Osvrt na predavanje prof. dr. sc. Ivana Jurića: “Genetičko podrijetlo Hrvata”

U četvrtak, 26. studenog 2009. godine u 18 sati u maloj dvorani Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 (u blizini Botaničkog vrta) prof. dr. sc. Ivan Jurić održao je predavanje na temu "Genetičko podrijetlo Hrvata".

prof. dr. sc. Ivan JurićPredavanje je uz pozdrav predavaču i svim brojnim slušateljima lijepo sročenim riječima te uz dobro poznavanje teme znalački najavila poštovana rodoslovka dipl. inž. Ana Brkić Maričević. Obrazlažući temu izlaganja istaknut je njezin značaj za nas rodoslovce sažet u crtici o genetičkom rodoslovlju, koje je utemeljeno u potku najnovijih dostignuća i spoznaja iz suvremene nauke genetike, i to od našeg hrvatskog znanstvenika i večerašnjeg predavača. Mi rodoslovci proučavamo povijesne izvore za naše rodoslovlje, a ovim putem preko genetičkih otkrića i složene organske molekule DNK/DNA (deoksiribonukleinska kiselina/deoxyribonucleic acid) u funkciji pohrane podataka i prijenosa istih otkriva nam se novi svijet spoznaja. Kako je netko, rekla bih "BOG", već davno odredio, da je nasljedni materijal zapisan u nama, a ne u kamenu ili na papiru, tako, da se jedni postojani ne mijenjaju ali se nasljeđuju, a drugi se miješaju i stvaraju se nove osobine. Predlažem, da kao pozorni slušatelji počnemo s našim poštovanim predavačem listati zagonetnu knjigu prošlosti s neizmjernim genetskim podacima današnjeg makro svijeta u mikrosvijet i nazad. Molim sveučilišnog profesora Jurića da iz daleke prošlosti stigne u sadašnjost u ovom kratkom vremenu.Genetičko podrijetlo Hrvata

Nakon toga su podaci uvaženog predavača: temeljna genetička znanja, mnoga novija otkrića, podaci o mijenama nazivlja, te autorovim razlozima zašto je dva najstarija haplotipa pridošla u Europu Eu7 i Eu18 nazvao imenom hrvatskim, odnosno imenom baskijskim – tekli kao jedan zanimljivi niz činjenica, koje kulminiraju pri objašnjavanju što znači Genetičko rodoslovlje, i to na primjeru vlastitoga roda.

Mislim da je o predavanju posebno važno istaknuti sljedeće 4 točke, koje je autorizirao predavača prof. dr. sc. Ivan Jurić osobno.

Prikaz rezultata analiza Y-kromosoma od 188 Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine

Haplogrupe I (Eu7) ima 94 (50,00%) davatelja uzoraka, haplogrupe R1a (Eu19) 42 (22,34%) davatelja, haplogrupe R1b (Eu18) 21 (11,17%) davatelja, haplogrupe E (Eu4) 16 (8,51%) davatelja, haprogrupe J (Eu9) 10 (5,32%) davatelja, haplogrupe G (Eu201) 3 (1,6%) davatelja, haplogrupe K (Eu16) 1 (0,53%) davatelja i haplogrupe K2 (Eu15) 1 (0,53%). Haplogrupu K2 se u novije vrijeme naziva i haplogrupa T, očito po Thomasu Jeffersonu, potpisniku deklaracije o samostalnosti USA, koji je imao ovu haplogrupu.

Haplogrupe i prezimena

Na primjeru istraživanja udjela haplogrupa unutar prezimena u Velikoj Britaniji koja su proveli King i Jobling utvrđeno je da udjeli pojedinih haplogrupa značajno odstupaju od frekvencija koje su prisutne u populaciji unutar koje su prezimena analizirana.

Tako na primjer unutar prezimena Titchmarsh 97% osoba ima haplogrupu R1b, a 3% haplogrupu R1a, unutar prezimena Herrick 95% ima haplogrupu I, a 5% haplogrupu R1b. Posebno je interesantno prezime Ketley unutar kojega ima haplogrupe I 32%, haplogrupe K2 (T) 51% i haplogrupe R1b 17%. Intersantnost ovoga prezimena je u tome što je haplogrupa K2 (T) u Europi izuzetno rijetka. Kontrolna skupina, koja je sadržavala slučajno uzete uzorke, imala je R1b haplogrupe 65%, haplogrupe I 19%, a 7 haplogrupa je činilo ostatak od 16%.

Za članove našeg društva posebno interesantno je bilo definiranje pojma "Genetičko rodoslovlje"

Primjer takvog rodoslovlja prof. Jurić objasnio je na utvrđivanju haplogrupa njegovih predaka prikazanih na sljedećoj shemi.

Vidljive su haplogrupe za 7 šukundjedova, a za osmog šukundjeda Kulundžića u maticama nije nađen slijed predaka da bi se utvrdila njegova haplogrupa. Genetičkim rodoslovljem moguće je utvrditi preko kojih haplogrupa je svaki pojedinac naslijedio oko 30.000 gena. Od svakog šukundjeda nosimo 1/8 gena koje smo preko šukundjedova naslijedili. Kako Y-kromosom nosi svega 27 gena (po Bryanu Sykesu), u njemu je u stvari samo zapis od kojih smo haplogrupa preko predaka naslijedili koliko gena.

Zašto se preko Y-kromosoma može znati povijest podrijetla pojedinaca i populacija pa time i naroda prof. Jurić je objašnjavao po udžbeniku napisanom za studente Candbridge i Oxford Sveučilišta.

Na kraju predavanja dani su temeljni zaključci

  1. Preci velike većine Hrvata (oko 60%), po očinskim lozama obitavali su na povijesnom području Hrvatske još od paleolitika. Pristizali su od prije oko 35.000-te pa do 20.000-te godine. (haplogrupe: R1b, I, K2)
  2. Oko 15% Hrvata potječu, po očinskoj lozi, od neolitičkih doseljenika pridošlih pred oko 8.000 godina. (haplogrupe: E, J, G)
  3. Oko 25% Hrvata potječe, po očinskim lozama, od doseljenika iz ukrajinskih stepa koji su pristizali u tri navrata: za vrijeme mezolitika, te širenjem konjaničkih populacija prije oko 3.000 godina, kao i u doba seobe naroda pred oko 1.300 godina. (haplogrupa: R1a)
  4. Mali postotak Hrvata ima pretke po očinskim linijama i od azijatskih naroda: Huna, Avara i prvotnih Turaka. (haplogrupa: K)
  5. Sigurno je da je kroz cijelo vrijeme pristizanja Homo sapiensa sapiensa bilo i brojnih pojedinačnih doseljavanja.
  6. Varijabilnost haplogrupa unutar i između prezimena razlikuje se od varijabilnosti unutar naroda.
  7. Genetička rodoslovlja pojedinaca podudaraju se sa strukturom haplogrupa unutar naroda. To znači da je haplogrupa: I glavna genetička značajka svih Hrvata pa i onih kojih Y kromosomi ne pripadaju toj haplogrupi.

Predavač je posebno istakao da ne postoje znanstvene osnove za hipoteze kojima bi se ovi zaključci osporavali. Objašnjeno je da se pripadnikom nekog naroda – u danim povijesnim, zemljopisnim, klimatskim i kulturološkim okolnostima – postaje samo osobnom ili zajedničkom odlukom neke veće ili manje skupine ljudi. Stoga je istaknuto da je stvaranje naroda isključivo politička kategorija, jer pripadnikom neke nacije postaje se isključivo opredjeljenjem, a ne genetičkim podrijetlom. Ono nam govori samo o više desettisućljetnom prisustvu ljudi na nekom prostoru te ukazuje na njihovu autohtonost u tom području. U protivnom bi svi Europljani bili, da se našalim – na primjer: Vikinzi i/ili Vučedolci i slično!?

Genetička otkrića ne spore kretanje ljudi, pa i onog dijela prapredaka Hrvata, koji nam na današnje prostore doseliše u doba seoba naroda te vjerojatno donesoše ime hrvatsko, i to u većim ili manjim skupinama (vidi zaključak 4.3). Nesporna je i mogućnost seljenja i povrataka autohtonih stanovništava u mediteranskim prostorima, jer nisu u povijesno drevnom vremenu tu bili jedini putnici samo Kanaanci (Feničani)!

Tko su bili svi ti ljudi koji su po Kanaanu i od Inda do Kavkaza te pod Karpatima ostavili puno toponima hrvatskih korijena te grobove s prevažnim tanajskim pločama na Donu, kao i figurice iz Megida drevnog nalazišta kod Nazareta, koje i danas i etnografski i antropološki nalikuju nošnji od Boke do Like i Istre, a koji su kasnije po ravnoj šiji nazvani dinarskim tipom čovjeka, kao i oni koji su donijeli glagoljicu među Hrvate (možda obrnuto asirsko pismo), i to očito puno prije dolaska Ćirila i Metoda u naše krajeve?

Odgovor na to pitanje ostaje povjesničarima, koji se, možda, već djelomice nalazi i u "Karikama zlatnog hrvatskog lanca" koji je zacrtao Petar Sakač Krizin: Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horouvat-Harauvat-Harauvaiti-Harauvatiš te vjerojatno i Hurit. Kud veće sreće arheo-povijesnom i arheo-genetičkom istraživaču, nego kad im se istrage barem djelomice poklope te osobito ako egzaktna znanost – evolucijska genetika to ne ospori!?

Temeljem svega nema nikakvoga razloga ne koristiti genetičke spoznaje i u nastavnim programima povijesti. Uporaba utvrđenih genetičkih varijabilnosti kao novih izvora za izučavanje etnogeneza i povijesti naroda postao je svjetski proces te se niti u Hrvatskoj ne može ostati izvan njega. Moguće je da otpor unošenju genetičkih otkrića u nastavu povijesti u nas proizlazi iz straha da će genetički podaci pokazati da su politika i ideologija bile snažan čimbenik u hrvatskoj historiografiji i jezikoslovlju, a možda se pak to odbijanje može objasniti uobičajenom bojaznosti od nepoznatog. Dobar je put da bude što više poslijediplomskih studija povjesničara iz genetike, a genetičara iz povijesti! Interdisciplinarnost je budućnost povijesti, pa tako i rodoslovne znanosti koju toliko volimo!

Sastavni dio ovog osvrta je i djelić iz opširne debate u kojoj je predavač iznio niz zanimljivih odgovora, koji nas možda potiču na ponovni susret s njim!?

(Figurice iz Megida prema: Tihomir Mikulić. Otvoreni pečati. Zagreb: Kapital trade MTU. 2002: 716.)

Božidar Ručević

Diplomirani inženjer u miru od 2002. Član je Hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" od utemeljenja 2005., a rodoslovnim istraživanjem bavi se više od 20 godina. Posebno područje interesa je podrijetlo Hrvata do stoljeća VII. i znameni očevog roda Ručevića i majčinog roda Vidakovića te nekih usporednih ili slučajnih rodova kao što je temeljna crtica o rodu Bertića iz Orehovice u Hrvatskom zagorju.

Možda vam se svidi

2 komentara

  1. Božidar Ručević says:

    Razmišljajući kako da postavljaču tvrdnje o nepostojanju evolucije, postavljene poput parole u razlazu publike, i to nakon izvanrednog predavanja sveučilišnog profesora Ivana Jurića, pokušam u ovim komentarima smireno odgovoriti – naiđoh na izvanredan članak, koji uz suglasnost autora u cjelosti prenosim.
     
