Osvrt na predavanje “Vlasteoski rod Natali u Dubrovniku”

U četvrtak 18. XII. 2008. u maloj dvorani Hrvatskog državnog arhiva održana je tribina HRD Vitezović. Gost predavač je bio dr. sc. Stjepan Ćosić, ravnatelj HDA i predsjednik HRD Vitezović, s temom „Vlasteoski rod Natali u Dubrovniku“.

Gost je iskoristio prigodu da okupljenim članovima u svome predavanju približi ne samo rod Natali nego i istraživačku problematiku rodoslovlja dubrovačkog plemstva i dubrovačke povijesti općenito. U opsežnom i nadasve zanimljivom uvodu prikazao je povijest nastajanja Dubrovačke Republike, a ujedno i povijest nastajanja dubrovačkog patricijata. Naime, dubrovački patricijat i njegova Dubrovačka Republika jedinstvena je pojava u europskim i svjetskim razmjerima.

Nekako u isto povijesno doba 14. stoljeća, zaokružio se krug dubrovačkog patricijata i državno-pravna posebnost Dubrovačke Republike. Odlukom Velikoga vijeća 1332. godine zatvorena je mogućnost primanja novih rodova u krug dubrovačkog plemstva, što je uz iznimku kotorskog roda Buchia 1339. godine, vrijedilo sljedeća tri stoljeća. Tek je sredinom 17. stoljeća zbog demografskog opadanja, a potom i velike trešnje 1667. godine došlo do kratkotrajne izmjene toga pravila. U toku 14. i 15. stoljeća Dubrovačka komuna nastoji se proširiti na okolna područja sporazumima i ratovanjem sa susjednim vladarima, pa se je u tome razdoblju od male Astareje u okolici samoga grada proširila i postala Republika na području koje je zauzimala sve do svoje propasti (otprilike današnje granice Hrvatske prema Bosni i Hercegovini na tom području). Istodobno nastaju i svi međunarodni sporazumi kojima je Dubrovačka Republika osigurala svoju samostalnost, među kojima je najvažniji Višegradski sporazum 1358. kojime je uz priznavanje ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika dobivena mogućnost samostalnog biranja kneza i druge povlastice koje su značile samostalnost. Osim toga sklopljen je i niz ugovora sa susjednim vladarima i feudalcima (Bosna i Srbija) koji su omogućili proširenje teritorija Republike, samostalnost i trgovinske povlastice. Od sredine 15. stoljeća takvi ugovori sklapaju se i s Osmanskim Carstvom što je omogućilo opstanak Republike kao kršćanskog emporija prema velikoj sili Levanta.

Dubrovački patricijat (vlastela) iznikao je u ranom i razvijenom srednjem vijeku iz sloja starijih i novodoseljenih rodova učvršćivanjem njihove ekonomske i trgovinske moći da bi se u prvoj polovici 14. stoljeća zatvorilo Veliko vijeće za nove članove. Veliko vijeće bilo je predstavničko tijelo u kojem su bili dužni sudjelovati svi odrasli muški članovi vlasteoskih rodova. Svaki član vlasteoskog roda imao je dužnost bavljenja državnim poslovima, to je bilo takozvano „držanstvo“, dužnost svakoga da pridonosi općem dobru. I ostali slojevi društva imali su svoje „držanstvo“, ali „držanstvo“ pučana nije obuhvaćalo bavljenje političkim poslovima. Ipak u toku tri naredna stoljeća izdigao se je i sloj novih bogatih pučanskih rodova u Dubrovniku koji su ekonomskom moći čak i premašivali vlasteoske rodove. Oni su težili pridruživanju u red dubrovačke vlastele. Sami su bili organizirani u dvije bratovštine po kojima su nazvani Antunini i Lazarini. Priliku za društveni uspon dobili su u 17. stoljeću.

