O prezimenu Radić
Prezime Radić ima 7406 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 20. hrvatsko prezime.
Radića je najviše: u Zagrebu (349 obitelji, 852 duše), Splitu (300, 812), u Okrugu Gornjem pokraj Trogira (88, 249), Dubrovniku (44, 180), Rijeci (66, 159), Kaštelima (45, 149), Tučepima (45, 126), Osijeku (58, 122), Dvornici pokraj Rogoznice (51, 119), Podorljaku pokraj Rogoznice (47, 118), Solinu (36, 116), Klisu (40, 115), Pučišćima na Braču (36, 112), Vukovaru (43, 110), Sesvetama (29, 103), Poljicima pokraj Marine (38, 101).
Prezime je izvedeno od imena Rade, koje sadrži osnovu rad-, jednu od najfrekventnijih antroponimijskih osnova u hrvatskom jeziku, što kod muških imena označuje osjećanje radost rođenja sina u svakoj obitelji (Radogoj, Radobrad, Radogost, Radoslav, Radivoj, Radovan, Radomir, Radomil, Milo-rad, Dragorad, Radoslav, Radoljub itd.).
Dakako u ovim se imenima preklapa i osnova rad sa značenjem svjesne i svrsihodne djelatnosti radi postizanja korisnog učinka. To osobito važi za hipokoristike od tih imena: Rade, Radač, Radak, Radalj, Radan, Radas, Radaš, Radeta, Radiša, Radica, Radić, Radul, Radun, Rađa, Rađen, Radoš itd.
Prezime Radić u Leksiku prezimena SRH prema popisu iz 1948.
Prezime Radić rabi se i u tvorbi naziva naselja: Radići (Krk, 511 stanovnika 2001. godine; Poreč, 25); Radići su pokraj Goražda i Skender Vakufa; Mali i Veliki Radić su pokraj Bosanske Krupe; Radića Brdo je selo pokraj Travnika.
Slična su jezičnog postanja i prezimena: Radic, Radica, Radičanin, Radiček, Radičev, Radičević, Radičić, Radigović, Radijevac, Radiković, Radil, Radilj, Radilović, Radimirović, Radin, Radina, Radinčić, Radinić, Radinković, Radinovac, Radinović, Radisavljević, Radičković, Radivoj, Radivojac, Radivojević, Radivojević.
Prema popisu iz 2001. godine u Dalmaciji živi 3688 stanovnika s prezimenom Radić, što je polovica svih Radića u Hrvatskoj. Od ukupno 16 hrvatskih naselja s više od 100 stanovnika s prezimenom Radić, njih se 10 nalazi u Dalmaciji.
I najstariji poznati spomen Radića u Hrvata je iz Dalmacije, a to je onaj iz Statuta plemićke Općine Omiške Rogoznice od 5. travnja 1235. godine, u kojem je zabilježeno da su: Mikloš Dikličić, Radivoj Rubnić, Matijaš Davidović, Vladimir Blažević, Radivoj Mikulić, Pribislav Vojnić i VLADISLAV RADIĆ, „plemeniti knezovi ugarski, koji dolazimo iz Ugarskog Kraljevstva sa svim našim obiteljima stanovati u ovom Dalmatinskom Kraljevstvu na kopnu pokraj obale, a sa sobom smo doveli dvadeset robova da nas služe, ima četiri godine, naseljujući ovo mjesto kojemu smo dali naziv Rogoznica, našavši ga vrlo utvrđenim, nedostupnim i okruženim velikom šumom i ljutim hridinama; a došlo je ovamo i drugih deset pastira iz Bosne, koje smo ubrojili među gornju 20-ricu robova i naznačili u njihovu broju, da nas služe, iskrče i obrađuju ove zemlje za naše plemenito življenje.“ [1]
Iako se Radići iz 13. stoljeća se mogu povezati s današnjim njihovim prezimenjacima, ostaje zanimljivi podatak da je popis iz 2001. godine u Lokvi Rogoznici zatekao tri Radića obitelji s ukupno 12 duša.