    SRODNICI I SUPARNICI: SUHA ZNANOST I POETIČNA VJERA
    Hrvoje Lorković

    U tijeku priprema za drugo izdanje moje zbirke ogleda Usudi i Utvare ušli su u nju neki novi ogledi, među njima i oni pod naslovom Vjera kao istina i Vjera i opačine. S vremenom su me iskazi nekih novijih autora podsjetili na neke vlastite, još neizražene poglede na vjeru. Ovdje ih iznosim u sažetu obliku.
    Već u nekim ranijim tekstovima iznio sam ideju prema kojoj je vjera duhovna djelatnost stvaralačkoga karaktera. Taj aspekt vjere rijetko je dosad dolazio do izražaja, a nije teško vidjeti zašto: ako je vjera izraz ljudskih stvaralačkih sposobnosti njezin iskonski autor nije središnja osoba o kojoj je u vjerskim iskazima riječ – Bog. Kompromisno gledište predlaže jedan od novih autora koji su se u zadnje vrijeme pojavili na horizontima teologije, Georg Baudler (ime koje, možda ne slučajno, podsjeća na ono francuskog pjesnika Baudelairea).
    Naslov Baudlerove knjige (Darwin, Einstein und Jesus, Patmos-Verlag, Düsseldorf, 2009) daje naslutiti kako autor ne samo da uspoređuje vjeru sa stajalištima znanstvenika nego mnogobrojnim primjerima pokazuje da oni sami nisu ni izdaleka onako bezbožni kao što ih se prikazuje. Baudler uvjerava čitatelja da znanost ne treba shvaćati ni prikazivati kao neprijatelja vjere već stoga što su mnogi autori teorija, onih za koje mnogi drže da su usmjerene protiv svake vjere, zapravo bili skloni religioznom rezoniranju i doživljavanju.
    Dojam da su vjera i znanost nepomirljivi protivnici stječe se osobito pri razmatranju poruka teorije evolucije. Popularna formula »čovjek je postao od majmuna« shvaća se kao bitni smisao te teorije. Ne samo zbog svoje izazovnosti, ta formula malo je međutim prikladna za primjerenu ocjenu Darwinovih ideja. Primjer ishitrena shvaćanja evolucije dao je već biskup Wilberforce, koji je, nakon jednoga Darwinova predavanja, ovoga upitao od koje mu je vrste majmuna potjecao djed. Darwinovo izlaganje ničim nije opravdavalo takva sarkazma. Pitanje je bilo očiti primjer onoga što se u filozofiji naziva »fallacy of misplaced concreteness«.
    Što je navelo biskupa da postavi onakvo pitanje? Motivi mu nisu mogli biti znanstvenoga karaktera. Bolje ih se može shvatiti ako se na sukob gleda okom estetičara. Vjerska predodžba stvaranja čovjeka iz zemlje dobro se uklapa u tradicije pjesništva: Bog se u njoj javlja kao biće obdareno sposobnostima nadljudskih kipara i čarobnjaka. U usporedbi s njima, predodžba da jedna jedina ženka neke vrste čimpanza može prirodnim putem postići isti cilj kao Božanski Tvorac djeluje groteskno. No smisao Darwinove teorije u takvoj je slici promašen: ono što je u toj teoriji bitno, evolucija, tj. postupne promjene, koje zahtijevaju ne samo vremenske raspone od tisuća naraštaja nego i mijene načina života, izostavljeno je.
    Nema sumnje: geneza je poetičnija od evolucije. Ova druga je prespora, nema u njoj pravoga »temperamenta«, pa ni onda kad je okrutna. No nije čudno ni to da suvremeni vjerski nadahnuti autori zatajuju pjesničku žicu kao moment u procesu stvaranja svijeta. U Baudlera, naprotiv, ona je vidljiva, naglašena, pa čak i pretjerana u svojoj konkretnosti. Baudler naime ne pripisuje pjesničke sposobnosti samo kreatorima vjere nego i Bogu samome. Pri tome se oslanja na iskaze filozofa. Evo nekih primjera.
    Za američkog matematičara i filozofa Alfreda Northa Whiteheada, Bog je »Pjesnik Svijeta«. On upravlja svijetom »nježno i strpljivo«. Proces stvaranja svijeta Whitehead označava engleskim izrazom lure, »mamiti«. Kao pjesnik, Bog je svijet i živa bića »izmamio« (ni iz čega). Nije to postigao zapovjednim, nego pjesničkim riječima. Zbivanje se, prema

