Rodoslovlje.hr

U sklopu tribine HRD-a Mario Bara, diplomirani povjesničar i sociolog, profesor povijesti i sociologije s Instituta za migracije i narodnosti održao je u četvrtak, 21. siječnja 2010. godine, u 18 sati predavanje pod nazivom “Unutrašnja kolonizacija u Hrvatskoj između dva svjetska rata”.

Kraj mjesta Predavca, nedaleko Bjelovara, postoji zaselak koji mještani i susjedi nazivaju – Mala Krapina. Naravno, zato što u njemu većinu čine Zagorci. doseljeni ovamo u prvoj polovini 20.stoljeća.

Koliko ima takvih „Malih Krapina“ (ili Malih Lobora, Pregrada, Konjščina itd.) između Drave i Save, Lonje i Dunava? O njima govore brojke iz procjene Agrarno-pravnog odsjeka Banovine Hrvatske (1941), koje navode 8.798 obitelji kolonista sa 52.222 osobe, doseljene u Slavoniju između 1919-1941.godine. Što ih je poticalo na odlazak iz pradjedovskog zavičaja?

I tu je statistika dovoljno rječita: uoči I svjetskog rata u Slavoniji su na jednom kvadratnom kilometru živjele 53 osobe, a u isto vrijeme u Krapinsko-zagorskoj županiji – 137 duša!

To su neki od podataka, kojima je slikovito popratio svoje izlaganje na Tribini HRD „Pavao Ritter Vitezović“ 21.siječnja prof. Mario Bara, znanstveni novak s Instituta za migracije i narodnosti. Gost dolazi iz ustanove, koja je po svojim radovima i projektima vrlo zanimljiva adresa za rodoslovnog istraživača. O tome svjedoči i knjiga „Ratovi, kolonizacije i nacionalna struktura Slavonije u dvadesetom stoljeću „(Zagreb, 2009) kojoj je, uz dr.sc. Ivana Lajića, koautor prof. Bara. Seobe stanovništva neodvojiv su pratilac povijesti Novog vijeka na hrvatskim vjetrometinama, od osmanlijskih prodora na Balkan u 15. i 16. st. Te prisilne migracije tekle su u valovima prema zapadu i sjeveru, sve do Gradišća, Slovačke i Moravske. S regresijom osmanlijskog carstva započelo je ponovno naseljavanje oslobođenih područja. U 18. i 19.stoljeću vlast naseljava Slavoniju, uz hrvatsko stanovništvo, i Nijemcima, Česima, Slovacima i Mađarima. Od 1919.g. u Kraljevini SHS (od 1929. Jugoslavija) počinje organizirano naseljavanje dotadašnjih veleposjeda (najčešće u vlasništvu osoba njemačke i mađarske narodnosti) agrarnim interesentima. Kolonizaciju vodi država, koja dodjeljuje zemlju u prvom redu srpskim dobrovoljcima iz ratova 1875-1918, ali usporedno djeluju i privatne organizacije i pojedinci – od Hrvatske poljobanke do Đure Basaričeka (ubijen kao narodni zastupnik u beogradskom parlamentu 1928.), udruge „Zemlja“ i dr. Znatno manje poznata je ta privatna kolonizacija Slavonije i Baranje u istom razdoblju, koja je iz agrarno prenaseljenih krajeva, kao što su Hrvatsko zagorje i Međimurje, dovela na tisuće hrvatskih obitelji u plodnu Slavoniju. Uz prirodni porast njenog stanovništva, takve seobe dovele su do povećanja stanovništva Slavonije i Baranje sa 604.664 (1900.godina) na 782.596 (1948).

Za opširnije podatke o tim kretanjima, koja su odredila i grananje mnogih naših obiteljskih stabala, prof. Bara upućuje na knjigu Viktora Horvata „Nutarnje seobe i kretanje stanovništva“(Zagreb, 1942) i na doktorsku disertaciju Josipa Vrbošića,obranjenu na Pravnom fakultetu u Osijeku 1986.

Izlaganju prof. Marina Bare dao je izrazito obilježje dijalog s auditorijem, iz kojeg su dolazila brojna pitanja što su odmah dobivala i odgovore i komentare.

Našim posjetiteljima omogućili smo uvid u slajdove s predavanja.