Znate li za svoje pretke iz 1598. godine?

Naši povjesničari Josip Adamček i Ivan Kampuš otvorili su istraživačima obiteljskih rodoslova s područja Banske Hrvatske vrata do najbogatijih fondova naših starih prezimena. Učinili su to knjigom Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću (izdanje Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb, 1976.). Knjiga od 667 stranica sadrži popise kraljevskog poreza od 1470. do 1600. godine.

Najopsežniji je, a zato i najvredniji, onaj iz 1598.godine. Nosi naslov Conscriptiones dicarum, tomus I (Popisi kraljevskog poreza, knjiga I), a povjesničari ga smatraju prvim popisom stanovništva Hrvatske. Popis je, nažalost, opterećen s dva ograničenja. Najprije, on pokriva samo onu Hrvatsku koju su s pravom nazvali „ostatkom ostataka nekoć slavnog kraljevstva“, tj. preostale tri županije pod ingerencijom hrvatskog bana i Sabora: Varaždinsku, uz ostatke Križevačke i Zagrebačke županije. Tu nisu uključeni ni Gorski Kotar ni Primorje. No kako je to doba općeg egzodusa pred turskim osvajačem, u taj Popis ušla su i brojna prezimena izbjeglica podrijetlom iz udaljenih krajeva – čak od Hercegovine i Istre do Slavonije – pa je antroponimički vrlo reprezentativan. Drugo ograničenje ovog dokumenta je u tome što obuhvaća samo porezne glave (starješine kućanstava – ima ih više od 13.500), pa nije popis cjelokupnog stanovništva u doslovnom smislu riječi.

Te nedostatke ublažavaju dvije iznimke odlike Popisa. On potječe iz razdoblja kad se u Hrvatskoj tek kristaliziraju stalna i nasljedna prezimena pa je zbog toga spomenik neusporedive vrijednosti. Druga je prednost te knjige njena dostupnost istraživačima rodoslova, jer se ipak može naći i izvan uže specijaliziranih knjižnica.

Izvorni dokumenti objavljeni u Popisu čuvaju se pretežno u Hrvatskom državnom arhivu, ali znatnim dijelom i u Mađarskom državnom arhivu na Budimu, pod oznakom Conscriptiones portarum, tomus XLVII (Popis poreznih jedinica, knjiga 47).

Ta isprava iz 1598. godine nastala je u olovnim vremenima hrvatske povijesti, kada je moć turskih osvajača bila na samom vrhuncu.

I nekoliko riječi bit će dovoljno da se to razumije. Nakon Gupčeve bune, Turci su u samo dvije godine – od 1576. do 1578. – za redom osvojili utvrđene hrvatske gradove Zrin, Bužim, Cazin, Kladušu, Ostrožac i Drežnik, a zatim poharali krajeve oko Zrinske gore. Tvrđava Karlovac, dovršena kmetskom tlakom 1581.g., otežavala je turske provale u dolini Kupe, ali ni malo nije spriječila pustošenje Turopolja i Posavine.

Deset godina kasnije, Turci su opustošili cijeli kraj od Ivanića do Križevaca, a zatim 1592. g. osvojili i Bihać. Tada je obrana Hrvatske morala napustiti Unu pa se povući na Kupu. Ukratko, cijela se Hrvatska sa Slavonijom sada svela na “ostatak ostataka” – na županiju Varaždinsku i dijelove Zagrebačke i Križevačke županije.

Sljedeće godine Hasan paša Predojević poduzeo je s 12.000 vojnika opsadu Siska. Uz promjenjivu sreću, rat će potrajati do 1606. godine. Turci su cijelu 1593/94. godinu držali Sisak u svojim rukama, pustošili Turopolje, kao i samoborski i okićki kraj, odvodeći iz njega povorke s robljem i plijenom. Ono što bi ostalo za Turcima, opljačkali su vojnici-najamnici “savezničkih” četa, koje su trebale braniti Hrvatsku od Turaka. Sve su to motivi koje tako često srećemo u Krležinim “Baladama Petrice Kerempuha”.

Napuštajući pred Turcima svoje zemlje preko Kupe, pokrenuo se veliki val seobe Hrvata prema razmjerno sigurnijim krajevima: današnjem Hrvatskom zagorju, Međimurju, Gradišću, pa čak i dalje preko Dunava na sjever. Koliko je ovamo stiglo izbjeglica, dovoljno pokazuje primjer tek jednog vlastelinstva, Krapinsko-kostelskog. Na njemu je broj stanovnika u samo stotinu godina porastao (i pored svih gubitaka od rata, gladi i epidemija) ravno dva i pol puta!

Zbog ugroženog opstanka Kraljevine, u Zagrebu – opkoljenom od Turaka s istoka i juga – Sabor je 1591. g. proglasio opći ustanak. Iz godine u godinu on je odobravao s plemićkih vlastelinstava težake i zaprege za popravak porušenih utvrda i mostova.

Ta javna tlaka bila je kmetu najteža od svih daća. Tu su na njegova leđa padali i put i povratak, vrlo često ugrožen od Turaka pa radovi na pripremi građe a onda težak posao na gradilištu – sve o sirotinjskom kmetskom zalogaju.

Ali, izdržavanje vojske i ostale ratne potrebe iziskivali su sve više novca. U samo 40 godina, Hrvatska sa Slavonijom izgubila je tri četvrtine svoje porezne snage. Godine 1553. imala je oko četiri tisuće “dimova”, a 1596. jedva tisuću! (“Dim” je bila porezna jedinica, a naziv je dobila po ognjištu oko kojeg se okupljala velika patrijarhalna obiteljska zadruga.). Da bi iscijedio traženi porez iz oronulih sela ratom opustošene Hrvatske, Sabor je propisao da porezna jedinica više nije “dim”, nego svaka pojedinačna kućica hrvatskog kmeta i građanina. Tako je nastao “Conscriptiones dicarum”, popis kraljevskog poreza za 1598. godinu, s podrobnim spiskovima svih feudalnih podložnika: kmetova, gornjaka, građana pa čak i plemića-jednoselaca, koje do tada za porez nisu popisivali. Godinu-dvije nakon tog popisa mnogi od njih više neće biti na životu. Pokosit će ih epidemija “crne smrti”, kuge koja je harala Hrvatskom 1599./1600. godine. Kako su zapisali kroničari, neki su krajevi tada ostali bez živih, koji bi sahranili mrtve.

Iako je spomenuti tursko-austrijski rat okončan 1606. godine, turska je carevina imala još dovoljno snage da i krajem 17.stoljeća sa silnom vojskom stigne do Beča i carsku prijestolnicu drži pod opsadom mjesecima. Tek po završetku tog rata turska sila u Europi počinje slabiti.

Popis obveznika kraljevskog poreza iz 1598.godine – za razliku od kasnijih urbara – ne daje opširnije podatke o poreznim obveznicima, o veličini kmetskih selišta i zakupnini (činžu) podložnika prema feudalnim gospodarima. Ipak se može, na temelju nekih drugih izvora, steći izvjesna slika i o tome.

Kmetovi su u Hrvatskoj većinom držali tzv. kvartalna selišta, tj. četvrtine od cijelog selišta koje je kasnije normirano na 15 rali oranica i okućnice, uz još nešto sjenokoša. Ali i takva su se selišta obrađivala u ono doba vrlo primitivno. Još je na veliko u upotrebi bio drveni plug, a seljak bi svake godine ostavljao “na ugaru” (tj. da se odmori neobrađena) cijelu trećinu svoje zemlje. Zato mu ni prinosi žitarica nisu bili veći nego tri do šest puta toliko, koliko je sjemena posijao. I još je morao stalno strahovati hoće li mu ljetinu uništiti tuča ili suša, ako je ne odnese poplava ili ne unište štetočine. Zato je za seljačkim stolom glad bila čest gost i u doba mira, a o ratnim vremenima da se ni ne govori. I kmet i građanin trgovišta (kakva su bila Krapina, Sisak, Samobor i sl.) morali su svom vlastelinu davati, uz činž u novcu, i dio svog uroda: vina, pšenice, prosa, zobi, svinja i meda, kao i obavezne “darove” gospodarevoj smočnici: tovljenu perad, jaja i sir. Crkva je neumitno uzimala svoju desetinu od svih vrsta uroda.

U Hrvatskoj onog vremena još nisu znali za tako važne namirnice kao što su kukuruz i krumpir. Iako je Amerika otkrivena cijelo stoljeće prije nastanka našeg dokumenta “Conscriptiones dicarum”, još će stotine godina proći dok se kulture iz Novog svijeta (kukuruz, krumpir, duhan, pa i budući zagorski puran) ne prošire do naših krajeva. Najunosnija grana gospodarstva u tadašnjoj Hrvatskoj bilo je vinogradarstvo. Kad se ono stalo oporavljati od turskih provala, feudalna gospoda počela su istiskivati seljaka s tog najunosnijeg tržišta. Da bi osigurali svoj monopol u trgovini vinom, pretvorili su kmetski činž – koji se do tada plaćao novcem – u naturalnu daću. Uz to su zaveli pravo prvokupa za vlastelina, a na kraju i kmetsku tlaku. Ona je stalno narastala pa je dosegla i pet dana u tjednu “od sunca do sunca”. Takva je obaveza hrvatskog kmeta praktički do kraja isključila iz tržišta seljačkih proizvoda i pretvorila ga u besplatnog slugu na grofovskom majuru. Kako dokazuju povjesničari, taj povratak u kmetstvo unazadio je Hrvatsku prema Europi više nego svi ratovi s Turcima. To je postalo sudbinom generacije s kraja XVI stoljeća i njihovih potomaka.

Seljaku neizdržive prilike izazvale su masovan bijeg kmetova od njihovih vlastelina. Zagorci su bježali preko Sutle u Štajersku ili dalje u Kranjsku, a kmetovi Kaptola na imanja Zrinskog ili pod okrilje Vojne krajine. Opustjela zemlja sve je teže osjećala nestašicu radnih ruku. Zato i plemići u Saboru – kako svjedoče saborski zapisnici – tih godina često raspravljaju o odbjeglim kmetovima. Žale se kako im kmetove “odvlače i noću”, optužuju Zrinskog kako na svoju Božjakovinu prihvaća i odbjegle kmetove Kaptola. U to je doba u Hrvatskoj bilo toliko bjegunaca i odmetnika da je Sabor 1610. g. donio posebne zaključke radi hvatanja “zločinaca i skitnica” (čitaj: kmetova u bijegu). Kao pojačanje vlastelinskim slugama koji su lovili ljude izvan zakona, Sabor je samo Zagrebačkoj županiji dodijelio dva banderija banskih haramija. U tu svrhu povukao ih je s granice prema Turskoj: kmet je feudalcu bio opasniji neprijatelj od Turaka.

Već u ono doba može se zamijetiti zametak jedne pojave koja će se kasnije razmahati do sramotnih razmjera “lovova na vještice”. Teško praznovjerje poticalo je histeriju koja će odvesti na mučilišta i u smrt na lomačama mnoštvo nevinih žena, tobožnjih “coprnica”. Krivica im se redovno sastojala u tome što su se bile zamjerile nekom moćniku. Tako je 1609. g. nastao saborski zaključak prema kojemu može svatko uhvatiti vješticu i predati je svom zemaljskom gospodaru (vlastelinu). Ovaj je mora “po zasluzi kazniti”. Ne učini li to, Sabor mu prijeti gubitkom prava na sudovanje s donošenjem smrtne kazne (“jus gladii”).

Nasuprot obilju zapisnika o istragama s opisima sadističkih mučenja okrivljenih žena, kako bi se iz “coprnica” iščupala priznanja i proširile optužnice, poznat je samo jedan slučaj da je okrivljena pred sudom uspjela dokazati kako je konkurenti u trgovini terete iz osobne mržnje i osvete. Tako je Suzana Kranjčić iz Krapine – jedina u dugom nizu nevinih mučenica – izbjegla lomaču.

Od takvih se djelića može sklapati slika o Hrvatskoj ljeta Gospodnjega 1598. kada je – pred najmanje šesnaest naraštaja – nastala ova listina, koja sadrži i tragove brojnih naših današnjih prezimena.