    Whiteheadu, može shvatiti i tako da se Boga zamisli kao svemirskoga »kompozitora«. Pjesničkom riječi, stvaralačkom melodijom, On postiže da nastane bitak…. »Ta riječ… ne izražava skup predmetnih stvarnosti, nego zbivanje, iskazivanje ili odzvanjanje«. Whitehead se poziva na matematsku analizu početka svemira, prema kojoj je »taj ton… u vremenu od 10 na –35 do 10 na –32 sekunde nakon prvotnog praska proizveo naš predmetni, prvotno vrućom plazmom ispunjeni svijet«. Može li se racionalno tvrditi da postoji biće prema čijem je liku stvoren čovjek (biće koje bi stoga moralo posjedovati bar donekle slična svojstva), takvo koje bi se odlikovalo reakcijskim vremenom trilijun trilijuna puta kraćim od ljudskoga?
    Slične (ali u manjoj mjeri orijentirane prema poeziji vjere i stvaranja) iskaze o prirodnim procesima Baudler nalazi i u drugih fizičara, te spominje Einsteina i Plancka. Opširnije prikazuje i objašnjava teze o postanku i različitim oblicima prirodnih zbivanja, kakve nudi Rupert Sheldrake, biokemičar i biolog s Clare Collegea u Cambridgeu. Taj uspoređuje fotone, kako ih shvaća kvantna teorija, s kršćanskim anđelima i sličnim bićima, te u principu odobrava pristup sličan Baudlerovu.
    Ostaje dakako nejasno, čime »Božja riječ« može djelovati na jednom ustrojenu materijalnu prirodu. Ba-udle-rovi navodi iskaza starijih autora o »izmamljivanju« biti novostvorenoga, o stvaranju svijeta kao pjesničkom stvaranju, upućuju na to da Boga treba shvaćati kao umjetnika. I zaista: jedva da se može jasno pokazati kako pjesničko stvaranje, kakvo se pripisuje Bogu, nije ono koje je omogućeno ljudskom fantazijom, da je istinski pjesnik čovjek, da je čak i sam Bog djelo ljudske mašte.
    Pa ipak, interes prirodnjaka za vjerske pojmove i tumačenja ne može a da ne omekša tvrde dogmatske teze tradiranih religija i njihovih zastupnika. Veze između vjerskih pojmova i pjesničkih iskaza otvaraju vrata onima kojima je neprihvatljiv jaz između vjernika i bezvjeraca. Povezivanje vjere, pjesničke riječi i umjetničkog izraza najprirodniji je put da se otupe oštrice kojima se služe i vjerski i sekularni ideolozi.
    Religija privlači estetski oblikovanim sustavom tradiranih uvjerenja, ona se vjerniku sviđa, no on je uzima ozbiljno – zbog njezine istinitosti. Što tu može biti istinito, isto kao i sama stvarnost? To da je netko morao stvoriti svijet, da ga je taj netko morao pokrenuti – proizvesti »Big Bang«? S takvim moćima, kako je mogao biti čovjeku slično biće? Ipak, vjeruje se, pa i dokazuje, da je tako.
    Time stižemo do središnjeg problema svake religije: do pitanja o značenju dokaza za sve ono u što vjernik vjeruje. Zašto bi onaj koji vjeruje u Boga morao raspolagati bilo kakvim dokazima? Dokazivanje ima smisla samo onda kad je ono što se želi učiniti prihvatljivim neki znanstveni iskaz, znanstveni u najširem smislu. Vjernik je vjernik upravo po tome što vjeruje bez znanstvenih dokaza. Svaki pokušaj dokazivanja vjerske istinitosti stoji izvan domašaja provjeravanja, pa je stoga svaki borbeni ateizam sličan onomu što Englezi nazivaju izrazom flogging a dead horse. Drugim riječima, onaj koji vjeruje imun je (ili bi to barem trebao biti) prema argumentima bezvjeraca. Argumentiranjem za ili protiv neke vjere (ili religije uopće) prelaze se granice vjere, ali se time još ne stupa na područje znanosti.
    Ako vjera nije dokaziva, što joj daje snagu? Daje joj je dojmljivost, sposobnost vjere da ljude impresionira i motivira. Uvjerenja, takva koja se temelje na dokazima, znanstvenoga su karaktera, ne vjerskoga. Neka nova teorijska koncepcija može izazvati emocionalne reakcije neupućenih, no otpor s vremenom slabi, nova teorija postaje prihvatljiva.
    Primjer je takva razvoja sudbina Darwinove teorije evolucije. Da je ta teorija bila ograničena samo na neke vrste biljaka (recimo paprati), utjecaj bi joj bio malen. Darwinove ideje bile su međutim primjenjive na sve vrste biljaka i životinja uključujući čovjeka. Vjerski pogledi na prirodne pojave nisu, naprotiv, počivali ni na pomnim promatranjima, ni na zamašitim predodžbama o srodničkim vezama između svega živoga. Došlo je stoga do teških nesporazuma. Ne čini se da su oni dosad bili jasno shvaćeni i razrađeni.
    Da bi se to postiglo, treba obratiti pozornost na slike kako ih sukobljeni partneri (vjernici i evolucionistički biolozi) stvaraju o svojim protivnicima. Za konvencionalna vjernika, biolog je krivovjernik koji je obuzet izvjesnim perverznim idejama, pa ih pokušava opravdati prividno znanstvenim argumentima. Dugotrajno pomno istraživanje, usporedba, deduktivno i induktivno zaključivanje znanstvenika – vjernik o svemu tome ne želi čuti, evolucionist je za njega nastrano-izazovni fantast, pa i više, on je vjernik ludosti. No ni vjernik, kako ga biolog vidi, ne prolazi bolje: on je štovatelj naopake znanosti, ne zato što bi u nešto vjerovao, nego naprosto zato što ne zna misliti.
    Nije čudno da Darwinova koncepcija nije bila prihvatljiva duhovnicima. Ali »tiha voda brijeg dere«: anglikanski biskupi odlučili su, prigodom proslave 200. godišnjice Darwinova rođenja, ispričati se autoru teorije evolucije zbog neshvaćanja pravoga smisla njegove teorije. Uvidjeli su da više ne mogu od znanstvenika zahtijevati prihvaćanje tradicionalnih predodžaba o stvaranju čovjeka iz gline. No te starije predodžbe ne će – unatoč retrakciji biskupa – izgubiti svoj utjecaj. Ono što im osigurava trajnost nije međutim znanstvena istinitost, nego privlačnost nadahnjive pjesničke slike. Nije samo kipar onaj koji blagim pritiskom palca postiže da glinena glava »oživi«, da »progovori«. Istom metodom Bog je stvorio čovjeka – pred tom slikom blijedi svaka teorija.

    (Hrvatska revija, Broj 3, Godište IX. Globalni pogled. Zagreb: Matica Hrvatska. 2009: 65-67.)
                                                                 Sapienti sat!           predak   

  2. Uobičajilo se i meni i zamolbom nekih drugih autora da sve natuknice čitatelja/slušatelja o nekoj crtici (i)li predavanju budu objedinjene uz poneka štiva na našem rodoslovnom web-sjedištu. Do sada to činih, jer ih je bilo vrijedno zabilježiti, ali više neću – te molim sve poštovane rodoslovke i rodoslovce, kao i druge namjernike da u buduće svoje stavove i mišljenja osobno zapišu u ovaj prostor za komentare!
    Poštovani gospodine Juriću, osjećam ugodnu dužnost da Vam još jednom srdačno zahvalim na Vašem večerašnjem predavanju. Moram reći da ste nadmašili sva naša očekivanja iako Vas, rekao bih, jedan dio auditorija nije mogao u svemu pratiti – na primjer, kada ste podsjetili da je nacija politička kategorija, a ne biološka zajednica. Nadamo se da ćemo još nekada imati prilike za susret s Vama. (Mladen Paver, novinar, 26.11.2009.)
    Primio, pročitao, nemam zamjerki. Pohvalio bih, i to: – hrabrost se je javiti osvrtom na ovu za prosječnog čitatelja ipak zamršenu problematiku; – dobra je usporedba dvije terminologije za haplotipove; – pogođene su ilustrativne i bitne točke predavanja; – ne zaostaju niti zaključak i originalana preporuka na kraju. (Ljudevit Meze, dipl. inž. 4.12.2009.)
    Vrlo zanimljiv članak ste napisali i dodatno pojasnili što se imalo prilike na predavanju čuti. Još je zanimljivije Vaše razmišljanje o istraživanju toga područja na našim učilištima. Za ponadati se je da se netko od mladih sveučilišnih novaka osjeti ponukanim prionuti i takvom poslu. (mr.sc,Darko Lacković, prof., 5.12.2009.)

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.