Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca

Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca

U prosincu 2008. objavljena je knjiga Božidara Ručevića, "Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca". Jedan primjerak pohranjen je i u knjižnici Hrvatskog rodoslovnog društva. Već sam naslov riječju znameni i podnaslov riječima rodoslov, homagij, kronika, kazivanja  –  govore da to nije samo genealoška knjiga, nego sve to odjednom te je nekolicina naraštaja toga roda i grana u njima i opisana mnogim znamenima u vremenu i prostoru svoga življenja.

Zaborav i nepoznavanje svojega roda i srodstva je više nego sveprisutna i otužna stvarnost. Mladi dosežu do neke bake i nekog djeda s kojima su češće u kontaktu, ali ne znaju im rođendana, a o danu i godini smrti da se i ne govori – tu je potpuna praznina. Za četvrti naraštaj predaka gotovo je iluzorno očekivati relevantne podatke – sve se gubi u maglicama sjećanja. Štijući ovu knjigu osjeća se autorova gorljivost oko dokazivanja, malo manja oko kazivanja, a ponad svega lebdio je duh vremena provedenoga u slaganju spoznaja i otkrivenih činjenica i natuknica.

Takav način prikaza roda sigurno je ispravan i daje presjek mnogih naraštaja, a oslonivši se na svoja dugotrajna istraživanja po arhivima, na internetu i usmenim kazivanjima te bilježeći iscrpno osobe i dokumente autor je premostio vrijeme i područje od Mikanovaca do Beča i Zagreba, a dodirnuvši i šire europske prostore.

Svećenik koji je u Maticu krštenih 1726. u Starim Mikanovcima, tada pripadajućim župi Vrbica, prvi put zapisao prezime Ručević bio je fratar Ambrozije iz Požege. Diei 30. novembris 1726. Baptisavi infante natie 22. huiuser dus leg. Stephani Rucevich a Mikanovzi et Maria uxo. Cui inposui Nomen Catharina = Matrines fuit Joannes Radoicich a merso.

Prezime Ručević u današnjoj grafiji i obliku zabilježeno je već na popisima 1698. i 1702., a prvi nositelj bio je imena Grgo. Prema nekoliko dokumenata, bez generacijskog slijeda, tragovi Ručevića sežu do u 1310., i to u kraju uz rijeku Jošavu u području između Đakova i Vinkovaca, gdje u ručevskom rodu sve započe i traje.

Ručevići, lokalno nazivani Ćanići, mikanovački su starosjedilački rod, koji se razgranao i ponovo ukorijenio u Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima i Đakovu.

Na slici: Jutrenje na Jošavi (2007.)

Adam Čurdinjaković

Ovu crticu zapisao je Adam Čurdinjaković koristeći se nekim odlomcima iz svoje recenzije ili autorove knjige.

Adam Čurdinjaković je prosvjetar i časnik, pisac i uređivač više knjiga i časopisa te istraživač rodova i povijesti Starih Mikanovaca i Slavonije. Kao umirovljenik živi u Ivankovu kraj Vinkovaca i stalno piše i objavljuje.

Gordan Gledec

Istraživanjem rodoslovlja bavi se od 1999. godine. Uglavnom istražuje prezimena svojih predaka: Gledec (Poljanica Bistrička, Zagreb) i Hitrec (Martinci, Zlatar, Zlatar-Bistrica). U svom obiteljskom grmu ima preko 2400 pojedinaca. Zaposlen je kao profesor na Zavodu za primijenjeno računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

Možda vam se svidi

6 komentara

  1. Mladen Paver says:

    Zapis o najstarijem tragu Ručevića u matičnim knjigama transliterirao sam ovako: “Die 30.8bris (octobris) 1726. Baptizavi infantem natum 22. huius ex leg(itimo) thoro Stephani Ruchevich a Mikanovczi et Mariae uxo(ris) cui inposui Nomen Catharina. Patrinus fuit Joannes Radoychich in amerso”, što bi se prevelo ovako: “Dana 30. listopada 1726. krstio sam dijete rođeno 22. ovog (mjeseca) iz zakonita braka Stjepana Ručevića i Marije supruge, kome nadjenuh ime Katarina. Kum bijaše Ivan Radojčić…”
    Izraz “in amerso” (ako je dobro pročitano) nisam uspio prevesti.
    Autoru knjige – odličnom znalcu područja koje je obradio i nesebičnom savjetniku za svakog istraživača koji se zaputi stazama njegova kraja – sigurno dugujemo širi prikaz ove knjige.