Dubrovačka vlastela pogođena izumiranjem brojnih rodova do 17. stoljeća našla se je pred velikim problemima. Naime, broj članova Velikoga vijeća smanjio se na ispod 100 što je predstavljalo problem za redovno popunjavanje svih dužnosti i službi. Stoga je odlučeno (sa 52 naprema 51 glas) da se u red dubrovačke vlastele prime oni pučanski rodovi (Antunini i Lazarini) koji ispune određene preduvjete i plate veliki prilog u državnu riznicu (najprije 10000 zlatnika, a kasnije 10000 srebrnih talira). I to samo onda kada izumre pojedini vlasteoski rod i to samo jedna nova obitelj namjesto izumrle (smio je biti primljen samo jedan oženjeni muškarac i njegovi potomci, dok njegova braća nisu smjela biti oženjena). Na taj način primljeno je u narednom razdoblju nekoliko pučanskih rodova u red dubrovačke vlastele, a onda je Veliko vijeće ponovno zatvoreno za nove članove. Većina novih rodova nije se dugo održala i ubrzo izumiru. Među novih rodovima bio je i rod Natali koji je igrao značajnu ulogu pred propast Republike i u doba dok se odlučivalo o sudbini Dubrovačke Republike na Bečkom kongresu 1815. godine.

Posebnost dubrovačkog patricijata bila je i u zakonom reguliranoj endogamiji iznad 3. koljena srodstva (praunuci braće smjeli su se vjenčavati međusobno). Dubrovački plemići smjeli su se ženiti isključivo dubrovačkim plemkinjama, ali im one nisu smjele biti bliski rod. U nekoliko kraćih navrata donašani su zakoni prema kojima su se smjeli ženiti i plemkinjama porijeklom iz drugih dalmatinskih gradova i Venecije, a kratko čak i bogatijim dubrovačkim pučankama. No od toga se je brzo odustalo, a potomci iz takvih brakova bili su trajno obilježeni kao nepoželjni za ženidbu sa starim i čistim rodovima. U sličnoj situaciji našli su se i novoprimljeni rodovi u veliko vijeće u 17. stoljeću, pa se oni uskoro počinju međusobno ženiti i udavati dok ih većina nije izumrla. Tek u drugoj polovici 18. stoljeća pred samu propast dogodilo se je da su novi rodovi prihvaćeni kao donekle ravnopravni izborom na kneževsku dužnost (govorilo se da se još trebaju izlizati…). Stroga endogamija i zatvorenost za nove članove dovela je do konstantnog smanjivanja broja dubrovačkog plemstva i ono je nakon propasti Dubrovačke Republike u 19. stoljeću većinom izumrlo (preživjele su do danas samo Bona i Gozze).

Rod Natali nakon svojeg primitka u Veliko vijeće nije se nešto osobito razgranao i jedan od članova odlazi u rusku služnu gdje je postigao značajnu vojnu karijeru. Pred smrt vratio se u Dubrovnik gdje je i umro, a njegovi sinovi ostali su u Rusiji gdje su i sami postigli karijere u vojsci i drugdje. Nakon Napoleonovog zauzimanja Dubrovnika i njegovog poraza Dubrovnik je zauzela Austrija koja više nije željela obnovu njegove samostalnosti. Četvorica braće Natali uložila su veliki napor i diplomatskim putem (pa čak i organiziranom pobunom) nastoje povratiti dubrovačku samostalnost. Svi pokušaji bili su uzaludni, ali tako je taj novi rod bio zadnji koji je branio staru samostalnosti i slobodu Dubrovačke Republike i time ostvario svoje „držanstvo“.

Marko Rimac

Istražuje rodoslovlja od 1990. godine zajedno s ocem i bratom (obiteljski hobi). Zajedno su istražili rodoslovlje svog roda do sredine XVII. stoljeća s oko 6000 osoba u njemu. Pored vlastitog roda istražuju i druga prezimena iz krajeva odakle potječu preci obitelji (okolica Livna - Čelebić, Čaprazlije, Lištane - i Sinja - Bitelić, Lučane, Zelovo - ali i šire). Zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao znanstveni novak - asistent. Naglasak znanstvenog interesa mu je na ekonomskoj povijesti Habsburške Monarhije, te povijesti prezimena i migracija u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. Trenutno priprema knjige „Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709. godine“ i „Popis stanovništva Hrvatske i Slavonije 1851. godine“. U proučavanju povijesti prezimena služi se građom HDA, DAZadar, te niza samostanskih arhiva iz Bosne (vrstan je poznavatelj hrvatske ćirilice "bosančice"). Urednik je dvaju časopisa: "Rodoslovlje – časopis za genaologe" i "Status questionis – časopis za filozofska, društvena i kulturna pitanja".

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *