Predavanje: Genetičko podrijetlo Hrvata

U četvrtak, 26. studenog 2009. godine u 18 sati u maloj dvorani Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 (u blizini Botaničkog vrta) prof. dr. sc. Ivan Jurić održat će predavanje na temu "Genetičko podrijetlo Hrvata".

Dosadašnja istraživanja genetičkog podrijetla i rezultati genetičkih analiza omogućuju tumačenje genetičkog podrijetla Hrvata. Postoji samo nekoliko radova koji među analizama haplotipova na Y kromosomu sadrže i analize uzoraka iz Hrvatske.

Kod ovakvih istraživanja nezaobilazno je proučavanje i znanstvenih radova koji se bave drugim narodima i područjima, jer omogućavaju razumijevanje geografskih ishodišta pojedinih haplotipova, njihovog razmještaja na Zemlji i širenja.

Prof. dr. sc. Ivan Jurić rođen je u Starim Mikanovcima 1940. godine. Redoviti je profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je više od stotinu znanstvenih radova te napisao brojne članke za Opću te Hrvatsku enciklopediju. Sudjelovao je u organizaciji pedesetak znanstvenih skupova. Njegova aktivnost na osnivanju dvaju novih predmeta, Povijest poljoprivrede i Populacijska genetika, najuže je vezana uz tematiku knjige Genetičko podrijetlo Hrvata. Istraživao je početke poljoprivrede na tlu Hrvatske te matematička znanja Vučedolaca. Član je Komisije za genetiku FEZ-a (Europske federacije za zootehniku). Živi u Zagrebu i na otoku Pagu.

Više informacija:

Gordan Gledec

Istraživanjem rodoslovlja bavi se od 1999. godine. Uglavnom istražuje prezimena svojih predaka: Gledec (Poljanica Bistrička, Zagreb) i Hitrec (Martinci, Zlatar, Zlatar-Bistrica). U svom obiteljskom grmu ima preko 2400 pojedinaca. Zaposlen je kao profesor na Zavodu za primijenjeno računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

1 komentar

  1. Pozdrav svima!
     
    Želio bih obavijestiti da na Forumu Nevest-Cera.net  (http://www.nevest-cera.net )je vođena (za sada se malo uspavala, ali će nadamo se oživjeti) interesantna rasprava o povijesti i genetici Hrvata („Zmijari i Ovčari).
    Uz, lijepe pozdrave, donosim dolje ulomak iz te rasparve:
     
    ****
    Bože, kaže se „povijest pišu pobjednici“. Koliko je znam hrvatski narod je konačno svoj na svome, pa sada ne možemo kukati i jadikovati da nam drugi pišu povijest. Mali smo narod, sa ograničenim materijalnim i ljudskim potencijalima. Pogledaj tu Pohlovu knjigu o Avarima. Mislim da je malo koja popularna knjiga pružila tako opsežnu sliku vremena od V. do IX. stoljeća. Ali nađi ti sada nekoga tko će je prevesti sa njemačkoga na hrvatski. Teško, jer je tržište malo, pa se ne isplati. Eto, to ti je veliki nedostatak za sve male narode i kulture.
     
    Inače je u Pohlovoj knjizi dobro pokriveno pitanje Slavena te etnogeneza Hrvata, Srba i Bugara. Obećao sam ti da ću ovdje (makar anegdotski) donijeti kratki rezime kad uhvatim vremena. Kod Mužića je problem da on negira postojanje Ilira (po njemu su to „Praslaveni“ ili tako nešto) – i mislim da će teško sa tom hipotezom naići na šire prihvaćanje. Ali njegove studije (mada pomalo preopširne i mjestimično teško razumljive) su dobar materijal za čitanje, tim više sto se Mužić koristi sa originalnim povijesnim izvorima (koji uključuju znanje više jezika).
     
    A sada malo o Hrvatima i Slavenima i njihovim seobama. Ne zaboravi da u populaciji Hrvata ima 20-30% muškaraca sa Eu19 Y-haplotipom („slavenski“). A to, priznat ćeš – nije malo. U rimskoj pokrajini Dalmaciji (današnja Hrvatska južno od Save, BiH i Crna Gora) ih vjerojatno nije ni bilo do dolaska Ostrogota, Avara i njihovih podanika/saveznika Slavena. Isto kao što nije bilo ni krvne grupe B u populaciji sve do X. stoljeća (došla iz Azije!). To znači da se nešto događalo za vrijeme „seobe naroda". Pa gotovo trećina predaka današnjih Hrvata je „došla“ u to vrijeme!
     
    I sada je pitanje dali se to dogodilo u skladu sa onom romantičkom predstavom kako su petorica braće i dvije sestre (Tuga i Buga) jašući na konjima za sobom dovukli čitav narod tu – u jednom „cugu“. Možeš li zamisliti kakav bi to bio logistički pothvat? A što se desilo sa starosjediocima? Nije vraga da ih je sve kuga pokosila, ili svi listom izginuli u pljačkaškim pohodima Gota, Huna, Avara i Slavena? Ili u službi Rimske vojske i države (gdje su osobito bili cijenjeni kao ratnici-konjanici) promjenili adresu stanovanja? Ili jednostvano isčezli?
     
    Za sada samo ovo: Hrvati su u sedmom stoljeću činili jednu ratničku skupinu – vjerojatno konjičku elitu koja je služila pod Avarima i u pogodnom trenutku se osamostalila i stavila druge pod vlastiti jaram. Dakle pojam „hrvat“ sedmom stoljeću označava socijalnu grupu – mali broj ljudi koji gospodare zemljom na kojoj njihovi podanici za njih rade tj. plaćaju im tribut. Kasnije, negdje u IX. stoljeću završava se proces pretvorbe Hrvata iz socijalne grupe (vladajući sloj) u narod (etnos), i to je ta čuvena entnogeneza Hrvata.
     
    Svi potomci toga vladajućeg sloja su bili vlasnici zemlje – a zvali su se „didići“ – starosjedioci (koji su ostali bez zemlje) su bili Vlasi tj. romansko-ilirsko stanovništvo te stanovnici dalmatinskih gradova. Tu valja ubroiiti i (polako)pridošle Slavene koji su čak i svoj jezik nametnuli starosjedilačkoj većini! Sve do dolaska Turaka u Zagoru (XVI. stoljeće) znalo se točno u svakom selu koje porodice su starinom didići. Na žalost, u vrijeme i nakon turske okupacije je došlo do užasnog (dotad nevidjenog) meteža, tj. pljačke, razaranja, progona i ubijanja te mješanja stanovništva pa su tradicije i kolektivno sjećanje nestale u „bespućima povijesne zbiljnosti“.
     
    Ideja hrvatstva kao etnosa se nakom turske katastrofe premjestila na sjever skupa sa banskom Hrvatskom (Knin -> Cetingrad -> Bihać -> Zagreb) i tu nastavila tinjati sve do narodnog Preporoda kada se ponovo vraća u Dalmaciju. Tada su vrli ljudi poput Ante Konstantina Matasa udahnuli novi život tisućugodišnjem hrvatstvu – upravo tu gdje je i nastalo – u našoj Zagori.
     
    Zaključak je ovakav: djecu treba učiti u školi da je hrvatski narod baštinik drevnih tradicija i kulture ovoga prostora (npr.danilska, vučedolska) ali isto tako i rimskog Carstva (npr. Dioklecijan je bio „naš čovjek“ – romanizirani Ilir) i Bizanta te kasnije Gota (germanski element) i Slavena. U vrijeme „seobe naroda“ više su se kretale razne ratničke skupine iz jednog područja u drugo i pri tome pokoravle starosjedioce. Kretanja naroda (npr. pojava Slavena na povijesnoj pozornici) se odigravalo puno sporije i obično bi završavalo mješanjem došljaka i starosjedilaca – kako je to oduvijek bilo na prostorima gdje obitava hrvatski narod. To i objašnjava takvu jednistvenu genetičku strukturu Hrvata.
    Mi smo oduvjek bili tu. To je naša zemlja – i tako će i ostati.

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.