  2. Božidar Ručević says:

    Kada sam svojevremeno u pokušaju preslovljavanja teksta iz 1726. baš te posljednje riječi iščitao kao “a morto” (mors, -tis f. smrt, pa kao ablativ “a morto”) moje nedostatno znanje mi je onemogućilo dobar prijevod. Stoga sve ostavih kako je nađeno, jer ne utječe na bitnu činjenicu da je u tom zapisu iz 1726. u Maticama prvi puta upisano prezime Ručević u Mikanovcima.
    Na točnijoj transliteraciji dijela teksta, što uzdiže vrijednost i knjige i članka, sam puno zahvalan g. Mladenu Paveru te osobito na posljednjoj rečenici u njegovu komentaru.

  3. Ljudevit Meze says:

    “Znameni i porijeklo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca, rodoslov, homagij, kronika, kazivanja“ autora Božidara Ručevića neobična je knjiga o običnoj temi. Pisana je u “desetercu“ ne pjesničkom nego sadržajnom. Taj skup od deset podskupova s ukupno četrdesetak zapisa podsjeća na neku, u mikanovačkom “kijeru“, u dugim zimskim noćima istkanu šarenu tkaninu. Tkaninu možda za ručnik ili možda za nošnju, ali tkaninu čija je osnova prošlost roda Ručevića, a potka svjetonazor spisatelja. U njoj čitalac na prvom mjestu prepoznaje duboku privrženost rodu, rodnom kraju i rodnoj domaji. Ovo tkanje dodatno je ukrašeno, protkano i ojačano. Ukrašeno je, mislili smo davno zaboravljenim, dosjetkama izrekama i pjesmicama. O prebogatim ilustracijama: crtežima, fotografijama, grbovima i zemljovidima da i ne govorimo.

    Osobno otkriće – na staroj fotki na 11. stranici vjenčanja autorovih roditelja prepoznajem tada mladu Mariju Koch-Kuzmić (prva desno do mladenaca), kasnije moju strogu nastavnicu hrvatskog i njemačkog jezika koje se sjećam iz njezinih poznijih godina. Do nje njezin uvijek vitki tragično preminuli muž prof. Mirodar Kuzmić, poslije II. rata predsjednik Hrvatske čitaonice i suosnivač još uvijek aktivnog Društva prijatelja starina u Valpovu. /foku ne uspijevam prenijeti u komentar?/

    Dalje otkrivamo kako je dječje prisluškivanje pa bilježenje usmene predaje preraslo u iscrtavanje i beskrajno, opsesivno ali i sistematsko istraživanje kako rodoslova tako i prošlosti jednog kutka ravnog dijela Slavonije, srednovjekovnih Horvata, a danas Starih Mikanovaca. Sve to protkano je crticama iz prošlosti počam od prikaza, u blizini piščeve pradjedovske kuće iskopane, vučedolske dvojne posude jednakovrijedne vučedolskoj golubici. Usuđuje se Ručević dalje, nešto što i izučeni povjesničari izbjegavaju, a zahvaljujući pronađeim šturim dokumentima, rekonstruirati srednjovjekovnu sudbinu plemenitog roda Ručevića čiji su se članovi stjecajem povijesnih okolnosti raspršili po Europi. Rodoslovni “mrak“ koji započije s povjesnim lomom nakon mohačkog poraza, “osvjetljava“ Grgom-ratarom (1670-1740), izdankom na rodnom tlu preostalih Šokaca(?) – Ručevića i nastavlja u jedanaest generacija do današnjih dana. Sa nekoliko zanimljivih životopisa ne zaobilazi niti kazivače mikanovačke tradicije niti lučonoše svoga roda.

    Na kraju nas, na osnovu najnovijih saznanja iz područja genetike i genealogije, pokušava vratiti u sam iskon genetičke povijesti. Ova knjiga, podsjetimo za nas tkanje, ojačano je iscrpnom bibliografijom, a zahvaljući primjeni računalnog programa, moćnog oruđa u istraživanju rodoslovlja, i prikazom spomenutih suvislo povezanih jedanest generacija srodnika roda Ručević. Odlična ocjena ovog uratkabiti će potvrđene, nadamo se i okusom, kako autor kaže, “iskonskog – hrvatskog“ Šokačkog čobanca, čiji recept zauzima 17. stranicu i koji ne bijaše prava rodoslovna, ali bješe prva i za njega posebno važna zapisana crtica.

  4. Božidar Ručević says:

    Lijepo je pročitati komentar g. Ljudevita Mezea na moju knjigu, koji je po temi blizak raspravi, a po stilu beletristici.

    Taj pravi mali esej se izvrsno uklopio u niz drugih poruka dobivenih mailom, telefonom i poštom te u osobnim susretima, i to u obliku dobronamjernih pouka i/ili iskrenih pohvala.

    Na svemu tome što s ugodom čuh i pročitah puno zahvaljujem!

  5. Ivica Vučak says:

    Poštovani gospodine,
    Pišem o skupini liječnika koji su završili Josephinum u Beču. Među njima je bio dr. Stjepan Ručević koji je kasnije bio u više mjesta (Zagreb, Zadar) a nakon umirovljenja je živio i umro na Sušaku 1919.
    Potrebni su mi točan datum rođenja i smrti te promovije u Beču.
    Unaprijed se zahvaljujem
    Ivica Vučak

  6. Nije najprimjerenije da se prepisujemo preko web-sjedišta o za čitatelje, možda, manje zanimljivim podacima, te vas molim da mi se javite na e-mail radi točnijih i kasnije prikupljenih podataka, i to: bozidar.rucevic@zg.t-com.hr , a ovdje vam upisujem što je o Dr, Stjepanu Ručević, gen. objavljeno u mojoj knjizi: Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca.
     
    Dr. sc. STJEPAN RUČEVIĆ, liječnik i general, (1850.-1919.)
     
    Rođen je i umro u Starim Mikanovcima. Nakon pučke škole u Mikanovcima i gimnazije u Požegi studij medicine i vojnu akademiju završava  u Beču. Poslije studija nekoliko godina radi kao liječnik u trupi, a nakon specijalizacije i u vojnim bolnicama u Zagrebu i Beču. Početkom XX. stoljeća dobiva položaj K. u. K. Generalstabsartz te desetak godina radi kao dvorski liječnik cara i kralja Franje Josipa. U tom razdoblju po nalogu dvora 1910. u Carigradu liječi i izliječi teško bolesna sultana Mehmeda V., te biva odlikovan najvišim turskim odlikovanjem Velikom zvijezdom, a i inače je bio nositelj najviših austrougarskih carskih odličja. Puno knjiga poklanja školi i čitaonici. Školi kupuje i daruje harmonij s kojim su ponekad praćene i pjesme u župnoj crkvi Sv. Klare.
     
    Prvi svjetski rat zatiče ga na vojno-medicinskoj dužnosti u Rijeci i Zadru. Zarana mu umire supruga, austrijska plemkinja. Nisu imali potomaka.
    Umirovljen je 1915. s navršenih 65 godina života i zbog zdravstvenih razloga. Kao umirovljenik vraća se u rodne Mikanovce gdje 1919. umire. Pokopan je u središtu mikanovačkog groblja ispod povelika spomenika uklopljena u manju grobnicu, kojeg je za života dovršio. Tijekom svog radnog vijeka puno je pomagao školovanje mlađih rođaka i povremeno pregledima i lijekovima brinuo o zdravlju svojih suseljana. Iza sebe je ostavio bogatu knjižnicu kožom uvezenih i zlatom otisnutih naslova tadašnjih medicinskih znanja, koja je još u vrijeme II. svjetskog rata bila uredno složena na policama na tavanu. U Ćanića kući i po selu  prepričavala se zgoda kako je svaka reduša poslije ručka znala da je dida Stipi ugodila pripremljenim jelom kad bi ispod otarka[1] kod raspremanja sinije pronašla dukat. Dida Stipa uvijek je to kriomice promatrao, jer je imao običaj nakon jela pola sata stajati stisnuta trbuha kao u vojničkom stavu pozor.
     Jednom drugom zgodom dida Stipa napravio je ženama u kuhinji pravu strku tražeći da mu donesu vanilije. Ne znajući što on traži reduše se odluče za bili luk/češnjak, a on će: Bođana mu, vidi, vidi šokačke vanilije! Kao baštovan vodio je brigu o svojim gredicama cvijeća i ljekovitog bilja, a iz Beča je ishodio i analizu o ljekovitosti vode iz bunara u voćnjaku bliže lesi kod lenije, koji je već dugi niz godina nemarom urušen!
    Kad bi mu možda jednom u Mikanovcima željeli imenom obilježiti neku ulicu, onda bi najprimjerenija bila lenija koja od groblja do Vrbičkog sokaka presijeca sjeverne završetke šušnjaračkih numera i kojom je u smirajima dana volio šetati, i/ili barem spomen ploča na rodnoj kući.

    [1] Otarak – ubrus, salveta; Sinija – stol; Reduša – žena, kuharica i poslužiteljica taj dan; Lenija – poljski put; Lesa – vrata na plotu, za razliku od kapije, kojom se iz dvorišta ili avlije izlazi iz kuće na glavnu ulicu.

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.