Splićani – obitelji i prezimena, Slobodna Dalmacija
Ovaj članak objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji, 9. svibnja 2008. godine.
Kuzmanićev libar splitskog ponosa i slave
Autor: Ivana Dujmović
Potraga za imenom među 368 splitskih obitelji u zemljišniku iz 1832. kod brojne publike je potaknula sjećanja, ali i pitanja o gubitku splitskoga identiteta
Nekoliko stotina Splićana, “fetivih” i onih koji su pažljivo prelazili od korice do korice ne bi li među 368 nabrojenih splitskih obitelji sa 5560 članova iz gradskog zemljišnika 1832. godine pronašli i vlastito prezime, nije propustilo predstavljanje knjige kakvu u Hrvata zasad ima jedino Split – “Splićani – obitelji i prezimena” Marija Nepe Kuzmanića. Nije trebalo dugo da među starim splitskim rodovima 88-godišnja Jasna Radmilović-Radić ugleda i vlastiti: u knjizi se opisuje vjenčanje njezine majke.
– Radmilovići se u dokumentima prvi put spominju u 15. stoljeću, bili su varoški obrtnici, ali kasnije otkrivaju crtu za umjetnost. Tako su se u obitelji, uz slikare i glazbenike, proslavili i moja teta Marica Radmilović, koja je igrala u ‘Spli’skom akvarelu’ i ‘Maloj Floramye’ te kipar Željko Radmilović, čiji su radovi postavljeni na više mjesta u Splitu. Iako se kaže da Splićani uvik ostaju Splićani, grad nema više onaj isti duh. Evo, pogledajte samo Rivu, ona je prošla najgore – sa sjetom će stara gospođa.
Od Kozjaka do Mosora
Da je Split danas metropola “koz-mosa” (od Kozjaka do Mosora), kao što je to u razgovoru za Hrvatski radio prije svoje smrti izrekao slavni splitski kazališni kritičar Anatolij Kudrjavcev, reći će Splićanka Ada Manola-Dragičević. A sve je, po njezinu mišljenju, krenulo krivo 40-ih godina, kada su počela i prva značajnija doseljavanja u Split.
– Zašto smo se u ovolikom broju okupili ovdi? Jer se gubi Split! Njime su prevladali doseljenici koji se ne mogu uklopiti te, umjesto da prihvate splitske, nameću vlastite običaje – mišljenja je Ada Manola-Dragičević.
“Vlaji” ne smetaju ni 79-godišnjem Ivi Ivaniševiću, koji za Imoćane tvrdi da su bili prvi trgovci zemljom u Splitu. A da su upravo od njegove loze potekli jedni od najslavnijih hrvatskih sportaša, košarkaš Toni Kukoč kao i tenisač Goran Ivanišević, Splićanin se nije propustio pohvaliti.
– Kao i ostalih 350 obitelji, i moja se prije četiri stoljeća u bijegu od Turaka iz Poljičke republike preselila u Split. Tad je još nosila ime Kukoč-Ivanišević, a poslije se ta ista obitelj raščlanila u dvije – objasnio nam je Ivanišević. Mario Nepo Kuzmanić ispričao je da se Jelaske u dokumentima spominju tek u 18. stoljeću, iako to ne znači da se tek tada doseljavaju u Split, a prezime je zapravo nastalo jednako kao i Pavaca, cijepanjem roda Alujević-Drelje.
Zemlju za pulentu
I braća Jelaska zasjela su u prvi red za Splićane važnog događaja.
– Uz knjigu idu i sentimentalnosti zbog fatalnoga gubitka identiteta ovoga grada, u kojem se betonizacijom uništavaju karakteristični gradski ambijenti. Splitski se govor uspio otrgnuti dogovorenom književnom jeziku. Ono što je preostalo od starih običaja uglavnom je vezano uz obilježavanje crkvenih blagdana – smatra 82-godišnji Ante Jelaska, poznati splitski kazališni redatelj i najstariji od šestero svoje još živuće braće i sestara koje su njihovi roditelji za vrijeme II. svjetskog rata prehranili upravo prodajući česticu po česticu zemlje upisane u gradski zemljišnik.
