U spomen na Petra Šimunovića: o prezimenu Šimunović

U spomen na preminulog akademika Petra Šimunovića, najistaknutijeg hrvatskog jezikoslovca u oblasti onomastike i toponomastike svih vremena.

Prezime Šimunović imaju 3732 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 68. hrvatsko prezime.

Šimunovića je najviše: u Zagrebu (204 obitelji, 487 duša), Splitu (48, 137), Dubrovniku (41, 106), Rijeci (33, 94), Osijeku (35, 79), Slavonskom Brodu (20, 56), Otoku pokraj Sinja (15, 54), Donjem Slatiniku pokraj Slavonskog Broda (12, 44), Sesvetama (13, 42), Stilji pokraj Vrgorca (10, 40), Delnicama (13, 40).

Prezime je nastalo od pridjeva posvojnog Šimunov, izvedenog od biblijskog imena hebrejskog podrijetla Šimun, kako Hrvati izgovaraju biblijsko ime hebrejskog podrijetla Simeon odnosno grčko Simon, što na heberejskom znači "uslišanje".

Inače Šimun je prvo ime prvog apostola, dakle Svetog Petra. Prvo ime Šimun zamijenjeno mu je s Petar, čini se dosta rano. Sveti ga Pavao redovito naziva Kefa, što na aramejskom jeziku, kojim je govorio i Krist, znači "stijena", a sukladno je imenu Petar (Petros), nastalom od grčke imenice petra što znači također "stijena". Osim Šimuna Petra među apostolima bio je i Sveti Šimun Kanaanac ili Zelota, pogubljen u Perziji, gdje je propovijedao kršćanstvo. Biblijska je osoba i Šimun Cirenac, Židov koji je nosio Isusov križ kad je Krist iznemogao na križnom putu prema Golgoti. Četvrti biblijski Šimun bio je gubavac Šimun iz Betanije, u čijoj je kući boravio Krist uoči ulaska u Jeruzalem.

Vrijedan je spomena još jedan Šimun-Magnus (Vračar), koji je živio u I. stoljeću; bio je prvi Samarićanin koji je prešao na kršćanstvo, ali se vratio svojoj herezi te je, dakle, postao i prvi otpadnik u povijesti kršćanstva.

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Šimun, Šimunov, Šimunovski, Šimunovsky, Šimunjak, Šimunjer. Šimura, Šimurina.

Šimunović je i učestalo dalmatinsko prezime: prema popisu iz 2001. godine u 74 dalmatinska naselja živi 316 njihovih obitelji s 929 duša, što je oko četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Šimunovići (Simeonis), brački plemići, spominju se 1483. godine, kad su se u Nerežišću sastali predstavnici 36 bračkih plemićkih obitelji, koji kao utemeljitelji i obnovitelji crkve i imanja nekadašnje benediktinske opatije u Povljima traže patronat nad tom crkvom i imanjima, koje im je oduzeo papa Eugen IV. na traženje hvarskog biskupa Tomasa Tomasinija. U sličnom događaju, opet u Nerežišću, sudjeluje 1579. godine i predstavnik bračkih Šimunovića plemićke krvi.

Šimunovići pučkog podrijetla spominju se na Braču 1574. godine pri diobi soli i 1625. godine prigodom novačenja za bračku ratnu galiju.[1]

Prema popisu iz 2001. godine Šimunovići na Braču žive u šest naselja s 32 obitelji i 73 duše, a najviše ih je: u Dračevici (15 obitelji, 37 duša), Supetru (6, 12), Nerežišćima (4, 11) itd.

