Od rodoslovne baštine do reforme školstva
Na medijskom tržištu kolumni i komentara iznjedrilo se sveznadarstvo o svemu i svačemu te se je i moja malenkost odvažila tom i takvom tržištu ponuditi crticu : “Od rodoslovne baštine Vidakovića do reforme školstva u nas”, koju ipak smatram osobito važnom.
Zbog obiteljske tradicije zasigurno o tome mogu nešto reći, jer su mi kroz puno desetljeća unazad u skoro svim prezimenima, koja se rodoslovno nahode s majčine strane – predci bili prosvjetari!
Na slici (Slavonski Brod 1927.) – stoje od lijeva na desno kćeri : Julijana (Ljubica) Ručević (1912.-1993.) i Slavica Jerković (1914.-2009.) rođene Vidaković, a sjede roditelji : Milislava Vidaković r. Vincetić (1890.-1975.) i Božidar Vidaković (1888.-1970.). Kroz život svi bili su učitelji s karijerom od Slavonskoga Broda i njegova okružja do Zagreba, kao i mnogi njihovi predci.
Sama tvorba prezimena Vidaković ide od svetačkog imena VID, pa VIDAK i konačno VIDAKOVIĆ, a prema akademiku Petru Šimunoviću prvi put se nahode u XIII. stoljeću u selu Kotlenice kod Dugopolja u Zamosorju. Prezime se s obzirom na zabilježene godine i područja zaustavljana u logičnom selidbenom nizu bilježi do danas u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Baranji i Bačkoj, i to u najvećoj brojnosti. No, postoji i njihova nešto manja grana kroz Bosnu te Crnu Goru i šire, i to u nešto manjoj brojnosti, a koje nailazimo ne samo u katoličkoj vjeroispovijedi. Za rod Vidakovića koji se ovdje navodi u dugim putima Hrvatskom zapisana je točka dužeg zadržavanja u okružju gradova Novi i Zrin zbog kojih je u ratovima s Osmanlijama njihov hrabri zapovjednik Mihovil Vidaković po kralju Leopoldu 1694. bio nagrađen plemstvom, koje je 11. studenoga iste godine potvrđeno i u Hrvatskom saboru. Po njegovim željama Vidakovići u poraću kreću spomenutom istočnom rutom. U danas pribrodskom selu Zadubravlju grade svoje kuće u blizini jednog do danas nestaloga mlina na potoku Brezni oko 1700-te. Već u tom stoljeću popisani su u župi Vrhovine kao glavari obitelji : Martin, Matija, Stipo i Đuro, prezimena Vidaković.
Ovom crticom potvrđuje se životno stanje jedne obitelji od njihovih sljednika u široj sredini prošloga stoljeća, i to kroz lik Božidara Vidakovića i moguću potku tadašnje učiteljske naobrazbe, domoljublja i ponosa. U svom okružju osim učiteljstva on je bio, uvjetno rečeno, i : babica, liječnik, veterinar, agronom, graditelj te svirač na harmoniju u crkvi i pučki tribun. Nakon njegovih predavanja selo je nabavljalo trijere za selekciju žitnoga sjemena i što sve ne? Na prisile da se mora glasovati za Jeftića, a ne Mačeka objašnjavao je da je za selo bitna stranka Hrvatska seljačka stranka i po izborima odmah biva po kazni premješten na Sandžak (dijeleći sudbinu mnogih hrvatskih prosvjetara) te je tek dolaskom Banovine Hrvatske vraćen u rodni hrvatski kraj. U domovini, Europi i Svijetu u okvirima ondašnjih znanja nije mu promakla niti jedna bitna važnost koju ne bi utuvio u mlade glave svojih odgovornosti, i to u pretrpanim razredima. Ti i takvi bili su tadašnji učitelji, koji su i u teškim vremenima svoj položaj i ponos održavali na štovanoj razini. Unatoč svemu bio je 1945. po beogradskim nalozima predviđen za ubojstvo te pozvan na noćni sastanak jedne mrkle noći kad je uz ugašena svjetla trebao biti izboden od petorice seoskoga ološa. Jednom od njih proradila je savjest, pa ga izgurao na put u mrak. Događaj se srećom više nije ponovio. Ne zaboravilo se, ali usporedilo se! U današnjoj učiteljskoj bahatosti čak i kad su štrajkom postigli više nego što su prvotno tražili, produžavali su obustave rada, a učenici im često ne znaju ni što su, ni gdje su u nas Ploče iz Tanaisa (na fasadi Dvorca-hotela Đalski u Zaboku), iako su blizu školi u okružju njihova zavičaja, te koga briga što nam palo osam tisuća petsto maturanata na prvom velikom ispitu u životu i što sve ne? Dok pri tome neki ”vrli” mediji, ti ”svjedoci” istine i neustrašivi ”borci” za pravdu gotovo da su izgubili svaki smisao svoga postojanja i pretvaraju se u kupleraj najnižih strasti i primitivizma, a svoju manipulacijsku ulogu često odrađuju za moralno upitnu vlasničku skupinu koja ih hrani i napaja mržnjom, destrukcijom i Judinim škudama, i to svejedno, bili oni tako zvane lijeve ili desne provenijencije.