– Majka je prodala čak i vlastitu vjenčanu veru, kako bi za nas kupila pulentu – dodaje njegov godinu dana mlađi brat, Pjero Jelaska.
Bože, čuvaj Nepu
Nakon što su govori akademika Nenada Cambija, novinara Ivice Ivaniševića i urednika Marina Kuzmića, pa i samog autora o plodu dugogodišnjeg istraživanja splitskog rodoslovlja došli kraju, publika se nije utišala.
"Da ga nima, tribalo bi ga izmislit”, “Dao nam je korijenje, bogatstvo duše”, “Neka ga zdravlje posluži da i čitava Dalmacija dobije ovakvu knjigu”…, samo su neke od hvala upućenih Mariju Nepi Kuzmaniću.
Odlično, ovakvim prilozima izlazimo iz “začaranog” zagrebačkog (ili nešto proširenog) kruga tema. Bilo bi vrlo lijepo da nam svoje priloge ovakve vrste prirede članovi HRD “Pavao Ritter Vitezović” kao što su dr. Mladen Andreis, mr.sc. Edo Marlić i prof. Miroslav Čaić, uvaženi Bartol Orišak pa prijatelji Društva – dr. Pavao Maček, dr. Stjepan Razum i brojni drugi koji nam imaju što vrijednoga dati.
O šjor Nepi sam čuo sve najbolje i čestitke za njegov rad. Interesira me kako doći do šjor Nepe i kako saznati sve o prezimenu Krstulović sa Manuša iz Splita. Žao mi je što mi je djed Krstulović umro prije 17 godina i nisam uspio dokučiti sve o prezimenu.
Nevjerovatno je koliko će se još puta braća”pisci povijesti”još predomisliti o podrijetlu prezimena JELASKA za kojega su jednom napisali da se prvi put spominju 1418.godine u splitskim starim crkvenim knjigama upisani već onda kao satri splićani!
Neka nama nas! 😀
lijepo je znati podrijetlo i korijen svog prezimena!!!
S nepresušnom željom za saznanjem što više podataka o svom prezimenu, vesli me svaka učinjena studija.
Adio Vam!
Jelaske su Pavazza Italijani mijenjano je u Jelaska
u splitu i okolici ima dosta prezimena kao Vidović, Vidan, Vidas kao i jo neke kombinacije. Moje je djevojačko prezime Vida kao i književnika Viktora Vide. Znam da se ovo przime rijetko danas čuje i da ima veze sa područjem uz Boku Kotorsku – Perast. Znate li nešto više o podrijetlu -hvala.
Spoštovani šjor Nepo,
Šalje Vam
strana 2 od 2
SPLIT U ZEMLJIŠNIKU IZ 1832. GODINE 62
Radmani od Muća do Trsta
Radice su najprije bili Radičići iz sela Dubrava u Poljicima. Od konca 18. stoljeća vraćaju poljičko-plemićku kombinaciju Radičić-Radica te počinju upotrebljavati ovo posljednje prezime. Prezime Radić se izvodi od narodnog imena Rade (Rado) i jedno je od najraširenijih u Hrvatskoj (u Splitu od 16. stoljeća). I Radinovići su Poljičani i najprije se zovu Radilović; Radišići koriste nadimak Bodul, a dr. Ante i dr. Josip Radman, po starini iz Muća, kao autonomaši igraju značajnu ulogu u političkom životu Splita (dio obitelji seli se u Trst, a dio u Omiš gdje ima velike posjede, Radmanove mlinice)
Piše Nepo KUZMANIĆ
Radica
Obitelj Radičić-Radica pripada, prema katalogu iz 1799. godine, poljičkom plemstvu (očito vrlo brojnom), čime je istodobno određeno mjesto njihova doseljavanja u Split. Iz popisa stanovništva splitske nadbiskupije iz 1725. godine doznajemo da su Radičići iz sela Dubrava u Poljicima. U splitskim se maticama prvi put javljaju 1615. godine pod prezimenom Radičić, pod kojim se kontinuirano javljaju do kraja 18. stoljeća. Tada je vjerojatno u obitelji obnovljeno saznanje o poljičko-plemićkoj kombinaciji Radičić-Radica te počinju upotrebljavati ovo posljednje prezime.