Jedan od također starijih spomena prezimena potječe iz 1536. godine, kada su u Konavlima, u naselju Lovornu, zabilježene obitelji Stjepana i Nikole Šimunovića. Nikolina obitelj ostat će vjerna tom prezimenu, a Stjepanova se kasnije opredijelila za preoblikovani oblik Šimunić.[2]

U Cavtatu je pak 1673/1674. godine upisana šestočlana obitelj Nikole Luke Šimunova, koje će potomci opredijeliti za prezime Šimunović.[3]

U popisu iz 1706. godine u Cavtatu su navedeni Šimunovići, bez oznake podrijetla. U tom mjestu 1908. godine je zabilježeno doseljenje obitelji Šimunović iz Gradca pokraj Travnika (Bosna).[4]

U Dubrovniku je pak 1722. godine zabilježen Mijo Šimunović, doseljenik iz Slivna pokraj Metkovića, danas općina Zažablje.[5]

Prema popisu iz 2001. godine u 19 naselja dubrovačko-neretvanskog područja živi 85 Šimunovića obitelji s 253 duše. Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Šimunovića: u Čibači (četiri obitelj, 19 duša), Dubrovniku (41, 106), Novoj Mokošici (13, 47), Ošljama (6, 18).

Što se pak tiče Šimunovića u staroj Poljičkoj Kneževini, spominju se u ispravi od 24. lipnja 1743. godine, kada "bijaše velika potriba Ivanu i Antonu Sladoevichu a pridivkom Simunovichi, sinovom pokojnog Matija, prodati misto zemglie s okrajnio … zvano Dobri bula." Dakle moguće je da su poljički Šimunovići postali od starijeg roda Sladojevića.[6]

Vjerojatno poljički Šimunovići imaju dvije ili čak i tri grane: ovi drugi, dakle Šimunovići u Docu Donjem spominju se i podosta ranije (1. studenog 1599. godine): pri prodaji zemlje Ivana Budića iz Milošića braći Ivanu i Stipanu Mijoviloviću te njihovom bratučedu Pavlu, kada je jedan od "cinci" (procjenitelja) bio i Jura Šimunović.[7]

U ispravi od 5. prosinca 1685. godine prigodom prodaje zemlje Mikule Grubišića kao svjedoci upisani su Mijovijo Lukačević i Jure Šimunović, oba iz Gornjeg Polja.[8]

Od poljičkih Šimunovića spominjemo iz isprave od 3. ožujka 1747. godine i dvojicu braće Grgura i Ivana, čije je prezime dvoriječno Šimunović Vranković.[9]

U popisu stanovništva Splitske nadbiskupije 1725. godine nadbiskup je Ivan Krstitelj Laghi zatekao u Poljicima, u Kostanju dvije Šimunovića obitelji s 14 duša, a u Dugopolju poviše Splita petočlanu obitelj udovice Anđelije Šimunović.[10]

Poljički Šimunovići doseljavaju i na područje današnje općine Otok na Cetini, gdje ih u maticama stare župe Otok susrećemo u njezinu sjedištu godine 1768., a u susjednom Udovičiću, gdje ih danas nema, 1793. godine.[11]

A. J. Soldo i N. Bezić Božanić utvrdili su da je od Šimunovića doseljenih u istočni dio Cetinske krajine nastao novi rod-Grgati.[12] Soldo je pak, nakon uvida u stare matice župe Otok, utvrdio da se prezime Grgat(ović) javlja u Otoku prvi put 1743. godine.[13]

Prema popisu iz 2001. godine na tom području Šimunovići žive u tri naselja s 23 obitelji i 74 duše: u Kostanju poviše Omiša (dvije obitelji, pet duša), Dugopolju (6, 15), Otoku pokraj Sinja (15, 54).

U Imotskoj su krajini Šimunovići zabilježeni prvi put 1744. godine u Stanju duša župe Slivno, gdje je upisana tročlana obitelj Nikole Šimunovića alias Milićevića, prema čemu je V. Vrčić zaključio kako su slivanjski Šimunovići nastali od Milićevića iz Ograđenika pokraj Čitluka (zapadna Hercegovina).[14]

U Glavini Donjoj pokraj Imotskog Šimunovići su posve novog postanja. Naime dio glaviničkih Kukavica nakon II. svjetskog rata promijenio je prezime u Šimunović, ali i u Martinović, Zelić, Ivanović i Ikar.[15]

Prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja imotsko-vrgorskog područja živi 31 Šimunovića obitelj sa 110 duša, a najviše ih je: u Stilji (10 obitelji, 40 duša); Glavini Donjoj (8, 34), Slivnom (6, 14) itd.

