U prvom nastavku priče o istraživanjima prezimena Brlek autor je opisao kako je nakon pronalaska djedove škrinje i u njoj pohranjenih dokumenata iz 17. stoljeća, otkrio svijet rodoslovlja. Donosimo nastavak priče…

Ubrzo nakon dešifriranja pronađenih dokumenata, otkrio sam da je sjeverozapadna Hrvatska za geneaologe vrlo zahvalna zona, jer su crkveni spisi poprilično temeljito sačuvani i nadohvat ruke. Na Internetu sam naišao na istraživanja dr. Gordana Gledeca, ponajprije na njegov blog o rodoslovlju, a zatim i na stranice HRD-a “Pavao Ritter Vitezović“, gdje sam uistinu pronašao sve što mi je dalo vjetar u leđa: opise matica i staležnika te pojašnjavanja kako ih čitati. Na ruku mi je išlo i to što je dr. Gledec u svojem istraživanju obrađivao između ostalima i župu Zlatar koja je i za mene bitna te mi je time prokrčio put do zlatarskih matica i de facto pokazao kamo gledati.

U svome istraživanju još uvijek sam na crkvenoj dokumentaciji; pročešljao sam konjščinsku župu i zakoračio u Zlatar. Brlekovo selo je, naime, 1789. promjenom teritorijalne nadležnosti zajedno s još nekolicinom sela iz zlatarske pripalo konjščinskoj župi, tako da spise starije od navedene 1789. valja gledati u zlatarskom gradivu. Općenito, o maticama i staležnicima ne bih mnogo pisao jer su to drugi već vrlo poučno i temeljito obradili ovdje na stranicama; spomenuo bih samo da se moj strah od nepoznavanja latinskog jezika kao prepreke za istraživanja pokazao potpuno neosnovanim, budući da se u maticama krštenih i vjenčanih sve vrti i oko nekih dvadesetak riječi koje, kad se jednom pohvataju, čitanje postaje rutinom.

Staležnici župe Konjščina nisu mikrofilmirani i nalaze se u Kaptolskom arhivu. Zahvaljujući njima, u tri dana mog posjeta Kaptolu obradio sam stotinjak godina povijesti naše obitelji i ohrabrio se do te mjere da sam odlučio obrađivati svih deset seoskih prezimena: Berlek, Coc, Bulath, Uroich, Turchin, Kruhak, Botsek, Bozich, Novoselec, Keršek. Što se naše obitelji tiče, uz pomoć staležnika došao sam u 1819. godinu. To je godina rođenja Mirka Berleka, posljednjeg starješine seoske zadruge Berlek. Zadruga je potajno razvrgnuta sedamdesetih godina 19. stoljeća, a zemlja je sudskom presudom službeno razdijeljena tek 1942. godine. U posjedu smo dijela dokumentacije zadruge, sudske parnice razvrgavanja i sličnog, a otkrio sam da ostatak spisa mogu pronaći u Državnom arhivu Varaždin, gdje se čuvaju spisi Kotarskog suda Zlatar. No, to će pričekati neka druga vremena, za sada je sva pažnja usmjerena prodiranju u prošlost.

Zahvaljujući maticama otkrili smo da se Mirkov otac zvao Petar (što i nije bilo pretjerano teško jer u konjščinskom staležniku stoji upisan njegov datum krštenja. Petar me je s druge strane malo iscrpio jer se rodio upravo te famozne 1789. godine, nekoliko mjeseci prije promjene župe, no nađoh ga u zlatarskim knjigama. Njegovi otac i djed (Tomo i Jura) su mi se potom ukazali u zlatarskom staležniku iz 1788. godine. Za vrijeme pisanja ovog članka naišao sam na divan upis u zlatarskoj matici krštenih iz 1768. godine:

15. kolovoza 1768 [baptizavi] Marianu, zakonitu [kći]Georgiusa, sina Petrovog (filius Petri), sina Markovog (filius Marci) Brlek i Doroteje rođene Keršek

…što mi je otkrilo još dva koljena u prošlost i time sam postigao jedan od ciljeva, povezati most ka enigmatičnim Berlekima koji se spominju u dokumentima Anno 1671. i 1725. U dokumentu iz 1725. stanoviti Petar Berlek sa svojim sinovima dolazi pred Januša Šimunčića od Lovrečana…

Uz malo sreće, povezat će se i most do Berleka iz 1671. do kojih mi nedostaje jedno koljeno i to je otprilike krajnja točka do koje bi me matice mogle dovesti, no ne ujedno i kraj moje odiseje. Iako sam se ispočetka zbog jednostavnosti pratio muške pretke i lozu, došao sam do zaključka da je za proučavanje sela i rodbinskih okolnosti u njemu vrlo zanimljivo pratiti ženske potomke, kćeri i sestre.

Budući da se dobar dio djevojaka kroz stoljeća udavao za momke iz istog sela (posebice u, za nekadašnje prilike, naprednijem selu), mnogi današnji potomci su u nekoj daljnjoj rodbinskoj vezi, iako toga nismo ni svjesni. Čak, vrlo je vjerojatno da ako se zagrabi dovoljno daleko u prošlost, uvidjet će se da je velika većina starosjedilaca na ovaj ili onaj način povezana zajedničkim dalekim precima.

No, ni matice nisu vječan izvor podataka. Što se događa kad one presuše, pročitajte u trećem nastavku…