Tako na primjer 1787. godine bilježimo smrt Ivana (starog dvije godine), sina Ante, da bi zatim prilikom smrti njegove djece Marina i Dujke (1790. i 1791.) bilo korišteno prezime Radica. Obitelj koja je od svoga dolaska u Split nastanjena u Velom Varošu, seli se na Dobri, gdje pod prezimenom Radica 1794. i 1798. godine bilježimo vjenčanja Ivana i Pavla, sinova Frane Radičića sa Šimicom Božulić-Nade, odnosno Katom Cotić.
Godine 1832. u Splitu živi dvadeset članova obitelji, pretežno težačke orijentacije. Iznimku čini drvodjelac Mate Radica koji je 1818. oženio Mariju Lalise. Radice posjeduju 4505 m2 zemlje na Dračevcu i Velom Varošu, dok kao koloni obrađuju 49.963 m2 na području Smrdečca, Rogača, Karepovca, Sućidra, Duja, Pijata, Kopilice, Kmana i Kašjuna, uživajući prosječan prihod po glavi sa 1891 m2, što je s obzirom na strukturu obitelji nešto ispod prosjeka.
Radić
Prezime Radić, koje se izvodi od narodnog imena Rade (Rado), nesumnjivo spada među najraširenija u Hrvatskoj. U Splitu se javlja od 16. stoljeća, a kontinuitet ostvaruju potomci majstora (meštra) Marka iz Zagore i njegove žene Franke koji se prvi put spominju 1758. godine prilikom krštenja Blaža, njihova sina. Kontinuitet obitelji nastavlja njihov unuk kovač Petar, sin Andrije i Vice Didoš, koji je 1837. u dobi od 48 godina oženio Katu Šore. Njihov sin Vicko je kovač kao i otac, dok je unuk Nikola, koji je 1901 oženio Anu Bagat, mehaničar.
Godine 1832. na Dobrome žive četiri člana obitelji, koji posjeduju 3946 m2 zemlje na Dračevcu i Dobrom, od čega im 3718 m2 obrađuju kao koloni Rogulji iz Mravinaca. Kao koloni obrađuju 2539 m2 na Gripama, dok su 2932 m2 kolonatskog prava u Kopilici prodali obitelji Reić. Kovačka obitelj uživa prosječan prihod sa 790 m2. Valja napomenuti da se u drugoj polovici 19. stoljeća pojavljuju Radići s Klisa, a početkom 20. iz Sućurja i Pučišća.
Radinović
Izvorno prezime ove poljičke obitelji koja se u Split prvi put doselila nakon Kandijskog rata (1645.—1669.) glasi Radilović, pri čemu se nadimak Tangar javlja gotovo od ulaska u grad. U 19. stoljeću oni će (možda uz pomoć svećenika) prezime radi lakšeg izgovora pretvoriti u Radinović.
Godine 1832. na Dobrom i Manušu živi 11 članova obitelji, kod koje uz zlatara, postolara i brijača nalazimo i jednog težaka. Premda se težak Petar dva puta ženio, od njegove brojne djece preživjet će samo kći Marija, koja se 1871. udala za tkalca Lovru Gazdića. Radinovići kao koloni obrađuju 24.625 m2 na području Za Kilom, Mejaša, Duja, Bola, Luke i Manuša uživajući prosječan prihod po glavi sa 1492 m2, što za pretežno obrtničku obitelj i nije loše. Dodat ću na kraju da posljednji Radinović (sin pokojnog Igora Radinovića i nećak Vojka Mirkovića), rođen 1950., sa svojom obitelji živi u Italiji.
