Zanimljivosti o nositeljima prezimena Filipović

Prezime Filipović ima 7321 stanovnik Hrvatske i po učestalosti je 22. hrvatsko prezime. Rašireno je diljem južnoslavenskih prostora, njegovi nositelji ispovijedaju sve tri vjere (katolici, pravoslavni i muslimani). Svima je zajedničko samo rodonačelnikovo ime Filip, a to pak znači da se tek mikroistraživanjima u arhivima i crkvenim maticama može utvrditi krvno podrijetlo i skupine i pojedinaca.

Prezime je izvedeno od grčkog imena Filip (grčki Philippos = prijatelj konja; philos = prijatelj, hippos = konj). Ime se širilo štovanjem Svetog Filipa, jednog od dvanaestorice apostola (Betsaida početkom I. stoljeća-Hierapolis sredinom I. stoljeća). Pretpostavlja se da djelovao u Palestini te u Frigiji, gdje je, čini se, i raspet. Relikvije mu se štuju u crkvi Dvanaest apostola u Rimu. U likovnim umjetnostima prikazuje se s križićem. Katolička crkva slavi mu spomendan 3. svibnja a pravoslavne crkve 14. studenog.

Leksik
Početak natuknice o prezimenu Filipović iz Leksika prezimena SRH

Kad je riječ o prezimenu Filipović, onda je često prva asocijacija podrijetlo bosanske begovske obitelji Filipovića, o kojoj postoje brojna mišljenja, a najprihvaćenije ono da su potomci islamiziranog zagrebačkog kanonika Franje Filipovića.

Ukratko povijest islamiziranih Filipovića izgleda ovako… Prvotno su imali imanje na području Glamoča. „Najstariji poznati član obitelji je veleposjednik Mehmed-beg (umro 1682. godine). Njegov sin Jusuf-beg zarobljen je 1648. godine pri mletačkom zaposjedanju Klisa, ali je uskoro bio na slobodi pa je kao alajbeg 1650. godine obnavljao Knin; 1652. godine ponovo je zarobljen i odveden u Bresciu (Italija), gdje je ostao do oslobođenja 1659. godine. Opljačkao je Zemuničko polje pokraj Zadra 1663. godine, a 1671. godine sudjelovao je u pregovorima o razgraničenju osmanlijskih i mletačkih posjeda u Dalmaciji. Njegov sin Mehmed-beg pao je oko 1673. godine u mletačko zarobljeništvo, u kojem se nalazio i 1680. godine. Godine 1809. Derviš-beg Filipović vodio je odred bosanske vojske protiv pobunjenika u Srbiji. Nakon uspostave austro-ugarske vlasti 1878. godine Filipovići počinju igrati važniju ulogu u političkom životu.“[1]

Prije islamiziranih Filipovića poznati su brojni njihovi prezimenjaci Hrvati katolici i u Hrvatskoj i u Bosni.

Na Braču se 1436. godine spominje Juraj Filipović, bosanski plemić iz plemena Miroslavića i roda Armančića, koji je iz Bosne prebjegao na taj otok preko Poljičke Kneževine. Brački su pak Filipovići dali niz zaslužnika, među kojima se posebno izdvajaju: godine 1489. Rafael Filippis (talijanizirano prezime Filipović) soprakomit bračke ratne galije; godine 1566. Jerko i Mate „defensores Comm. Brachiae“; godine 1695. Franjo Filipović, sudac u Milni.[2]

Zanimljiv je i spomen Filipovića iz Kaštela: s meštrima (majstorima), među kojima je bio i Ivan Filipović, 1474. godine splitski nadbiskup Ivan Zanetti (1774-1776) sklopio je ugovor o izvođenju radova na još boljem utvrđivanju stare kule u Kaštel Sućurcu, a među svjedocima je bio i Marko Pečenić Marulić (1450-1524), otac hrvatske književnosti.[3]

Filipovići su na šibenskom području zabilježeni 1449. godine u Rakitnici (nekoć važno utvrđeno naselje u zaleđu današnjih Vodica), a u Ključu pokraj Drniša (Miljevci) 1546. godine. I sjeverna Hrvatska ima svoje Filipoviće: 1567 godine u Sesionalnom regestu donjostubičkog vlastelinstva za 1567. godinu upisani su: Ivan Filipović (u izvorniku Fylipowich) iz Stubičice i Ambro Filipović iz Goluboveca pokraj Donje Stubice.[4]

