O Kotromanovićima

Prema popisu iz 2001. godine u 18 naselja u Hrvatskoj živi 38 Kotromanovića obitelji sa 124 duše. Najbrojniji su: u Potravlju pokraj Hrvaca (Cetinska krajina) ( četiri obitelji, 23 duše), Osijeku (7, 17), Feričancima pokraj Našica (5, 15), Brnazama pokraj Sinja (3, 13), Belom Manastiru (4, 13). Splitu (2, 8) itd.

Prezime je veoma slično nazivu vladarske obitelji Kotromanića, koja je upravljala Bosanskim Kraljevstvom od oko 1250. do 1463. godine.

Neki povjesničari tvrde da je bosanska kraljevska porodica Kotromanić njemačkog (gotskog) porijekla. U pismu Dubrovačke Republike 14. svibnja 1432. godine njezinim poklisarima Pašku Rastiću i Marinu Buniću u Bosni, spominje se Cotromano Gotto, pod kojim je dubrovački ljetopisac Mavro Orbini podrazumijevao Stjepan Kotromana, sina bosanskog bana Prijezde. Po Stjepanu Kotromanu obitelj je prozvana Kotromanić. Ć. Truhelka smatra da pridjevak Gotto došao od naziva naselja Kutjevo u Slavoniji (Guttievo, Gurtho, Gotto), odakle je i potekla bosanska kraljevska obitelj. [1]

Ime Kotroman navodi i bosanski ljetopisac fra Bono Benić: Kotroman se zvao i Ciganin iz Olova (Bosna), koji je u noći između 1. i 2. kolovoza 1704. godine zapalio franjevački samostanu u Olovu, za što ga je Sefer-paša „nagradio“ s dva dukata i konjem.[2]

Inače Kotroman je složenica: Kotro + man. Prvi dio složenice je nastao od ilirskog Catarum, od kojeg je metatezom Kotor (-or > ro), od ilirskog Kotor nastalo je Kotro-). Dometak –man ima hipokoristično značenje.

Inače sadanje hrvatsko prezime Kotromanović može se nazvati „osobnim uratkom“ franjevca fra Grge prvog Petkovića (umro je 31. kolovoza 1806. godine u sinjskom samostanu), koji je samog sebe prozvao Kotromanom, a onda sve pripremio da rod Petkovića iz Potravlja pokraj Hrvaca, kojem je pripadao, proglasi potomcima srednjovjekovne kraljevske dinastije Kotromanića, što je Bosanskim Kraljevstvom vladala od oko 1250. do 1463. godine.

„Već se kao novica (franjevački novak) susreo u samostanu u Živogošću s poznatim tvorcem genealoških pa i povijesnih ezibicija (najčešće krivotvorina) fra Lukom Vladimirovićem (1718-1788), koji je 1775. godine u Veneciji tiskao knjižicu „Pripisahnie početka kragliestva bosanskog s mnogim lipim uspomenama…“, u kojoj je pokušao plemenu Vladimirovića priskrbiti naslov bosanskih plemića.

Fra Grgo Petković je s njim i prijateljevao, a podstaknut upravo od fra Luke Vladimirovića u vrijeme je župnikovanja u Tijarici dao mjerniku (geometru) Pietru Coriru prepisati nekoliko isprava s nakanom dokazivanja da su poznati potravski kovači iz obitelji Petković zapravo potomci bosanskih vladara Kotromanića. Zanimljivo je spomenuti da potravski Kotromanovići i danas čuvaju dva „libra“, kojih je sadržaj 1893. godine objelodanio grkokatolički župnik iz Vrlike Petar Stanić i argumentirano dokazao da je riječ o krivotvorinama.“[3]

Inače potravski su Kotromanovići dali još dvojicu fratara s imenom fra Grgo, koji zbog zanimljiva života zaslužuju da se o njima i ovom prigodom kaže ponešto.

Fra Grgo drugi (Potravlje 28. rujna 1787.godine – samostan Guča Gora 16. lipnja 1864. godine) kao dijete donesen je u Varcar Vakuf (danas Mrkonjić Grad), u poznatu Demir-mahalu varcarskih kovača kosa zvanih varcarke, odakle je pristupio franjevcima Bosne Srebrene. Postao je jedan od prvih počasnih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, jer je kao mladi svećenik oduševio lijepim sviranjem i izvrsnim pjevanjem.

Bio je, kaže M. Džaja, rođeni umjetnik-kipar. Izradio je više raspela, zatim kip Svetog Ive za njegovo svetište u Podmilačju pokraj Jajca, te kip Svetog Franje koji je stajao na pročelju stare samostanske crkve u Gučoj Gori pokraj Travnika. Kad su nakon dolaska Austrije u Bosnu crkveni ljudi htjeli fra Grgin kip Svetog Ive zamijeniti nekim suvremenijim, izazvali su žestoku pobunu među vjernicima. Izradio je fra Grgo i Gospin kip za crkvu u Docu pokraj Travnika, rodnom mjestu nobelovca Ive Andrića, ali s protezama tako da su se ruke mogle savijati i glava okretati u vodoravnom položaju. Za kip je savišena i posebna odjeća i opanci, a na ušima je imala i rupice za naušnice. Fra Grgo drugi bio je i uspješan slikar.

Inače bio je teške naravi, a u aferi oko biskupa fra Rafe Barišića sredinom 19. stoljeća bio je njegov pristalica bez ostatka i u tim sukobima nije birao sredstva za ocrnjivanje protivnika.[4]

Fra Grgo Kotromanović treći rodio se u Gučoj Gori, gdje je doselio dio Kotromanovića iz Potravlja, a za svećenika je zaređen 20. svibnja 1863. godine. Ostao je u sjećanju po tome što je za vrijeme župnikovanja u Dobretićima (planinska župa u masivu Vlašića) pokrstio muslimana Osmana Rahmanovića, koji se prozvao Josip Josipović, a 1890. godine oženio se i nastanio u Fojnici.

Bilježimo i još jednu zgodu iz života fra Grge Kotromanovića trećeg; nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine jednom je prigodom ukorio nekog časnika zbog nedoličnog ponašanja prema jednoj domaćoj djevojci. Uvrijeđeni Švabo je izazvao fratra na dvoboj, što je dizanjem rukavice s tla fra Grgo i prihvatio. Kako je prema pravilima za organiziranje dvoboja izazvani prvi birao oružje, fratar se odlučio za malj, pa je časnik pod izlikom da takva borba priliči jedino bosanskom medvjedu odustao, te se sve završilo s mnogo smijeha.[5]

Inače Petkovići su doselili s ostalim Hercegovcima iz Brotnja (danas općine Čitluk) 1692. godine u Potravlje, gdje su svrstani u banderiju serdara Antuna Prološčića, ali i u Dobreč (danas Donji Muć), gdje je u banderiji harambaše Bartula Jelavičića (Jelavića) upisana i obitelj Ivana Petkovića.[6]

Kao neposredna posljedica dvaju dugotrajnih ratova u 17. stoljeću i u Cetinskoj su krajini sve češći i oružani napadi da bi se ostvarile materijalne koristi. U spisima općeg providura G. da Rive ostao je zapis u kojem zabilježeno da se među razbojnicima isticao Vid Petković protiv kojega je 8. lipnja 1706. godine objavljen proglas. U njemu se zapovijeda da se u sva sela postave suci za čuvanje reda i mora, dok je na Petkovićevu glavu stavljena ucjena.[7]

U novom venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Potravlju je u banderiji serdara Antuna Prološčića upisana i jedna Petkovića obitelj, ali prezimenom Petković Biće, petočlana obitelj Ilije Biće,[8] od koje će nastati preci sadašnjih Kotromanovića. Na brdu iznad Potravlja nalazi se utvrda, gradina Travnik (Potravnik), koja se spominje u jednoj ispravi iz 1372. godine. Nju današnji Potravljani drukčije zovu Kotromanić kula ili Bićin grad.[9]

Prema popisu iz 2001. godine u Potravlju žive četiri Kotromanovića obitelji s 23 duše.

Što se pak tiče Petkovića starine u zapadnoj Hercegovini, ona je moguća na tri mjesta, dakle ondje gdje je u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskup fra Pavo Dragićević zabilježio 1741/42. godine pripadnike tog roda: u Slipčićima pokraj Čitluka tri obitelji s 26 duša (Toma s 14, Marijan s 5 i Ilija Petković s četiri člana u obitelji); u Bijakovićima pokraj Međugorja upisana je sedmočlana obitelj Petra Petkovića; u Zvirićima pokraj Ljubuškog 12-člana obitelj Vida Petkovića.[10]

Od hercegovačkih Petkovića su nastale: Glavote u Runovićima (Imotski) i Arapovići u Slipčićima pokraj Čitluka; od Arapovića su u Slipčićima nastale Đogići i Đope.

Inače, Petkovići su nastali od starog hercegovačkog roda Orlovića, koji je u srednjovjekovnom Bosankom Kraljevstvu imao plemićki status (spominju se 1444. godine). Da je fra Grgo Petković Kotroman znao da on i njegovi Petkovići potječu od plemićkog roda Orlovića, vjerojatno ne bi bilo traganja za plemićkim korijenima svog roda u okrilju bosanske kraljevske dinastije Kotromanića.

U sedam dalmatinskih naseljaživi 15 obitelji sa 49 duša; što je više od trećine svih pripadnika tog roda, a najviše ih je: u Potravlju (četiri obitelji, 23), Brnazama (3, 13), Splitu 4, 23) itd.

Još ih je više u Slavoniji, dakako opet dalmatinskih korijena: u sedam naselja 30 obitelih s 58 duša: u Osijeku (sedam obitelji, 17 duša), Feričancima (5, 15), Belom Manastiru (4, 14), Jošavici (1, 5) itd.

Ostalih 17 Kotromanovića žive Červar-Portu (Istra), Koški i Našicama (Slavonija), Krku, Novskoj, Sesvetama i Živković Kosi pokraj Vojnića

Literatura:

  1. D. Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne, str. 194-195: Sabrana djela, svezak II., Mostar 2013.
  2. B, Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo-Zagreb 2003., str. 113.
  3. Isto, str. 200.
  4. M. Džaja, Pougarje i njegova okolica, Bila-Livno 1995., str. 81. i 82.
  5. Isto, str. 89.
  6. J. A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 81.
  7. Isto, str. 121.
  8. Isto, str. 110.
  9. V. Borković, Cetina između Svilaje i Kamešnice, Sinj 1995., str. 50.
  10. D. Mandić, op. cit., str. 87., 90. i 84.

1 komentar

  1. tibos says:

    Historicar Lujo Margetic napisao je ocjenu i prikaz o stajalistu turskoga historicara O.Karataja o Hrvatima i o njegovoj tvrdnji da su Kotromanici turskoga podrijetla.
    Vidi:
    hrcak.srce.hr/file/18776

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.