U popisima stanovništva Makarskog primorja Šimunovići su zabilježeni u Zaostrogu: godine 1695. devetočlana obitelj Ivana Šimunovića; godine 1744. četiri obitelji s 19 duša: Nikolina s dvije, Ivanova i Stipanova s po šest i Jurina s pet duša; godine 1802. također četiri obitelji s 18 duša: Natalije udovice pokojnog Ivana s četiri, Ante pokojnog Ivana sa šest, Frane pokojnog Jure s pet i Petra pokojnog Ante s tri duše.[16]

U samostanu u Zaostrogu 1786. godine upisana je smrt fra Andrije Šimunovića, ali nije navedeno odakle je.[17]

Prema popisu iz 2001. godine Šimunovići na makarskom području žive u četiri naselja s osam obitelji i 18 duša: u Makarskoj (tri obitelji, 10 duša), Gradcu (2, 2), Podgori (2, 5) i Zaostrogu (1, 1).

U Lič, mjesto u Gorskom kotaru, što je puna dva stoljeća bilo napušteno i prazno, a kojeg je o svom trošku uredio Nikola Zrinski za potrebe kmetskog naselja, naselilo se 15. srpnja 1695. godine 49 obitelji iz zapadne Hercegovine, među kojima su bile i dvije obitelji s prezimenom Šimunović: Vidova i Markova.[18]

Hercegovački Šimunovići, utvrdio je N. Mandić, nastali su od tri roda.

Rodonačelnik Šimunovića iz Gruda bio je Šimun Marić Stipanov, čiju je 10-članu obitelj zabilježio u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević. [19]

Istočnohercegovački Šimunovići nastali su od starog hrvatskog roda Kojića iz Popova polja, čiji je rodonačelnik Šimun Kojić rođen oko 1700. godine u Ravnom pokraj Trebinja. [20]

Šimunovići oko Konjica nastali su od roda Gašića, starinom Margetića, koji potječu iz Slipčića pokraj Čitluka. Prvi se put obiteljski nadimak Šimunovića susreće u maticama 1725. godine, a sve do dolaska Austrougarske i zabrane uporabe više prezimena bili su upisivani kao Šimunovići alias Gašić nekoć Margetići.[21]

Hercegovačkog su podrijetla i Šimunovići derventskog područja: godine 1776. zabilježeno je da je u Kulinu pokraj Dervente, u sjevernoj Bosni, doselila obitelj Križana Šimunovića iz Gabele pokraj Čapljine. [22]

Šimunovići su zabilježeni u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata u 18. stoljeću.

Biskup fra Pavo Dragićević upisao je 1741/1742. godine sedam Šimunovića obitelji s ukupno 32 duše: u selu spojenih naziva Višnjica-Rastići, stara župa Kreševo, dvočlanu obitelj Ante Šimunovića; u župi Jajce dvije obitelji Antinu s dvije u Kozluku i Matinu sa šest duša u Jeleču; u Svilaju, stara župa Pećnik, četveročlanu obitelj Marijana Šimunovića; u župi Sarajevo dvije obitelji: u Latinluku Šimunovu s četiri i Nikolinu sa šest duša u Crnotini; u Ljubni pokraj Žepča osmočlanu obitelj Andrije Šimunovića.