Na Klisu se prezime Radić spominje 1377. godine: pokraj Mostara je opljačkan pismonoša kliškog trgovca Radića.[2]
Papinski ured za križarske vojne počeo 20. listopada 1476. godine plaćati mjesečnu najamninu od 20 dukata za iznajmljenu kuću u kojoj je stanovala posljednja bosanska kraljica Katarina. U toj kući, koja bila ustvari bosanski dvor u izgnanstvu, uz brojne dvorjanike i dvorkinje stanovao je i knez Abraham Radić, rođak bosanske kraljevske obitelji Kotromanića.[3]
Izaslanici kraljice Katarine Abraham Radić i Nikola Žurbanić su 23. srpnja 1470. godine uručili njezino pismo markizu Ludovicu Gonzagi od Mantove, u kojem ga obavješćuje kako ju je zao udes ostavio bez muža kralja, djece, kraljevstva i imanja.[4]
Kraljica Katarina 11. veljača 1474. godine šalje opata Petra i Abrahama Radića milanskom vojvodi Galeazzu Mariji Sforzi s molbom da joj osigura pratnju do turske granice kamo je kanila poći s novcem radi pregovara o izbavljanju svoje djece ili da ih otkupi iz turskog ropstva.[5]
Ostalo je zapisano da je Jakov Radić iz Vranjica godine 1516. kupio vinograd u Solinu.[6]
Radići se spominju 1659. godine u pismu splitskog nadbiskupa Leonarda Bondumeira vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere, i to u popisu novopridošlih Morlaka na teritorij Splitske nadbiskupije: dvije Radića obitelji.
Zabilježeni su i u najstarijoj matici vjenčanih župe Vranjic (1665-1676), i to s iznimno važnim podatkom da su iz Vrdola (Imotska krajina): „ ponediljnik agusta na 10. 1671. godišta bi vinčan Matij Kudić iz Novoga (Kaštel Novi) s Jelinom kćerju Matija Radića iz Vrdola, budući napoviđeni prvi put u Novom a dva puta u Vranjicu a treći despensa gospodin arhibiskup, bi svidok Jure Grubišić i Paval Spaić, kurat Ivan Pekojević.“ [7]
Radići, doseljenici iz Vrdola, sudjeluju i u podjeli zemlje nakon oslobođenja Klisa od Turaka 1648. godine, pa su i u Morosinijevu zemljišniku iz 1675. godine na Klisu zabilježene dvije Radića obitelji: Matina s 14 i Grgina sa sedam duša.[8]
Popis iz 2001. godine: na Klisu je zabilježio 40 Radića obitelji sa 115 duša, a u Vranjicu dvije Radića obitelji s ukupno pet duša..
Dakle postojbina predaka kliških Radića bio je Vrdol, kako se tada zvalo područje Imotske krajine u masivu planine Biokove, na kojem se danas prostiru četiri imotske župe: Slivno, Krstatice, Rašćane i Župa Biokovska. U vrijeme Bečkog rata godine 1686. godine u zbjegu stanovnika Zagvozda nalazila se i 14-člana obitelj Ivana Radića. Dio biokovskih Radića vratit će se iz zbjega na stara ognjišta i sudjelovati u Zagvozdu u podjeli zemlje prema venecijanskom zemljišniku iz 1726. godine: i to pet obitelji s ukupno 30 duša.[9]
Od biokovskih Radića nastalo je pet novih rodova Imotske krajine: Biočići, Budalići, Gući, Gudelji i Škobalji, koji će s vremenom raširiti po Imotskoj krajini, Hercegovini, na otoku Visu, ispod Velebita, na Duvanjskom i Livanjskom polju itd.
Da je dio vrdolskih Radića u Imotskoj krajini nastavio živjeti sa svojim prezimenom, svjedoče njihovi potomci, koje je zabilježio popis iz 2001. godine: u Imotskom (dvije obitelji, osam duša), Zagvozdu (2, 5), Biokovskom Selu pokraj Zagvozda (4, 12) i u Krstaticama jedna osoba.
