Mada je to početniku moga kalibra tako zvučalo prije samo četiri mjeseca, trag Brlekovih i nije bio zatrt; dapače, smjernice i putokazi bili su na svakom koraku, a kad se čovjek upusti u avanturu i nauči ih raspoznavati ubrzo počine primjećivati nove smjernice, postaje kreativan i sam pronalazi mjesta gdje valja gledati. Napredak u istraživanju postaje poticajem, a naizgled nepremostive barijere malom preprekom čiji preskok biva izazov. Budući da nisam povjesničar, a ni iskusan istaživač, ovaj članak ne pišem u namjeri publiciranja konkretnog i temeljitog istraživačkog rada, već pišem kako bih opisao početak jednog novog hobija, istraživačke odiseje koja neodlučnom potencijalnom istraživaču može zvučati zanimljivom i ohrabriti ga da poduzme prve korake. Ostalo će doći s vremenom.

Zagonetni dokumenti

Sve je počelo prije ljeta 2010. godine, kada sam, raskrčavajući staru radionicu, ispod hrpe starudije ili, kako mi u Zagorju kažemo, krame, pronašao djedovu crvotočinom izglodanu drvenu kutijicu. Često se pročitaju slični počeci koji čovjeka ponesu u maštanja i razmišljanja o njegovim precima. U nekim slučajevima je to bakina škrinja, negdje je to stričev fotoalbum, kod mene je to bila drvena kutija veličine kutije za cipele. Čim mi se našla u rukama znao sam da skriva neke brižno pohranjene starine, no to što sam unutra našao daleko je premašilo sva moja očekivanja. U ruci su mi osvanula dva presavinuta papira, naizgled pisma. Otvorivši ih, nemalo sam se iznedanio uvidjevši da je riječ o rukom pisanim dokumentima, veći dio dokumenata pisan je arhaičnim zagorskim dijalektom, dok je službena konkluzija pisana latinskim, a sve zajedno ovjereno vlastelinskim pečatima.

Stariji dokument potpisan je s ANNO 1671. a mlađi s ANNO 1725. Isprva rukopise nije bilo lako čitati; iako sam odrastao u Hrvatskom zagorju i kajkavski dijalekt mi je u malom prstu, dešifrirati ga djelovalo je nemoguće. Budući da su mi za oko zapeli pečat i godina 1671., pismo tog vremena, zajedno s riječima davno izbačenim iz upotrebe, na prvi pogled nisam ni uvidio da je velik dio pisma pisan starohrvatskim, a ne latinskim jezikom. Malo pomalo, počeo sam prepoznavati riječi, imena, gramatiku i logiku tog pisanja i uvidio da ako želim da ti spisi koje su silne generacije mojih predaka brižno čuvale prežive moje uzbuđenje, moram ih skenirati i baratati s digitalnim kopijama, a originale spremiti na sigurno. Tako je i bilo, ljepota digitalnih zapisa jest između ostalog u tome što se mogu povećavati, kopirati, izoštravati, slati elektroničkom poštom, nositi na uvid bez bojazni da će se uništiti. Za otprilike tjedan dana poprilično sam se navikao na rukopis, a ono što sam u njemu pročitao potpuno me opčaralo:

“Ja Catharina Praszinszky Plemenitoga ij doba rodijenoga nekadasznyega pokoinoga Goszpona Gaspara Mikulicha osztavlyena Vdova, a mojeh zinkov Janka i Jurija Mikulicha od rechenog pokoinoga Goszpona prietek ij porodijeneh Maika ij Tutoritza ja nijihov naturalszki buduchi dajem na znanije vszem, ij vszakomu pred kojeh licze ili obraz doide ov moj otvoreni liszt kako predame doidoše poštovani Lijudi Gregur ij Mihalij Berlek, aliter Berlekovichij od sztrano szvojeh Bratov Jakopa, Ivana ij Gijurka Berlek aliter Berlekovich….“

Katarina Prašinski, udovica gospodina Gašpara Mikulića daje na znanje kako su pred nju došli poštovani ljudi Gregur i Mihalij Berlek također znani kao Berlekovići u ime svoje braće….. Berlek aliter Berleković! Mi živimo u oklici Konjščine, u starom idiličnom selu zvanom Brlekovo, a Brlek je ujedno i majčino djevojačko prezime. Iz dokumenta i same činjenice da je pronađen u našoj obitelji bilo je očigledno da su ti enigmatični Berleki, još znani kao Berlekovići naši izravni preci koji su poslije gotovo tri i pol stoljeća pred Uskrs “uskrsli“ iz zaborava prošlosti. Uskrsli dokumenti otvorili su mnoga nama golicava pitanja. Tko su bili ti ljudi? Kako su živjeli? Kakav je bio njihov društveni i ekonomski status u feudalnoj Hrvatskoj?

Ostatak dokumenta je u kratkim crtama gorni list za vinograd zvan Živice, koji je i dan-danas u našem posjedu. Budući da su ti ljudi kupovali vinograde davne 1671. godine kad je Frankopan izgubio glavu, i to baš od udove Gašpara Mikulića (carskog vazala što je plijenio Frankopanova imanja u ime krune) prva misao koja me je ispunila jest da je sigurno da nisu bili kmetovi. To mi je godilo jer sam se dakako ponadao da su nam preci bili plave krvi. No, kao hladan tuš došla je indirektna informacija da takva vrsta dokumenta nije posebna ni spektakularna, jer su vlastelini u biti dijelili svoje zemlje i vinograde u najmove i izrabljivačke pogodbe u okviru kojih bi ih kmetovske družine kroz stoljeća višestruko otplatile. Toliko o plemstvu. (Čitajući Seljačku bunu dr. Josipa Adamčeka zgrozih se barbarstva hrvatskog plemstva te njihovog nemilosrđa i okrutnosti prema vlastitom puku, nezapamćene još od Turaka.) Naravno, dokumenti su nama u obitelji i više no posebni, jer su od prošlosti oteli nama neznane pretke i u meni probudili želju da sazidam rodoslovno stablo, most do tih misterioznih Berleka.

U sljedećem nastavku pročitajte kako sam krenuo u istraživanja…