Radišić-Bodul
Ta se obitelj pojavljuje u Splitu vjenčanjem Mate Radišića i Lucije Senjanović 1708. godine. Na temelju Matine smrti (1752. u dobi od 75 godine), te činjenice da mu se ni tada ni prilikom vjenčanja ne bilježi provijenca, može se pretpostaviti da je on nezakoniti sin Bose Blažević, kršten 1677. godine.
Radišići s nadimkom Bodul nastanjeni su u Velom Varošu, a 1832. u Splitu živi osam članova obitelji među kojima nalazimo državnog činovnika i mesare. Mesarska obitelj izumire u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, dok je posljednji član obitelji učiteljica Marija Radišić, kći činovnika Tome i krojačice Matije Kovačić, koja umire 1905. u dobi od 76 godina. Godine 1832. kao koloni obrađuju 4211 m2 na Kmanu, od čega imaju samo simboličan prihod.
Radman
Ante Radman iz Muća oženio je 1786. godine Dominu Harašić iz Mirca na Braču. To je prvi zapis ove obitelji u splitskim maticama. Njhov sin Nikola, tituliran kao gospodin, oženio se u Trstu prije 1815. građankom Anom Müller. Nikolini sinovi, dr. Ante, profesor, i dr. Josip, odvjetnik, članovi autonomaške stranke, igrali su značajnu ulogu u političkom životu Splita. Ante je 1861. i 1870. biran u Dalmatinski sabor kao predstavnik Splita, dok je Josip 1849. i 1869. bio prisjednik općinskog vijeća. Zanimljivo je da su obojica umrla istog dana 1893. godine.
Dok Ante nije bio oženjen, Josip se kao udovac ženi udovicom Katom Pešnjardo 1851. Njihov brat, posjednik Petar, oženio se krojačicom Lugijom Kamber, a njihov sin Nikola, činovnik, oženio je 1883. Elenu Villenik. Ovaj brački par, sa sinom Vinkom (rođen 1886.), seli se u Trst, u kojem i danas žive Radmani. Drugi Petrov sin Frane, zajedno s ocem i majkom, seli se u Omiš gdje je obitelj imala velike posjede (Radmanove mlinice).
Godine 1832. u Splitu živi pet članova obitelji koji posjeduju 15.348 m2 zemlje na području Mertojaka, Brda i Brodarice, koju im obrađuju koloni.
(nastavlja se)
Zanima me porijeklo prezime Božulić, kada su došli u Split, od kuda, kada se prvi put spominju,…?
Rodio san se u Splitu 1951 i tamo živio do 1975.
Sada živim u Ljubljani.
Lp,
Mladen
mobi:00386/31/306 215
Poštovani, moj djed Bone Lisičić kao i njegova dva brata doselili su u Dubrovnik u periodu između dva svetska rata iz Splita. Možete li mi nešto napisati o korijenima obitelji u Splitu. Sa štovanjem, Andrej
Bozulic je prezime sa Dugog Otoka. Ne znam kada su stigli tamo. Otprilike prije 500 godina.
Božilući su došli na Dugi otok 1573. godine u selo Savar. ( zapisi akademika pok. Finka).
Lp,
Mladen
Alen Krstulović molim te da mi se javiš u svezi prezimena Krstulović sa Manuša, naime posjedujem neke informacije odnosno jedno rodoslovlje od Krstulovića sa Manuša i u kontaktu sam sa osobom koja ima poveznicu sa Krstulovićima sa Manuša, koje bi ti mogle biti od pomoći, na moj mail: ozren.culic@gmail.com
Skype: ozrenst
Mob. 092 304 71 40
s obzirom da je moj pok. dida Vinko Čulić Vickota Žava bio oženjen sa Terezom Krstulović-Jelić Opara Kalafango sa babine strane daleko seže loza odnosno ogranak Krstulović-Jelić do Ivana Krstulovića iz Poljica koji je oženio Jelu Pupačić 1677. Njezin otac moj pradjed je Josip Krstulović-Jelić Opara Kalafango (od Tri bora kod Sv. Mande) je oženio moju prabaku Oršulu Barić.1887.