Dio Radića te grane ostao je nakon zbjega iz 1686. godine na Makarkom primorju, a zabilježeni su: godine 1695. u Bastu osmočlana obitelj Ivana Radića; godine 1744. u Drveniku četveročlana obitelj Mate Radića; godine 1802. u Bastu je upisano sedam Radića obitelji s 42 duše s domaćinima (Mate pokojnog Jure s devet, Stipan i Jure s po osam, Ivan sa sedam. Filip s pet, Mate pokojnog Andrije s tri i Marko s dvije duše); u Makarskoj sedmočlana obitelj Marka Radića Gudelja pokojnog Karla, što je dokaz o pripadnosti Radića Makarskog primorja starom biokovskom plemenu; u Tučepima sedmočlana obitelj Stipana Radića.[10]
Prema popisu iz 2001. godine Radići na Makarskom primorju žive u devet naselja sa 74 Radića obitelji i 201 dušom), a najviše ih je: u Makarskoj (25 obitelji, 81 duša), Baškoj Vodi (23, 57), Gradcu (5, 18), Bastu (7, 16), Podgori (5, 14) itd.
Dio biokovskih Radića je preko Makarskog primorja prebjegao krajem 18. stoljeća u sigurnost otoka Brača.
Međutim prije njih su u Bolu 26. siječnja 1574. godine u popisu pučana koji su dobili sol od države (Mletačka Republika) spominju se Radići, vjerojatno starenici, kao i u popisu pučana iz 1625. godine u vezi s novačenjem za bračku ratnu galiju.[11] Među Boljanima koji su 1633. godine tražili od Ivana Ivaniševića, vikara hvarskog biskupa, dopuštenje za proširenje otješnjale župne crkve nalazi se i zastupnik puka Juraj Radić iz Bola. [12]
Krajem 18. stoljeća u najistočniji dio Brača, u Sumartin krajem 18. stoljeća stižu Radići iz Basta, a prije njih Radići iz Starog Grada na Hvaru. U 18. stoljeću (1777. godine) u maticama župe Sumartin upisano je dvočlano prezime Radić dicti Porobić.[13]
Popis iz 2001. godine zabilježio je Radiće na Braču: u pet naselja s 53 obitelji i 161 dušom, a najvišeih je: u Pučišćima (36, 112), Sumartinu (10, 27),Postirama (dvije obitelji, 10 duša) itd.
Radići žive i na susjednim otocima: u Hvaru na istoimenom otoku ( dvije obitelji, sedam duša), Jelsi (1, 6) i Grohatama na Šolti (1, 7).
Radići se rano zabilježeni i na otoku Visu: u Komiži se 1527. godine spominje obitelj Radić; u Komiži se 1673. godine navodi obitelj Radić kao primatelj soli od države (Mletačke Republike); u maticama župe Komiža spominju se Radići: 1673. godine jedan Radić je kum; 1735. godine zabilježeno je rođenje Ivana Radića; u Rogoznici je 1764. godine upisana smrt Komižanina Nikole Radića.[14]
I u gradu Visu živjeli su i danas prebivaju Radići: 1628. godine Stjepan Radić oženio se kćerkom pomorca Mate Butirića; 1648. godine upisano je krštenje Ivana sina Luke Radića; 1652. godine kršten je Stjepan Radić; 1688. godine krštena je Jelena kći Pavla Radića, doseljenika iz Vrdola; 1721. godine u Visu upisan je i Ilija Radić; u popisu obrtnika u Visu se 1699. godine spominje Pavao Radić, doseljenik iz Vrdola, a 1708. godine njegov sin Ilija Radić.[15]
Prema popisu iz 2001. godine Radići na Visu žive: u Komiži (jedna obitelj, tri duše) i Visu (3, 6).
Starina Radića Dalmatinske zagore je nesumnjivo Suhi Dolac (danas Primorski Dolac) pokraj Trogira, u kojem je već 1630. godine zabilježeno pet Radića obitelji, kojih su domaćini bili: Marko, Dražica, Svetin, Martin i Petar Radić.[16]
U venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Suhom Docu stalno prebivalište ima 11 obitelji s prezimenom Radić, kojih su domaćini bili: Andrija rečeni Ćorić pokojnog Martina (devet duša, 13 kanapa zemlje), njegov brat Ilija (10, 39), Mate pokojnog Nikole (8, 15), Mate pokojnog Ilije (7, 13), Marko pokojnog Mate (9, 33), Nikola pokojnog Grge (9, 19), Petar pokojnog Bože (10, 74); jedna od najbogatijih obitelji tog kraja (10 konja, 15 volova, osam krava, četiri teleta i 200 grla stoke sitnog zuba), Stojan pokojnog Bartula (7, 32), Vujica pokojnog Vida (10, 27), Jure pokojnog Ivana (10, 43) i Ivan Radić, bez očeva imena (11, 32).[17]
Radići su 1711. godine zabilježeni i u Sratoku pokraj Unešića (danas Bogdanovići): obitelj Jakova Radića pokojnog Grge (12 duša u obitelji, 14 kanapa zemlje) i u Mravnici (obitelj Jakova Radića pokojnog Grge (bez podataka).[18]
Upravo pripadnici te grane Radića dobrano su „naselili“ i predjele naše epike, kao što je primjerice u pjesmi Andrije Kačića Miošića Pisma od vitezova drniških i zagorskih, iz koje izdvajamo:
Radića je viteško kolino
u Zagorju puno ponosito,
jer porodi sive sokolove,
na oružju silne vitezove.
Radić Petar jedan se zoviše,
silni Šare pridivkom se piše:
viteški je Šare vojevao,
s Jankovićem Turke isikao.
On pogubi Amet zulumćara,
a uhvati Musu Zekijića:
ocu mu je odsikao glavu
i pogubi Saraj Bašić Alu.
Ko pogubi silu Memedagu
i deliju Tursulović Ibru
i uhvati Čolaka Ameta
nego Radić Šare od Zagorja?
Kad Janković razbi Ormuš-pašu,
u toj vojsci bijaše delija,
po imenu Radiću Ilija
iz Zagorja od Suhoga Doca.
Junački se Ile podnosaše,
s Jankovićem glave odsicaše,
ne bi nigdi boja ni megdana
brez Radića Petra i Ilije.[19]
Svakako je zanimljivo da popis iz 2001. godine u Primorskom Docu, dakle na Radića starini, nije zatekao nijednog stanovnika s tim prezimenom, ali ih ima u preostalom dijelu trogirskog kraja (u 11 naselja 193 Radića obitelji sa 662 duše). Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Radića: u Okrugu Gornjem (88, 249), Trogiru (45, 126), Poljicima pokraj Marine (38, 101), Vrsinama (17, 72), Marini (19 obitelji, 63 duše), Seget Donjem (7, 18) itd.
Devetog studenog 1683. godine barjaktar Petar Radić spominje se u molbi stanovnika šibenskih sela u predjelu Boraje, kojom se preko providura Donata moli Senat da ih primi u podaništvo Mletačke Republike. Ima ih, zapisano je, oko tisuću duša, od kojih je 400 sposobno za oružje. [20]
U 20 naselja šibensko-drniškog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 180 Radića obitelji s 435 duša. Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Radića: u Dvornici pokraj Rogoznice (51 obitelj, 119 duša), Podorljaku (47, 118), Šibeniku (28, 70), Rogoznici (13, 39), Lokvi Rogoznici (3, 12), Primoštenu (7, 17) itd.
Na neretvanskom području, među stanovnicima Opuzena početkom 18. stoljeća nalazi se i obitelj Šimuna Radića, doseljenika iz Like. Nestali su u istom stoljeću, ali početkom 20. stoljeća doselili su Radići iz Struga pokraj Čapljine.[21]
U 11 naselja neretvansko-vrgorskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 63 Radića obitelji sa 185 duša, a najviše ih je: u Kotezima (29, 95), Vrgorcu (12, 31), Buk Vlaki (jedna obitelj, četiri duše), Metkoviću (6, 20), Pločama (7, 18), Orahu (2, 9) itd.
Na Pelješcu, u Zabrđu je godine 1664. zabilježena obitelj Nike Radića; godine 1673/1674. i 1683. obitelji Marka Petrova i Antuna Pavlova Radić; godine 1831. obitelji Petra Antunova i Antuna Petrova Radića; godine 1880. tri su Tadića obitelji: Nikole, Ivana i Josipa, sinova Antuna Radića.[22]
Radići u Nabrđu postali su od starijeg roda Dumića.
Također na na Pelješcu, u Brocama zabilježene su godine 1664. obitelji Antuna Pavlova i Marina Antunova Radića; u popisima iz 1673/1674. i 1683. godine spominju se su isti domaćini obitelji Radić; godine 1759. upisane su obitelji Antuna i Ivana Radića, sinova Marinovih; godine 1831. obitelj Nikole Ivanova Radića; godine 1880. obitelji Petra Petrova te Nikole i Ivan, sinova Ivana Radića.[23]
U Brijestima na Pelješcu zabilježene su godine 1664. obitelji Nikole Božova Radića i Bože Lukina Radića; godine 1673/1674. i 1683. obitelji Petra Nikolina i Andrije Božova Radića.[24]
Od Radića iz Brijesta nastala su četiri nova pelješka roda: Andrijčići, Božovići, Buhači i Martinovići.
Popis iz 2001. godine zabilježio je Radiće na Peljšecu u 11 naselja s 24 obitelji i 39 duša, a najviše ih je: u Zabrđu (osam obitelji, 23 duše), Orebiću (2, 11), Kučištu (4, 10), Lovištu i Stonu po (2, 8) itd.
Na širem dubrovačkom područja Radića je mnogo ali i različita su krvnog podrijetla, iako je dio njihovih predaka stigao s prostora Popova polja u susjednoj Hercegovini. Tako primjerice u maticama župe Trebimlje Radići se spominju u više popovopoljskih sela: u Veljoj Međi 1720., u Dobrom Dolu 1724., Planjaku 1738. godine.
U Podgoru (dubrovačku) godine pak 1730. doselio je iz Planjaka u Popovu Boško Radić i njegov brat Miho po zanimanju kovač.[25]
U 22 naselja dubrovačkog područja popis iz 2001. godine zabilježio 187 Radića obitelji s 366 duša. Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Radića: u Čibači (sedam obitelji, 32 duše), Brgatu Donjem (3, 10), Dubrovniku (64, 180), Novoj Mokošici (15, 42), Podgori Dubrovačkoj (5, 19).
I u Poljičkoj Kneževini u 17. stoljeću žive stanovnici s prezimenom Radić: 12. lipnja 1655. godine u Donjem Docu spominje se Matija Radić u ulozi svjedoka pri prodaji zemlje;[26] 3. lipnja 1679. godine u istoj ulozi i u istom mjestu pojavljuje se, ali i drugi put 4. lipnja 1700. godine, Stipan Radić;[27] 16. svibnja 1714 godine presudu u sporu pripadnika roda Pavića i stanovnika sela Putišića o granicama posjeda pisao je don Nikola Radić, a iste je godine (7. studenog) taj svećenik član mirovnog vijeća u sporu između Jurkovića zvanih Mandušića i Vlatkovića; don Nikola Radić kao žakan (đakon) spominje se u Donjem Docu 1627. godine kao jedan od svjedoka da je prijepis dokumenta vjerno obavljen;[28] godine 1723. u ulozi kupca vinograda pojavljuje se Antun Radić.[29]
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi je 1725. godine zabilježio: u Docu Donjem 10-članu obitelj Antona Radića, u Kaštel Sućurcu (petočlanu obitelj Stipana Radića i 15-članu obitelj Dujma Radića Kovača; u Omišu tri obitelji: udovice Flore (Cvite) s dvije, Pavinu s pet i Ivanovu s osam duša); u Rogoznici Omiškoj dvije obitelji: Markovu sa sedam i Jurina s osam duša.[30]
Na omiškom području popis iz 2001. godine zatekao je Radiće u osam naselja s 24 duše i 68 duša, a najviše ih je: u Omišu (10 obitelji, 23 duše), Dugom Ratu (5, 17), Kučićima (4, 13) itd.
Među Poljičanima 1691. godine koji su pod vodstvom kapetana Stipana Stazića i harambaše Mate Žuljevića, obojica iz iz Doca Donjeg, doselili u Cetinsku krajinu (triljsko područje), nalazile su se i dvije Radića obitelji: Ivanova s 12 i Stipanova s 15 duša, koje su se smjestile u Vedrinama pokraj Trilja.[31]
U Cetinskoj krajini prema popisu iz 2001. godine Radići su nastanjeni u tri naselja sa 17 obitelji i 63 duše: u Sinju (šest obitelji, 19 duša), Lučanima (10, 43), Glavicama (1, 1).
I Split postaje zanimljiv Radićima. U tom su gradu nastanjeni od 16. stoljeća, a kontinuitet ostvaruju potomci meštra Marka Radića iz Zagore i njegove žene Franke, koji se spominju 1758. godine prilikom krštenja njihova sina Blaža. Već u drugoj polovici 19. stoljeća u Split doseljavaju Radići s Klisa, a početkom 20. stoljeća iz Sućurja (Hvar) i Pučišća (Brač).[32]
Navodimo još jedan stariji spomen prezimena Radić u Splitu: novi splitski knez Marin Bondumier je 30. srpnja 1606. godine imenovao dvojicu prokuratoru za raspodjelu državne soli: plemića Nikolu Comulija i građanina Andriju Radića.[33]
U Splitu i najbližoj okolici popis iz 2001. godine zabilježio je u 10 naselja tog kraja 412 Radića obitelji s 1181 dušom. Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Radića: u Splitu (300 obitelji, 812 duša), Kaštelima (45, 149), Solinu (36, 116), Stobreču (18, 66), Podstrani (4, 13), Žrnovnici (2, 11).
Od dalmatinskih Radića pravoslavne vjere spominju se: godine 1654. u Šibeniku harambaša Luka Radić; godine 1756. u Jagodnji Gornjoj Bože Radić; potkraj 17. stoljeća u Radučić i Strmicu pokraj Knina te u Uzdolje pokraj pokraj Biskupije Radići su stigli iz Bosne.[34]
Njihove potomke je zabilježio popis iz 2001. Godine u osam naselja s 52 obitelji i 121 dušom, a najviše ih je: u Kninu (23 obitelji, 63 duše, a među njima ima i Radića Hrvata), Radučiću (18, 36), Uzdolju (5, 9) itd.
- M. Pera, Prvi rogoznički zakoni, str. 385.; Zbornik radova Pravnog fakuletta u Splitu 1983-1984., godina XX-XXI.
- S. Listeš, op. cit., str. 120.
- M. A. Molinar, op. cit., str. 328.
- Isto, str. 334.
- Isto, str. 340.
- D. Kečkmet-I. Javorčić, op. cit., str. 67.
- Državni arhiv u Splitu, Matice vjenčanih župe Vranjic (1675-1676)
- Državni arhiv u Zadru, Morosinijev zemljišnik iz 1675. godine za naselje Klis
- V. Vrčić, op. cit., str. 327.
- M. Ujdurović, op. cit., str. 61-. 114., 150-151., 155. i 162.
- D. Vrsalović, op. cit., str. 218.
- Isto, str. 276.
- P. Šimunović, Toponimija i onomastika sumartinskog područja, str. 268. i 269; Sumartin-zbornik radova, Sumartin-Split 1992.
- N. Bezić Božanić, Stanovništvo Komiže, Split 1984. , str. 10., 13., 86. i 151.
- N. Bezić Božanić, Povijest stanovništva u Visu, Split 1988., str. 113., 77., 40., 50. i 72.
- K. Kužić, op. cit., str. 131.
- Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1711. godine za naselje Suhi Dolac
- Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1711. godine za naselja Sratok i Mravnica
- A. Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Zagreb 1946., 238
- B. Desnica, op. cit., str. 275-276.
- J. Bebić, Župa Opuzen. Split 1983., str. 47.
- N. Vekarić, op. cit., str.247-248.
- Isto, str. 263-265.
- Isto, str. 242.
- M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667-1808), Dubrovnik-Mostar 2003., str. 283. i 374.
- M. Mišerda, op. cit., str. 45.
