Zapis o Gvozdenovićima – Gužvicama
Gđa. Marija Plečko našim je stalnim čitateljima poznata po tekstu o prezimenu Plečko, koji smo objavili u rujnu 2008. godine. Danas objavljujemo tekst o Gužvicama, u kojem istražuje vlastito rodoslovlje.
Kada sam se odlučivala staviti na papir temu s naslova genealogije moje obitelji, morala sam definirati određene ciljeve, a oni su bili sljedeći:
- utvrditi etimologiju, porijeklo i značenje prezimena,
- prikupiti iz matičnih knjiga relevantne podatke o članovima obitelji,
- sagledati putove i razloge migracija u prošlosti,
- upoznati se sa etnografskom građom koja daje informacije o životu vlaškog stanovništva.
O značenju i porijeklu prezimena saznala sam rano, još kao dijete, od svojeg oca.
Prezime Gvozdenović svoje korijene vuče iz Crne Gore, od kuda su moji preci migrirali pred Turcima u sjevernu Dalmaciju, gdje su, nastanivši se u Bukovici, dobili drugo – nadimsko prezime Gužvica pod kojim su upisani u matične knjige i sve ostale evidencije koje su potom slijedile.
Za nešto više od toga nisam pokazivala osobiti interes, a što je uglavnom zajednička crta svim mladim ljudima. U ovoj životnoj dobi taj interes je puno jači, ali kako naših roditelja više nema, oko nekih propuštenih saznanja u prošlosti moramo koristiti druge, uglavnom pisane izvore, kako bi stekli saznanja o svojem porijeklu. Predaja koju sam primila od oca, dobila je svoju potvrdu kada sam u popisu crnogorskih bratstava i plemena pronašla dva bratstva Gvozdenovića, svako od njih u dva plemena, i to: pleme Čeklići (Katunska nahija) i pleme Gluhi (Crmnička nahija). Nisam očekivala da utvrdim iz kojeg crnogorskog plemena potječe moja loza, jer o tome nema nikakvih zapisa, a i meni se to nije činilo osobito bitnim.
Matične knjige parohije Krupa (dalmatinska Bukovica) dale su mi solidne podatke za 126 osoba rođenih u razdoblju 19. st. Matične knjige Lušci Palanke (zapadna Bosna) za razdoblje 20. st. nisam bila u prilici pregledati iz objektivnih razloga pa je tako prikaz obiteljskog stabla ostao nepotpun.
Manastir Krupa. Izvor: http://www.eparhija-dalmatinska.hr/
Zahvaljujući dostupnoj literaturi o migracijama stanovništva koje se kretalo od istoka prema sjeveru i zapadu, dobila sam dosta podataka o seobama i naseljavanjima.
Kada i u kojoj seobi su se moji preci naselili u Bukovicu u zaleđu sjeverne Dalmacije, a koje zaleđe se u teritorijalnom smislu još nazivalo „Morlacchia“, nisam uspjela pouzdano utvrditi.
Međutim, kako se u nekim etnološkim radovima Gvozdenovići spominju na području zapadne Bosne (Bjelajsko polje i Bravsko), ostalo mi je jedino za pretpostaviti da im je Bosna bila prelazna etapa. Kada se pojavila mogućnost da se oslobode turskog jarma uz istovremeno dobivanje povlastica za vojničko služenje na mletačkoj strani granice prema Osmanlijama i time možda nešto bolje životne uvjete, ostaje mi za pretpostaviti da su u Dalmaciju pristigli ili seobom iz 1692. godine (5.000 osoba) ili onom iz 1717. godine (1.500 osoba); obje potekle iz Bjelajskog polja koje se pruža jugozapadnom stranom planine Grmeč, a u nastavku kojeg se proteže Petrovopolje s naseljem Bosanski Petrovac.
Međutim, kako se u popisima bukovičkih prezimena ne nalazi prezime Gvozdenović, time mi je još vjerojatnija mogućnost da se radi o pojedincu, dakle jednom Gvozdenoviću, koji je bježeći što dalje iz nekog razloga (npr. ubojstvo Turčina, krvna osveta i sl.), uspio u Bukovici zametnuti trag i tu, priženivši se, zasnovati obitelj iz koje je nastao rod Gužvica.
Isto tako, po nekim indicijama iz matičnih knjiga, zaključila sam da su Gvozdenovići u naselju Žegar dobili nadimak Gužvica, prema jednoj vrsti oruđa za rad. Oko 1750. g. nastanjuju se u selo Krupa u jugozapadnom podnožju Velebita. Selo se sastojalo od više zaselaka, od kojih se jedno zvalo Gužvice.
O životu i običajima morlačkog (vlaškog) stanovništva koncem 18.st. dragocjene etnografske podatke dobila sam čitanjem djela Alberta Fortisa „Put po Dalmaciji“, koji su me fascinirali, te sam se trudila što više ih prikazati. Osobito me se dojmio autorov iskren i glasinama neopterećen pristup ljudima o kojima se dotada zapravo malo znalo, osim iz groznih priča o njihovoj surovosti. Autor je prvi istraživač koji se odvažio boraviti među njima i svoja zapažanja i utiske pretočiti u objektivan i dirljiv tekst. Pripremajući ovaj rodoslovni zapis pročitala sam dosta literature s područja povijesti i etnologije. Neke tekstove, u kojima se npr. Vlasi nazivaju još i Srbima u političkom smislu, doživjela sam kao tekstove politički konotirane pa sam ih uzimala s određenom zadrškom i oprezom; u takvoj literaturi tretitala sam samo one dijelove u kojima su navedene povijesno potvrđene činjenice. Poznato je da se osnove pojma nacija, nastalog u 19. st., zasnivaju na zajedničkoj religiji, jeziku, povijesti, ekonomiji, ali se isto tako zasnivaju na osobnom osjećaju pojedinca pri izboru vlastite nacionalne pripadnosti.
Na prostorima koje su Mlečani nazivali Morlacchia, živjeli su Vlasi/Morlaci – narod koji je u etničkom smislu potekao i nastao kao simbioza romaniziranog starobalkanskog stanovništva i različitih naroda, pa tako i Slavena, pridošlih u vrijeme i nakon pada Rimskog carstva, da bi se potom slavenizirao, a što je u 18. st. konstatirao i A. Fortis. Također je zapazio da se Vlasi međusobno razlikuju po fizičkim karakteristikama, ovisno o tome od kuda su došli i kako su se miješali. Bili su kršćani, ali su se razlikovali po obredu, pravoslavnom ili rimokatoličkom. Ova zapažanja A. Fortisa potvrđuju i najnovija genetička istraživanja o porijeklu ljudske rase, kojima se dokazuje kako su se kroz daleku prošlost ljudi međusobno jako miješali, i da današnji potomci Vlaha, prema rezultatima tih analiza, genetski imaju zastupljen vrlo visoki neslavenski faktor, u odnosu na onaj slavenski.
Od polovice 19. st. u svjetlu već formiranih nacionalnih država u Europi, pa prema tome i nacija, i na ovim prostorima počinje proces buđenja nacionalne svijesti, a na taj proces još su imala utjecaja i povijesna zbivanja, kao što su: Ilirski pokret i težnja Hrvata za osamostaljivanjem, padom Osmanlija ostvarena samostalnost i državnost Srbije i Crne Gore, itd. Kada je došlo do nacionalnog izjašnjavanja, pravoslavni Vlasi su se opredijelili po kriteriju vjerskog obreda te se nacionalno odredili kao Srbi. Na nacionalno opredjeljivanje pravoslavnih Vlaha značajano je utjecala i Srpska pravoslavna crkva koja im je u prošlosti uvijek davala potporu organiziranjem i pratnjom u seobama, a također im je bila potpora prilikom pokušaja unijaćivanja.