Biskup Marijan Bogdanović zatekao je 1768. godine gotovo trostruko više Šimunovića (14 obitelji sa 116 duša): u Zvirićima, stara župa Brotnjo, osmočlanu obitelj Ivana Šimunovića, u Novom Gradu, stara župa Podvučjak, šestočlanu obitelj Joze Šimunovića; u Trišćanima, župa Rama, 12-članu obitelj udovice Ane Šimunović; u župi Sarajevo tri obitelji: Šimunovu s osam u Čemernu te Matinu sa sedam i Petrovu s četiri duše u Osjeku; na kupreškoj visoravni četiri obitelji: Jurinu sa šest i Ivanovu s 11 duša u Otinovcima te Jurinu s tri i Stipanovu s četiri duše u Zloselima; u staroj župi Soli (Tuzla), u Husinu 12-članu obitelj Šimuna Šimunovića; u župi Žepče tri obitelji: u Bistrici Nikolinu s pet, u Ljubni Andrijinu s 19 i u Prapatnici Petrovu s 11 duša. [23]

Bosansko-hercegovačkim Šimunovićima pripada dio zasluga što se broj pripadnika tog roda u Hrvatskoj za posljednjih šezdesetak godina gotovo udvostručio: od 2000 duša u popisu iz 1948. godine do 3700 Šimunovića u popisu iz 2001. godine.

Glavni pravci preseljenja Šimunovića u drugoj polovici 20. stoljeća zabilježeni su iz Kotor Varoši, Žepča i Jajca u Zagreb, Sesvete, Ivanić Grad.

U 69 naselja zagrebačkog područja i susjednog mu Hrvatskog zagorja prema popisu iz 2001. godine žive 304 Šimunovića obitelji s 847 duša.

Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Šimunovića: u Domaslovecu (četiri obitelji, 15 duša), Gornjoj Lomnici (5, 30), Habjanovcu (3, 13), Ivanić Gradu (3, 12), Križu (6, 12), Rakitju (3, 15), Samoboru (4, 14), Sesvetama (13, 42), Velikoj Gorici (5, 19), Zagrebu (204, 487).

Šimunovići su ipak najbrojniji na slavonskim prostorima.

Zatečeni su: godine 1698. u Donjem Slatniku dvočlana obitelj Mije Šimunovića; godine 1760. u Grabarju sedam Šimunovića kuća s devet bračnih parova i 63 duše; u Novom Gradu tri obitelji s devet duša; u Rešetarima šestočlana Šimunovića obitelj; u Godinjaku dvije obitelji s devet članova; u Bodovaljcima dvije obitelji s 15 osoba;[24] godine 1698. u Rakitovici pokraj Donjeg Miholjca obitelj Petra Šimunovića; u Levanjskoj Varoši pokraj Đakova obitelj Andrije Šimunovića; u Alagincima pokraj Požege obitelj Nikole Šimunovića; godine 1702. u Bilaču Velikom obitelj Marčinka Šimunovića; godine 1736. u Sovinjaku obitelj Ivana Šimunovića; u Daranovcima obitelj Antuna Šimića; godine 1758. u Viškovcima pokraj Đakova obitelji Gliše, Jose, Mate i Pave Šimunovića; u Levanjskoj Varoši obitelj Blaža Šimunovića.[25]

Prema popisu iz 2001. godine u 99 naselja pet slavonskih županija živi 367 Šimunovića obitelji s 1034 duše, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Pojedinačno po županijama to izgleda ovako: u Brodsko-posavskoj (14 naselja, 121 obitelj, 390 duša), u Osječko-baranjskoj (27, 105, 261), u Vukovarsko-srijemskoj (17, 67, 201), u Požeško-slavonskoj (19, 43, 130) i u Virovitičko-podravskoj županiji (12, 21, 52).

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 20 i više Šimunovića: u Slavonskom Brodu (20 obitelji, 56 duša), Donjem Slatiniku (12, 44), Godinjaku (21, 71), Novoj Gradišci (10, 23), Rešetarima (12, 35), Starom Petrovu Selu (4, 21), Tisovcu (13, 30); u Osijeku (35, 79); u Vukovaru (11, 27), Vinkovcima (13, 32), Županji (8, 23); u Požegi (15, 34), Čađavici pokraj Virovitice (6, 16).