- Isto, str. 61. i 85.
- Isto, str. 115., 118. i 30.
- Isto, str. 146.
- B. Zelić Bućan, op. cit., str. 276., 277., 282. i 284.
- J. A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 62.
- M. N. Kuzmanić, op. cit., str. 275-276.
- G. Novak, Povijest grada Splita, knjiga II., Split 2005., str. 283.
- A. Bačko, op. cit., str. 377.
O autoru
Ante Ivanković rođen je 11. lipnja 1939. godine u Buhovu pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Čerinu pokraj Čitluka, Tomislavgradu, Splitu i Sarajevu. Nakon studija od 1963. do 1970. godine profesor je u Gimnaziji u Tomislavgradu (hrvatski, latinski jezik i povijest umjetnosti), zatim je od 1970. do 1976., godine profesionalni novinar i urednik na Radioteleviziji Sarajevo, a od 1976. do 2004. godine novinar je i urednik (1992.-2000.) Studija Split Hrvatske televizije.
Dobitnik je godišnje nagrade Saveza novinara Bosne i Hercegovine, Zlatnog pera Hrvatskog novinarskog društva i nagrade za životno djelo Županije Splitsko-dalmatinske (2004. godine).
U Domovinskom ratu sudjeluje od početka kao dobrovoljac; bio je utemeljitelj i glavni urednik Ratnog studija Hrvatske televizije u Metkoviću, odakle su praćena zbivanja na hercegovačkom i zapadnodubrovačkom ratištu; utemeljitelj je i Ratnog studija Hrvatske televizije u Kninu; spada među one hrvatske novinare koji su najveći dio Domovinskog rata proveli kao ratni izvjestitelji s prvih crta hrvatskih i hercegbosanskih bojišta. Za zasluge u Domovinskom ratu prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je: Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića, Medaljom za iznimne pothvate u Domovinskom ratu, medaljama "Ljeto 95" i "Oluja", a nositelj je i Spomenice Domovinskog rata.
Autor je sljedećih knjiga: S kamerom Hrvatske televizije u Domovinskom ratu, Duvanjska prezimena, Prezimena općine Dugopolje, Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Podrijetlo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Otok na Cetini, Podrijetlo hrvatskih rodova u Turjacima pokraj Sinja, Hrvatski rodovi u župi Podbablje, Hrvatski rodovi u župi Vinjani, Hrvatski rodovi općine Muć, Prezimena općine Dicmo, Prezimena općine Lećevica.
(Izvor: Verbum)
"Prezime Radić je izvedeno od imena Rade, koje sadrži osnovu rad-, jednu od najfrekventnijih antroponimijskih osnova u hrvatskom jeziku, što kod muških imena označuje osjećanje radost rođenja sina u svakoj obitelji"..slusaj..ka prvo..oprosti mi..na usporedbi nasih ..moga i tvoga..znanja o hrvatskim prezimenima..pa bi te..gledam toga.. zamolia..da ako mozes..odgovoris..sto je starije..jaje ili kokos..zapravo..prezime..sa ić..ili bez..ića..eto..toliko..za sada..pa se ..mozda i cujemo..a ti kako oces..sretni i tebi bili.. zeljko radilj
Kada su Radići kao gusari morali napustiti gusarenje kod Omiša dio plemena je dobilo zemlju u posavini(Da napuste gusarenje) a ostali su se razrjedili kroz Dalmaciju i inozemstvo.Stjepan i Pavle iz Trebarjeva blizu Siska su postali Političari??
Prezime Radić nije nastalo/izvedeno od imena Rade, nego od imena Rada. Da je nastalo od muškog oblika, prezime bi glasilo Radović, ili Radević.
Prema predaji Radić u Imotici u Dubrovačkom primorju su već 6-7 tisuća godina, pa se pretpostavlja da su svi Radići porijeklom iz IMOTICE. Isti ti Radić 1402. donosi kaznačinu IMOTICU u sastav Dubrovačke republike, koja tada zauzima i današnje cijelo područje Neuma.
Zanima me kako to da ima Radica Hrvata i Srba i koji su brojniji.