Sagledavanje puteva migracija kao i njihovih uzroka otkrilo mi je koliko je život mojih predaka bio mukotrpan i surov, i uopće naroda koji je živio u zaleđu Dalmacije, a i šire od toga. Iako su živjeli u oskudici i siromaštvu, često bili na rubu egzistencije zbog nerodnih godina, pomora stoke i gladi, može se zaključiti da su imali vrlo razvijen instinkt za samoodržanjem pa su kroz migracije tražili prostore koji bi im pružili povoljnije životne uvjete.
Danas u Krupi ima jako malo stanovnika s prezimenom Gužvica, dok ih u Bosni uopće nema. To se dijelom može reći da je posljedica posljednjih ratnih zbivanja i sukoba na ovim prostorima, ali najvećim dijelom Gužvice su u potrazi za boljim životom i bježeći od siromaštva škrtog kamena, dakle vodeći se ekonomskim razlozima, započeli s migracijama već u 19. st.
Prvi među njima bio je moj pradjed Konstantin, koji se naselio u Bosnu nakon habsburške aneksije. U 20. st. slijedilo je iseljavanje u Ameriku i kolonizacije nakon 1. i 2. svjetskog rata. Danas Gužvica ima po svijetu, ali je njihova najveća koncentracija u Vojvodini: Novom Sadu i okolnim mjestima.
Inače, sve se Gužvice mogu smatrati rođacima, jer imaju zajedničke pretke, dva brata, koji su kao najstariji od Gužvica upisani u matične evidencije, a prezime im se u 18. i 19. st. vezuje isključivo za naselje Krupa u dalmatinskoj Bukovici.
Ovaj zapis o svojim korijenima napisala sam prvenstveno zbog osobnog zanimanja za temu rodoslovlja, ali isto tako sam ga namjenila i svojoj djeci da jednog dana, kada budu sasvim zreli i steknu interes za vlastito porijeklo, posjeduju štivo iz kojeg to mogu saznati.
Izvori
I. Publikacije i literatura
- Petar Skok: „Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika“ (JAZU, Zagreb 1971.)
- Verluste/Lista gubitaka u 1.svjetskom ratu (Wiener Kriegsarchiv, HDA Zagreb)
- Sava Nikačinović: „Kninska krajina“ ( Beograd 2004.)
- Aleksa Ivić: „Naselja i poreklo stanovništva,knjiga 16- Migracije Srba u Hrvatsku tokom 16., 17. i 18. st.“(Srpski etnografski zbornik, Subotica 1923.)
- Pavle Ivić: „O porijeklu ijekavskog govora u benkovačkom kraju“ (Zbornik 1-Benkovački kraj kroz vjekove, Benkovac 1987.)
- Leksik prezimena SR Hrvatske ( Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1976.)
- Petar Šimunović i Franjo Maletić: „Hrvatski prezimenik“ (Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008.)
- Mirko Korenčić: „Naselja i stanovništvo SRH 1857 – 1971. (JAZU, Zagreb 1979)
- Alberto Fortis: „Put po Dalmaciji“ (Marjan tisak, Split 2004.)
- Šime Peričić: „ Prilog poznavanju gospodarskih prilika Bukovice i Podgorja u 19.stoljeću (Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 48, 2006.)
- Božidar Feldbauer: „Leksikon naselja Hrvatske“ (Mozaik knjiga, Zagreb 2004/2005.)
- Aleksandar Bačko: „Porodice dalmatinskih Srba“ (Zbornik za srpsku etnografiju i istoriju, knjiga 2, Beograd 2008.)
- Gerasim Petranović: „Manastir Krupa“ (Srpsko-dalmatinski Magazin za ljeto 1849., Zadar, 14, 1849, 155)
- Branimir Gušić: „Duboka Bukovica i manastir Krupa“ str.97-109, (kao dio „Spomenica Josipa Matasovića“, NSB, Zagreb, 1972.)
