zatiče ga na vojno-medicinskoj dužnosti u Rijeci i Zadru. Zarana mu umire supruga, austrijska plemkinja. Nisu imali potomaka.
Umirovljen je 1915. s navršenih 65 godina života i zbog zdravstvenih razloga. Kao umirovljenik vraća se u rodne Mikanovce gdje 1919. umire. Pokopan je u središtu mikanovačkog groblja ispod povelika spomenika uklopljena u manju grobnicu, kojeg je za života dovršio. Tijekom svog radnog vijeka puno je pomagao školovanje mlađih rođaka i povremeno pregledima i lijekovima brinuo o zdravlju svojih suseljana. Iza sebe je ostavio bogatu knjižnicu kožom uvezenih i zlatom otisnutih naslova tadašnjih medicinskih znanja, koja je još u vrijeme II. svjetskog rata bila uredno složena na policama na tavanu. U Ćanića kući i po selu prepričavala se zgoda kako je svaka reduša poslije ručka znala da je dida Stipi ugodila pripremljenim jelom kad bi ispod otarka[1] kod raspremanja sinije pronašla dukat. Dida Stipa uvijek je to kriomice promatrao, jer je imao običaj nakon jela pola sata stajati stisnuta trbuha kao u vojničkom stavu pozor.
Jednom drugom zgodom dida Stipa napravio je ženama u kuhinji pravu strku tražeći da mu donesu vanilije. Ne znajući što on traži reduše se odluče za bili luk/češnjak, a on će: Bođana mu, vidi, vidi šokačke vanilije! Kao baštovan vodio je brigu o svojim gredicama cvijeća i ljekovitog bilja, a iz Beča je ishodio i analizu o ljekovitosti vode iz bunara u voćnjaku bliže lesi kod lenije, koji je već dugi niz godina nemarom urušen!
Kad bi mu možda jednom u Mikanovcima željeli imenom obilježiti neku ulicu, onda bi najprimjerenija bila lenija koja od groblja do Vrbičkog sokaka presijeca sjeverne završetke šušnjaračkih numera i kojom je u smirajima dana volio šetati, i/ili barem spomen ploča na rodnoj kući.
[1] Otarak – ubrus, salveta; Sinija – stol; Reduša – žena, kuharica i poslužiteljica taj dan; Lenija – poljski put; Lesa – vrata na plotu, za razliku od kapije, kojom se iz dvorišta ili avlije izlazi iz kuće na glavnu ulicu.