Dvorac Đalski na južnom ulazu u Zabok i ploče iz Tanaisa (Foto: Ljubomir Škrinjar 2007. HKV)
Iz prosvjetarskog kruga u kojem sam djelomično odrastao mogao bih postati usmjerivač za predloženu tako zvanu reformu školstva, jer i ona svemu tome nedobrom doprinosi. Da je tome tako potvrđuju mi razgovori s osobom koja razmjenom studenata upravo studira u Finskoj. Naravno, moje mišljenje je ipak ograničeno mojim donekle laičkim pogledom za globalna zaključivanja u toj temi!
Glavni trg u Helsinkiju u prosincu 2019. s katedralom finske protestantske crkve. Na njegovoj lijevoj i desnoj strani su dvije arhitektonski jednake stare palače, i to finske vlade i sveučilišta, što simbolički pokazuje isto vrjednovanje vlasti i znanosti!
Toliko spominjana Finska znakovito potvrđuje što znači imati reformirano obrazovanje za koje mnogi tvrde da je najbolje u Europi. Nije to mijenjanje ‘od pisalice i pločice preko teke i olovke do tableta i računala’, nego je to stalan utjecaj na više desetljetno postavljeni okvir s programskim nišama koje se strukturno u svojoj shemi ne mijenjaju, ali se oplemenjuju novim znanjima i ne zovu se reformirano školstvo, jer to u njih postoji već četrdeset i takvo će u njih ostati i slijedećih četrdeset godina. Da, da! A preustroj je riješen na zapravo lucidan način preko sustava ‘zavoda/instituta/laboratorija’ raspršenih Finskom zemljom i jezerima posebno financiranim, i to ne pretežito od države, koji omogućuju da svaka školska razina (pučka-gimnazijska-sveučilišna i slična) njihovim korištenjem i mentorstvom izbacuje većinski spremne ljude za život i rad ili nastavak školovanja. I tek to je prava reforma školstva, prava obrazovna saga i prava znanstvena oluja sa sjevera Europe, gdje se sve više u toj temi po dobru spominje i Litva!
U nas pravo na štrajk – da, pravo na školovanje – da, ali pravo na cirkus – ne! U vijestima po prestanku štrajka sindikalisti tvrde da će s nadoknadama obuke sve biti u redu? Brinem za našu djecu i mladež što rastu u grubom i bezobzirnom svijetu kojim zagospodariše budale i prevaranti, iako su još uvijek u manjini. I to oni sujetni ne doživljenih života ili lijeni koji svoju tupost, neznanje, licemjerje, pokvarenost i bezobzirnost proglašavaju vrijednostima moderne civilizacije i sve drugo zatiru?! A zapravo kao izmet truju ovaj čarobni Božji svijet!
Kroz sintagmu ”rodoslovlje i obrazovanje” i slučajnim aktualnim događajima u nas kao i uz njima primjerene odgovarajuće crtice (ovdje primjerice) : o rodu Vidakovića i školstvu iz Finske – predstavljena je mogućnost čemu sve rodoslovne istrage mogu poslužiti te razjasniti zašto u Francuskoj (i drugdje) u županijske genealoške urede hrle mnogi znanstvenici i dobronamjernici da preuzmu uratke koje pohranjuju mnogi njihovi rodoslovci?! A tema o hrvatskom školstvu kroz pogled jučer, danas, sutra je iznad svega važna!
O ovome štivu rado ću primiti pohvalne riječi, no, još radije one prkosne, koje zaoštravaju mišljenja i potiču različitosti te debati daju nužan čar, jer i sâm sam među onima ‘koji znaju da ne znaju’!
(Ne mogu reći da u ovom štivu nisam iz debata s rodom i prijateljima zapisao i poneku tuđu misao.)