U 29 naselja dviju najzapadnijih hrvatskih županija (Goransko-primorskoj i Istarskoj) živi 98 Šimunovića obitelji s 265 duša. Najviše ih je: u Rijeci (33 obitelji, 94 duše), Delnicama (13, 40), Puli (12, 27), Galižani (4, 12), Peroju (5, 11), Rovinju (5, 10) itd.

Spominjemo još četiri skupine Šimunovića: bjelovarsku (28 naselja, 47 obitelji, 143 duše), sisačku (21, 55, 141), ličko-senjsku (14, 42, 111) i koprivničko-križevačku (12, 27, 83).

Najviše ih je: u Bjelovaru (devet obitelji, 23 duše), Daruvaru (5, 10); Sisku ( 11, 35), Petrinji (7, 19), Glini (5, 14), Kutini (6, 13), Novskoj (4, 12); Senju (9, 34), Kompolju (9, 21), Otočcu (6, 11), Vrhovinama (3, 10); Đurđevcu (4, 12), Ferdinandovcu (5, 12) itd.

Najpoznatiji nositelji prezimena su: Dinko Šimunović (1873-1933), hrvatski književink, „jedan od prvaka psihološke pripovijesti sa seoskom tematikom koja je oblikovana na razini lika i koja prednost daje afektivnom doživljaju zbilje“. Najvažnija djela: antologojske pripovijesti: Mrkodol, Muljika, Đerdan, Duga, Alkar i romani: Porodica Vinčić i Tuđinac;

Dinkov sin Frano Šimunović (1908-1995) „izraziti je primjer slikara dosljednje slikarske sinteze koji je izrastajući iz zavičaja suvremenim likovnim jezikom ostvario univerzalnu simboliku iznimne sugestivne snage.“ Najvažnija su mu djela: Stare međe, Nestajanje, Stara priviđenja, Sjene kamenjara itd;

Petar Šimunović (1933) najistaknutiji hrvatski jezikoslovac u oblasti onomastike i toponomastike svih vremena. Najvažnija djela: Hrvatska prezimena, Hrvatski prezimenik u koautorstvu s Franjom Maletićem itd.

Literatura

1. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968., str. 266., 268. i 217.
2. N. Kapetanić-N. Vekarić, Konavoski rodovi, knjiga I. i II., Dubrovnik 2001-2003, str. 196-197.
3. Isto, knjiga II. str. 58.
4. Isto, knjiga I., str. 165. i 161.
5. M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667-1808), Dubrovnik 2003., str. 74.
6. M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003., str. 189.
7. Isto, str. 12.
8. Isto, str. 62.
9. Isto, str. 202.
10. B. Zelić Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine,., str. 279. i 281; Radovi Historijskog arhiva Split, svezak V., Split 1967.
11.  J. A. Soldo, Sin ja krajina u 17. Ii18. stoljeću, knjiga II.,Sinj 1997., str. 37. i 38.
12. Isto, str. 21.
13. Isto, str. 37.
14. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996-. str. 168.
15. Isto, str. 102. i 103.
16. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002., , str. 71., 115-116. i 179-180..
17. J: A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelj kroz 250 godina(1735-1985), str. 344; Zbornik Kačić Split 1985.
18. R. Pavelić, Stope predaka: Bunjevci u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Lici, Eijeka 1991.op. cit., str. 23.
19. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str. 535.
20. Isto, str. 556.
21. Isto, str. 557.
22. A. Zirdum,Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. Do 1910. Godine, str. 115; Monografija župe Plehan, Plehan 1987.
23. D. Mandić, op. cit., str. 102., 35., 64., 103., 37; 119., 198., 149., 219., 220., 148., 147., 209., 191., 190.
24. A. Zirdum, op. cit., str. 226., 232., 189., 247. i 296.
25. M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetla stanovništva, Zagreb 2002., str. 214., 251., 429; 474; 432., 484; 234. i 251.