OBITELJI KOJE SU USELILE OD 1848 DO 1870. GODINE, OD KOJIH VEĆINA IMA POTOMKE DO DANAŠNJEG DANA
ODAKLE JELIĆI
Jelići su ogranak obitelji Krstulović. Kada su se u 17. stoljeću oženila dvojica Ivana Krstulovića, svećenici su radi razlikovanja njihovih sinova (oba su bila Pavle) jednoga po majci pisali kao Pavla Katina, a drugog, također po majci, kao Pavla Jelina. Poslije se sin Pavla Jelina, Josip pisao Krstulović-Jelić, a zatim potomci samo Jelić.
Već smo prije iznijeli podatak prema kojemu su Jelići ogranak rodu Krstulović, ali nismo ulazili u detalj¬nije obrazloženje. Analizu koju smo proveli u međuvremenu daje potpuno tumačenje nastanka prezimena. Uz punu afirmaciju kontinuiteta. Godine 1677. bilježimo vjenčanje Ivana Krstulovića i Jele Pupačić, a 1679. drugog Ivana i Kate Vlašić. Oba para imaju sinove s imenom Pavao. U težnji za razlikovanjem osoba istog imena i prezimena, te istog imenu oca, svećenici jednog pišu kao Pavla Katinoga. u drugog kao PavIa Jelinoga. Pavao Jelin se 1718. ženi Franinom Aržić, a njegov sin Josip, prilikom krštenja kćeri Franine Jele 1768. godine, prvi put ima prezime Krstulović-Jelić.
Očito je, dakle, da Jelići-Krstulovići duguju svoje prezime Jeli Pupaćić, kćeri Marka Pupačića i Kate Mihanovića iz Poljica, koja se 1677 udala za Ivana Krstulovića. Jelići dodaju poljičko podrijetlo svoje pramajke, čijem imenu duguju svoje prezime.
Kontinuitet ostvaruju potomci Josipovog sina Ante, rođenog 1777., koji se 1800. oženio Matijom Ajduković-Božji Iz Velog Varoša. Prvi Antin sin mesar Josip, ženi se 1821. Đovanom Viđak. Josipov sin Marin mesar, ženi se 1848. Bartulom Bonačić, a Marinov sin Josip također mesar, 1887. Oršulom Barić.
U popisu iz 1925. nalazimo Stjepana Jelića pok. Josipa, privatnog činovnika. Drugi sin Ante i Matije Ajdukovič, mesar Lovre, ženi se 1828. Marijom Lete, a njihov sin mesar Ante, 1864. godine Marijetom Emer. Antini sinovi, mesari Ante i Marin, žene se 1895. Mandom Zokić, poslužnicom iz Pasićine kod Metkovića, odnosno 1891. Bartulom Mitrović. Treći sin, kovač Špiro, oženio je 1896. godine krojačicu Mariju Rosandić. Mesara Marina i kovača Špira nalazimo u popisu te 1925 godine. Treći sin Ante i Marije Ajduković, mesar Mate, rođen 1810. ženi se 1853. Dujkom Borčič. Njihov sin An¬te oženio se u Milni Marom Krešić-Bonačič, a njihov sin drvodjelac Duje. kojega nalazi¬mo u popisu 1925. godine, ženi se 1908. Lukrom Marinković iz Komiže, a nakon njezino smrti udovicom Marijom Palaversa iz Žrnovnice 1918. godine.
U devetnaestom stoljeću nalazimo u Splitu omiške plemiće Jelić-Dražoević, od kojih spominjemo Jurja, profesora Realke. oženjenog u Splitu 1869. Rosalijom Frank rođenom u Korčuli. Treba međutim reći da ni omiški ni vranjički Jelići ne ostvaruju kontinuitet u Splitu.
Godine 1948. u Splitu živi 32 člana obitelji Jelić, od kojih neki ne pripadaju staroj splitskoj obitelji.
Izvor:
Slobodna Dalmacija, 25.05.1995.
Feljton:
SPLITSKE OBITELJI 1848-1870.
Pišu: Bruno i Nepo KUZMANIĆ
sve gore navedeno provjereno je u matičnim knjigama splitskih župa (m.jelić)