Katarina je bila majka mog oca. Nikad se nismo vidjele i vrlo malo znam o njoj, umrla je deset godina prije nego sam rođena. Sve što sam znala o njoj u djetinjstvu bilo je da potječe iz Hrvatske, da je bila siroče, vrlo siromašna i nikad nije govorila engleski. Ostala je zagonetna i kad smo odrasli i počeli postavljati pitanja. Obje bake umrle su u starosti od pedesetak godina. Medicinske sam profesije i ulazim u godine kad su one umrle, pa se pojavila znatiželja o njihovoj zdravstvenoj povijesti i zaiskrilo je zanimanje da više saznam o njima.

Katarinina najstarija kćer Carolina, moja tetka, pomogla mi je u povijesti bolesti mojih predaka Maršić. Iz smrtnog lista mogli smo ustanoviti od čega je Katarina umrla, međutim, nismo bili sigurni u njeno djevojačko prezime. Slike i dokumenti koje smo imali pokazivali su različita prezimena. Nije se znalo gdje je zaista rođena. Mati joj je umrla dok je bila dijete, i nije poznato tko ju je odgojio. Moja tetka mi je objasnila da je Katarina rijetko govorila o svojoj obitelji, a nitko ju nije pitao gdje i kako je živjela u Hrvatskoj. Nitko nije znao zašto i kada je stigla u SAD. Tetka se sjećala samo jedne priče koju je pričala Katarina o dugom pješačenju na hodočašće u Mariju Bistricu.

Taj nedostatak podataka o osobi bio mi je vrlo čudan i tajnovit. Kako netko može proživjeti život, a da mu ni najbliži neznaju pravo prezime, roditelje, mjesto rođenja. Kako je mogla ne pričati o svojoj obitelji i životu tamo gdje je odrasla? Morala je biti vrlo neobična. Dugi niz godina nisam mogla to razumjeti i mučilo me je da ne znamo njeno pravo prezime i ništa o njenoj obitelji i životu u Hrvatskoj. Ono što je počelo kao zanimanje za zdravstvenu povijest mojih baka sada je postala potraga za svim što je moguće istražiti o njihovim životima, naročito o Katarini. Počela sam čitanjem o ženama koje su imigrirale u SDA između 1840 i 1920. Intervjuirala sam njeno dvoje žive djece i obiteljske prijatelje. Približno tada postali su dostupniji internetski izvori genealoških istraživanja, pa sam počela i genealoško istraživanje.

Žene koje su useljavale iz Europe početkom 20. stoljeća bile su velikom većinom siromašne i nepismene. Mnoge su dolazile iz malih sela u kojima su njihovi preci živjeli stoljećima. Nisu imale pojma o geografiji, zemljama ili putovanjima. Kao mlade žene bile su kćeri svojih otaca, a kad su se udale postale su udane žene i majke. Neke su žene uzele prezimena ljudi s kojima su živjele i kod kojih su radile. Rođendani se nisu proslavljali kao danas. Iako su ljudi imali neku ideju o godini kad su rođeni, točan datum nije bio važan. Ubrzo sam ustanovila da moja baka nije bila neobična niti drugačija, nego poput većine žena njenog doba. Postalo mi je jasno da je u stvari bila zaista izvanredna. Ta siromašna, nepismena žena bez roditelja došla je u SAD naći posao, udati se i roditi šestoro djece, a da nikad nije naučila engleski. Uz sve moje obrazovanje i resurse, nikad ne bih smogla hrabrosti ili snage učiniti to što je ona učinila. Odlučila sam svakako više saznati o njoj.

Tetka Caroline mi je rekla da je Katarina odrasla na seoskom imanju nedaleko od Karlovca u Hrvatskoj. Kao mlada djevojka, pri radu na farmi, doživjela je ozljedu glave. Kako je glava bila ozlijeđena, morala je kosu ošišati na vrlo kratko. Umjesto da je pusti ponovno narasti, ostavila ju je kratkom, jer joj se tako sviđalo. Tetka me podsjetila da to nije bilo uobičajeno u ono vrijeme. Katarina je došla u SAD sa ženom za koju je pretpostavljala da joj je tetka. Tijekom putovanja preko oceana jako je patila od morske bolesti i uglavnom vrijeme provodila duboko u brodu. Kad je stigla, prva joj je briga bila naći posao i uštedjeti, da vrati novac posuđen za putnu kartu. Radila je kao tvornička radnica u Chicagu, Illinois i ubrzo ponosno vratila dug.

U Chicagu, Katarina je srela mog djeda Ivana Maršića, useljenika iz Sošica u Hrvatskoj. Vjenčali su se 1915. kad je Katarina bila stara 25, a Ivan 36 godina. Katarina mu je bila druga žena. Ništa neznamo o njegovom prvom braku. Živjeli su u blizini Hrvatske katoličke crkve Svetog Trojstva u Chicagu, gdje i drugi hrvatski useljenici. Imali su šestoro djece, od čega je petoro rođeno kod kuće. Ivan je bio izvanredan tesar poznat po preciznom radu. Iako je radio nekoliko poslova, ipak je obitelj bila siromašna i primala pomoć od crkve i socijalnih agencija.

Katarina je vodila brigu o svojoj obitelji, ali i drugoj djeci iz susjedstva i kuhala za druge ljude. Pričali su da je bila dobra kuharica. Najbolja su joj jela bila štrudl od zelja i makaroni sa sirom. Bila je poznata i po kačkanju složenih ručnih radova i izradi marama. Od njenog ručnog rada ostao je samo jedan složeni kačkani stoljnjak. Voljela se smijati i kartati. Voljela je smiješne filmove. Ivan nije volio ići u kino, no ona je svejedno išla. Tetka mi je pričala kako su joj se ona i njen prijatelj smijali kad su čuli kako se Katarina smije sjedeći sama odostraga. Tetka i njen prijatelj bili su iznenađeni kako Katarina može razumjeti humor na platnu iako ne govori engleski.

Katarina je umrla 1948. u dobi od 58 godina. Imala je epilepsiju od ozljede glave u djetinjstvu. Napadaju su bili kontrolirani lijekovima. Njena kćer Ana ispričala je kako je umrla. Predosjetila je smrt i pripremila se za to očistivši kuću i opravši podove. Da bi podovi ostali čisti, prekrila ih je papirom. Samo je mljekaru rekla o svom predosjećaju, rekavši mu da se više neće vidjeti. Isti dan najmlađi sin ju je našao kako smireno mrtva leži u krevetu.

Nekoliko slika i izjava suvremenika, bilo je sve što znam o baki Katarini.

Prvi sam puta došla u Hrvatsku 2006. Išla sam sa genealoškom grupom i u pripremi za to putovanje intervjuirala sam rođake o imenima sela iz kojih su došli moji preci. Željela sam posjetiti ta sela, ali nije bilo nikakvih dokumenata i nitko nije točno znao odakle su stigli. Moje istraživanje je činilo još složenijim to što nisam znala točno djevojačko prezime Katarine. Imala sam fotografiju Katarine u narodnoj nošnji, koju je snimio profesionalni fotograf Brauner u Karlovcu. Genealog Robert Jerin i njegova žena Sue pomogli su mi da pobliže lociram sela u okolici Karlovca u kojima se nosila takva nošnja.

Tetka se sjećala da je djed Ivan rekao da je iz Sošica na Žumberku. Dva tjedna prije dolaska u Hrvatsku dobila sam mikrofilmove matičnih knjiga Sošica i pronašla sam zapis o rođenju i krštenju mog djeda Ivana. Sada sam imala dokaz gdje je on rođen, ali je Katarina i dalje ostala nepoznanicom.

Tijekom posjeta Hrvatskoj 2006. godine srela sam Miroslava Čaića, koji se već duže bavi istraživanjem rodoslovlja. Dala sam mu pet mogućih prezimena Katarine i pretpostavljeni datum njenog rođenja. Nije uspio pronaći podudarnost datuma rođenja i nekog od pet mogućih prezimena. Rekao je da je Katarina možda kao djevojčica došla služiti u neko selo u okolici Karlovca, ili je nezakonito ili posvojeno dijete. U takvim slučajevima često se nije znalo pravo prezime djeteta.Savjetovao mi je da najprije pokušam pronaći njeno pravo prezime. Osjećala sam se posramljenom da ne znam niti pravo prezime bake. Tužno sam napustila Karlovac i Hrvatsku ne znajući hoću li ikad pronaći odakle i tko je bila Katarina. Po povratku pregledala sam katoličke, protestantske, pravoslavne i vojne matične knjige rođenih. Bez točnog prezimena bilo je nemoguće pronaći zapis o njenom rođenju.

2007. sam došla u Hrvatsku i boravila nekoliko dana u Karlovcu i Sošicama, da mogu istraživati bez žurbe. Opet sam srela Miroslava i nastavili smo istraživati u Karlovcu i okolici. Nismo uspjeli pronaći neku Katarinu koja bi se uklapala i morala sam prihvatiti da vjerojatno nikad neću pronaći moju Katarinu. Tijekom boravka u Karlovcu posjetila sam Gradski muzej i vidjela sliku nošnje, nakita i uređenja kose kakvo nosi Katarina na već spomenutoj slici. Nošnja u muzeju bila je iz sela Kobilić. Vođeni time, otišli smo u Kobilić. Ni tamo nismo našli traga Katarini, a ja sam razočarana napustila Karlovac.

No, shvatila sam da Miroslav i ja dijelimo veliki ineteres i ljubav za genealogiju. Pričali smo o genealoškim istraživanjima i kako se može doći do određenih zapisa u SDA. Njega su zanimali zapisi župe Završje, nedaleko od Karlovca. Ponudila sam mu da istražim mikrofilmove crkvenih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih te župe, kad se vratim u SAD. On je ponudio da mi nastavi pomagati u traženju traga baki Katarini te odgovora na moja brojna pitanja o genealogiji, hrvatskoj povijesti i običajima. Mnogo je župa u Karlovcu i okolici i još više mikrofilmova na koje su snimljene matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih iz tih župa. Miroslav je istraživao župu Završje Netretićko, radi vlastitog rodoslova po majčinoj lozi. Ja sam skenirala mikrofilmove te župe i poslala mu. Dok je to ispisivao, zapazio je jedno od mogućih Katarininih prezimena. U Državnom arhivu našao je zapis koji bi mogao odgovarati mojoj baki Katarini. Rođena 1890. u selu Zadobarje broj 4, kao nezakonito dijete Magde Tropčić udove Dragoš, koja je umrla tri godine po rođenju Katarine. Nema zabilješke o ocu.

Oboje smo bili iznenađeni tim neočekivanim otkrićem, jer smo mislili da je nikad nećemo naći. Nakon sveg istraživanja, nagađanja, slijepih ulica, evo Katarine u maticama župe u kojoj je rođena Miroslavova majka. Nismo je tražili u toj župi. Da mu nisam ponudila skeniranje mikrofilmova te župe, još bismo je uvijek tražili. Shvatili smo da, iako nas je spojila genealogija, i sudbina je morala imati udjela u tome.

Pronalaženje Katarine bilo je i još je uvijek putovanje puno emocija. Iako smo oboje uvjereni da je Katarina Dragoš rođena 18.11.1890. moja baka, nastavljamo tražiti konačnu potvrdu. Tijekom istraživanja mnogo sam naučila o mom nasljedstvu i genealogiji. Na tom putu imala sam zadovoljstvo provesti mnoge skupocjene sate u razgovoru s voljenom tetkom Carolinom, koja je umrla prošle godine. Imala sam priliku posjetiti lijepu zemlju mojih predaka i šetati putevima kojima su i moji preci išli. Srela sam daleke rođake i stekla nove prijatelje. Te mi veze nastavljaju obogaćivati život. Najvažnije, nešto sam saznala o mojoj baki i donekle dokumentirala dio njenog života, što bi inače bilo izgubljeno zauvijek. Nisam saznala sve o Katarini i tu će uvijek biti neodgovorenih pitanja. Bila je ona više nego li nezakoniti, nepismeni imigrant bez roditelja. Nešto od onog što sam saznala o njoj mogu jasno raspoznati u njenim potomcima; hrabrost da se napusti mjesto rođenja da se počne nov život, ustrajnost, jaka radna etika, ljubav za obitelj, veselost, duboko vjersko uvjerenje, vještinu kačkanja, uživanje u dobroj kartaškoj igri, kuharsku nadarenost, intuitivnom nadarenošću činjenje onoga što druge usrećuje. To je ono što se nadam da će njeni potomci poštovati, sačuvati i proslijediti o mojoj baki Katarini Dragoš Maršić.