Filipovići su rano zabilježeni i u Vukovaru: 1698. godine od ukupno 57 naseljenih kuća u gradu, a sve su pripadale Hrvatima, nalaze se i domaćini triju obitelji s prezimenom Filipović: Blaž, Đuro i Ilija.[5]

Što se pak tiče hercegovačkih Filipovića, dio ih je prešao na islam, a prema njima se na poseban način odredio fra Petar Bakula (1816-1873) iz Gradca pokraj Posušja, pisac kultnog Šematizma hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine. On tvrdi „da je njegovo pleme u 17. stoljeću nosilo prezime Filipović i da su se prozvali Bakule iz odvratnosti prema poturčenjacima i progoniteljima katolika, Filipovićima iz Livna.“[6]

Makarski biskup don Stjepan Blašković u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji boravio je godine 1735. u Rami i u selu Podborju 27. srpnja je u kući domaćina Filipa Filipovića poučavao „kako će se sačuvati siromašni kršćani da se ne poturče“; a četiri dana kasnije (31. srpnja) u selu Gačić (možda današnji Gračac između Prozora i Jablanice) u nazočnosti oko četiri tisuće duša iz Rame, ali Donjeg i Gornjeg Vakufa (Uskoplja), sastao se s „više Otomana, koji su došli iz Gornjeg Vakufa i drugih mjesta“, a među njima su bili begovi Dugalići i Filipovići, koji su došli iz Travnika. I njima je, kao i katolicima, podijelio zapise, za koje se vjerovalo da su djelotvorni u raznim nevoljama.[7]

O vezama Filipovića dvaju vjerozakona ostao je zanimljiv spomen s početka 18 stoljeća. Naime u izvješću s pohoda Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, kojoj je tada pripadala i Dalmacija, opći komesar Reda male braće fra Ivan de Vietri 1708. godine navodi se da je „crkvu Svetog Mihovila u Trilju 27. studenog 1700. godine župniku i gvardijanu sinjskom fra Šimunu Filipoviću darovao Muhamed-beg Filipović iz Livna.“[8]

Je li to netko prokomentirao s onim „nije krv voda“, nije poznato, ali je poznato i priznato i dvoriječno prezime Filipović Grčić iz Sinja, vrijedno posebnog spomena zbog zanimljive osobnosti don Ivana Filipovića Grčića, prvog poznatog župnika župe Dugopolje pokraj Splita, zaslužnog branitelja i poticatelja za oslobođenje od osmanlijske vlasti.[9]

Godine 1686. Sinj je oslobođen, a u odbijanju ponovnog usmanlijskog napada na sinjsku tvrđavu krajem ožujka 1687. godine u borbama pokraj mosta u Hanu posebno se istakao taj svećenik i ratnik. Kao vojni kapelan sudjeluje 1691. godine u napadima krajišnika na Turke u dubini njihova teritorija (Livno, Glamoč i Kupres). Primjerice tada je zapaljeno Livno, posječeno dvadesetak Turaka, mnogi su zarobljeni, zaplijenjeno je tisuću ovaca i 200 grla krupne stoke. Na povratku u Cetinsku krajini poveli su s tadamkeg osmanlijskog teritorija na venecijanski i oko 300 kršćana. U tom pohodu posebno se junaštvom istakao vojnik Mate Filipović Grčić, brat don Ivanov, što je 18. siječnja 1691. godine posvjedočio i sinjski providur Lorenzo Zorzi.[10] Don Ivan Filipović Grčić i brat mu harambaša Mate junački su 1697. godine obranili od turskog napada Filipovića kulu u Podvarošu (Sinj).[11]

I u sudbonosnoj obrani Sinja u ljeto 7. kolovoza 1715. godine, na ultimatum Mustafe paše Čelića u ime opkoljenih branitelja upravo je don Ivan Filipović Grčić odgovorio „da mu je zapovjeđeno od njegova generala neka ne prima pisma i neka odbije svaki dogovor, a branit će se do posljednje kapi krvi svekolike posade.“ Za zasluge u borbama s Osmančijama venecijanske vlasti nagradile su Filipovića Grčića zemljom u Sinjskom polju.