- Stjepan Antoljak: „Nekoliko podataka o doseljenju Crnogoraca u Zadar i okolicu Bribira“ (Istoriski zapisi, Cetinje, 4/1951, knj.VII, sv. 10-12, str. 464-468)
- Bogumil Hrabak: „Naseljavanje hercegovačkih i bosanskih Vlaha u dalmatinsku Zagoru u 14., 15. i 16. veku“ (Migracijei Bosna i Hercegovina, Sarajevo 1990.)
- Živko Bjelanović: „Antroponimija Bukovice“ (Split. Književni krug, 1988.)
- Marko Jačov: „Venecija i Srbi u 18.veku“ (Beograd 1984.)
- Luburić Andrija: „Drobnjaci-pleme u Hercegovini“ (Beograd 1930.)
- Vladislav Škarić: „Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni“ ( „Glasnik Zemaljskog muzeja“, Sarajevo 1918.)
- „Metanastazična kretanja, njihovi uzroci i posledice“-knj.12 Naselja i poreklo stanovnišrva (Srpski etnografski zbornik, Beograd 1922.)
- Bogumil Hrabak: „O hercegovačkim vlaškim katunima prema poslovnoj knjiži Dubrovčanina Đivana Pripčinovića“ (Glasnik Zemaljskog muzeja, Historija i etnografija, sv. 11, Sarajevo 1956.)
- Milan Karanović: „Pounje u Bosanskoj krajini“ – Naselja i poreklo stanovništva-knj.20 (Beograd 1925.)
- Petar Rađenović. „Bjelajsko polje i Bravsko“ – Naselja i poreklo stanovništva-knj.20 (Beograd 1925.)
- Jevto Dedijer: „Hercegovina“, Srpski etnografski zbornik, knjiga 12, „Naselja srpskih zemalja“, knjiga VI. sa atlasom, (SKA, Beograd 1903.)
- Boško Desnica: „Sabrana djela“ – „Kako se naseljen kraj od Plavna do Žegara u sjevernoj Dalmaciji“ (SKD Prosvjeta, Zagreb 2008.)
- Ivo Banac: „Vjersko „pravilo“ i dubrovačka iznimka: Geneza dubrovačkog kruga „Srba katolika““, Dubrovnik, Nova serija 1/1-2 (1990.)
II. Matične knjige parohije Krupa
- Knjige vjenčanih
- 1825. – 1844.
- 1890. – 1911.
- 1938. – 1940.
- Knjige rođenih
- 1858. – 1886.
- 1922. – 1940.
- 1935. – 1943.
- Knjige umrlih
- 1864. – 1908.
- 1922. – 1940.
- Naznačenje lica koja čine porodicu
III. Internetske prezentacije
- Savo Mirić: „Naseljavanje Crvenke posle 2.svetskog rata"
- Špiro Kulišić: „O etnogenezi Crnogoraca“
- Gligor Stanojević: „Razvitak crnogorskog plemenskog društva“
- Prezimena/plemena u Crnoj Gori
- Useljenici u SAD u razdoblju 1892 – 1924
- Naseljavanje Stanišića kod Sombora 1945.
- Popis žrtava Spomen područja Jasenovac
- Noel Malcolm: „Povijest Bosne“
- Porijeklo današnjeg stanovništva-sjeverna Dalmacija
- Manastir Krupa
Izvrstan tekst o istraživanju korijena gospođe Plečko. Popis literature koji je priložila mami na čitanje, a na istraživanje još više. Moje čestitke autorici.
Pridružujući se čestitkama gđe Kazimire Jovović već afirmiranoj autorici "Zapisa o Gužvicama" treba istaknuti posebnu vrijednost tog priloga jer obrađuje sredinu, iz koje do sada praktički nismo imali odaziva na ovoj web stranici. Osobito je vrijedna metodologija gđe Plečko, s težištem na uputama (literatura, kritički aparat) koje mogu koristiti mnogom rodoslovcu. Nadajmo se da taj vrijedan pionirski pothvat neće ostati usamljen.
Izgleda da smo stvarno familija, najlespe bih Vas zamolila da me kontaktirate na moju email adresu, jer ja o svojo familiji jako malo znam, nazalost..
Zanimljivo, stručno, bibliografski utemeljeno štivo – rodoslovnim istragama u manje poznatim područjima na veliku korist svima, mami samo čestitke autorici gospođi Mariji Plečko!
Gdje bi nam "Vitezovićima" bio kraj kada bi svaki svoj članak oplemenili s toliko puno podataka?!
Vi zivite u zabludi,nista neznate o svojim precima vise kod nas Gvozdenovica znaju djeca kad se rode.Prvo nisu bila dva brata kad su krenula iz Crne Gore ,nego tri ,dva su ostala u Dalmaciji a treci je otisao u Liku .Ta dva brata su se pokatolicila a trecije iz Like otisao u Drvar.Iz Drvara je otisao u Bravsko,a Bjelaj je bio samo usputna stanica.Ovo je nesto malo ukratko ako vas bude nesto vise interesovalo pitajte.
Molim da komentare tipa "Vi zivite u zabludi,nista neznate o svojim precima vise kod nas Gvozdenovica znaju djeca kad se rode." ostavite za sebe. Bezobrazluku nije mjesto na ovim stranicama, konstruktivne kritike su dobro došle. Nisam htio brisati prvi dio komentara, mada sam mogao. Više govori o autoru.
Vrlo zanimljivo istrazivanje, pogotovo sto sam i ja Gvozdenovic sa Korduna.
članak je odličan. lišen svake političke konotacije. pravo čudo za ove prostore, gdje se prebrojavaju krvna zrnca. čestitam.
Puno hvala na informacijama koje ste nam pružili,kao i na sistematičnom pristupu.Ja nažalost nedovoljno znam o poreklu Gvozdenovića.Moji(Gvozdenovići) su iz Vranjske,Bosanska Krupa.Po našem saznanju doselili su se iz Like.
Cestitke na trudu, fantastican tekst. Majka mi je Guzvica i odrastao sam u Krupi.
U tekstu pise da u Bukovici nema Gvozdenovica, sto mislim da nije tacno. Sa mnom u vojsci je bio jedan Gvozdenovic, iz kog tacno sela kod Knina, ne mogu da se setim.
Ja sam od tih Gvozdenovica koji su ostali u Crnoj Gori. I naravno da smo Srbi, te uvrede o nekim Vlasima je cist fasizam. I o nekom formiranju nacija u XIX veku: kao da Srbi i Hrvati od XII veka nisu znali sta su.
Draga Marija, moj sin Stefan je imao posebnu blagodat Božiju da Vas upozna i dođe do dragocenih podataka. Neizmerno Vam hvala za to. S poštovanjem Milan Gužvica, Bačka Palanka, Srbija
Željko
Zemljače, pitanje je jesu li Gvozdenovići iz Drvara istog porijekla sa ovima u Bravskom (za pretpostaviti jeste ali to nije sigurno). Međutim, sa ovima u Ratkovu jesu digurno, pošto su se Gvozdenovići u Drvar naselili sa Zmijanja.
Ja sam Gvozdenovic iz drvara i u rodu smo sigurno sa ovima iz bravskog toliko znam a znam i da nas nije bilo u kninu jednino sto sam ja rodjen u kninu jer mi je tata zivio i radio u kninu ali nam porijeklo nije iz knina iz plemena smo Gluhi Do crna gora sa ovima iz ratkova mislim da nemamo veze ali od nijh su nastali Marjanovici,Majkici iz majkic japre i Mudrinici