„Ja Dom Ivan Filipović ili Garčić“, kako sebe oslovljava, u Veneciji 1704. godine „smoim trudom i svelikom pomnjom“ pretiskao je Beside fra Matije Divkovića (tada jedna od najrabljenijih knjiga na hrvatskom jeziku, namijenjena svećenicima koji bogosluže na tom jeziku ali i rijetkim pismenim svjetovnjacima). Knjiga je tiskana bosančicom, pismom koje se naziva i hrvatskom ćirilicom, tada veoma korištenim u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni.

Ovo smo malo opširnije naveli da bismo još jednom podsjetili na zasluge katoličkih svećenika na ostvarivanju hrvatskih narodnih posebnosti i očuvanju vjere, kako s krunicom tako i mačem u ruci.

Ante Ivanković

  1. Hrvatska enciklopedija, knjiga 3., (Da-Fo), Zagreb 2001., str. 636.
  2. D. Vrsalović, op. cit., str. 199.
  3. V. Omašić, op. cit., str. 174.
  4. Arhivski vjesnik Zagreb 1964/1965., str. 83 i 81.
  5. M. Marković, op. cit., str. 103.
  6. V. Mišetić, Jedno stoljeće književne djelatnosti u posuškom kraju 1841-1941. godine, str. 318.; Posuški zbornik, Posušje 1998.
  7. A. Nikić, Vizitacija biskupa don Stjepana Blaškovića, str. 154; Zbornik radova Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988. .
  8. J. A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 125.
  9. A. Jurić, Početak školstva u Dugopolju (1849-1908), str. 279 – 281.; Zbornik radova općine Dugopolje, svezak I., Zagreb-Dugopolje 2001. [
  10. J. A. Soldo, op. cit., str. 29.
  11. Isto, str. 30.

8 komentara

  1. nobile says:

    Što se tiče Filipovića na otoku Braču nije točan podatak da je Juraj Filipović bio bosanski plemić iz plemena Miroslavića i roda Armančića, jer su nekin povijesničari kao V.A.Duišin zamijenili bosanske plemiće Filipović Mišetiće sa bračkim Filipovićima zvanim Defilipis. Filipović Mišetić potječu od plemena Miroslavić iz roda Armančić ,a ne Defilipisi koji su potomci osnivača povaljske listine iz 1184. godine. Već se među obnoviteljima povaljske opatije 1483. godine bilježi obitelj Defilipis.Osim toga rodsoslovlje ove obitelji ne spominje nikoga iz Bosne.Što se tiče Filipovića Mišetića oni su doselili na Brač u mjesto Splisku u 18. stoljeću i u traženju potvrde plemstva Heraldičkoj komisiji za vrijeme prve austrijske uprave pozivaju se na svoje poljičko plemstvo.

    Pozdrav
    Nobile

  2. Azmir says:

    Plemicki dvor kanonika baruna Franje Filipovica je bio na adresi kaptola 29
    http://www.hkv.hr/images/stories/Slike05/DOLAC/13-Bakaceva-kula-1905-kaptol.jpg
    isto tako treba reci da je najvjerovatnije htio spasiti hrvatske seljake i Matiju Gubca i da je poslan u zamku agama bosanskim

  3. Azmir says:

    ovo je malo tocnija slika i mislim da je pripadao redu templara
    http://nbs-zg.hr/wp-content/uploads/2014/04/Bogoslovija-285×160.jpg

  4. Posavina_u_srcu says:

    Zna li netko nešto o Filipovićima iz posavine? Prabaka mi je bila Filipović djevojački, a udato Akalović, može biti relacija Rahić-Ulice…Gdje bi se mogle naći te informacije?

  5. Mijo Filipovic says:

    Moze li mi neko objasniti odakle su se doselili Filipovici koji danas zive u opcini Kiseljak Kod Sarajeva BiH? Postoje indicije da su dosli sa podrucja Livna ili Duvna. Unaprijed hvala!!

  6. Mijo Filipovic says:

    Samo jos da napomenem da noso nadimak Majstorici!!

  7. Mijo says:

    E stvarno nitko mi nije odgovorio na moje pitanje, a ja tolike godine camim i cekam na odgovor.

  8. Antonija Buljan says:

    Ni u jednom zapisu oko prezimena Filipović se ne spominju Filipovići iz Lovrentovca, malog sela kod Varaždinskih Toplica, a gotovo svi stanovnici tog sela nose prezime Filipović. Molim informacije o tome. Hvala!

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *